Otkako sam svoje noge naviknute na gumene papuče silom priviknuo na kopačke, te u juniorskoj momčadi "Radničkog" bio prilično zaposlen, na niškom korzu, najpopularnijem sastajalištu mladih, hodao sam nekako izvještačeno, neprirodno istegnut barem za pet centimetara uvis
Do dvadeset i četvrte godine života nedostaju mi puna četiri mjeseca, pa mi se čini, dragi uredniče "Plavog vjesnika", kako pod tako značajnim naslovom "Moj život" i nemam baš mnogo šta ispričati. Iskreno priznajem, Vama i vašim čitaocima da bih s mnogo manje treme istrčao na teren gdje me u dresu s amblemom moga kluba ili državnim grbom na plavoj majici očekuje utakmica izuzetne važnosti ...
Možda od utakmice između rukometnih reprezentacija dviju niških osmogodišnjih škola, kad sam nastupio kao krilo, možda od prve juniorske nogometne utakmice u "Radničkom", ili prvoga gola u ligaškom okršaju u Sarajevu, ili baš treba da počnem s Firencom i dvobojem sa svjetskim šampionom Engleskom?
Mislim da bi bilo najbolje da počnemo
s mojim prezimenom.
Jer, kad se ono pojavilo i probilo do malih naslova na stupcima sportskih izvještaja, bilo je navijača koji su uzviknuli:
"Čudna li prezimena za jednog Nišliju!"
Jer, kad se ono pojavilo i probilo do malih naslova na stupcima sportskih izvještaja, bilo je navijača koji su uzviknuli:
"Čudna li prezimena za jednog Nišliju!"
U Nišu, gradu mog djetinjstva, u
predjelu zvanom Žozina Kapija, gdje svako dijete kao i u svim
gradovima svijeta, od ulice i svojih vršnjaka dobije i neki posebni
nadimak, zvali su me - Švaba.
Mislim da bi bilo koji nadimak pao lakše od toga, ali sam se tješio da mi ga nisu nadjenuli ni zbog čega drugog već zbog neobična prezimena. Zato sam ga primio mirno, i ne pokušavajući da ga odbacim upotrebom šaka, kamenicama pa ni onim najjačim dječjim oružjem - suzama.
Mislim da bi bilo koji nadimak pao lakše od toga, ali sam se tješio da mi ga nisu nadjenuli ni zbog čega drugog već zbog neobična prezimena. Zato sam ga primio mirno, i ne pokušavajući da ga odbacim upotrebom šaka, kamenicama pa ni onim najjačim dječjim oružjem - suzama.
U dječjim igrama, kad bi zasićeni
nabijanja lopte pribjegli igri rata, bez obzira na svoj nadimak,
izborio sam pravo da budem uvijek u taboru "partizana".
Jednom zauvijek to sam pravo izborio izjavom:
Jednom zauvijek to sam pravo izborio izjavom:
- Moj otac je poginuo kao partizanski komesar i ja moram biti na
strani za koju se borio i moj otac!
To je bilo ujedno i sve što sam kao
malo dijete znao o svom ocu.
No, onoga dana kad me je majka s puno brige dotjerala, očešljala i uzela za ruku, vodeći me u osnovnu školu da bi me upisala u prvi razred, zapazio sam kako je neki čiča s naočalama začuđeno gledao čas majku, čas mene, dok je iz nekog papira prepisivao podatke.
No, onoga dana kad me je majka s puno brige dotjerala, očešljala i uzela za ruku, vodeći me u osnovnu školu da bi me upisala u prvi razred, zapazio sam kako je neki čiča s naočalama začuđeno gledao čas majku, čas mene, dok je iz nekog papira prepisivao podatke.
Franc Holcer
- Cvizl... mjesto rođenja ... Hm, to je
u sadašnjoj Saveznoj Republici Njemačkoj, zar ne? ... Dan i godina
rođenja... 19. siječnja 1945. godjne ... Hm, to je bilo u ratu ...
Znači, drugarice, mali je rođen u nacističkom logoru?!
Majka je dosta dugo razgovarala s tim
"cvikerašem", ali ja to više nisam mogao pratiti. Nešto
kao da se u meni skupilo i ja sam se priljubio uz majku, sakrio lice
u skute njene haljine i gotovo zaplakao.
Tog sam popodneva pronašao neki kutak
gdje me nitko nije mogao otkriti i jedva sačekao večer.
Kad je majka očekivala da će me onako umornog otpremiti na spavanje
samo uobičajenim poljupcem, ja sam je čvrsto uhvatio za ruku,
privukao do kreveta i naslonivši joj glavu u krilo, zamolio da mi
priča o ocu.
- Tvoj otac Franc bio je, sine moj,
divan čovjek ... Kako bi on bio sretan da je sada ovdje uz nas, da
ti svojim dlanom pogladi kosu, pomiluje po obrazima, nježno
navuče pokrivač... A on te nije ni vidio, nije te nikada uzeo u
naručaj... Poginuo je prije nego što si se, sine moj, rodio ...
Dalje nije mogla govoriti, susprezala
je jecaj, a ja sam skutren, izgubljen u njenom krilu, plačući
zaspao.
Davno je prošla ta večer, taj prvi
bolni povratak u tužnu prošlost.
Ovog ljeta, šesnaest godina poslije te
večeri, prvi put sam pošao u pohode uspomeni svog pokojnog oca.
Pred spomenikom palim borcima podignutom nedaleko od Celja, pred
kamenom u kojem je bilo uklesano ime Franca Holcera, palog komesara
odreda u XIV slovenačkoj diviziji, stajao je njegov sin Dragan sa
ženom, dok se naš mali sin Saša igrao, berući cvijeće s obližnje
tratine.
Tu sam, zaboravljajući na sve ono što mi je već dosad pružio
nogomet, oslobođen uspomenama s nogometnih terena, bučnih navijača,
pljeska, novinskih naslova, autograma, intervjua, pripadao samo
svojoj porodici, bio sam opet nepoznat, žgoljav, sitan dječak,
željan očeva zagrljaja ...
Prišao sam svom sinu, uzeo ga u naručaj i kao nikada dotad bio sam istodobno tužan i sretan.
Prišao sam svom sinu, uzeo ga u naručaj i kao nikada dotad bio sam istodobno tužan i sretan.
Snovi na drugom kolosijeku
Neka mi ne zamjere čitaoci što je
nogometni reprezentativac Dragan Holcer posve zaboravio da mu je
prostor u ovom listu ponuđen za priču o njegovoj sportskoj
karijeri... Ali, ne mogu od sebe odijeliti jedan dio ličnosti i
pretvoriti se isključivo u osobu koju predstavlja Dragan Holcer kad
navuče dres s brojem na leđima.
Jer, mnogo dugujem ljudima koji su pomogli čigrastom dječaku "Švabi" iz niške Žozine Kapije da kao centarhalf državne reprezentacije preko eurovizijskog prijenosa iz Firence uđe u milijune stanova putem magičnog ekrana, ali moj prvi i najveći dug ničim i nikad dokraja neću odužiti svojoj majci Ildi, ratnoj udovici sa četvero nejake djece i mojoj, sad pokojnoj tetki, svojoj drugoj majci.
Jer, mnogo dugujem ljudima koji su pomogli čigrastom dječaku "Švabi" iz niške Žozine Kapije da kao centarhalf državne reprezentacije preko eurovizijskog prijenosa iz Firence uđe u milijune stanova putem magičnog ekrana, ali moj prvi i najveći dug ničim i nikad dokraja neću odužiti svojoj majci Ildi, ratnoj udovici sa četvero nejake djece i mojoj, sad pokojnoj tetki, svojoj drugoj majci.
To čudno prezime Holcer doselilo se u
Niš s mojim ocem prije ovog rata iz slovenačkog sela Slivnica. Moj
otac, radnik u željezničkom depou, savio je u Nišu porodično
gnijezdo, koje je morao prerano napustiti već u drugoj godini
nacističke okupacije.
Bijeg iz Niša bio je jedini način da ne dopadne zatvora, logora pa i strijeljanje.
I kad je moja majka s moje dvije starije sestre, koje su tada jedva bile i prohodale, u teretnom vagonu s transportom protjeranih, nakon duga i tegobna puta, stigle u očevo rodno mjesto, on je već bio u partizanskom odredu.
Majka se u svom novom obitavalištu uključila u ilegalni rad. Otac bi povremeno dolazio da ih krišom obiđe, dok jednoga dana kasne jeseni 1944. godine sa tri svoje kćeri, od kojih je najmlađu još nejaku držala u naručju, majka nije otpremljena u nacistički logor kod Cvizla u fašističku Njemačku.
Tri mjeseca poslije toga, 19. siječnja 1945. godine, logorašica Ida Holcer rodila je sina. Da nacistička Njemačka već nije proživljavala agoniju, da nisu jednog dana kroz logorska vrata umarširale savezničke američke jedinice i logoraške kosture pretvorili u ljude, tog Dragana možda danas ne bi ni bilo.
Bijeg iz Niša bio je jedini način da ne dopadne zatvora, logora pa i strijeljanje.
I kad je moja majka s moje dvije starije sestre, koje su tada jedva bile i prohodale, u teretnom vagonu s transportom protjeranih, nakon duga i tegobna puta, stigle u očevo rodno mjesto, on je već bio u partizanskom odredu.
Majka se u svom novom obitavalištu uključila u ilegalni rad. Otac bi povremeno dolazio da ih krišom obiđe, dok jednoga dana kasne jeseni 1944. godine sa tri svoje kćeri, od kojih je najmlađu još nejaku držala u naručju, majka nije otpremljena u nacistički logor kod Cvizla u fašističku Njemačku.
Tri mjeseca poslije toga, 19. siječnja 1945. godine, logorašica Ida Holcer rodila je sina. Da nacistička Njemačka već nije proživljavala agoniju, da nisu jednog dana kroz logorska vrata umarširale savezničke američke jedinice i logoraške kosture pretvorili u ljude, tog Dragana možda danas ne bi ni bilo.
Sa četvoro male djece moja se majka
nakon oslobođenja zemlje vratila u Slivnicu, da bi tek tamo
podnijela i najteži udarac. Njen muž, moj otac, komesar
partizanskog odreda, nije je dočekao živ.
Poginuo je dva mjeseca prije nego što mu se u nacističkom logoru rodio sin Dragan.
Poginuo je dva mjeseca prije nego što mu se u nacističkom logoru rodio sin Dragan.
Majka se s nama vratila u Niš svojim
sestrama i rodbini.
I tamo u Žozinoj Kapiji, neizlječena od tuge, nastavila da živi i da se bori za svoje tri sitne kćeri i jedinog sina.
I tamo u Žozinoj Kapiji, neizlječena od tuge, nastavila da živi i da se bori za svoje tri sitne kćeri i jedinog sina.
Niš je grad mog djetinjstva, moje
mladosti i moj rodni grad, makar da ću dok živim u podacima
bilježiti nepoznati, daleki, hladni Cvizl. On je bio i ostao moj
grad, njegova Nišava moja rijeka i uličice njegove Žozine Kapije
najljepše, bezbrižno doba Dragana Holcera.
Moje neobično prezime, pa i nadimak Švaba koji nikada nije vrijeđao moju osjetljivu dječju dušu, nisu me nijednog trenutka odvajali od ljudi, navika i temperamenta tog voljenog grada.
Moje neobično prezime, pa i nadimak Švaba koji nikada nije vrijeđao moju osjetljivu dječju dušu, nisu me nijednog trenutka odvajali od ljudi, navika i temperamenta tog voljenog grada.
I da nije u moj život nogometna lopta
poput skretnice prebacila moje snove na posve drugi kolosijek, ja bih
danas u tom gradu, završivši Višu upravnu školu, na nekom drugom
radnom mjestu zarađivao za život.
Uvjeren sam da nitko, osim mojih
najbližih kojima bih se povjeravao, neće shvatiti s koliko sam tuge
napustio voljeni grad.
I kad je došao onaj dan kad je Dragan Holcer, kao mladić koji je nogomet izabrao kao svoju životnu egzistenciju, potražio put i mjesto koje će mu pružiti veće mogućnosti i brži razvoj, malo je tko mogao otkriti koliko je tuge bilo u tom oproštaju.
I kad je došao onaj dan kad je Dragan Holcer, kao mladić koji je nogomet izabrao kao svoju životnu egzistenciju, potražio put i mjesto koje će mu pružiti veće mogućnosti i brži razvoj, malo je tko mogao otkriti koliko je tuge bilo u tom oproštaju.
I ne znam je li itko s onog veselog,
bučnog niškog korza mogao zamisliti da Dragan Holcer, taj oštri
borac s tvrdim grimasama lica poznatog s terena, negdje u polutami,
na osami može pustiti i suzu.
A ja ih se i sada sjećam.
I priznajem ih.
Jer, njih je moj rodni Niš i njegovi ljudi, za sve ono što su pružili, i zaslužio.
I priznajem ih.
Jer, njih je moj rodni Niš i njegovi ljudi, za sve ono što su pružili, i zaslužio.
Čekajte, već ću vam ja pokazati!
Rukomet je manje i opterećivao tanki udruženi porodični budžet moje majke i tetke; samo jedne sportske gaćice i majica, što smo ih ionako morali imati za obavezne sate iz školskog programa fizičke obuke, a cipele i nisu bile potrebne.
Prvi put mi je netko sa strane
pristupio i zbunio me pozivom ili savjetom nakon jedne rukometne
utakmice između dviju "reprezentacija" osnovaca.
Noć prije te utakmice, odigrane kao predigra jednoj ligaškoj utakmici "Radničkog", nijedan od nas nije spavao od uzbuđenja. No, dok su ostali "reprezentativci" bar slatko usnuli nakon te utakmice, meni je pred očima neprekidno lebdio lik nepoznata čovjeka koji mi je tog popodneva pristupio i rekao:
Noć prije te utakmice, odigrane kao predigra jednoj ligaškoj utakmici "Radničkog", nijedan od nas nije spavao od uzbuđenja. No, dok su ostali "reprezentativci" bar slatko usnuli nakon te utakmice, meni je pred očima neprekidno lebdio lik nepoznata čovjeka koji mi je tog popodneva pristupio i rekao:
- Mali, navrati za dva dana na ovo
igralište ... Javi se treneru Glišoviću!
Jedva sam sačekao da prođu ta dva
dana pa da se sramežljivo prišuljam treneru podmlatka "Radničkoga"
drugu Glišoviću.
- Tko ti je to rekao, mali, da se
javiš?! Pa taj uopće nema veze... On i ne zna da mi nemamo
pionirskog tima!
Nisam ni sačekao da me dobro odmjeri,
trkom sam pobjegao i uvrijeđeno se okrenuo prema igralištu,
dobacivši:
- Što sve vi nogometaši uobražavate... Kao da rukomet nije važan sport... Čekajte, već ću vam ja
pokazati!
Dvostrukim sam žarom nastavio igranje
rukometa, te sam u prvim razredima gimnazije već izborio stalno
mjesto u momčadi kluba "Mladost".
Ali bez nogometa nisam mogao, pa sam
usputno nastavio da se iživljavam u "divljim" uličnim
nogometnim sastavima, uživajući povremeno u tome što su mi
vršnjaci zaviđali na vještini. Neki su mi uz priznanje znali i
savjetovati da se ponovo javim u "Radnički".
Ja sam, tobože, nehajno odmahivao rukom, ali bi se nakon toga uvijek našao pred nekim izlogom gdje bih s ogorčenjem sam sebi priznavao da sam zaista fizički nerazvijen, dosta sitan, koštunjav i više nalik na "perce", nego na igrača.
No, kako je moj prijatelj iz gimnazije Miroslav Petrović navaljivao da mu se priključim i okušam sreću u juniorima "Radničkog", jednog sam dana pristao i to upravo tada kad se na igralištu okupilo oko 25 dječaka na "generalnom pokusu".
Neko je tu četu podijelio u dvije momčadi, a ja sam se sam postavio na mjesto lijevog krila, iako lijevom nogom nisam znao ništa osim da je upotrijebim za hodanje ili trčanje. Stisnuo sam šake, pretvorio se u prgavog, tvrdoglavog dječaka, jurio duž crte, vraćao se u obranu, ulijetao u sredinu, otimao loptu, pokušavao driblati, jednom riječju - htio sam se nametnuti.
A lopta velika, teška za mene bosonoga, ostavlja crvene tragove od šavova. Boljelo me je, ali nisam to ni osjećao.
Ja sam, tobože, nehajno odmahivao rukom, ali bi se nakon toga uvijek našao pred nekim izlogom gdje bih s ogorčenjem sam sebi priznavao da sam zaista fizički nerazvijen, dosta sitan, koštunjav i više nalik na "perce", nego na igrača.
No, kako je moj prijatelj iz gimnazije Miroslav Petrović navaljivao da mu se priključim i okušam sreću u juniorima "Radničkog", jednog sam dana pristao i to upravo tada kad se na igralištu okupilo oko 25 dječaka na "generalnom pokusu".
Neko je tu četu podijelio u dvije momčadi, a ja sam se sam postavio na mjesto lijevog krila, iako lijevom nogom nisam znao ništa osim da je upotrijebim za hodanje ili trčanje. Stisnuo sam šake, pretvorio se u prgavog, tvrdoglavog dječaka, jurio duž crte, vraćao se u obranu, ulijetao u sredinu, otimao loptu, pokušavao driblati, jednom riječju - htio sam se nametnuti.
A lopta velika, teška za mene bosonoga, ostavlja crvene tragove od šavova. Boljelo me je, ali nisam to ni osjećao.
Izdržasmo tako pola sata, kad nas neki
čovjek, poslije sam saznao da je to bio Mirko Stamać, tehnički
referent podmlatka, okupi kod južnog gola i bez mnogo riječi
presudi:
- Hvala vam, dječaci, trudili ste se... Neki od vas zasad ne dolaze u obzir, ali nemojte da vas to
obeshrabri. Nastavite, pa ćemo se opet jednog dana naći ...
Već sam se bio spremio da napustim
igralište kad taj drug dovikne:
- Mali, kamo žuriš ... Kaži mi
svoje ime!
Nešto sam promucao i gotovo lud od
sreće uspio sam shvatiti da je od dvadeset i petorice izabrao samo
dvojicu: vratara i mene.
Do kuće nisam hodao, pa ni trčao,
naprosto sam letio. Još sav zadihan pohvalio sam se majci:
- Mama, morat ćeš od sutra kupovati
novine ... Što da ti kažem, sin ti postaje nogometna marka!
A ona, kao i svaka majka, odmah
napomene kako je u mojim godinama sve mnogo nevažnije od učenja.
Tetka je savjet proširila malom prodikom o mojoj budućnosti.
Da bih ih umirio, tetku sam, pošto me je prstom kucnula po čelu, govoreći kako je budućnost u glavi a ne
u nogama, poljubio i odgovorio da će mi knjiga biti i dalje najveći
prijatelj.
Ono je tvoj budući trener!
Otkako sam svoje noge naviknute na
gumene papuče silom priviknuo na kopačke, te u juniorskoj momčadi
"Radničkog" bio prilično zaposlen, na niškom korzu,
najpopularnijem sastajalištu mladih, hodao sam nekako izvještačeno,
neprirodno istegnut barem za pet centimetara uvis.
Jedva sam čekao
neće li mi se pružiti prilika da se tako sretnem s mojim igračkim
idolom Sovrovićem pa da mu prijateljski nazovem "dobru večer",
makar me on i ne zamijetio.
Sa žgoljavim "Švabom" više
nije bilo šale od trenutka kad je pozvan u Beograd kao najozbiljniji
kandidat za sastav juniorske reprezentacije.
Godilo mi je kad me je nakon te velike vijesti moj prijatelj Goran pred grupom gimnazijalki na korzu dosta nevještom glumom zamolio za autogram. Ja sam, dabome, pocrvenio, ali se to pod neonskim svjetiljkama nije moglo primijetiti.
Godilo mi je kad me je nakon te velike vijesti moj prijatelj Goran pred grupom gimnazijalki na korzu dosta nevještom glumom zamolio za autogram. Ja sam, dabome, pocrvenio, ali se to pod neonskim svjetiljkama nije moglo primijetiti.
Prvo moje putovanje u Beograd izazvalo
je uzbuđenje u kući. Majka i tetka su me natrpale kojekakvim
stvarima, obasule savjetima kako da se čuvam velegradske gužve,
kako da se ponašam u društvu nepoznatih mladića, pa nisu
propustile da spomenu i opasnost od propuha što oznojenom čovjeku
može donijeti, ne daj bože, upalu pluća!
Tada sam imao sedamnaest godina i već
sam duboko u sebi priželjkivao da se uguram u prvu momčad
"Radničkog".
Poziv za omladinsku reprezentaciju bio je i neke vrste signal stručnom štabu niškog ligaša da na onog malog, crnokosog "Švabu" malo bolje pripazi.
No, moram iskreno reći da sam u tim svojim razmišljanjima, i kojekakvim kombinacijama sam sebi uvijek morao priznati kako u ondašnjoj momčadi "Radničkog" za mene zaista još nije bilo mjesta, ukoliko se ne bi dogodilo da gripa ili kakva druga mala nedaća ne izbaci iz stroja barem pola momčadi.
Poziv za omladinsku reprezentaciju bio je i neke vrste signal stručnom štabu niškog ligaša da na onog malog, crnokosog "Švabu" malo bolje pripazi.
No, moram iskreno reći da sam u tim svojim razmišljanjima, i kojekakvim kombinacijama sam sebi uvijek morao priznati kako u ondašnjoj momčadi "Radničkog" za mene zaista još nije bilo mjesta, ukoliko se ne bi dogodilo da gripa ili kakva druga mala nedaća ne izbaci iz stroja barem pola momčadi.
U Košutnjaku, sportskom centru kod
Beograda, brigu o nama je vodio Miljan Miljanić, pa iako je
to bila tek 1963. godina, o tom sam relativno mladom sportskom
stručnjaku dosta čitao i čuo, pa mi je imponiralo što ću se
svojim prijateljima u Nišu moći pohvaliti kako sam s Miljanom bio
kao s najboljim drugom.
Košutnjak, kao i sve ono vezano s
mojim nastupima za juniorsku državnu reprezentaciju, potisnulo je
sve ono što je u mom sportskom usponu došlo nakon toga.
Jedna uspomena iz tog vremena se ipak izdvaja - ona u meni traje, jer se nadovezuje kao neprekinuta nit u karijeri nogometaša. Sjećam se kako mi je Miljanić, prekinuvši vježbanje, pokazao jednog čovjeka i gotovo šapnuo:
Jedna uspomena iz tog vremena se ipak izdvaja - ona u meni traje, jer se nadovezuje kao neprekinuta nit u karijeri nogometaša. Sjećam se kako mi je Miljanić, prekinuvši vježbanje, pokazao jednog čovjeka i gotovo šapnuo:
- Pogledaj dobro ... ono je tvoj budući
trener!
Već mi se na prvi pogled svidio. Iz
njega je, makar da je bio dosta udaljen od mjesta gdje smo vježbali,
zračila neka neposrednost, blagost, ali istodobno i nenametljiv autoritet. Sjedio je na
motociklu marke "Norton" i promatrao teren na kojem su se u
grupicama bili razdvojili omladinci.
- Mladiću, taj čovjek je i kao trener
i kao ličnost izuzetna osoba ... Zapamti što sam ti rekao ...
- A kako se on zove?!
- Dušan Nenković!
Primijetivši da na mene to ime nije izazvalo nikakav dojam Miljanić
nastavi:
- Možda to ime prvi put čuješ. Nije
važno. Zapamti ga dobro!
Gledao sam u tog čovjeka. No, on me
nije ni zamijetio. Htio sam mu prići, predstaviti se i onako
izdaleka upitati je li istina da će on biti trener "Radničkog".
Odustao sam od te nametljivosti i uzeo
loptu, željan da njome nešto izvedem, da se priključim jednoj
većoj grupi i da se tom čovjeku koje je mirno sjedio na svom
"Nortonu" i gledao sve s pojednakom pažnjom, na neki
izuzetni način predstavim
Ne znam je li mi to pošlo za rukom.
Jer, on je domalo otišao
Tog trenutka nisam ni mogao slutiti da
će neki meni nepoznat Dušan Nenković jednoga dana biti ne samo
učitelj nego i mnogo više od toga.
Zagrijavaj se, Dragane
Osjećam da na me najozbiljnije računaju i nastojim da predanim radom održim "temperaturu". Kod kuće već imam jedan lični trofej: dres u kojem sam odigrao prvu utakmicu kao omladinski reprezentativac protiv Čehoslovaka u Zagrebu.
Kao rezerva, otputovao sam u Sarajevo na utakmicu šestog kola jesenjskog dijela prvenstva. To je moje
treće putovanje kao "rezerviste". U vlaku svi zadirkuju
Mitića, njemu je nastup osiguran, jer je standardni prvotimac
Jeremić na utakmici s "Novim Sadom" teže povrijedio ključnu kost. Igrači se šale:
- Tako je to, Mitke, kad jednom smrkne,
drugom svane!
Dopao me ležaj u odjeljku s Dimitrom
Jovanovskim, najsimpatičnijim čovjekom iz niške "ekspedicije".
Znatno je stariji od mene, odatle i moj pokušaj da mu ponašanjem
dokažem poštovanje što sam ga osjećao prema njemu.
- Hej, Švabo, da nisi već zaspao? - dovikne on s gornjeg kreveta, pa kad je čuo da sam se odazvao,
nastavi: - Predosjećam da ćeš u Sarajevu zaigrati ... Mitić
neće izdržati, vidjet ćeš!
- I šta mi savjetujete, Diksone? - oglasih se bojažljivo.
- Gle ti njega, on mene oslovljava sa
"vi"! Bravo, mali!... Čuj me, Švabo, istegnut ću ti uši
budeš li me i dalje na taj način pretvarao u starca! ... Nego,
šta ti ono htjedoh reći... Ah da, kad istrčiš, nemoj mnogo
razmišljati, već kreni, mali, kao da igraš u svojoj ulici. Ne
obaziri se na publiku, začepi uši... zapni iz sve snage!
Posmatrao sam te na treninzima ... Iz tebe će se razviti dobar igrač ... Samo, nemoj da ti slava udari u glavu, da te to uspava!... Znaš li ti onu narodnu pošalicu "Alaj volim ovaj režim, drugi radi, a ja ležim"... E, toga se čuvaj... A sad laku noć, buduća zvijezdo!
Posmatrao sam te na treninzima ... Iz tebe će se razviti dobar igrač ... Samo, nemoj da ti slava udari u glavu, da te to uspava!... Znaš li ti onu narodnu pošalicu "Alaj volim ovaj režim, drugi radi, a ja ležim"... E, toga se čuvaj... A sad laku noć, buduća zvijezdo!
Nagnuo sam se na krevetu da bih bar
pogledom zahvalio toj velikoj dobričini, uvijek veselom i
raspoloženom Diksonu. On se opružio i podvijenim rukama na
uzglavlju zviždukao stihove "Alaj volim ..."
- Hvala ti, učitelju... i laku noć!
Nadugo bi išla moja priča kad bih u
njoj iznio razne uspomene i anegdote iz moje karijere, kad bih
spominjao sve svoje suigrače, razna imena iz suparničkih momčadi... Ali, ovu
uspomenu ipak izdvajam i bilježim, nju posebno pamtim i volim.
Ostvarila su se predviđanja
simpatičnog Diksana, barem u nagovještaju događaja u Sarajevu.
Negdje pri kraju prvog poluvremena Mitić je dao znak vodstvu puta,
među kojima je bio i predsjednik kluba Blaško Tošić, da želi
izaći, jer su mu snage pri kraju. Trener mi dobaci:
"Zagrijavaj se, Dragane".
U tili čas sam skinuo trenerku i počeo trčati uz aut-liniju. A kad sam utrčao na teren, odjednom kao da su iz vedra neba udarili gromovi umjesto onog jakog, hrapovog glasa, što je preko jakog razglasa najavio:
"Iz momčadi gostiju izašao je Mitić, a ušao Holcer."
Dugo sam očekivao taj trenutak i u sebi spremao neki svoj posebni plan. Sve se to odjednom rasplinulo: uhvatila me je trema, noge kao da su se ukrotile, pred očima su mi promicali nejasni obrisi igrača, nisam ih razabirao, samo sam čuo neke glasove i razlikovao boje dresova.
Čekao sam da lopta stigne i do mene. Napokon, eto je. Potrčao sam iz petnih žila, vučem po krilu, lopta je još kod mene, nailazi protivnički igrač a ja, ne želeći duel, ubacim loptu u sredinu ...
Sad mi je lakše, mogu promatrati što se događa, lopta je kod Ostojića, prilika za udarac na gol... Ostojić se hvata za glavu. A onda se okreće prema meni i kao da se ispričava što nije realizirao moju zamisao. Na semaforu ostaje 1:0 za domaće.
"Zagrijavaj se, Dragane".
U tili čas sam skinuo trenerku i počeo trčati uz aut-liniju. A kad sam utrčao na teren, odjednom kao da su iz vedra neba udarili gromovi umjesto onog jakog, hrapovog glasa, što je preko jakog razglasa najavio:
"Iz momčadi gostiju izašao je Mitić, a ušao Holcer."
Dugo sam očekivao taj trenutak i u sebi spremao neki svoj posebni plan. Sve se to odjednom rasplinulo: uhvatila me je trema, noge kao da su se ukrotile, pred očima su mi promicali nejasni obrisi igrača, nisam ih razabirao, samo sam čuo neke glasove i razlikovao boje dresova.
Čekao sam da lopta stigne i do mene. Napokon, eto je. Potrčao sam iz petnih žila, vučem po krilu, lopta je još kod mene, nailazi protivnički igrač a ja, ne želeći duel, ubacim loptu u sredinu ...
Sad mi je lakše, mogu promatrati što se događa, lopta je kod Ostojića, prilika za udarac na gol... Ostojić se hvata za glavu. A onda se okreće prema meni i kao da se ispričava što nije realizirao moju zamisao. Na semaforu ostaje 1:0 za domaće.
Za vrijeme odmora posve sam se smirio.
Dok smo se vraćali na teren, ponavljao som poluglasno:
"Dragane, ovo ti je velika šansa, iskoristi ono što imaš, a to je brzina, oštrina, kondicija ... Ti nisi neki tehničar, bar zasad ..."
Tako sam i nastavio, pa je moj prvi duel s Fazlagićem završio sučevim zviždukom. Faulirani Fazlagić me je nekako čudno pogledao i promrsio:
"Dragane, ovo ti je velika šansa, iskoristi ono što imaš, a to je brzina, oštrina, kondicija ... Ti nisi neki tehničar, bar zasad ..."
Tako sam i nastavio, pa je moj prvi duel s Fazlagićem završio sučevim zviždukom. Faulirani Fazlagić me je nekako čudno pogledao i promrsio:
- Čuj ti, novajlijo, pazi se ... Ja
živim od svojih nogu!
Nisam ništa odgovorio, naprosto sam
pobjegao.
Onda sam, prateći kretanje lopte, malo nakon toga uletio u protivnički šesnaesterac, primijetio sam da Radivojević pogledom traži nekog suigrača, uputio je loptu prema vratima. Ovčina je istrčao, ja sam naletio i mreža se zatresla.
Onda sam, prateći kretanje lopte, malo nakon toga uletio u protivnički šesnaesterac, primijetio sam da Radivojević pogledom traži nekog suigrača, uputio je loptu prema vratima. Ovčina je istrčao, ja sam naletio i mreža se zatresla.
Stajao sam kao ukopan.
Stadion je zanijemio.
Negdje iz daljine, sa sjevernog stajanja, začuo se mlaki pljesak i nekoliko uzvika odobravanja. Našao sam se u zagrljaju svojih suigrača.
Stadion je zanijemio.
Negdje iz daljine, sa sjevernog stajanja, začuo se mlaki pljesak i nekoliko uzvika odobravanja. Našao sam se u zagrljaju svojih suigrača.
Prvi gol u ligaškom nastupu. Gol
praćen jezivom tišinom. Izjednačio sam. Pa ipak, susret smo
izgubili sa 2:1.
Kako je sporo protekla ta noć. Ne znam
kako sam izdržao do jutra i do prve stanice, gdje sam nagnut preko
prozora iščupao novine iz ruku kolportera. Srce mi je tuklo, dah mi se zaustavio u grlu, a ruke nikako da odvoje listove ...
Novinu mi je uzeo mirni Dikson i pročitao masno otiskani naslov...
Napisao: Dragan Holcer, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, septembar - oktobar 1968.)
Novinu mi je uzeo mirni Dikson i pročitao masno otiskani naslov...
Napisao: Dragan Holcer, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, septembar - oktobar 1968.)
Kako je glasio naslov? ... 2. deo memoara je OVDE
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)