Pages

▼

Goran Ivanišević (19): Kad stanem pored Bobe - budem za nekoliko čuperaka viši! (1990)




U djetinjstvu je bio "nestašan", pretemperamentan nekako. Stizale su ga i kazne, pa i diskvalifikacije. U međuvremenu je Goran porastao i stvarno i figurativno. Uozbiljio se, prostije rečeno. A o svojoj visini ovako govori: Kad stanem pored Bobe, budem za nekoliko čuperaka viši

Trodnevno tenisko nadigravanje u splitskim Gripama proteklo je u znaku Gorana Ivaniševića. On je bio čovjek odluke, ličnost broj jedan. Zahvaljujući njemu Jugoslavija je o(p)stala u Svjetskoj seriji Devis-kupa. Ivanišević je prvoga dana savladao Marka Roseta, potom je sutradan imao najmanje 50 odsto udjela (ako ne i više) u pobjedi u igri udvoje, zajedno sa imenjakom Prpićem. Najzad, posljednjeg dana stavio je tačku na meč (iako sve borbe u tom trenutku nisu bile okončane), pa je nakon njegove pobjede nad Klaudiom Mezadrijem sve postalo jasno: Jugoslavija ostaje među velesilama.

Goran Ivanišević u Venu (1990)
Silan je to igrač. Pravi tip modernog tenisera, kadar da pobijedi i najjače.

I uostalom, Beker mu je već priznao u dva navrata da je (tog trenutka) bio bolji, u Lozani i na Rolan Garosu.

Malo je nedostajalo da istu stvar napravi i tamo gdje se, u šali, kaže: Ovdje Rodos, ovdje skoči (u Vimbldonu!).

Sa malo više istrajnosti, i sa izgrađenim smislom, osjećajem, što li, za "ubijanjem" protivnika, Beker bi pao i u vimbldonskom polufinalu.

Ali, ima vremena...

- Je li tenis zadovoljstvo ili posao? pitamo jugoslovenskog tenisera broj jedan.

- Oboje: i zadovoljstvo i posao.

- Da li ste zadovoljni načinom kako Vas tretira jugoslovenska štampa?

- Jesam. Dobro je. Ne mogu se požaliti.

Osvjedočili smo se ovih dana u Splitu, uoči, u toku i kad je okončan meč Jugoslavija - Švajcarska, da "nije lako" biti Ivanišević. U Splitu, njegovom rodnom gradu, on je u sportskom smislu medijska ličnost broj jedan, jednako ga traže domaći i strani novinari, a kad je okončao borbu s Mezadrijem, novinari su, rekli bismo, u redu stajali da bi dobili svojih pet minuta za razgovor s njim.

Imponira način na koji Goran sve to podnosi mirno, bez frke, dostojanstveno. Izuzetno strpljivo.

Pa kad se tome dodaju i oni silni sakupljači autograma, onda taj mladić sa Firula, naš teniski ponos, s razlogom uživa simpatije svih.

Tako je mlad, a tako uspješan, njemu je tek devetnaest, ali igra kao veliki.

- Pitamo dalje: ima li sreće u tenisu?

- I te kako! Ima je dosta. Da, ima srećnih pobjeda, kao što ima i nesrećnih poraza. Međutim, na kraju sve dolazi na svoje mjesto, sudbinu igrača određuje njegova ukupna teniska vrijednost, znanje, umješnost stvaranja poena.

- Imate li tremu, da li Vas je nekada "strah" od nekog protivnika?

- Da, nađe se. Ipak, sve je toga manje i manje.

- Kako proslavljate rođendane? Recimo, ovaj posljednji, devetnaesti (13. septembra)?

- Bio sam toga dana u Bordou, na turniru. "Proslava" je izgledala ovako: ja i moj trener otišli smo na večeru, ostali u restoranu oko sat vremena i onda svako u svoju sobu. Sutradan sam imao za protivnika Španjolca Fernanda Lunu ; morao sam, tobož slaveći rođendan, misliti i na njega.

Usput da podsjetimo: Ivanišević je neaigrao Lunu, ali da je noć ranije bučnije slavio svoj rođendan, ko zna što bi bilo.


Dan za spavanje



- A je li tačno da ste neki dan na povratku u zemlju, od francuskog Bordoa do Zagreba, promijenili čak pet aviona žureći na meč sa Švajcarcima u Splitu?

- Ne pet, nego četiri, pa je i to opet mnogo. Ali, to je ukalkulirano u naš profesionalni ritam života, igranja, borenja...

Kad si u kolu, moraš igrati do kraja. Nema druge.

- Koji dan u sedmici najviše volite?

- Sve mi je isto. Najviše mi se dopada onaj dan u kojem mogu dugo spavati, ali tih i takvih dana sve je manje u mom životu.

- Da li ste nekada ustali "na lijevu nogu"?

- Kako ne?! Puno puta.

- Je li bilo "posljedica"?

- Ne mislim da je bilo.

- Koje Vam je omiljeno jelo?

- Uživam u dalmatinskim specijalitetima. Posebno obožavam škampe i prstace.

- Koju kuhinju preferirate?

- Uglavnom talijansku.

- A kad ste "izvan Italije"?

- Sve što mi daju.

- Imate li svoju boju?

- Imam. Crnu.

- Kako baš crnu (pored toliko nježnijih, finijih)?

- Nemam pojma. Često nosim dio odjeće u crnoj boji.

- Gdje se oblačite? Čiju modu volite?

- Nemam nekog posebnog smisla za izabiranje. Obilazim vani razne butike, gledam, i tamo sve nabavljam. Kao i svi sportaši, i ja sam pristalica slobodnijeg, komotnijeg oblačenja.


Brando najbolji



- Gdje su najljepše djevojke?

- Pa valjda se to zna: Splićanke! One su najljepše i u Splitu i u okolici. Šalim se: stvarno su "naj" u svemu.

- Što biste im savjetovali da budu još ljepše?

- E, morale bi biti manje prepotentne.

- Dobro, kako to da su baš one, Vaše sugrađanke, najljepše?

- Imaju nešto, ono "nešto", što druge nemaju. Neki poseban mediteranski šarm, koji je jače izražen tu, u Splitu, nego u Napulju, Marseju, Barceloni ili u nekom drugom regionu Sredozemlja.

- Odlazite li u kino? Koje filmove više volite?

- Idem. Volim sve vrste filmova, samo ako su dobri.

- Vaš glumac broj jedan?

- Marlon Brando, bez prave konkurencije.

- Koji je "Vaš" političar?

- Nemam ga. Politika me ne zanima.

- Da li Vam je tenis ponekad prenaporan?

- Bogami, jeste.

U djetinjstvu je bio "nestašan", pretemperamentan nekako. Stizale su ga i kazne, pa i diskvalifikacije.

U međuvremenu je Goran porastao i stvarno i figurativno. Uozbiljio se, prostije rečeno. A o svojoj visini ovako govori:

- Kad stanem pored Bobe (Živojinovića) budem za nekoliko čuperaka viši.

Ako nije došlo do neke "promjene", Goran sada ima 193 centimetra i viši je od doskora našeg prvog igrača za cigla dva centimetra.

Sada je on izvanredan, čak jedanaesti na svjetskoj listi. Otkako se računaju kompjuterski plasmani, od naših tenisera niko još nije bio tako visoko plasiran (Živojinović je samo jednom došao do devetnaeste pozicije, mjesecima je bio na 23-24. mjestu, a onda je polako počeo da "kopni". U ovom trenutku približava se brojci 200.

Došao je novi velikan. Goran Ivanišević. Njegov prilaz borbi garantira mu i dalji prodor. Vrlo vjerovatno: medu prvih deset. Svi mu to najiskrenije želimo...

Razgovarao: Tomo Počanić, obrada: Yugopapir (Ven, septembar 1990.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)