Glumci obožavaju režisere koji ih vole. I onda kad im ne ide i kad na njih viču, oni osjećaju da li ih vole, pa mogu ići dalje i svladati sve prepreke neke uloge. No, ako osjećaju nepovjerenje, a ono se i te kako osjeća, makar koliko se skrivalo - onda ne ide. I na kraju se ništa ne dogodi
Najbolja zagrebačka glumica prošle kazališne sezone Helena Buljan zahvaljujući delikatnom i nostalgičnom liku Grofice, koji je ostvarila u predstavi Ludi dani, na vrhuncu svoje glumačke zrelosti tvrdi da i dalje mora uvijek počinjati ispočetka.
Ovaj bi se razgovor mogao nazvati intervjuom sa zakašnjelim povodom, napravljenim u trenutku kad je svima koji odlaze u kazalište već jasno da je prošle sezone Helena Buljan, poznata i inače kao glumica s vrlo istančanim sezibilitetom moderne glumice i velikim dijapazonom, u svom matičnom Dramskom kazalištu Gavella ostvarila dragulj od uloge.
Riječ je o njenoj interpretaciji Grofice kao utjelovljenju ženstvenosti, mudrosti i sjete, a sve u već opjevanoj režiji Paola Magellija u Ludim danima.
No, eto, koliko se god njena uloga
apostrofirala, nitko u doba premijere Helenu nije doživljavao kao
zvijezdu s kojom bi trebalo naširoko i nadugačko popričati.
Tu, stanovitu samozatajnost osobe koja vrhunski ovladava svojim poslom, a da sa pritom nimalo medijski ne eksponira, primijetili smo i u razgovoru, kojem smo ažurni povod našli upravo u činjenici da, nakon jedne godine, ona opet nastavlja uspješno započetu suradnju sa kako su ga nazvali mnogi - "obnoviteljem" Gavelle.
Dakle, Magelli uskoro počinje probe teksta Dušana Jovanovića - Viktor ili Dan mladosti, "jugoimprovizaciji" na temu drame Rogera Vitraca - Victor ili djeca vlasti, u kojoj će Helena Buljan glumiti ulogu Emilije Koželj, Viktorove majke.
Tu, stanovitu samozatajnost osobe koja vrhunski ovladava svojim poslom, a da sa pritom nimalo medijski ne eksponira, primijetili smo i u razgovoru, kojem smo ažurni povod našli upravo u činjenici da, nakon jedne godine, ona opet nastavlja uspješno započetu suradnju sa kako su ga nazvali mnogi - "obnoviteljem" Gavelle.
Dakle, Magelli uskoro počinje probe teksta Dušana Jovanovića - Viktor ili Dan mladosti, "jugoimprovizaciji" na temu drame Rogera Vitraca - Victor ili djeca vlasti, u kojoj će Helena Buljan glumiti ulogu Emilije Koželj, Viktorove majke.
Žena kao garnirung
- Koji je vaš glumački princip?
- Kao neki moto svog života citirala
bih Henryja Millera iz Knjige mog života:
"Njeguj svoje sumnje, prigrli svaku vrstu iskustva, želi i dalje, ne trudi se ni da zaboraviš ni da pamtiš, nego usvajaj ono što si sam iskusio".
- Možete li pobliže objasniti?
- Pa, zašto sam to prihvatila? Bez
sumnje, nema stvaranja, osobito ako je čovjek zadovoljan i uljuljan
u svakodnevicu. Svako je iskustvo korisno, jer čovjek ne može
svojim životom obuhvatiti sva iskustva, svih ljudi i cijelog života!
Želja također goni dalje na stvaranje.
Zaboravljati ne treba, jer uvijek ima nešto što ste iskusili, naučili, čuli. Ali, usvajate ono što ste sami iskusili, jer se na kraju ipak sve svodi na osobno iskustvo.
To mi se čini tako jednostavno i mudro da ne treba nikakva dodatka. I to je ono čemu težim.
Samo što nikada ne bih mogla sročiti tako lijepo i jednostavno!
Želja također goni dalje na stvaranje.
Zaboravljati ne treba, jer uvijek ima nešto što ste iskusili, naučili, čuli. Ali, usvajate ono što ste sami iskusili, jer se na kraju ipak sve svodi na osobno iskustvo.
To mi se čini tako jednostavno i mudro da ne treba nikakva dodatka. I to je ono čemu težim.
Samo što nikada ne bih mogla sročiti tako lijepo i jednostavno!
- Kad smo već kod sveprisutne sumnje
kao ljudske kategorije, što je s ambicioznošću kao ženskom
kategorijom? Da li to uopće postoji?
- Kad sebe gledam kao ambicioznu osobu,
onda ne mislim da sam žensko. Jednostavno mislim da sam čovjek, da
sam glumica, da sam osoba koja misli, koja želi kroz svoj posao
nešto reći. A to ne bih stavila u kategoriju ženskog.
Možda ste mislili na nešto konkretnije?
Možda ste mislili na nešto konkretnije?
- Na to koliko glumice danas, u ovom
našem društvenom i kazališnom trenutku, mogu biti ambiciozne kad
je riječ o ulogama?
- To je već druga tema koja se često
ponavljala u razgovorima i glumice uvijek o njoj govore s tugom u
glasu. U našoj a i, uopće, u svjetskoj dramskoj literaturi, malo
ima ženskih uloga.
Želite, želite, želite i čekate pravu šansu, a vrlo ih je malo!
Jer, eto, malo ima pravih i punih ženskih uloga kroz koje se glumica može izraziti.
A i kod nas je takav trend u kazalištu već mnogo, mnogo godina da, čini se kazališne stvaraoce žena kao takva baš mnogo i ne zanima!
Vrlo se rijetko dogodi da je netko stavi kao protagonistkinju u središte problema. Obično je unutra kao garnirung ili pratilac.
No, ipak se i takvo što dogodi! Ja sam imala tu priliku, ali, nažalost, kao da je ni ja ni ostali nismo iskoristili...
Želite, želite, želite i čekate pravu šansu, a vrlo ih je malo!
Jer, eto, malo ima pravih i punih ženskih uloga kroz koje se glumica može izraziti.
A i kod nas je takav trend u kazalištu već mnogo, mnogo godina da, čini se kazališne stvaraoce žena kao takva baš mnogo i ne zanima!
Vrlo se rijetko dogodi da je netko stavi kao protagonistkinju u središte problema. Obično je unutra kao garnirung ili pratilac.
No, ipak se i takvo što dogodi! Ja sam imala tu priliku, ali, nažalost, kao da je ni ja ni ostali nismo iskoristili...
- Mislite li na Agnezu Benešu iz
Dumanskih tišina, Slobodana Šnajdera?
- Kad sam pročitala tekst, vrlo sam se
poveselila, jer sam, napokon, dobila ulogu u kojoj je ONA pravi
protagonist, nosilac problema i radnje, u središtu je svega... I,
stvarno, mislila sam da ću moći...
Na kraju, već sam na neki način glumila nešto slično - Pavlu u Sutonu, Iva Vojnovića, na Dubrovačkim ljetnim igrama, koja je čak vezana i mjestom događanja za taj grad.
Smatrala sam da ću moći nastaviti ono što sam tamo počela.
Na kraju, već sam na neki način glumila nešto slično - Pavlu u Sutonu, Iva Vojnovića, na Dubrovačkim ljetnim igrama, koja je čak vezana i mjestom događanja za taj grad.
Smatrala sam da ću moći nastaviti ono što sam tamo počela.
No, stjecajem nekih neugodnih
okolnosti, za koje će trebati više vremena da ih cjelovito
sagledamo, tom predstavom nismo uspjeli uspostaviti komunikaciju s
gledalištem.
Ni ja, ni režiser, ni glumci u predstavi. Strašno mi je žao, jer sam vidjela šansu. No, ona je to bila i, jednostavno ostala!
Ni ja, ni režiser, ni glumci u predstavi. Strašno mi je žao, jer sam vidjela šansu. No, ona je to bila i, jednostavno ostala!
- Vaša se kreacija ipak apostrofirala
u kritikama, hvaljena je kao bitan dio predstave.
- Drago mi je što je primjećeno da
sam uložila nešto u tu ulogu. Ali, eto, nesretno se završilo. I
tko zna kada ću opet dobiti takvu šansu!
- Zar nove generacije autora i režisera
ne pokazuju izmijenjeni senzbiiitet u odnosu na ženske likove u
svojim dramskim tekstovima?
- Pokušat ću se koncentrirati na
svoje kazalište (Gavella - op. red.), jer je zagrebačko i hrvatsko,
pa sam s njime upoznata. Teško je govoriti o novoj generaciji, zato
što mi se čini da je vrlo malo domaćih autora koji se uopće
pojavljuju, tako da se o mladima jedva može i govoriti.
Trebalo bi i njih pitati zašto ne pišu!
Zatim, ne znam što se događa da tako malo režisera izlazi iz Akademije.
Mnogo ih se upisuje, ali ih premalo ostaje u tom poslu.
Trebalo bi i njih pitati zašto ne pišu!
Zatim, ne znam što se događa da tako malo režisera izlazi iz Akademije.
Mnogo ih se upisuje, ali ih premalo ostaje u tom poslu.
Karakteristike idealnog režisera
- Nema onih koji nude "drukčije"
čitanje. Posebno, odnos prema ženskim ulogama.
- O najmlađima ne mogu ništa reći.
Oni tek dolaze, pa ćemo vidjeti! No, čini mi se da se tim
problemima najviše bavi, ovdje u Zagrebu, Ivica Kunčević. On je s Ivanovom, Pustolovom pred vratima,
Idiotom, Tri sestre, Antigonom jedini režiser koji posjeduje
spomenuti senzibilitet, u doba kada se svi bave nekakvim "političkim"
kazalištem.
Imala sam prilike i zadovoljstvo s njime raditi, i mislim da je on upravo takav.
Imala sam prilike i zadovoljstvo s njime raditi, i mislim da je on upravo takav.
- Javlja li se kod vas zbog te
činjenice - tisućljetne zapostavljenosti ženskih likova, ne samo u
kazalištu već i u svakodnevnom životu - neki bijes, razočaranje,
rezigniranost?
- Javlja se i bijes i rezigniranost.
Nekako sam na to navikla, jer sam, zapravo, sve to prošla. U
mladenačkom razdoblju bila sam u tom smislu ambicioznija. Željela
sam ovu ulogu, pa onu ulogu, pa sam sve htjela odglumiti jer je to
bila spontana potreba i želja.
No, što sam starija, sve mi je manje važno kakvu i koju ulogu glumim, a sve važnije - s kim radim i tko je režiser.
Moglo bi se reći da sam, što se uloga tiče, rezignirana, jer vidim da tu nema mnogo nade. Usmjerila sam se da svoj glumački senzibilitet uložim u neko zajedništvo u predstavu!
A ne samo u svoju ulogu, zato da bih se pokazala. Važno mi je da je predstava dobra, da me ponese rad s režiserom i kolegama. To je ono bitno, i to može stimulirati. I to me privlači!
No, što sam starija, sve mi je manje važno kakvu i koju ulogu glumim, a sve važnije - s kim radim i tko je režiser.
Moglo bi se reći da sam, što se uloga tiče, rezignirana, jer vidim da tu nema mnogo nade. Usmjerila sam se da svoj glumački senzibilitet uložim u neko zajedništvo u predstavu!
A ne samo u svoju ulogu, zato da bih se pokazala. Važno mi je da je predstava dobra, da me ponese rad s režiserom i kolegama. To je ono bitno, i to može stimulirati. I to me privlači!
- Koje su karakteristike idealnog
režisera?
- Razmišljala sam... Otprilike, mora
se poklopiti s mojim viđenjem kazališta. Kazalište mora biti živo,
uznemirujuće, otvoreno, koje postavlja pitanja, a ne nudi rješenja.
Pitanja koja ljudi nose u sebi, a ne mogu ih izraziti.
Ne volim kazalište koje daje gotove recepte ili rješenja, ili koje je u službi bilo koje politike.
E, režiser koji teži takvom kazalištu - to je taj s kim ja volim raditi!
Ne volim kazalište koje daje gotove recepte ili rješenja, ili koje je u službi bilo koje politike.
E, režiser koji teži takvom kazalištu - to je taj s kim ja volim raditi!
- Po čemu glumci to mogu znati?
- Svi mi osjećamo kakav bi to rad
trebao biti. Netko može objasniti, artikulirati, no sigurno je da
svaki pravi glumac zapravo osjeća kako bi to trebalo izgledati.
- Koliko vam se takva iskustva nude, a
koliko ih sami tražite?
- Malo mi se nude, kao i svim glumicama,
a ja, pak, nemam prilike da sama angažiram režisera. U Zagrebu je
kazališna klima prilično loša. Imam osjećaj da ne znamo gdje smo
u odnosu na svjetski teatar! I nitko se tim problemom ne bavi.
- Mislite na nedostatak informacija?
- Mislim na naše rezultate. Oni
potvrđuju da ne znamo gdje smo u odnosu na svjetski teatar. Dobro,
neka to bude i nevažno, jer mi ne putujemo po svijetu i nemamo
svjetske festivale. No, čini mi se da ne znamo ni gdje smo u odnosu
na sebe, što također pokazuju naši rezultati.
To jest - "rezultati"!
Ne bi se moglo reći da imamo tradiciju, ali je ni ne istražujemo. Kao da se stidimo eksperimenata. To je kod nas nekakva sramota!
U nas se često eksperiment poistovjećuje s pomodarstvom. Kad netko nešto pokuša eksperimentirati, u našim se krugovima odmah uzdiše: "Ah, to je pomodno!" A nije uvijek tako.
Iz tog straha pred pomodarstvom kao da tapkamo, nekako bespomoćno, između kvazi-tradicionalizma i vrlo, vrlo stidljive potrebe za istraživanjem.
Pa nemamo ni jedno ni drugo!
To jest - "rezultati"!
Ne bi se moglo reći da imamo tradiciju, ali je ni ne istražujemo. Kao da se stidimo eksperimenata. To je kod nas nekakva sramota!
U nas se često eksperiment poistovjećuje s pomodarstvom. Kad netko nešto pokuša eksperimentirati, u našim se krugovima odmah uzdiše: "Ah, to je pomodno!" A nije uvijek tako.
Iz tog straha pred pomodarstvom kao da tapkamo, nekako bespomoćno, između kvazi-tradicionalizma i vrlo, vrlo stidljive potrebe za istraživanjem.
Pa nemamo ni jedno ni drugo!
- Što se za ostale kazališne sredine
ne bi moglo reći - posebno za Ljubljanu, Skoplje i Beograd.
- Govorim samo o Zagrebu. O drugima ne
bih željela, jer njihovu situaciju ne poznajem dovoljno. U onome što
sam vidjela, uistinu su otišli dalje od nas. Mogu govoriti samo o
tome čemu ovdje svi težimo.
Ludi dani
- U čemu je uzrok?
- To je neko prokletstvo u nama. Možda
i zbog našeg mentaliteta? Ako se tu i tamo nešto i dogodi, odmah
dolazi do izražaja naš jal. Mi, tako, sve to popljujemo!
Zaboravili smo se radovati uspjehu.
Kao da smo iskompleksirani, pa sve pljujemo ne bismo li tako dokazali da imamo KRITERIJ, je li?
A upravo je u tome problem - u kriteriju! Zato što nemamo konstanti, izgubili smo sve kriterije.
Za neku predstavu može netko reći da je genijalna, a netko može reći da je grozna.
Iako različito govorimo, ipak svi znamo što je dobro.
To se osjeća. Jer je kazalište, kao i umjetnost, jedan doživljaj. Ako se dogodi. Kao ljubav. Jednostavno, ako smo je proživjeli, znat ćemo.
Doživljaj kad se između gledališta i pozornice stvori takva napetost duha, u kojoj se uzajamno prožimaju užitak, mašta i humor. To je, po mom mišljenju, pravi teatar!
Svi to znamo i osjećamo.
I nije mi jasno zašto, onda, ne težimo takvom teatru? Čini mi se da smo svi nekako gluhi i slijepi prema tom razlogu i, jednostavno, radimo tako, eto, taj posao.
Imamo pravu potrebu, i emotivnu i intelektualnu, da kreiramo dobro kazalište, da nešto kažemo kroz njega, ali ne događa se ništa.
Zaboravili smo se radovati uspjehu.
Kao da smo iskompleksirani, pa sve pljujemo ne bismo li tako dokazali da imamo KRITERIJ, je li?
A upravo je u tome problem - u kriteriju! Zato što nemamo konstanti, izgubili smo sve kriterije.
Za neku predstavu može netko reći da je genijalna, a netko može reći da je grozna.
Iako različito govorimo, ipak svi znamo što je dobro.
To se osjeća. Jer je kazalište, kao i umjetnost, jedan doživljaj. Ako se dogodi. Kao ljubav. Jednostavno, ako smo je proživjeli, znat ćemo.
Doživljaj kad se između gledališta i pozornice stvori takva napetost duha, u kojoj se uzajamno prožimaju užitak, mašta i humor. To je, po mom mišljenju, pravi teatar!
Svi to znamo i osjećamo.
I nije mi jasno zašto, onda, ne težimo takvom teatru? Čini mi se da smo svi nekako gluhi i slijepi prema tom razlogu i, jednostavno, radimo tako, eto, taj posao.
Imamo pravu potrebu, i emotivnu i intelektualnu, da kreiramo dobro kazalište, da nešto kažemo kroz njega, ali ne događa se ništa.
- Prošle godine ipak vam se nešto
dogodilo - predstava sezone, Ludi dani!
- To potvrđuje ono što sam već rekla;
da je kazalište kolektivna umjetnost i da je potreban režiser koji
okuplja. Riječ je, u ovom slučaju o Paolu Magelliju. No, općenito,
režiser mora biti karizmatična ličnost, mora glumce privući,
voditi, zaraziti i izluditi za projekt.
Onda se rodi neka energija, u pravom smislu te riječi, koja mora prijeći na gledalište.
Onda se rodi neka energija, u pravom smislu te riječi, koja mora prijeći na gledalište.
- Poslije te "renesanse"
Dramskog kazališta Gavella, kako su svi pisali, nije bilo nastavka.
- Ja sebi uvijek govorim da treba
živjeti danas i ovdje, ne obazirati se i gledati prema naprijed. Pa,
ako se dogodi dobra predstava, doživljavam je kao nekakav nov
početak, novi zalet. Samo što uvijek poslije njega tresnem! I dok
se osvijestim, opet sam užasno nesretna.
- Koliko glumac može djelovati na
takve situacije?
- Malo ili nikako. Njega biraju. Glumac
je nažalost, osuđen da bude kao stvar na polici, da čeka dok ga se
uzme. Grozan osjećaj nemoći!
- Da li činjenica što vaše kazalište
već nekoliko sezona nema direktora također obezglavljuje kolektiv?
- U jednom mi se trenutku čak činilo
da ćemo se raspasti. Ali, eto, nismo! U tom kazalištu ima dobar
broj glumaca koji posjeduju spomenutu energiju, samo ih treba
okupiti. Da nema optimizma, uopće ne bih mogla živjeti.
No, u ovoj ekonomskoj situaciji, ne znam koliko može bilo koji direktor učiniti?
Jer, na kraju krajeva, koliko para toliko muzike!
A bez njega je još i lošije, jer netko ne zna ni od malo novaca napraviti muziku!
No, u ovoj ekonomskoj situaciji, ne znam koliko može bilo koji direktor učiniti?
Jer, na kraju krajeva, koliko para toliko muzike!
A bez njega je još i lošije, jer netko ne zna ni od malo novaca napraviti muziku!
- Glumci se, čini se, više bave
samoupravljanjem nego profesijom?
- Točno. U kazališnom savjetu se ne
možemo baviti poslovima koje ne poznajemo. Dobro, takav je sistem
samoupravljanja, to ne možemo izbjeći. Ali, možete misliti koliko
energije trošimo kad se sastanemo na tom kazališnom savjetu da
rasporedimo novac, a ništa zapravo ne znamo o ekonomiji.
Nismo to studirali!
A mi potpisujemo, mi odlučujemo.
To je, meni se čini, nemoguće u kazalištu.
Samoupravljanje je malen dodatak, ali u idealnom smislu ga je nemoguće primijeniti u kazalištu.
Jednostavno nismo kompetentni. Dolazimo i mučimo se, umjesto na probama - na sastancima!
Nismo to studirali!
A mi potpisujemo, mi odlučujemo.
To je, meni se čini, nemoguće u kazalištu.
Samoupravljanje je malen dodatak, ali u idealnom smislu ga je nemoguće primijeniti u kazalištu.
Jednostavno nismo kompetentni. Dolazimo i mučimo se, umjesto na probama - na sastancima!
- Glumci nemaju više vremena za sebe?
- Najmanje pričamo o kazalištu.
Najviše razgovaramo o tome "koliko će ova predstava stajati",
"možemo li malo tu srezati", "možemo li malo ovome
od honorara uzeti", "možemo li dobiti ovoga glumca za
gosta", jer, recimo "baš bi nam on trebao za jednu
predstavu, ali otkud platiti"!?
Vrlo tužno i ružno!
Vrlo tužno i ružno!
Trema može samo stimulirati
- Kako na vas djeluje ta materijalna
nedovoljnost u kazalištu i kulturi?
- Teško mi je, iako sam osoba koja sve
prevladava vedrinom i optimizmom. Stoga, u tom razdoblju iščekivanja
da se nešto dogodi, jednostavno se bavim sama sobom.
Živim, trudim se da budem skroman i moralan čovjek, a velike zahtjeve ostavljam za vrijeme kada na njih dođe red ... na probama!
Čitam, idem u kino, družim se s prijateljima i... bavim se jogom!
Živim, trudim se da budem skroman i moralan čovjek, a velike zahtjeve ostavljam za vrijeme kada na njih dođe red ... na probama!
Čitam, idem u kino, družim se s prijateljima i... bavim se jogom!
- Čemu služi joga u profesionalne
svrhe?
- Između ostalog, da ne zakržljam.
Pokušavam njegovati svoje oruđe - duh, glas i tijelo koje mi je
potrebno za posao. Da ono ne bi otupjelo, našla sam recept u jogi,
koja me uči svladavanju, odnosno vladanju sobom, na fizičkom,
psihičkom i duhovnom planu.
- Hoćete li reći da, bez obzira na
krizni trenutak, treba njegovati svoj fizis?
- Pitanje je individualno. Moja je
potreba da baš njegujem tijelo i održavam zdravlje, jer bez toga
uopće ne mogu dobro obavljati posao. Jogu uopće ne mistificiram,
koristim je koliko to meni odgovara i ono što mogu prilagoditi
načinu našeg života.
Kod nas, u Zagrebu, pa i na Akademiji, postoji averzija prema tom fizičkom ...
Kod nas, u Zagrebu, pa i na Akademiji, postoji averzija prema tom fizičkom ...
- Teatru?
- Tobože, onda je krajnji cilj - fizički
teatar! A ja ne mislim tako i uopće nema govora o fizičkom teatru ... to kod nas nije popularno. Postoji podrugljiv odnos prema
glumcima koji se bave "gimnastikom".
- S druge strane, stječe se dojam da
zagrebački glumci i nemaju tu fizičku spremnost kao njihove,
recimo, beogradske i ljubljanske kolege.
- Imaju samo pojedinci. I svatko će ih
prepoznati na sceni. No, većina to ne posjeduje. A da ne govorim o
tome da nedostaju vježbe. Meni bi bilo logično da pri svakom
kazalištu postoji takva institucija.
Ali, kod nas se smatra da nekakvo fizičko razgibavanje nije potrebno. Pa, ne možete imati zdrav duh u bolesnom tijelu!
Ali, kod nas se smatra da nekakvo fizičko razgibavanje nije potrebno. Pa, ne možete imati zdrav duh u bolesnom tijelu!
- Kad već spominjemo fizički trening,
što je s tremom?
- Nema glumca koji je nema. Ali ima
treme i treme..
- I panike?
- I panike također! Trema može samo
stimulirati, ali važno je koliko je čovjek ovladao sobom. Ona je
mješavina uzbuđenja, osjećaja odgovornosti i straha da nećete
zadovoljiti, da nećete biti u punoj koncentraciji.
Ako se to pojavljuje u blažem obliku, ako se uspije svladati, može biti i te kako djelotvorno, no, ako se borite s panikom, nećete se uspjeti koncentrirati.
Onaj tko je ne uspije svladati, taj se, jadan, trese do kraja!
Ako se to pojavljuje u blažem obliku, ako se uspije svladati, može biti i te kako djelotvorno, no, ako se borite s panikom, nećete se uspjeti koncentrirati.
Onaj tko je ne uspije svladati, taj se, jadan, trese do kraja!
- Spominjali ste, u jednom razgovoru,
da vas pohvale rascvjetavaju, a nepovjerenje koči?
- Tako je i sada. Zaista me pohvale
(dakako, ne lažne!) i nagrade (a laž je da one nikome ništa ne
znače) stimuliraju. Kad mi glumci pričamo međusobno u bifeu o
režiserima, obično kažemo:
"Joj, kad ti nešto primijeti, barem da primijeti neku dobru sitnicu, pa poslije može nabrajati i sto krupnih nedostataka koje valja otkloniti!"
Naime, sve ćemo probleme moći riješiti ako nam režiser daje makar najmanju podršku, ako znamo da smo na dobrom putu.
Ako, pak, stalno tvrdi da ne valja, da ne valja i da ne valja - rijetki su oni koji će ostati jaki usprkos svemu.
Ja sam tako željna pohvala.
Ne mislim pohvala u banalnom smislu, nego da mi netko vjeruje i da to osjećam. Ne moraju mi se čak pohvale ni izreći, ja ih samo želim osjetiti.
Glumci obožavaju režisere koji ih vole. I onda kad im ne ide i kad na njih viču, oni osjećaju da li ih vole, pa mogu ići dalje i svladati sve prepreke neke uloge.
No, ako osjećaju nepovjerenje, a ono se i te kako osjeća, makar koliko se skrivalo - onda ne ide. I na kraju se ništa ne dogodi.
"Joj, kad ti nešto primijeti, barem da primijeti neku dobru sitnicu, pa poslije može nabrajati i sto krupnih nedostataka koje valja otkloniti!"
Naime, sve ćemo probleme moći riješiti ako nam režiser daje makar najmanju podršku, ako znamo da smo na dobrom putu.
Ako, pak, stalno tvrdi da ne valja, da ne valja i da ne valja - rijetki su oni koji će ostati jaki usprkos svemu.
Ja sam tako željna pohvala.
Ne mislim pohvala u banalnom smislu, nego da mi netko vjeruje i da to osjećam. Ne moraju mi se čak pohvale ni izreći, ja ih samo želim osjetiti.
Glumci obožavaju režisere koji ih vole. I onda kad im ne ide i kad na njih viču, oni osjećaju da li ih vole, pa mogu ići dalje i svladati sve prepreke neke uloge.
No, ako osjećaju nepovjerenje, a ono se i te kako osjeća, makar koliko se skrivalo - onda ne ide. I na kraju se ništa ne dogodi.
Muški odnos odbacivanja
- Nije li taj "ljubavni"
odnos, režisera prema glumcima, ono o čemu se govori
kao o odnosu oca prema djeci?
- Dakako, ima i toga! Baš odnosa prema
djeci! Kad vičete na njih, a to ona negdje podsvjesno i traže, jer
žele autoritet, isto ih tako morate i voljeti.
Pa, onda autoritet izaziva pobunu, a to je opet djelotvorno i dobro.
Tako je i u glumi.
Mada je to nešto nedefinirano.
Režiseri moraju imati neku karizmu, oni nas moraju privući, ne mogu reći kako, ali u smislu da ih glumci slijede, da najednom počnu misliti isto, osjećati i fantazirati u istom smjeru.
Pa, onda autoritet izaziva pobunu, a to je opet djelotvorno i dobro.
Tako je i u glumi.
Mada je to nešto nedefinirano.
Režiseri moraju imati neku karizmu, oni nas moraju privući, ne mogu reći kako, ali u smislu da ih glumci slijede, da najednom počnu misliti isto, osjećati i fantazirati u istom smjeru.
- Budući da smo na početku spominjali
nedostatak ženskih uloga - kako se glumice bore za svoje
samopotvrđivanje?
- Bore se kako mogu i umiju. Htjela bih
naglasiti jednu neospornu činjenicu: da u Zagrebu ima mnogo izvrsnih
glumica, čak više nego muških kolega. No, iako ih je brojčano
više, nažalost, iz razloga koje smo spominjali, one čekaju da ih
uzmu s police!
Kad se kod nas govori o glumicama, kao da dolazi do izražaja neki diskretan, ali ipak primitivan, balkanski macho-odnos prema ženama.
Kao da se stide neku glumicu uzdignuti, pohvaliti, ocijeniti je u njenu pravom svjetlu!
Da im se, valjda, ne bi pripisalo ovo ili ono!?
To je vrlo glupo!
Evo, recimo, primjera Glende Jackson. Gledala sam je u Londonu. Imala je glavnu ulogu u predstavi Veliko i malo, Botha Straussa. Predstava nije bila dobra i propala je, jer tekst pripada tipično njemačkoj novoj dramaturgiji, za koju Englezi, čini se, nemaju afiniteta.
I sutradan su osvanule negativne kritike, no u njima su bile tako divne rečenice o njoj kao glumici i o njoj kao ženi.
Ne vjerujem da se tim kritičarima nešto dogodilo, da im se nešto pripisivalo!
Kad se kod nas govori o glumicama, kao da dolazi do izražaja neki diskretan, ali ipak primitivan, balkanski macho-odnos prema ženama.
Kao da se stide neku glumicu uzdignuti, pohvaliti, ocijeniti je u njenu pravom svjetlu!
Da im se, valjda, ne bi pripisalo ovo ili ono!?
To je vrlo glupo!
Evo, recimo, primjera Glende Jackson. Gledala sam je u Londonu. Imala je glavnu ulogu u predstavi Veliko i malo, Botha Straussa. Predstava nije bila dobra i propala je, jer tekst pripada tipično njemačkoj novoj dramaturgiji, za koju Englezi, čini se, nemaju afiniteta.
I sutradan su osvanule negativne kritike, no u njima su bile tako divne rečenice o njoj kao glumici i o njoj kao ženi.
Ne vjerujem da se tim kritičarima nešto dogodilo, da im se nešto pripisivalo!
- Glumci su u našim kazališnim
kritikama i inače na kraju, eventualno, nabrojeni.
- Dok je glumica mlada i lijepa - ajde,
to još može! Čim postane zrelija, kad tek može najviše dati,
pomalo je počnemo otpisivati.
Søren Kierkegaard napisao je esej o toj temi.
O glumici koja je još nezrela, nesvjesna, ali je mlada i svježa.
Kritike su i hvalospjevi fantastični, dok obećava, iako nije sazrela da prenese sve ono što glumi.
No, kad postane zrela žena, nailazi na muški odnos odbacivanja, više nije interesantna.
Kod nas postoji sličan odnos, pritajen doduše!
Stoga, jedva da imamo šanse za samopotvrđivanje!
Ja, jednostavno, nemam potvrdu da nešto dalje mogu graditi - tu nit, tu komponentu u sebi. Jer sam, napokon, žena!
Søren Kierkegaard napisao je esej o toj temi.
O glumici koja je još nezrela, nesvjesna, ali je mlada i svježa.
Kritike su i hvalospjevi fantastični, dok obećava, iako nije sazrela da prenese sve ono što glumi.
No, kad postane zrela žena, nailazi na muški odnos odbacivanja, više nije interesantna.
Kod nas postoji sličan odnos, pritajen doduše!
Stoga, jedva da imamo šanse za samopotvrđivanje!
Ja, jednostavno, nemam potvrdu da nešto dalje mogu graditi - tu nit, tu komponentu u sebi. Jer sam, napokon, žena!
- Ipak, nepobitna je istina da je
najbolja ženska uloga prošle sezone bila upravo vaša Grofica u
Ludim danima. Preko toga se prilično olako prelazilo, iako su vas
poslije, potkraj godine, u izglasavanju teatrologa i kritičara
proglasili najboljom glumicom zbog te kreacije.
- Prelazilo se upravo zbog razloga koji
sam spominjala. Ja sam tu Groficu gradila kao utjelovljenje
ženstvenosti, privrženosti, svega onoga što ne isključuje i njenu
ličnost. Ona, napokon, nije glupača. Dapače, vrlo je mudra!
Ona je prava žena koja se nije postavila da vlada, nego da osjeća i razumije. A ljudi se to kod nas stide primijetiti. Pa, samim tim i pokazati.
Ona je prava žena koja se nije postavila da vlada, nego da osjeća i razumije. A ljudi se to kod nas stide primijetiti. Pa, samim tim i pokazati.
Razgovarala: Katja Šutić, obrada: Yugopapir (Studio, februar 1988.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)