Doveli smo se u stanje svijesti kao kad smo počinjali. Ja sam ponovo otkrivao toplu vodu. Prvu svoju ploču kad sam snimao, što god sam smislio imao sam utisak da je to, ono, kraj svijeta. A to je već bilo odsvirano i biće još milion puta. E tako isto i sada, toplu vodu otkrivam
Premalo radosti postoji na aktuelnoj jugoslovenskoj sceni. Gotovo isto tako malo kao i individualnosti. Srđan Sacher, Max Wilson i Boris Leiner, tri Vještice, ne mire se s takvom situacijom. Nemojte ni vi! Budite totalno drukčiji od drugih! Budite Vještica!
Ako u Jugoslaviji putujete avionom i krenete iz Beograda u 5.40 ujutru, može vam se dogoditi da umalo zakasnite na razgovor u Zagrebu, zakazan za podne.
Ako u Jugoslaviji putujete avionom i krenete iz Beograda u 5.40 ujutru, može vam se dogoditi da umalo zakasnite na razgovor u Zagrebu, zakazan za podne.
Možda su se
gradovi u međuvremenu zaista i fizički udaljili?
Ipak nisu - još
uvek ih deli pola sata leta (i tri sata čekanja na aerodromu), ali
je dogovor sa Maksom Vilsonom napravljen elastično, kao mera
predostrožnosti.
Srećom, tačno u podne dokopao sam se bašte OKC-a,
jednog od trenutno aktuelnih ZG okupljališta, gde je Maks već sedeo
(ali još uvek ne i čekao).
Onda smo zajedno sačekli Borisa
Leinera.
Tako smo se konačno okupili nas trojica.
No, to nije
ključno pitanje.
Ključno je pitanje kako su se okupili njih
trojica.
Igra Vještica
Boris: Zapravo nas sve veže tata
Džoni, svi smo krenuli iz Azre i to je godinama bila jedina veza,
jer otada traje poznanstvo. Ja sam doduše sa Srđanom već radio i prije, svirao sam bubanj
na onoj "djevojke u ljetnjim haljinama"... i bio čak pokusni
bubnjar Haustora.
Ali onda je krenulo sa Azrom ozbiljnije, pa su oni
našli novog bubnjara.
Maks: Došlo je sada vrijeme da se u
Zagrebu prave nove kombinacije. Nisu to supergrupe, nego jednostavno,
pošto nema novih imena, onda se ova stara moraju međusobno, ono,
križat’ da ne bi izumrla, nego da bi nastale neke otpornije vrste.
U tom smislu Vještice su stvarno jedan hibrid raznih stilova i
svijetova, koji je prilično otporan na vanjske uticaje.
- To donekle podseća na situaciju u
Beogradu u kojoj se isti ljudi vrte ukrug, praveći različite
međusobne kombinacije, pa nam ostaje da se samo po stoti put
zapitamo...
Maks: Baš sam skoro čuo da se priča
opet o tome da bi mogao da se pravi još jedan Pozdrav iz Zagreba i
Beograda.
Međutim, u tom slučaju, recimo, Gile bi svirao i treći
put, ili ja, ili još mnogi.
Šta to onda znači, da će svaki put
isti ljudi svirati na tim Pozdravima, odnosno da, zapravo, jedino oni
i postoje.
Sumnjam da bi bio ijedan novi bend - možda novi, ali sa
starim ljudima.
- Gde su novi. Vi niste čak ni druga
generacija jugoslovenskog rock'n'rolla, nego ste izašli iz novog
talasa, a nazvao si vas "starima".
Boris: Pa, ono, kriza pogoduje raspadu,
pa se mladi ljudi okreću od muzike i traže nešto unosnije. Svi su
osvešteni, nisu kao mi što smo mislili da živimo za muziku kao
nekakav ideal.
Svi odmah traže koliko to košta i koliko se tu može
zaradit'.
- Šta, dakle, ima ova grupa, a što nisu imale prethodne u kojima ste svirali?
Boris: Srđan je donio taj jedan novi duh,
novi način razmišljanja. On je izašao iz klišea i donio lijepe
melodije, a opet dosta je slušao i bavio se etničkom glazbom, tako da
smo i mi preko njega...
Ja sam i ranije volio slušat’ malo reggaea i
uopće izvornih melodija i sve je rezultiralo time da smo počeli
tražit’ nešto novo i svježe, bilo ritmikom, bilo strukturom harmonije
i tako.
Onda smo se igrali u mojoj garaži - nije to bilo ništa pretenciozno, a na to je došao Maks i zaigrali smo se sva trojica.
- Je li to za tebe bila značajna promena,
posle Azre u kojoj - ne verujem da grešim - nije bilo ničega što si nabrojao?
Boris: Istina. Velika promjena. Osetio
sam se ponovo mladim, ponovo sam otkrivao bubanj, ritam...
- Kad već pričamo o tome - kako si se ti osećao posle Džonijevih izjava
da je samo on Azra i da niko drugi nije bitan? Nije li tvoja uloga
ipak bila značajnija?
Boris: Ja sam se vremenom navikao na
to... ispočetka mi je bilo čudno. Ali stvarno je on tu lavovski dio
posla obavljao. To je lijepo rečeno u jednoj priči o slikaru, koji
je imao strašnog mješača boja, bez koga je možda mogao, ali je
bolje bilo sa njim.
E, pa ja sam bio taj mješač boja, da bi Džoni
mogao radit’ slike.
Maks: Doveli smo se u stanje svijesti
kao kad smo počinjali. Ja sam ponovo otkrivao toplu vodu. Prvu svoju
ploču kad sam snimao, što god sam smislio imao sam utisak da je to,
ono, kraj svijeta.
A to je već bilo odsvirano i biće još milion
puta.
E tako isto i sada, toplu vodu otkrivam.
Mislim, ništa to nije
posebno, to je minimalistična gitara, ali iza svakog rifa zbilja
stojim i toliko je razmišljanja i permutacija sve to prošlo...
To
je ta igra i to stanje svijesti kad bend tek počinje, svjež i
neopterećen je l’ se to kome sviđa i je li komercijalno.
To su, u
našem slučaju, bile i ostaće tabu teme: da li je nešto hit, da li
bi trebalo ovako, ili onako.
Jer to je zatrovalo i Film i masu bendova
današnjih i to ih još uvek najviše ubija.
Džokeji remete vibracije
- Da li ste imali predstavu o tome šta
bi se oko benda moglo događati kad ste kretali?
Boris: Pa, puno manje na ovom tlu. Naše
su želje ionako bile okrenute Evropi. Radili smo to bojeći se da ga
niko neće uzet', ali trebali smo neki produkt da ga možemo
plasirati vani, ako bismo željeli da zatražimo angažman.
Onda kad
je sve uletjelo ovako preko noći - dobili smo tu ploču kod
"Jugotona" - situacija se donekle promijenila.
Za to možemo
da zahvalimo pametnoj politici našeg "public relations mana"
Maksa, koji je znao kako treba s njima.
Maks: S tim naravno da smo mi puno
uložili, jer smo snimanje sami platili. I sad kad netko toliko uloži
u sebe, kad rasproda instrumente da bi si platio snimku, mora mu se
nekaj posrećiti u životu.
Tako veliki ulog mora se barem malo
isplatiti.
- Znači, prodao si instrumente?
Maks: Ionako su mi zapravo postali višak (smeh). E sad, što se tiče
publike, mi moramo uhvatit’ klince, kako bih rekao, zato i
izbjegavamo da se spominje gdje smo prije svirali, jer to u biti
uopće nije važno za ovaj projekt.
- Zar to ipak ne može doneti određeni
komercijalni kredit?
Maks: Ma, mislim da ne može.
Boris: To su aveti prošlosti, koje nas
samo opterećuju. Pogotovu kad idemo svirat’ okolo, onda
disk-džokeji puštaju naše stare stvari, koje nam remete vibracije i
magijski nam sjebavaju predstavu.
- Kad kažeš "magijski" - ima
li to veze sa nekim konkretnim interesovanjima?
Boris: Ima, posebno kod Srđana. Takve
su i njegove pjesme i on je insistirao da se stvori magija u svemu
tome. Bubnjevi su baš tako koncipirani... ritualno. Oko primitivnih,
instinktivnih impulsa.
- Znači, ime nije nasumice odabrano?
Boris: Ne, nikako.
Maks: Jako dugo je to trajalo,
mukotrpno je bilo traženje imena. Kad ga čovjek čuje, ne bi rekao
da smo se toliko mučili, ali...
Recimo, ja sam najmanje u tome, ali
sam dobar slušalac i volim ići na koncerte.
U ovom bendu volim kad
me to ponese i to mogu dobro osjetit’. Toliko o mojoj magiji.
Boris: A ja to sve kroz želudac
osjećam, intuitivno i to se na koncertu najbolje vidi.
Maks: Dok, ipak, glavni šaman je tu
Saher... njegove su pjesme i od njega je krenulo. On je otprilike
imao ideju što bi želio da radi, pa je onda evoluiralo tokom nekih
godinu dana rada.
On je zapravo jako dobar, jer nije opterećen ego
tripom, kao većina ljudi koji imaju nešto za poručit narodu.
- Vještice, dakle, nisu nikakav ad hoc
projekt, nego pravi bend.
Boris: Mi to vrlo ozbiljno shvaćamo.
Pa, ozbiljni smo ljudi. Radili smo da vidimo vani možemo li što
napravit’. Sad smo bili sva trojica po klubovima na tri strane
Evrope, nosili smo materijale i čekamo da vidimo što će se
dogoditi.
Maks: S tim da Evropa je, ono, svakim
danom sve dalje i dalje.
Boris: Sve sterilnija i sterilnija.
Maks: Već i Beograd je daleko (smeh),
a Evropa je tak’ daleko da je to strašno.
Svesni underground
- Da li je "Totalno drukčiji od
drugih" namera, splet okolnosti, ili posledica razvoja događaja?
Boris: Sve troje.
Maks: Sve troje. Sama ta numera u biti
posljednja je uletjela i nije baš tipična, nije, ono, smjer kojim
ćemo dalje. Međutim, mislim da smo je dobro iskoristili.
Tako... mi
smo underground, ali ipak smo lukavi.
Boris: Naslov albuma je trebao biti "Da
li su to bili topovi, ili lupa moga srca", a ne "Totalno
drukčiji od drugih", ali je ovo malo i s "Jugotonove"
strane izvučeno u prvi plan, jer bombastičnije zvuči.
- Dobro, da li u situaciji kad su se čak
i Beograd i Zagreb udaljili, bilo šta novo i progresivno ima šanse
da prođe na jugoslovenskoj sceni?
Maks: Mislim da mi stvarno imamo magiju
uživo i tko nas čuje jednom, željeće da ponovi to iskustvo. Znači
naš put je, ono, da bismo u Jugi napravili posao, moramo u Beogradu
odsvirati jedan koncert na koji će možda doći sto ljudi, da bi na
sljedeći došlo trista, a na sljedeći još više i tako dalje.
Naša
muzika je za rezervate, a sad ovdje i jeste vrijeme za rezervate.
To
mislim da je jedina mogućnost i ko to bude prvi ukapirao moći će
svirat' i u devedesetim.
Moraju se spoznati svoji dometi i svesno
izabrati: hoćeš li biti underground, ili...
S tim da je naš cilj
da se od undergrounda može živjeti, a da bi se to postiglo, moraš
u svojim okvirima djelovat kao najprofesionalniji folk bend.
- Šta vam se dopada, a šta vam je
najodvratnije na današnjoj YU sceni?
Boris: Dobra je Disciplina...
Maks: Dee Dee Mellow...
Boris: Ja mogu ponekad čut' i nešto
od tate Džonija, ove baladice, neke nove, posebno...
To mu najviše
i leži, da bude trubadur, sa gitarom.
Maks: A ovo drugo... pa veliki, ono,
najveći, najjači i najkomercijalniji segment domaće muzike, to...
ne da mi je odvratan, nego jednostavno - no comment. To je muzika tipa
Jabuke i toga... toliko puta sam čuo te stvari koje su, kao, hitovi
i nijednu nisam upamtio.
Međutim, ono zbog čega ih cijenim i zbog čega i uspjevaju, je što to, to što rade, rade sa maksimalnim uvjerenjem.
Kod njih nema... kad se popnu na binu, mrtvo ozbiljno rade to što misle da treba. Što je vrlo važno.
Međutim, ono zbog čega ih cijenim i zbog čega i uspjevaju, je što to, to što rade, rade sa maksimalnim uvjerenjem.
Kod njih nema... kad se popnu na binu, mrtvo ozbiljno rade to što misle da treba. Što je vrlo važno.
Boris: Meni fali jedan zdravi
rock’n’roll bend... kao što je Azra nekad bila. To čekam da se
pojavi.
- Šta biste, onda, promenili kad biste
mogli nešto da menjate. Ili, bolje, šta biste želeli da budućnost
donese?
Boris: Naše vrijeme tek dolazi, zato
jer ovo sve oko nas... svijet ide nazad, znači vraća se u prvobitnu
zajednicu, gdje magijski rituali imaju cijenu.
Dakle, mi ćemo vremenom samo dobijati na popularnosti.
Dakle, mi ćemo vremenom samo dobijati na popularnosti.
- Koliko sam shvatio, vi zapravo i
nemate tretman supergrupe?
Maks: Nemamo i mora tako i ostat’,
jer najveća zamka za svaki bend je da se preozbiljno shvati. Što će
reći, da si kojim slučajem povjerujemo da smo supergrupa - gotovo je
s Vješticama.
Odmah to dovede do posljedica kakvih ima bezbroj... po miloj Jugi.
Odmah to dovede do posljedica kakvih ima bezbroj... po miloj Jugi.
Razgovarao: Aleksandar Žikić, foto: Jasna Leiner, obrada: Yugopapir (Pop Rock, oktobar 1989.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
