Pages

▼

Vještice, grupa koja je totalno drukčija od drugih: Zapravo nas sve veže tata Johnny... (1989)



Doveli smo se u stanje svijesti kao kad smo počinjali. Ja sam ponovo otkrivao toplu vodu. Prvu svoju ploču kad sam snimao, što god sam smislio imao sam utisak da je to, ono, kraj svijeta. A to je već bilo odsvirano i biće još milion puta. E tako isto i sada, toplu vodu otkrivam

Premalo radosti postoji na aktuelnoj jugoslovenskoj sceni. Gotovo isto tako malo kao i individualnosti. Srđan Sacher, Max Wilson i Boris Leiner, tri Vještice, ne mire se s takvom situacijom. Nemojte ni vi! Budite totalno drukčiji od drugih! Budite Vještica!

Ako u Jugoslaviji putujete avionom i krenete iz Beograda u 5.40 ujutru, može vam se dogoditi da umalo zakasnite na razgovor u Zagrebu, zakazan za podne. 

Možda su se gradovi u međuvremenu zaista i fizički udaljili? 

Ipak nisu - još uvek ih deli pola sata leta (i tri sata čekanja na aerodromu), ali je dogovor sa Maksom Vilsonom napravljen elastično, kao mera predostrožnosti. 

Srećom, tačno u podne dokopao sam se bašte OKC-a, jednog od trenutno aktuelnih ZG okupljališta, gde je Maks već sedeo (ali još uvek ne i čekao). 

Onda smo zajedno sačekli Borisa Leinera. 

Tako smo se konačno okupili nas trojica. 

No, to nije ključno pitanje. 

Ključno je pitanje kako su se okupili njih trojica.


Igra Vještica



Boris: Zapravo nas sve veže tata Džoni, svi smo krenuli iz Azre i to je godinama bila jedina veza, jer otada traje poznanstvo. Ja sam doduše sa Srđanom već radio i prije, svirao sam bubanj na onoj "djevojke u ljetnjim haljinama"... i bio čak pokusni bubnjar Haustora. 

Ali onda je krenulo sa Azrom ozbiljnije, pa su oni našli novog bubnjara.

Maks: Došlo je sada vrijeme da se u Zagrebu prave nove kombinacije. Nisu to supergrupe, nego jednostavno, pošto nema novih imena, onda se ova stara moraju međusobno, ono, križat’ da ne bi izumrla, nego da bi nastale neke otpornije vrste.

U tom smislu Vještice su stvarno jedan hibrid raznih stilova i svijetova, koji je prilično otporan na vanjske uticaje.

- To donekle podseća na situaciju u Beogradu u kojoj se isti ljudi vrte ukrug, praveći različite međusobne kombinacije, pa nam ostaje da se samo po stoti put zapitamo...

Maks: Baš sam skoro čuo da se priča opet o tome da bi mogao da se pravi još jedan Pozdrav iz Zagreba i Beograda. 

Međutim, u tom slučaju, recimo, Gile bi svirao i treći put, ili ja, ili još mnogi. 

Šta to onda znači, da će svaki put isti ljudi svirati na tim Pozdravima, odnosno da, zapravo, jedino oni i postoje. 

Sumnjam da bi bio ijedan novi bend - možda novi, ali sa starim ljudima.

- Gde su novi. Vi niste čak ni druga generacija jugoslovenskog rock'n'rolla, nego ste izašli iz novog talasa, a nazvao si vas "starima".

Boris: Pa, ono, kriza pogoduje raspadu, pa se mladi ljudi okreću od muzike i traže nešto unosnije. Svi su osvešteni, nisu kao mi što smo mislili da živimo za muziku kao nekakav ideal. 

Svi odmah traže koliko to košta i koliko se tu može zaradit'.

- Šta, dakle, ima ova grupa, a što nisu imale prethodne u kojima ste svirali?

Boris: Srđan je donio taj jedan novi duh, novi način razmišljanja. On je izašao iz klišea i donio lijepe melodije, a opet dosta je slušao i bavio se etničkom glazbom, tako da smo i mi preko njega... 

Ja sam i ranije volio slušat’ malo reggaea i uopće izvornih melodija i sve je rezultiralo time da smo počeli tražit’ nešto novo i svježe, bilo ritmikom, bilo strukturom harmonije i tako. 

Onda smo se igrali u mojoj garaži - nije to bilo ništa pretenciozno, a na to je došao Maks i zaigrali smo se sva trojica.

- Je li to za tebe bila značajna promena, posle Azre u kojoj - ne verujem da grešim - nije bilo ničega što si nabrojao?

Boris: Istina. Velika promjena. Osetio sam se ponovo mladim, ponovo sam otkrivao bubanj, ritam...

- Kad već pričamo o tome - kako si se ti osećao posle Džonijevih izjava da je samo on Azra i da niko drugi nije bitan? Nije li tvoja uloga ipak bila značajnija?

Boris: Ja sam se vremenom navikao na to... ispočetka mi je bilo čudno. Ali stvarno je on tu lavovski dio posla obavljao. To je lijepo rečeno u jednoj priči o slikaru, koji je imao strašnog mješača boja, bez koga je možda mogao, ali je bolje bilo sa njim. 

E, pa ja sam bio taj mješač boja, da bi Džoni mogao radit’ slike.

Maks: Doveli smo se u stanje svijesti kao kad smo počinjali. Ja sam ponovo otkrivao toplu vodu. Prvu svoju ploču kad sam snimao, što god sam smislio imao sam utisak da je to, ono, kraj svijeta. 

A to je već bilo odsvirano i biće još milion puta. 

E tako isto i sada, toplu vodu otkrivam. 

Mislim, ništa to nije posebno, to je minimalistična gitara, ali iza svakog rifa zbilja stojim i toliko je razmišljanja i permutacija sve to prošlo... 

To je ta igra i to stanje svijesti kad bend tek počinje, svjež i neopterećen je l’ se to kome sviđa i je li komercijalno.

To su, u našem slučaju, bile i ostaće tabu teme: da li je nešto hit, da li bi trebalo ovako, ili onako. 

Jer to je zatrovalo i Film i masu bendova današnjih i to ih još uvek najviše ubija.


Džokeji remete vibracije



- Da li ste imali predstavu o tome šta bi se oko benda moglo događati kad ste kretali?

Boris: Pa, puno manje na ovom tlu. Naše su želje ionako bile okrenute Evropi. Radili smo to bojeći se da ga niko neće uzet', ali trebali smo neki produkt da ga možemo plasirati vani, ako bismo željeli da zatražimo angažman. 

Onda kad je sve uletjelo ovako preko noći - dobili smo tu ploču kod "Jugotona" - situacija se donekle promijenila.

Za to možemo da zahvalimo pametnoj politici našeg "public relations mana" Maksa, koji je znao kako treba s njima.

Maks: S tim naravno da smo mi puno uložili, jer smo snimanje sami platili. I sad kad netko toliko uloži u sebe, kad rasproda instrumente da bi si platio snimku, mora mu se nekaj posrećiti u životu. 

Tako veliki ulog mora se barem malo isplatiti.

- Znači, prodao si instrumente?

Maks: Ionako su mi zapravo postali višak (smeh). E sad, što se tiče publike, mi moramo uhvatit’ klince, kako bih rekao, zato i izbjegavamo da se spominje gdje smo prije svirali, jer to u biti uopće nije važno za ovaj projekt.

- Zar to ipak ne može doneti određeni komercijalni kredit?

Maks: Ma, mislim da ne može.

Boris: To su aveti prošlosti, koje nas samo opterećuju. Pogotovu kad idemo svirat’ okolo, onda disk-džokeji puštaju naše stare stvari, koje nam remete vibracije i magijski nam sjebavaju predstavu.

- Kad kažeš "magijski" - ima li to veze sa nekim konkretnim interesovanjima?

Boris: Ima, posebno kod Srđana. Takve su i njegove pjesme i on je insistirao da se stvori magija u svemu tome. Bubnjevi su baš tako koncipirani... ritualno. Oko primitivnih, instinktivnih impulsa.

- Znači, ime nije nasumice odabrano?

Boris: Ne, nikako.

Maks: Jako dugo je to trajalo, mukotrpno je bilo traženje imena. Kad ga čovjek čuje, ne bi rekao da smo se toliko mučili, ali... 

Recimo, ja sam najmanje u tome, ali sam dobar slušalac i volim ići na koncerte. 

U ovom bendu volim kad me to ponese i to mogu dobro osjetit’. Toliko o mojoj magiji.

Boris: A ja to sve kroz želudac osjećam, intuitivno i to se na koncertu najbolje vidi.

Maks: Dok, ipak, glavni šaman je tu Saher... njegove su pjesme i od njega je krenulo. On je otprilike imao ideju što bi želio da radi, pa je onda evoluiralo tokom nekih godinu dana rada. 

On je zapravo jako dobar, jer nije opterećen ego tripom, kao većina ljudi koji imaju nešto za poručit narodu.

- Vještice, dakle, nisu nikakav ad hoc projekt, nego pravi bend.

Boris: Mi to vrlo ozbiljno shvaćamo. Pa, ozbiljni smo ljudi. Radili smo da vidimo vani možemo li što napravit’. Sad smo bili sva trojica po klubovima na tri strane Evrope, nosili smo materijale i čekamo da vidimo što će se dogoditi.

Maks: S tim da Evropa je, ono, svakim danom sve dalje i dalje.

Boris: Sve sterilnija i sterilnija.

Maks: Već i Beograd je daleko (smeh), a Evropa je tak’ daleko da je to strašno.


Svesni underground



- Da li je "Totalno drukčiji od drugih" namera, splet okolnosti, ili posledica razvoja događaja?

Boris: Sve troje.

Maks: Sve troje. Sama ta numera u biti posljednja je uletjela i nije baš tipična, nije, ono, smjer kojim ćemo dalje. Međutim, mislim da smo je dobro iskoristili. 

Tako... mi smo underground, ali ipak smo lukavi.

Boris: Naslov albuma je trebao biti "Da li su to bili topovi, ili lupa moga srca", a ne "Totalno drukčiji od drugih", ali je ovo malo i s "Jugotonove" strane izvučeno u prvi plan, jer bombastičnije zvuči.

- Dobro, da li u situaciji kad su se čak i Beograd i Zagreb udaljili, bilo šta novo i progresivno ima šanse da prođe na jugoslovenskoj sceni?

Maks: Mislim da mi stvarno imamo magiju uživo i tko nas čuje jednom, željeće da ponovi to iskustvo. Znači naš put je, ono, da bismo u Jugi napravili posao, moramo u Beogradu odsvirati jedan koncert na koji će možda doći sto ljudi, da bi na sljedeći došlo trista, a na sljedeći još više i tako dalje. 

Naša muzika je za rezervate, a sad ovdje i jeste vrijeme za rezervate. 

To mislim da je jedina mogućnost i ko to bude prvi ukapirao moći će svirat' i u devedesetim. 

Moraju se spoznati svoji dometi i svesno izabrati: hoćeš li biti underground, ili... 

S tim da je naš cilj da se od undergrounda može živjeti, a da bi se to postiglo, moraš u svojim okvirima djelovat kao najprofesionalniji folk bend.

- Šta vam se dopada, a šta vam je najodvratnije na današnjoj YU sceni?

Boris: Dobra je Disciplina...

Maks: Dee Dee Mellow...

Boris: Ja mogu ponekad čut' i nešto od tate Džonija, ove baladice, neke nove, posebno... 

To mu najviše i leži, da bude trubadur, sa gitarom.

Maks: A ovo drugo... pa veliki, ono, najveći, najjači i najkomercijalniji segment domaće muzike, to... ne da mi je odvratan, nego jednostavno - no comment. To je muzika tipa Jabuke i toga... toliko puta sam čuo te stvari koje su, kao, hitovi i nijednu nisam upamtio.

Međutim, ono zbog čega ih cijenim i zbog čega i uspjevaju, je što to, to što rade, rade sa maksimalnim uvjerenjem. 

Kod njih nema... kad se popnu na binu, mrtvo ozbiljno rade to što misle da treba. Što je vrlo važno.

Boris: Meni fali jedan zdravi rock’n’roll bend... kao što je Azra nekad bila. To čekam da se pojavi.

- Šta biste, onda, promenili kad biste mogli nešto da menjate. Ili, bolje, šta biste želeli da budućnost donese?

Boris: Naše vrijeme tek dolazi, zato jer ovo sve oko nas... svijet ide nazad, znači vraća se u prvobitnu zajednicu, gdje magijski rituali imaju cijenu.

Dakle, mi ćemo vremenom samo dobijati na popularnosti.

- Koliko sam shvatio, vi zapravo i nemate tretman supergrupe?

Maks: Nemamo i mora tako i ostat’, jer najveća zamka za svaki bend je da se preozbiljno shvati. Što će reći, da si kojim slučajem povjerujemo da smo supergrupa - gotovo je s Vješticama.

Odmah to dovede do posljedica kakvih ima bezbroj... po miloj Jugi.

Razgovarao: Aleksandar Žikić, foto: Jasna Leiner, obrada: Yugopapir (Pop Rock, oktobar 1989.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)