Krešo Golik daje Gordani Jovetić i Mariju Vuku, pravim očinskim instinktom, upravo onoliko i onakvog teksta koliko ga oni mogu podnijeti, a da ne zazvuče nabiflano. Mali se glumci, naime, u njegovoj režiji uspješno nose sa starijim, profesionalnim kolegama
Ocjene tekuće TV-serije Inspektor Vinko odista su raznolikog karaktera.
No, bez obzira na apsolutne kriterije
umjetnosti, po kojima bi Inspektor Vinko, eventualno, mogao izvući i
kraći kraj, ipak se priklanjamo ovim drugim mišljenjima koji u
Golikovoj adaptaciji i režiji Senečićeva teksta vide majstorski
osjećaj i istančani sluh za ono što se već tako odiozno naziva
"sadržajem iz svakodnevnog, običnog, normalnog života" i
"likovima malih ljudi" koji probleme svog života ne
razrješavaju knjiškim dijalozima u kojima su "bitak" i
"biće" glavni termini sporazumijevanja.
Gledaoci su vjerojatno primijetili i
Golikov neopterećeni rad s djecom, glumačkim naturščicima, koja
elegantno klize kroz obiteljski dio radnje i čije su rečenice
nikada predugačke da bi zazvučale lažno - i duhovite, i slatke, i
poučne, ali i udarne poput kakvog kolokvijalnog vica koji
razmjenjuju ponosni roditelji u čast svojih potomaka.
Sjetite se nevinog odgovora malog Marka na "strogo" pozivanje "što treba reći teti kad se uđe u sobu" - "Meni se kaka!"
Ili starmale rečenice sestre mu Maje, nakon rasprave o susjedima koji imaju sve jer nemaju djece:
"Da li biste ti i tata imali vikendicu da nemate mene i Marka?"
Golik daje ovim mališanima, pravim očinskim instinktom, upravo onoliko i onakvog teksta koliko ga mogu podnijeti, a da ne zazvuče nabiflano.
Uostalom, poštovaoci njegovih filmova usporedit će to odmah s Golikovim nekadašnjim otkrićem od djeteta, Tomislavom Žganecom, u Tko pjeva zlo ne misli i Imam dvije mame i dva tate.
Mali se glumci, naime, u njegovim režijama uspješno nose sa starijim, profesionalnim kolegama.
Sjetite se nevinog odgovora malog Marka na "strogo" pozivanje "što treba reći teti kad se uđe u sobu" - "Meni se kaka!"
Ili starmale rečenice sestre mu Maje, nakon rasprave o susjedima koji imaju sve jer nemaju djece:
"Da li biste ti i tata imali vikendicu da nemate mene i Marka?"
Golik daje ovim mališanima, pravim očinskim instinktom, upravo onoliko i onakvog teksta koliko ga mogu podnijeti, a da ne zazvuče nabiflano.
Uostalom, poštovaoci njegovih filmova usporedit će to odmah s Golikovim nekadašnjim otkrićem od djeteta, Tomislavom Žganecom, u Tko pjeva zlo ne misli i Imam dvije mame i dva tate.
Mali se glumci, naime, u njegovim režijama uspješno nose sa starijim, profesionalnim kolegama.
Osmijeh bez mliječnih zuba
Gordana Jovetić, (10) i Mario Vuk (7),
Maja i Marko u Inspektoru Vinku, pohađaju istu osnovnu školu -
Miroslav Krleža na Kaptolu.
Pa, iako se ta stara škola diči svojim Kulturno-umjetničkim društvom August Cesarec (nazvanom po svojem nekadašnjem učeniku), u okviru kojega djeluje i dramsko-recitatorska grupa (čiji članovi sudjeluju u TV-emisiji Iskrice, Višnje Laste), ni Gordana ni Marko nisu tim putem stigli do glume.
Ni jedno od njih, naime, nije član te grupe.
Pa, iako se ta stara škola diči svojim Kulturno-umjetničkim društvom August Cesarec (nazvanom po svojem nekadašnjem učeniku), u okviru kojega djeluje i dramsko-recitatorska grupa (čiji članovi sudjeluju u TV-emisiji Iskrice, Višnje Laste), ni Gordana ni Marko nisu tim putem stigli do glume.
Ni jedno od njih, naime, nije član te grupe.
- Ja sam bila član Radio-dramske grupe
ili kako se to već zove, zaboravila sam jer dosta dugo ne idem u Jurišićevu - prisjeća se Gordana. - Došao je jedan striček,
razgovarao s nama i... izabrali su mene!
Gordana je pohađala tu grupu iz čiste
prijateljske solidarnosti.
- Roditelji moje prijateljice Nikoline upisali su nju i njenu sestru Mirelu. Pitali su i mene da li želim. Ja sam prihvatila zbog prijateljice. Ona i dalje pohađa tu grupu, iako se odselila iz moje kuće u Gajnicama.
No i dalje smo prijateljice, jer dolazi svojoj baki, preko subote i nedjelje!
Ja sam prekinula u vrijeme snimanja, jer su tekstovi koje smo radili bili sve veći i veći i dosadniji! Osim toga, dečki su nas zafrkavali!
- Roditelji moje prijateljice Nikoline upisali su nju i njenu sestru Mirelu. Pitali su i mene da li želim. Ja sam prihvatila zbog prijateljice. Ona i dalje pohađa tu grupu, iako se odselila iz moje kuće u Gajnicama.
No i dalje smo prijateljice, jer dolazi svojoj baki, preko subote i nedjelje!
Ja sam prekinula u vrijeme snimanja, jer su tekstovi koje smo radili bili sve veći i veći i dosadniji! Osim toga, dečki su nas zafrkavali!
Mario nije imao čak ni toga iskustva.
Njemu je "striček" došao u vrtić.
Mario je glumio, primjećujete, još sa škrbavim zubima, a danas je, u drugom razredu osnovne škole, njegov osmijeh bez mliječnih zuba.
Stotinjak djece je "stričeku" nešto odigralo, onda je "onaj iza kamere to snimao" i "onda se vidjelo tko je bio dobar!"
Očito, Mario.
Njemu je "striček" došao u vrtić.
Mario je glumio, primjećujete, još sa škrbavim zubima, a danas je, u drugom razredu osnovne škole, njegov osmijeh bez mliječnih zuba.
Stotinjak djece je "stričeku" nešto odigralo, onda je "onaj iza kamere to snimao" i "onda se vidjelo tko je bio dobar!"
Očito, Mario.
Bez glumačkih ambicija
I Gordanu i Marka zatekli smo za
vrijeme odmora, u dvorištu školske zgrade: ona se šetala i pričala
s kolegicama, a on se neumorno natjeravao s drugovima iz razreda.
Naše službeno predstavljanje, upoznavanje i rukovanje nije ih nimalo impresioniralo - iako su ih druga djeca, na spomen TV-serije, odmah znatiželjno okružila i počela dobacivati.
Gordana je vrlo suvereno vladala situacijom i koncentrirano odgovarala na naše i dječje upite koji su letjeli sa svih strana, stoički udovoljavajući zahtjevima foto-reportera za poziranje.
Marko se, preko volje, morao zaustaviti u svom trkačkom uzletu po dvorištu, poslušno ispunjavajući sve što smo od njega htjeli - i razgovor i slikanje - ali jedva čekajući da nastavi s prekinutom aktivnošću.
Na kraju razgovora, u kojem je cijelo vrijeme sjedio poniknute glave (iako se cijeli njegov razred zaklinjao da je on jako živahan dečko, a razrednica se začuđeno pitala da možda ne plače) i monotono odgovarao rastrganim, tihim glasom naglo je skočio i pristojno zapitao:
- Mogu li sada ići?!
Naše službeno predstavljanje, upoznavanje i rukovanje nije ih nimalo impresioniralo - iako su ih druga djeca, na spomen TV-serije, odmah znatiželjno okružila i počela dobacivati.
Gordana je vrlo suvereno vladala situacijom i koncentrirano odgovarala na naše i dječje upite koji su letjeli sa svih strana, stoički udovoljavajući zahtjevima foto-reportera za poziranje.
Marko se, preko volje, morao zaustaviti u svom trkačkom uzletu po dvorištu, poslušno ispunjavajući sve što smo od njega htjeli - i razgovor i slikanje - ali jedva čekajući da nastavi s prekinutom aktivnošću.
Na kraju razgovora, u kojem je cijelo vrijeme sjedio poniknute glave (iako se cijeli njegov razred zaklinjao da je on jako živahan dečko, a razrednica se začuđeno pitala da možda ne plače) i monotono odgovarao rastrganim, tihim glasom naglo je skočio i pristojno zapitao:
- Mogu li sada ići?!
Njihov "glumački" rad na
seriji nije izgledao nimalo traumatično, upečatljivo, fascinantno,
kako bi možda mogla pomisliti neka ozbiljna, odrasla osoba zabrinuta
za psihički integritet djeteta.
Iz njihova pričanja - jedva da se sjećaju kada su snimali, što su snimali i kako su se tada osjećali - proizlazi da su jedino pamtili kako je "striček" Krešo - jako, jako dobar čovjek...
Ivica Vidović "jako dobar tata, kakvog samo možemo poželjeti, iako je smiješan i možda baš zato što jč tako smiješan"...
A Zoja Odak "dobra i nježna mama, ne možemo bolju zamisliti"...
A odgovori na otrcano novinarsko pitanje djetetu koje glumi još su zanimljivija.
Oboje kao da se nakostriješilo na samu pomisao da bi mogli ili trebali jednom biti ili postati glumci.
Gordana je odlučno rekla:
- Više nikad!
... S mogućnošću uzmaka:
- Jedino ako me mama prisili! Ili ako bih mogla raditi s istom ekipom nešto slično. Zato što smo se dobro zabavljali!"
A Marko je mudro zaključio:
- Mogu me nagovarati koliko god hoće, ja ne bih htio biti glumac. Dobivao bih sve veće i veće tekstove što bih bio stariji!
Razgovarala: Katja Šutić, obrada: Yugopapir (Studio, januar 1985.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
Iz njihova pričanja - jedva da se sjećaju kada su snimali, što su snimali i kako su se tada osjećali - proizlazi da su jedino pamtili kako je "striček" Krešo - jako, jako dobar čovjek...
Ivica Vidović "jako dobar tata, kakvog samo možemo poželjeti, iako je smiješan i možda baš zato što jč tako smiješan"...
A Zoja Odak "dobra i nježna mama, ne možemo bolju zamisliti"...
A odgovori na otrcano novinarsko pitanje djetetu koje glumi još su zanimljivija.
Oboje kao da se nakostriješilo na samu pomisao da bi mogli ili trebali jednom biti ili postati glumci.
Gordana je odlučno rekla:
- Više nikad!
... S mogućnošću uzmaka:
- Jedino ako me mama prisili! Ili ako bih mogla raditi s istom ekipom nešto slično. Zato što smo se dobro zabavljali!"
A Marko je mudro zaključio:
- Mogu me nagovarati koliko god hoće, ja ne bih htio biti glumac. Dobivao bih sve veće i veće tekstove što bih bio stariji!
Razgovarala: Katja Šutić, obrada: Yugopapir (Studio, januar 1985.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)