Pages

▼

Ivan Atelšek: Otac Gorenja o nastanku najveće tvornice bijele tehnike u Jugoslaviji (1974)



Za mene nema nikakve razlike između mojih radnika i mene - priča nam Ivan. - Uvijek sam se s njima dogovarao i činit ću to i ubuduće. Zadatak nam je svima jednak: rad i samo rad. Povjerenje radnika možemo dobiti samo ako ga nikada ne prevarimo, a ja ih nisam ni pokušavao zavaravati

Kad je mladi bravarski radnik Ivan Atelšek krenuo u veliku avanturu da temeljito promijeni svoj položaj i svoju okolicu, bilo mu je 25 godina. Sve je u toj priči gotovo nevjerojatno: prije dva decenija Ivan je sa svojim drugovima krenuo od užarene peći na kojoj su se pekli krumpirići i stigao do fantastičnog cilja - velike suvremene tvornice koja je podigla Velenje, jedan od najmodernijih gradova naše zemlje. Nekadašnji bravar, a danas vrlo istaknut privrednik, uvijek je u grču stvaralaštva i stoga se svi pitaju koliko on ima nogu kad svuda stiže.

Kad se čovjek nađe prvi put u Velenju, lijepom i suvremenom gradu koji se smjestio nedaleko od Celja, poželi da u njemu i ostane. 

Jednostavno rečeno, zarobe ga arhitektonski divne građevine, široke mirne ulice, mnogobrojni zeleni parkovi prepuni cvijeća, restorani, dječja igrališta...

U tom gradu, koji je rastao možda najbrže u našoj zemlji i koji danas ima oko trinaest tisuća stanovnika, ljudi naprosto uživaju.

Imaju moderno opremljene škole, domove kulture, knjižare, bazene ... a gotovo ni jedan radnik nije bez stana. 

A pitate li nekoga, pa i najmlađeg stanovnika, kako je napredovao ovaj grad, što ga je toliko podiglo, izgradilo, prvo će vam spomenuti izvanrednu ljudsku slogu, a zatim pokazati svagdje prisutnu reklamu tvornice "Gorenje". 

Oni stariji, upućeniji u sve to, izgovorit će i ime Ivana Atelšeka, nekadašnjeg bravara, čovjeka koji već dvadeset godina više no uspješno vodi ovu veliku jugoslavensku tvornicu "bijele industrije" i sigurno je udahnuo "dušu" modernom Velenju.

A taj veliki Ivan Atelšek uvijek je volio živjeti u anonimnosti, samo u stvaranju novih planova, uz buku tvorničkih strojeva i lupu čekića, neposredno uz svoje drugove u pogonu gdje je u stvari njegov pravi i jedini kabinet. 

I tko zna dokle bi se ovaj vrijedni privrednik skrivao od znatiželjnih pogleda javnosti da mu nedavno nije uručena nagrada AVNOJ-a, priznanje koje se dodjeljuje samo za vrhunska ostvarenja od općeg društvenog značenja. 

Bi li uopće netko saznao tko je taj neobični i istovremeni obični i skromni čovjek koji za sebe kaže da je samo dugogodišnji član izvanrednog radnog kolektiva. 

Bi li milijuni Jugoslavena ikada saznali što je on sve prošao na svom dugom, nerijetko trnovitom životnom putu?


Došao je "pognute" glave



Još kao mali bosonogi dječak, dok je trčkarao svojom rodnom Prihovom, Ivan Atelšek zanosio se nekim velikim i posebnim idejama.

Ispoljavao ih je u igri i u pomoći siromašnim roditeljima koji su teško prehranjivali četvoro male djece. 

Zemlje je bilo malo i kruh se u to vrijeme zarađivao najamničkom motikom, pa su Ivanovi roditelji željeli djeci što prije podariti kakav-takav kruh.

Put ih je, zajedno s Ivanom, sve četvoro odveo u zanat. 

Ivan je želio biti trgovac, sanjao je o tome kako će jednoga dana seljacima vagati brašno i mast, ali ga je otac, videći da je izrastao u snažnog dječaka, natjerao da izuči za bravara. 

Uto je došao i rat. 

Ivan, trinaestogodišnjak, marljivo je učio, udarao teškim čekićem i turpijao, razvijajući se u visokog snažnog mladića s kojim se otac ponosio. 

Bilo mu je svega petnaest godina kad je otišao u partizane, među ostale metalce. Ratovao je s njima po Savinjskoj dolini i činio prve korake proletera.

- Odmah poslije oslobođenja - priča Ivan Atelšek jasnim i čvrstim riječima - bio sam željan tehničkog znanja, pa sam se upisao u Srednju tehničku školu u Celju. Radio sam kao bravar u malenom mjestu Šoštanju i svaki slobodan trenutak koristio za učenje. 

Doskora sam morao otići u seoce Gorenje da pomognem maloj bravarskoj radionici koja je zapala u krizu. 

Neću nikada zaboraviti taj kišni travanjski dan 1953. godine, kada sam pješice stigao u zabačeno selo i našao se pred neuglednom zanatskom radionicom u koju sam, zbog visine, mogao ući samo pognute glave. 

Tu me je čekalo samo jedanaest radnika i upravničko mjesto u radionici koja je, opravljajući poljoprivredne strojeve, jedva sastavljala kraj s krajem.

Tada još mladi bravarski radnik, kojem je bilo jedva 25 godina, nije gubio vrijeme. 

Odmah je vidio da pred sobom ima vrijedne radnike, metalce spremne za najveće pothvate, pa je počeo maštati o većim, unosnijim poslovima. 

Strpljivo je popravljao poljoprivredne strojeve i neprestano u njih ugrađivao nove dijelove koje je sam konstruirao. 

Veselio ga je taj posao i to mu je davalo novi poticaj, novu želju za nečim većim i boljim.


Zakletva uz pečene krumpiriće



Ivan je neprestano kovao planove kako neuglednu i siromašnu seosku radionicu pretvoriti u proizvodnu jedinicu, kako se oteti stagnaciji i mirovanju. Ali, za ostvarenje njegovih velikih planova nije bilo dovoljno financijskih sredstava. 

Novac ga je najčešće sputavao, ali čovjeka s tisuću nogu i ruku ništa nije moglo spriječiti u silnom zamahu prema uspjehu.

Ivan Atelšek je najveću nadu polagao u ljude s kojima je radio i s kojima je prekrajao i nadopunjavao svoje uvijek nove i zanimljive ideje.

Jednoga dana, dok su svi zajedno pekli krumpiriće na užarenoj peći, zarekli su se da će malu seosku radionicu pretvoriti u veći, snažniji kolektiv u kojem će ostati do kraja života. 

Ivan je bio oduševljen svojim drugovima i neprestano je tragao ne bi li na neki način pronašao dodatnu djelatnost koja bi maloj radionici donijela nove prihode potrebne za nabavku nekih strojeva i raznog alata. 

Na njegov prijedlog šaka hrabrih i vrijednih radnika počela se baviti eksploatacijom bentonita, zemljinog sastojka nalik na glinu, te ga prodavali rafinerijama nafte. 

U praznu blagajnu radionice polako je pristizao novac koji je značio daljnji napredak. 

Zaposleni su novi radnici koji su u malom kolektivu naučili prve korake samoupravljanja, koji su prvi put osjetili što znači riječ drugarstvo. 

Seoska je radionica svakim danom sve više rasla i tko zna gdje bi joj bio kraj da Ivan Atelšek i drugovi nisu morali iskusiti i onu drugu gorku stranu života. 

Jednoga dana stigla je u njihov kolektiv zabrana eksploatacije bentonita, što je značilo da neće biti novaca za nove strojeve, da treba otpustiti nekoliko desetaka dobrih radnika. 

Ivan se našao pred novom velikom preprekom, ali je i nju veoma brzo, u svom stilu, savladao.


Tvornica u rudarskim kupaonicama



- Čuli smo da je u Šenpetru - priča Atelšek - propalo poduzeće koje je proizvodilo štednjake na drva. Odmah smo svi zajedno odlučili da preuzmemo tu proizvodnju. Iz Celja smo dobrovoljnim radom dovukli stare bolničke barake i pretvorili ih u naše prve tvorničke hale. 

Nabavili smo i neke strojeve te otpočeli s proizvodnjom lijepih emajliranih štednjaka. 

Oduvijek smo željeli da radimo za kućanstvo i tada nam se pružila divna prilika koju nismo htjeli ni smjeli ispustiti iz ruku. 

Sjetili smo se tom prilikom naše zakletve uz stari štednjak na kojem smo pekli krumpiriće. 

Kakva lijepa simbolika!

Samo, Ivan je znao da će mali emajlirani štednjaci prolaziti na tržištu jedino ako budu kvalitetni i jeftini, ako budu brzo dolazili do potrošača. 

To su znali i ostali radnici. 

I doista, prvi štednjaci, proizvedeni u starim bolničkim barakama u selu Gorenju, naprosto su planuli na tržištu.

"Gorenje" je počelo svoju vatru pretvarati u pravu tržišnu buktinju. Narudžbe su stizale jedna za drugom, dolazili su novi radnici, barake su postale tijesne...

Ivan Atelšek sve je manje navraćao u malu podstanarsku sobicu u kojoj je živio sa ženom Cilikom i malom kćerkicom Sašom. Saživio se sa svojom mladom tvornicom, često je u njoj i noćivao...

Vidio je da sve kreće nabolje, da se sve razvija kako je dugo zamišljao, ali još uvijek nije bio zadovoljan.

Mlad i ambiciozan, pun stvaralačkog zanosa i energije želio je još više, ali opet ga je, tko zna po koji put, u planovima ometao novac.

"Kako doći do novih sredstava?" - grozničavo se pitao u dugim neprospavanim noćima. - "Kako izaći iz ovih drvenih baraka?" - neumorno je razmišljao Ivan Atelšek.

Prvi put pomoć vrijednom kolektivu došla je sa strane: od rudnika Velenje koji je tvornici ponudio prostorije u kojima su nekad bile rudarske kupaonice. 

Rudnik im je posudio i nešto novaca, pa je tihi i marljivi Ivan mogao povesti svoje ljude u nove uspjehe.

- Preselili smo se u Velenje - kaže direktor Atelšek - u stare rudarske prostorije koje su ipak bile bolje od drvenih baraka. Odmah smo počeli proizvoditi električne štednjake i tragati za povećanjem asortimana robe.

Zaposlili smo još stotinjak radnika i sve je krenulo nabolje, prihodi su svakim danom sve više rasli. Ljudi su bili sretni i zadovoljni... Vidjeli su da je i Velenje počelo ići naprijed. Grad je vrtoglavo rastao pred njihovim očima. Neke je to i uspavalo...


Još uvijek skromni bravar



Međutim, kao i uvijek do tada, Ivana nije bilo mirnog sna. Vidio je da tvornica ne može dugo djelovati u "rudarskim kupaonicama", pa je počeo maštati o novoj tvornici, velikoj i zračnoj, s novim strojevima i većom proizvodnjom.

Prva hala sagrađena je 1964. godine, kada je u "Gorenju" bilo zaposleno već šest stotina radnika. 

To je bio početak vrtoglavog uspona koji nije mogao nitko zaustaviti.

Hale su se dizale jedna za drugom, počela je proizvodnja strojeva za pranje rublja, fenova, televizora i drugih kućanskih aparata. 

Nekada je Ivan Atelšek vodio brigu o jedanaest radnika, svojih bravarskih drugova, a danas je to cijela radnička vojska koja broji jedanaest tisuća ljudi.

Ipak je Ivan i dalje ostao isti onaj bravar s radničkom kapom na glavi, isti onaj čovjek koji je prije dvadesetak godina sa svojim drugovima pekao krumpiriće na užarenom starom štednjaku.

U njemu se i dalje rasplamsava gorući znak njegove tvornice i on jednostavno neće i ne može sustati. Svakog dana obilazi pogone, zapitkuje radnike kako žive, kako im je na radnom mjestu, što im nedostaje...

- Za mene nema nikakve razlike između mojih radnika i mene - priča nam Ivan. - Uvijek sam se s njima dogovarao i činit ću to i ubuduće. Zadatak nam je svima jednak: rad i samo rad. Povjerenje radnika možemo dobiti samo ako ga nikada ne prevarimo, a ja ih nisam ni pokušavao zavaravati.

Kod nas se po kancelarijama ne pije crna kava, jer ako to radi sto činovnika i rukovodilaca, treba kavu dati i radniku koji stoji uz proizvodnu vrpcu. 

Danas u pogonima naše tvornice radi više od šest tisuća ljudi, ali nijedan od njih nikada ne kasni na posao.

Zbog takvog načina rada sve smo do sada izgradili vlastitim novcem.

A nije svejedno otkida li radnik za dobrobit tvornice od svojih usta, ili ako tvornica živi od silnih društvenih zajmova.

Tako govori Ivan Atelšek, čovjek koji je dugo i teško pekao direktorski zanat, koji još i danas uči od svojih radnika. 

Tih i skroman, uvijek u prvim radničkim redovima, ovaj nekadašnji bravar neprestano je u grču borbe za bolju budućnost svoje tvornice i svog Velenja. 

Njima je do sada poklonio najljepše i najbolje godine života, dao im svoje veliko srce koje je oduvijek kucalo za žuljave radničke ruke. 

Nenametljiv i nadasve borben, Ivan je svoje veliko djelo stvarao u tišini, bez novinskih senzacija, bez prethodnih najava. 

Danas se mnogi diči suvremenim i lijepim Velenjem, mnogi upiru prstom u veliku modernu tvornicu, a ne sjete se čovjeka koji i dalje neumorno radi u sjeni svojih ostvarenja. A njegovo je djelo golemo, nikad neuhvatljivo, vrijedno da se o njemu piše...

Napisao: Milivoj Pašiček, obrada: Yugopapir (Arena, maj 1974.)




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)