"Što je to: parok ga ima ozada; kanonik i sprijeda i ozada; biskup samo po sredini; kardino’ samo sprijeda, a papa ga nema nidje?"
Zagrebački novinar Pero Zlatar svojedobno je dugo krstario Jugoslavijom u potrazi za gradovima
smijeha. U njima je pronalazio duhovite ljude i od njih zapisao na
stotine šala. Za "Plavi vjesnik" Zlatar je odabrao
nekoliko karakterističnih šala nastalih pod našim podnebljem. To
su, po njegovu mišljenju, najuspjeliji primjerci domaćeg humora,
zdravog i prostodušnog. Pođimo dakle na tu neobičnu šetnju po
našoj zemlji.
 |
| Plavi vjesnik, jun 1971. godine |
"Ča je pusta Londra, kontra
Splitu gradu"...
... odvajkada se hvale Splićani i sebi samozvano prišivaju brojna
prvenstva.
Oni su, dakle, "najbolji na svitu".
U nogometu, u pjevanju i u pomorstvu.
Imaju "najlipje" more
i djevojke.
A kad im spomenete smijeh, onda će vam odmah dokazati
kako im i tu nema premca.
Neće vam dopustiti da odete od stola sve
dok vam ne ispričaju najnovije "kvake" i "berekinade".
Vi ćete se, zasigurno, tresti i valjati od silnoga smijeha, a
Splićanin će dotle likovati.
Zar to nije najjači adut u njegovoj
tvrdnji?
Zar ste možda posumnjali da i u vicevima nisu prvaci "svita
i okolice"?
Pa kad je tako onda je i red početi s
gradom-šampionom humora - Splitom.
SPLIT: SLIJEP KOD ZDRAVIH OČIJU
U vrijeme "marćanih" bura,
kad se sve živo uvlači u kuću, sastalo se društvo "kaligera".
Igraju na karte, a to se oteglo do kasno u noć. I dok su ostali
uvelike sudjelovali u kartanju Andrija je "kibicirao". Malo-pomalo, njemu se pridrijemalo, glava mu klone na stol i on zaspi
snom pravednika.
Splićani ne bi bili Splićani kad im
odmah ne bi sinula ideja kako da nasamare svoga prijatelja. Rečeno -
učinjeno. Tiho su ustali od stola, zamračili prozore, pogasili
svjetla, tako da se više nije vidio ni prst pred nosom.
Kartaši, zatim, tiho posjednu oko
stola i uzmu karte u ruke. Jedan viče koliko ga glas nosi: "Evo,
duja o’ baštuna!" I karta pljusne na stol.
Drugi će: "Ajde,
ajde, cukunu, ne gledaj u karte jer ću te udrit..."
Treći upada:
"Muči, tovare, a ko ti gleda u te slabe karte..." i tako
redom sve dok se Andrija od silne galame nije probudio.
Otvara oči, tare ih, a ne vidi ništa.
Dotle karte pljušte uz viku
igrača.
Kartaši se prave kao da ga ne
primjećuju i nastavljaju svoje. Andrija će opet: "Ma ’judi
moji, ja ništa ne vidim!"
I tako malo-pomalo sve dok Andrija
gotovo ne zaplače: "Ajme meni, majko moja, oslipija san."
Pola sata Andrija je bio slijep kod zdravih očiju, a prijatelji su
ga tješili i preporučivali mu najbolje liječnike.
I tko zna dokle
bi to trajalo da nije ušla domaćica s kavom i široko otvorila
vrata.
Od silnog zadirkivanja "slijepi"
Andrija se ubrzo iselio iz Splita.
SINJ: CUKUNI U VLADI
I Sinj ima dugogodišnju humorističku
tradiciju. U gradu znamenite "alke" čuo sam sjajnu
anegdotu iz predratnih vremena:
Nekoliko ljudi raspravlja o novoj vladi
Milana Stojadinovića. Povuci-potegni i došlo je do žestoke raspre
u kojoj Antiša glasno viknu: "U toj vladi su cukuni!"
Ali u zao čas: tuda je upravo nailazio
žandar i zbog uvrede državne vlasti htjede uhapsiti Antišu.
Društvo, da bi ga zaštitilo od neugodnih posljedica, poče moliti
žandara da popusti. Ali ovaj ni da čuje. I kad je žandar ostao tako uporan i tvrdoglav, Antiša
izbaci zadnji adut:
- Ma šjor žandar, nisan ja mislija
ovu našu vladu, nego na onu - tursku.
Brkati i plećati čuvar zakona pogleda
ispod oka Antišu i reče:
- Ćut, bre ti, nemoj da se izvrdavaš.
Znam ja dobro u kojoj su vladi budale...
DUBROVNIK: GOSPARI I HUMOR
Dubrovnik ima svoj humor, koji se
potpuno razlikuje od inače toliko specifičnoga smijeha ostalih
mediteranskih gradova. Prije rata u ovome gradu izlazilo je stotinjak
šaljivih listova, kao nigdje u Jugoslaviji. To nisu bile novine duga
vijeka. Naprotiv: izišao bi jedan jedini broj pa bi ga vlasti, zbog
oštrih i nedvosmislenih aluzija na račun režima odmah zabranile.
No to nikome nije smetalo: mijenjalo bi se tek ime, a suradnici
ostajali isti: "Kundurica" bi se pretvarala u "Bruškin",
ovaj u "Oriđino" i tako redom.
Evo jedne pitalice koja je dvadesetih
godina bila objavljena u "Kundurici" i izazvala proteste
svećenstva:
"Što je to: parok ga ima ozada;
kanonik i sprijeda i ozada; biskup samo po sredini; kardino’ samo sprijeda, a
papa ga nema nidje?"
I dok su traženja za zabranu ove
klevete došla čak i iz nuncijata, u idućem broju izišao je
bezazleni odgovor: "To je slovo - k."
MOSTAR: SRAMI SE SVINJA
Iz Dubrovnika prosljeđujemo put
Mostara. Hercegovačka metropola užarena od sunca smije se svakome:
strancima, turistima, bogatašima i siromašnima. A kad duh i tu
presahne, onda Mostarci ne prezaju da se narugaju i na vlastiti
račun.
Autor i duhovni začetnik gotovo svih
šala bio je već preminuli Vaso Kisa. To je čovjek koji je
pripadao čitavu gradu. Njega su svi branili i pomagali, a jedini mu
je zadatak da izmišlja šale. Zbog toga je bio na "platnom
spisku" svih Mostaraca, koji su ga odijevali, napajali, hranili
i davali mu novac.
Ova Vasina dosjetka datira od 1945.
dakle iz prvih poratnih dana kad je u zemlji vladala nestašica
hrane:
Dva vojnika vode kroz mostarske ulice
golemo krdo svinja. Kad ih spazi, Vaso im okrene leđa i poče
zaklanjati pogled:
- Što to radiš, Kisa? - pitaju ga
znatiželjnici.
- Evo, stid me ovih svinja. Sav im
kukuruz pojedosmo!
BUGOJNO: PROSTO PROŠIRENA REČENICA
Bugojno je na tromeđi Bosne, Dalmacije
i Hercegovine, pa je po tom zakonu kretanja ljudi i humor dobio
trojako obilježje: u sebi sadržava bosansku filozofiju, dalmatinski
smisao za podbadanje i hercegovačko munjevito reagiranje.
U ovom vicu "made in Bugojno"
najbolje se vidi kako su dječica shvatila nove društvene odnose:
Učiteljica na satu gramatike pita
malog Ibru:
- Reci mi, Ibrice, jednu prostoproširenu
rečenicu!
Ibro se počeše iza uha i reče:
- Mujo srče grah i prismače ’ljebom!
Učiteljica se nasmija neobičnoj
rečenici a onda nastavi:
- Dobro, a sada mi reci što je u toj
rečenici Mujo?
- Mujo je Musliman! - kao iz topa će
Ibro.
- Ma točno - opet će učiteljica -
ali što još može biti? - misleći na gramatiku.
- Drugarice učiteljice, more još biti
- neopredijeljen!
SARAJEVO: MUJO I HASO
Evo nas i u Sarajevu. Nekadašnja
kasaba sa Baš-čaršijom, "ćor-sokacima", krivudavom
kaldrmom i niskim dućanima, prerasla je u veliki grad. I nekadašnji
vicevi, koji su obično počinjali onim neizbježnim: "Sastali
se Mujo i Haso ..." odlaze u naftalin, a zamjenjuju ih novi s
modernijim sadržajem.
Da bismo nešto sačuvali od zaborava,
evo jednog tipično bosanskog vica kojima su se smijali suvremenici
Nasrudin-hodže, ali kome se smiju i današnji dječaci:
- Sjede Mujo i Haso ispod šljive i
dosadno im. Da ubiju vrijeme, Mujo predloži da se igraju pogađanja
zagonetki :
- Dobro je, vala! - složi se Haso.
- Počni prvi ti.
I Mujo počinje: "Dašto mi ti,
dašto: mahveno (plavo) je, na zelenoj grani visi a od njega se
rakija i bestilj (pekmez) pravi! Što je?"
- Ne znam, vala! To je, bolan, teško!
- nakon pola sata odgovara Haso.
- To ti je šljiva! A sad pogodi ovo:
"Dašto mi ti, dašto: dvoje mahveno, na zelenoj grani vise a od
njih se rakija i bestilj pravi! Što je to?"
- E to je još teže. Ne znam, vala! - opet će poslije dugog razmišljanja
Haso.
- To su ti dvije šljive, moj Hasane. A
sada pogodi ovo: "Dašto mi ti, dašto: riče, rogove ima i
njime oreš. Što je to?"
Haso pljesne, sav sretan rukama i kliknu: "E sad me nećeš nadmudriti, Mujo. To su tri šljive!"
(Nastavak u idućem broju!)
Napisao: Pero Zlatar
*****
Zagrebački novinar Pero Zlatar dugo je krstario Jugoslavijom i tražio
gradove smijeha. U njima je pronalazio duhovite ljude da bi zapisao najljepše primjerke lokalnog humora,
karakterističnog za kraj u kojem su nastali. U prošlom broju posjetili smo nekoliko
gradova, a danas nastavljamo i završavamo tu šetnju.
Stigli smo i do Cetinja, prave tvornice podvala i šala. Amo nas je
uputio svaki Crnogorac: "Ako tražite smijeh, onda ne gubite vrijeme
već se uputite u Cetinje." Poslušali smo ga i nismo se
pokajali.
CETINJE: LOV NA PUŽEVE
Cetinje, negdašnja prijestolnica Crne
Gore, grad sa dvanaest konzularnih predstavništava država koje su
priznavale postojanje Nikoline kraljevine danas je mirno mjesto
koje živi tiho i bez ubrzanog tempa: baš kao da prkosi modernoj trci
za zaradom i standardom. Za sve ima vremena - kao da je deviza
Cetinjana.
Titograd je u svakom slučaju
crnogorski centar, napokon to je i glavni grad najmanje jugoslavenske
republike. Ali ako ni u čemu drugom, Cetinje je održalo primat u
humoru: odande se još uvijek izvozi najveći dio crnogorskoga
smijeha.
Kad sam tražio "karakterističan"
vic, Cetinjani su mi ispričali jedan koji su sami izmislili, i to na
vlastiti račun.
Prije dvadesetak godina bila su
osnovana poduzeća za izvoz puževa u inozemstvo. Francuzi su plaćali
dobro tu poslasticu, pa su sanduci puževa neprekidno išli put
Zapada.
Tako su dvojica prijatelja: Mišo i
Đoko htjeli pomoći u toj akciji koja donosi devize, te se uputiše
u kamenjar da hvataju puževe.
Dolaze oni navečer i drže jednog
puža: Brišu znoj sa čela i zapuhani vele:
- Uh, čoče, božja mu vjera, ovoga
smo jedva stigli, a drugi nam je ispred nosa pobjegao!
PRILEP: NAJVEĆA ŽELJA
Po proizvodnji makedonskih šala Prilep
nema premca. Snalažljivi ljudi, obješenjaci, pripravni da koješta
žrtvuju samo da bi podvala što bolje uspjela, Prilepčani su mi
rekli neka zapišem dosjetku koja najbolje govori o njihovoj naravi:
Sastali se Skopljanac, Tetovac,
Velešanac i Prilepčanac, pa raspredaju o tome što bi tko želio
da mu se ostvari u životu?
- Ja bih kuću na tri kata! - kaže
Skopljanac.
- Ja vinograd kome kraja ne vidiš! - želi Tetovac.
- Ja dobar provod, vino, kola i žene!
- upada Velešanac.
Samo Prilepčanac šuti:
- Hajde reci već jednom: a što bi ti?
- nukaju ga ostali.
Prilepčanac misli, misli i najzad će:
- Ja bih, brate, da mom susjedu krepa
koza!
ŠABAC: ŠABAČKA ČIVIJA
Provirimo malko i u Šabac, grad
poznate "čivije" i duhovitih spadala. Tamo sam zabilježio
istinitu zgodu o čistaču cipela starom Kiki, koji je nakon rata
uporno tražio penziju zbog svojih ratnih zasluga.
Jer, nije prošao nijedan masovni
sastanak ili zbor, a da Kika nije dizao ruku:
- Ljudi, ovo je nepravda, majke mi! -
grmio je on. - Mnogi sada imaju penzije zbog ratnih zasluga, a ja ne
dobivam ni prebijene pare iako sam jedan od najzaslužnijih Šapčana.
Ja sam od Nijemaca spasio sto Srba!
I to se stalno ponavljalo: Kika
neprestano tvrdi kako je spasio sto ljudskih života, a to mu nitko ne
priznaje.
Šapčani su to iz godine u godinu slušali dok im napokon nije dojadilo.
Na nekom mitingu ustane predsjedavajući i prekine Kiku usred njegova
poznatog hvalisanja: "Dobro, narode, kad ovaj Kika toliko priča
o svojim zaslugama, da li netko zna za njegove ratne podvige?"
U dvorani naravno smijeh, sve dok se na
veliko čudo prisutnih nije podigao narodni poslanik toga kraja: "Ja
znam za Kikine ratne vrline" - reče on.
Svi se začuđeno pogledaše, a
predsjedavajući zbunjen neočekivanim obratom upita poslanika: "A
da li je istina da je Kika spasio sto ljudi od okupatora, kao što
stalno priča?"
- Istina je - odvrati poslanik - zar se
ne sjećate? Pa Nijemci su po gradu lijepili plakate na kojima je
pisalo da će za svakog ubijenog njemačkog vojnika streljati sto
talaca. A eto, Kika nije ubio nijednoga Nijemca!
NOVI SAD: SOSA I LALA
Novi Sad lansira viceve o Lali i
njegovoj ženi Sosi. Oni su preplavili svijet i mnogi ih, uz malu preradu
svojataju i na njih stavljaju vlastito autorstvo. U Novom Sadu sam
sakupio stotinjak originalnih "lalinskih" šala, za čije
se pravo porijeklo njihovi interpretatori zaklinju u sve na svijetu.
Jedan od kratkih ali nepatvorenih vojvođanskih crtica jesu ona o
debelom Lali koji je stajao ispred škole:
Stoji debeli Lala ispred škole i
čeka sina. Kako je nešto poranio, šeće po dvorištu i gladi se po
debelom trbuhu. Nailazi mlada učiteljica i pita ga: "Jel’ vi
to čekate dete?"
A Lala će pomalo stidljivo:
- Ne, moliću fino, to je meni od piva!
KRAPINA: ŠOŠTAR JUREK
S našom diližansom koju vuče
novinarska mašta stigli smo u Hrvatsko zagorje. Naravno, da je
Krapina zagorski grad smijeha to znaju svi. U arhivu se čuvaju i vicevi još iz doba dok je Krapina bila slobodni kraljevski grad, sa
svojim "statutima" i pravosuđem. Čini mi se da je
najstariji zagorski vic upravo ovaj koji vam
namjeravam ispričati:
U davna vremena živio je u Krapini
šoštar (postolar) Jurek: vrijedan majstor, ali neumjereni
ljubitelj dobre kapljice. Jednom je opasno pretjerao i suci su ga
osudili na vješala. Galge su bile podignute i čekao se samo krvnik.
Odjednom se jedan od gradskih otaca prisjetio: "Ludi, čeme reč,
kak sme mi bedasti! Kak bume obesili Jureka; kad je on edini šoštar
v Krapini?"
Zabrinuli se suci: što sada? Pravda se
ipak mora izvršiti. Na sreću netko se dosjeti: "Čujte ak je
tak bume obesili jenega mesara: i tak su dva v gradu!"
Ubrzo dovedoše svezana mesara Janeza.
On se opirao, ali su mu svejedno stavili omču oko vrata. U
posljednji čas jedan sudac viknu krvniku: "Stoj! Stoj... Janeza
ne bume obesili. On je Kranjec, (Slovenac) a mi galge nismo gradili
za strajnce, tem več za naše Krapinčance. Nego kaj ... Bume
obesili drugega mesara Iveka, on je naš Krapinčanec."
Tako su skinuli Janeza a predveli
Iveka. Sudac mu kaže da će biti vješan:
- Je, dečki, dobro je! - kaže Ivek.
- A kad te več bume obesili, reč’nam:
imaš ti morti kakvu želju?
- Nemam! - kaže Ivek i smijulji se.
Krvnik je stavio omču, gurnuo stolicu
i Ivek se zanjihao na galgama. Odjednom zamlatara rukama. Ljudi se
pogledaše a sudac reče: "Čujte, ludi, morti se Ivek setil
zadnje želje?"
Ubrzo mu ponovno podmetnuše stolicu.
Kad se osvijestio upitali su Iveka: "Čuj Ivek, kaj je?" A
on će:
- Joj, ludi, kak ste vi bedasti. Pa to
me čist zagutilo!
GOSPIĆ: PREVARENI FINANCI
Naše putovanje je pri kraju. A zar se
ta humoristička turneja može zasmisliti bez Like? Bez legendarnih
Dane i Mane? Stoga hajd'mo brzo do Gospića i saslušajmo jednu
predratnu:
Švercali Dane i Mane duhan. Domišljali
se na sve načine da bi zavarali finance. Tako jednom odlučiše da
kravlju kožu s jedne strane napune duhanom, a da s druge uđe Mane.
Dane će se praviti kao da kravu vodi na pazar.
"Krava" je zaista dobro
izgledala, a Dane je bio veoma sretan kad su prošli i carinike i
finance. Prelazili su preko nekoga polja kad Dane odjednom poče
vikati Mani koji je bio u koži:
- Mane, brzo izlazi!
- Jesu li žandari?
- Nisu!
- Jesu li financi?
- Nisu!
- Pa divani čo'eče što je? - pita
Mane iz krave.
- Spašavaj se brzo, Mane, evo juri
bik!
IMOTSKI: KOLIKO ĆE DOBITI?
Da završimo jednom zgodom iz
Imotskoga:
Vodi Jozo dva vola koje je digao iz
nekog tora. Tjera ih na sajam da ih proda i usput sretne susjeda
Matu:
- Mate, oj Mate, ča misliš koliko ću
dobit za ova dva vola?
Mate ih gleda ispod oka, odmjerava ih i
kaže:
- Pa, tako... mislim jedno tri
godine...
Naša je šetnja, eto, gotova. Jeste li
se barem jednom nasmijali?
Ako mi je pošlo za rukom da vas
razveselim svojim bilješkama, znači da sam uspio, a to je velik
razlog za pravo novinarsko zadovoljstvo.
Napisao: Pero Zlatar, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, jun 1971.)
 |
| Pero Zlatar |
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)