Divno je bilo što su se u Kviskoteci okupili ljudi sličnih afiniteta širom cele Jugoslavije. Toliko smo se svi lepo družili da nam je, koliko god bili radosni što idemo dalje, bilo iskreno žao onih koji otpadnu. Na finalnu emisiju su došli svi oni koje je Peđa pobedio i oni su navijali za njega, a oni koje sam ja "izbacio iz igre" došli su da navijaju za mene
Jun 1990: Prošlog četvrtka uveče, pred emitovanje posljednje emisije zagrebačkog kviza stigli smo u dom porodice Marković na Novom Beogradu da pobliže upoznamo Predraga, pobjednika "Kviskoteke", koji ne samo da je svojim znanjem osvojio prvo mjesto već i iskrene simpatije miliona televizijskih gledalaca širom zemlje.
Izgleda da smo malo
uranili.
Predrag još nije stigao kući, ali su tu njegovi roditelji,
mama Milka i tata Jovan, te mlađa sestra Milena.
Srećni su i ponosni što je njihov Peđa trijumfovao znanjem, te spremni i raspoloženi da razgovaraju o svemu što nas zanima.
U sobi značajna i
vidna mjesta zauzima simpatični lik iz "Kviskoteke", Kvisko".
Saznajemo da je onaj na polici od ormana
"pravi" iz kviza, a da su Kviska od metaka, velikog i
uramljenog poput slike, napravili i Peđi poslali pioniri iz
Sportskog streljačkog društva
"Bartogošt" iz Nikšića.
Do tog Kviska, oslonjena
na orman stoji i ogromna monografija "Jama" Ivana Gorana
Kovačića.
Iznad je, okačena o jednu fioku, torbica-tapiserija, sa
koje nas gleda još jedan Kvisko, rad Danijele Jenej iz
Lipovljana.
Milena nam pokazuje u
jednoj velikoj koverti sakupljena pisma koja su stigla iz bukvalno
svih krajeva Jugoslavije, a mama Milka, profesor ruskog jezika, kaže:
Pisma, pisma
- Navikli smo da
popularnost uživaju i mladima budu idoli estradne zvezde i
fudbaleri, a Kviskoteka je učinila da neko zbog svoga znanja i
obrazovanja postane popularan i uzor mladima. U mnogim od ovih pisama
dečaci i devojčice pišu kako se gledajući Peđu i druge učesnike
kviza u njima javila želja za učenjem.
Pisali su Peđi i
roditelji da mu zahvale što je uticao da se njihova djeca ozbiljnije
late knjige, javljala su mu se sa najljepšim željama cijela
odjeljenja đaka, djeca koja su tek naučila prva slova.
Nemoguće je, naravno,
pomenuti sve one koji su pisali, ali iz hrpe izdvajamo sljedeće:
"Dragi sine, dragi rode Predo,
Ja i moja žena pratimo kviz i divimo ti se zbog znanja... To nam daje zadovoljstvo i moral za život, da ste vi mladi tako talentovani i pametni... Sve ovo činim, dragi Predo, jer i ja imam sina, Predraga Markovića, koji je sada na odsluženju vojnog roka u Bihaću, pa želim da se vas dvojica upoznate i postanete nerazdvojni prijatelji..."
Dok čitamo ovo pismo
stiže i Predrag i odmah se uključuje u razgovor:
- E, to pismo je baš
lepo. Je l’ mogu putem "Vena" da pozdravim tog mog
imenjaka? Znate, u početku sam odgovarao na svako pismo, posle ih je
mnogo stizalo, pa nisam više mogao svima da se javim.
Male povlastice
Nadamo se da će vojnik
Predrag Marković, koji služi vojni rok u Bihaću, kao i njegovi
roditelji ovo pročitati, a mi bilježimo nekoliko redaka iz pisma
jedne djevojke :
"Poštovani Predraže,
Obično nastojim kontrolisati svoju impulsivnost, ali ovaj put nisam mogla obuzdati želju da Vam se javim. Gušeći se u moru prosječnosti, vlastite i tuđe, divno je vidjeti, barem na TV, ljude koji mnogo znaju..."
Na nekim pismima, opet,
iscrtana srca: zgodan i pametan Peđa osvojio je i brojne pripadnice
ljepšeg pola.
O svojoj popularnosti
veli:
- Izbegavam da u tome
uživam, ne treba da se naviknem, pa da posle, kad sve prođe, patim.
Iako krajnje ležeran,
bez imalo euforičnosti zbog svega što mu se dešava, Peđa, čini
nam se, na neki gotovo dječiji način uživa u gužvi koja je oko
njega - spremno pozira za naš i još jedan list, bez imalo
nerviranja odgovara na brojne telefonske pozive, i sa blagom
ironijom, ali ipak, prihvata ulogu "zvezde".
Poverava nam i ovo:
- Da nije bilo
"Kviskoteke" nikada ne bih prošao na vozačkom ispitu.
Desi mi se da baš na polaganju lupim u neku kantu i mislim, gotovo
je, oborili me, kad mi jedan član komisije kaže: "Taman posla
da te oborim, pa da me deca kod kuće ubiju..."
Neki dan mi dođe majstor
da popravi frižider, i kada je trebalo da naplati, neće čovek ni
da čuje, kaže: taman posla, zahvaljujući Peđi njegova deca počela
da uče, dodaje mama Milka.
Strašan trio
Vrijeme za početak
emisije se približava, stižu i Peđini najbolji drugovi, još iz
osnovne škole, Đole i Anta, a za njima Danica i
Aleksandar Saljnikov.
Za one koji su pratili
kviz Saša je takođe poznata ličnost - u finalnoj emisiji on je
zauzeo drugo mjesto a, borba je bila još uzbudljivija, jer su njih
dvojica rod - Saša je oženjen Peđinom sestrom Danicom.
- Mi smo inače strašan
trio Peđa, Daša i Saša - kaže Aleksandar, koji je zapravo i
pokrenuo cijelu stvar.
- Bez obzira što smo u
rodničkim odnosima, mi smo i dobri drugovi. Ranijih godina smo
zajedno gledali emisije kviza i između sebe se takmičili. Tako, pre
dve godine, kada je najavljena Kviskoteka, ja sam poslao prijavu za
testiranje i za Peđu i za mene.
Saznajemo nadalje od
Saše da je Peđa već na testovima bio nadmoćan, da je od prve
emisije pojavom i znanjem postao miljenik publike, a da je on sam,
usput, postao ljudima simpatičan, pa je i on imao mnogo svojih
navijača.
- Znate šta, i Saša je
u stvari navijao za mene, ali u zadnjoj emisiji ga je poneo
takmičarski žar, postao je zao i podmukao i zamalo da mi uzme prvo
mesto - ubacuje se Peđa u razgovor, a, naravno, u te navijačke
strasti i šale u vezi sa tim uključena je cela porodica.
Čuli smo kako Milka
diplomatski odgovara na pitanje jedne tetke koja se u međuvremenu
javila telefonom da pita za koga ona navija:
- Za sina i za zeta,
naravno - glasio je odgovor.
Daša priznaje da je
navijala za brata, ali da je i Sale bio genijalan.
U međuvremenu stižu i
komšije i prijatelji, a od cijele gužve kao da se sklanja Peđin
otac Jovan, slobodan filmski radnik i scenarista (između ostalog, sa
Čalićem pisac scenarija za brojne popularne filmove,
pomenimo "Došlo doba da se ljubav proba", "Žikina
dinastija" itd.).
Ipak, kada po ko zna koji
put te večeri zazvoni telefon, čuvši sa kim mu sin priča, kaže
nam da je to Peđina ljekarka koja ga liječi od rođenja.
A Peđa je, veli nam
njegov tata, rođen sa sedam mjeseci, samo jedan jedini kilogram
težak!
Ako je, u startu, Peđa
zaostao za svojim vršnjacima, poslije ih je i te kako prešišao i
poslije prvog razreda srednje usmjerene škole polagao je prijemni na
Filozofskom fakultetu u Beogradu, na Odseku za istoriju, i sa
šesnaest godina postao student.
Sa devetnaest godina je
završio studije kao jedan od najbriljantnijih studenata koje je
fakultet ikada imao, danas, u dvadeset petoj godini je pred
magistraturom, a zaposlen je u Institutu za savremenu istoriju.
Puče grom
Ljubazni domaćini su nam
pokazali i sobu u kojoj je njihovo troje djece sticalo znanje:
minijaturna soba podijeljena je jednom policom, natrpanom knjigama,
na dva dijela - u jednom, taman je prostora za Peđin krevet, u
drugom dijelu sobe krevet na sprat za Milenu i Dašu (do njene
udaje), i uza zid još jedna polica natrpana knjigama.
Uz postere i druge
sitnice koje pokazuju da je to soba mladih ljudi, to je sve.
Bez nekih specijalnih
pisaćih stolova, stonih lampi...
A Peđa je, eto, naučnik,
Daša je asistent na Veterinarskom fakultetu, Milena učenica drugog
razreda Pete beogradske gimnazije.
U priči sa srdačnim i
neposrednim članovima porodica Marković i Saljnikov, gdje se toliko
očituje uzajamna povezanost i ljubav da je čovjeku prava milina što
među njima provodi makar i jedno veče, stiže i devet sati i
vrijeme za Kviskoteku.
Oko petnaestak duša u
sobi upravlja pogled ka malom ekranu, žagor i smijeh zamiru, ide
špica kviza, a onda šarmantni Mlakar najavljuje na poziciji
broj jedan Aleksandra Pašu Saljnikova.
I u tom trenu uz prasak
groma u sobi zavlada mrak!
Dok munje svakog trena
osvetljavaju prostoriju, napolju bjesni nevrijeme a niko od prisutnih
ne može da vjeruje u ono što se (ne) dešava.
Razočarenje malo
ublažava Saša objavljujući da je on kod kuće uključio video i da
se emisija sniima, ukućani traže svijeće, a u opštoj pometnji
opet zvoni telefon.
Javlja se Peđa, neko ga
pita da li gleda Kviskoteku.
On, mrtav, hladan,
odgovara:
- Ne, ne gledamo - pa na,
vjerovatno, zaprepaštenje onoga sa druge strane žice, na svoj
mirni, duhoviti način kaže: Ne gledamo jer nemamo struje.
Ljepota druženja
Šta nam drugo preostaje
nego da se na tu gotovo nevjerovatnu okolnost svi smijemo. Saša
pokušava da "vrši prenos" onoga što se u tim momentima
dešava u studiju.
Struja stiže, zakratko,
onda slijedi opet jedan duži prekid i kada počinjemo da gubimo nadu
da ćemo vidjeti Peđinu pobjedu, svjetlo se ipak pali.
Kako je Predrag Marković
nadigrao svog zeta za sedam bodova gledaoci su vidjeli.
Mi bilježimo neke druge
stvari: na Milenino insistiranje, da mu je košulju za nastup, u
kojoj, složili su se svi, Peđa izgleda super, kupila ona.
Saši je košulju za
nastup kupio tast, tek da se zna.
- Divno je bilo što su
se u Kviskoteci okupili ljudi sličnih afiniteta širom cele
Jugoslavije. Toliko smo se svi lepo družili da nam je, koliko god
bili radosni što idemo dalje, bilo iskreno žao onih koji otpadnu.
Na finalnu emisiju su došli svi oni koje je Peđa pobedio i oni su
navijali za njega, a oni koje sam ja "izbacio iz igre"
došli su da navijaju za mene - priča Saša.
Dok je na ekranu tekla
igra pogađanja tajanstvene ličnosti, Peđa i Saša su se
prisjetili dobre hrane koju su donijeli gosti - pečeno prase i neke
domaće kobasice koje oni nisu stigli da kušaju.
- Ja sam ipak uspeo da
ugrabim komadić kobasice - priznaje Saša, a poslije se, pričaju,
dugo u noć uz pjesmu slavilo u sobi "Kviskoteke". Čujemo
da je u toku četiri boravka u Zagrebu Peđa bio gost na brojnim
žurkama mladih Zagrepčanki.
Put u Ameriku
Na šta će potrošiti 50
milijardi, Peđa još ne zna, a silno ga raduje put u Ameriku. Saši
nije mnogo žao što mu je ta nagrada izmakla jer je u Americi proveo
dvije godine na specijalizaciji, a onih 30 milijardi nagrade - što
je ravno njegovim desetomjesečnim primanjima, otići će na
poboljšanje životnog standarda, kao i da se prilikom skorašnjeg
odlaska na kongres u Pariz Daša i on malo ljepše provedu nego što
bi inače mogli.
- Kviskoteka mi je
pružila samo lepe stvari - kaže na kraju Saša. - Nedavno sam dobio
pismo jednog čoveka koji je bio učenik mog dede, donskog kozaka,
konjičkog generala, profesora istorije i direktora gimnazije.
Saznao sam, tako, neke
nove stvari o izuzetnom čoveku, punom duha, koji je živeo 96 godina
i do poslednjeg trena žudio za znanjem.
Ja sam, u stvari, uz tog
svog dedu i oca geografa od malena bio usmeren na činjenice iz tih
oblasti, posle sam širio znanja školujući se, ali i uz Politikin
zabavnik i silne enciklopedije.
I želio bih da jednoga
dana moj sin Andrej nasledi mene i svog ujaka u nekoj budućoj
Kviskoteci.
A mi želimo da što
više mladih ljudi krene putevima znanja, poput Predraga Markovića i
Aleksandra Saljnikova.
Napisala: Jasna
Terzić, snimio: Vladimir Marković, obrada: Yugopapir
(Ven, jun 1990.)
*****
Dvadesetpetogodišnji Predrag Marković, sa 148 osvojenih
bodova, pobjednik je velikog finala "Kviskoteke" za sezonu
1989/90. U nastupima prije finala, dvaput je obarao rekorde u broju
osvojenih bodova (191 i 204), pa je i smatran najvećim favoritom.
Poslije pobjede, Predrag Marković pridružio se ostalim
natjecateljima iz ove i prijašnjih emisija, ekipi i gostima
"Kviskoteke" na zakusci u redakciji, a već slijedeći dan
otputovao je prvim jutarnjim avionom u Beograd, gdje smo i dogovorili
ovaj razgovor.
U roditeljskom stanu, njegovu je pobjedu i drugo mjesto njegova zeta Aleksandra Saljnikova slavila cijela obitelj, a Predrag Marković, iako umoran od putovanja i natjecanja, bio je otvoren i susretljiv sugovornik.
- Kako ste se pripremali za natjecanje?
- Netko čita enciklopedije i traži
podatke u leksikonima, no ja se nisam posebno pripremao - ne na takav
način! Gledao sam "Kviskoteku" i pokušavao ući u njihov
sistem razmišljanja, jer sam primijetio da postoji jedan krug
pitanja i asocijacija koji se ponavlja.
Stalno se vrti nekoliko
tisuća sličnih pitanja, iz istih područja.
Najvažnije je znati
aktivirati memoriju velikom brzinom.
Mislim da je to rekao i Pavao
Pavličić u predgovoru knjige "Kviskoteka", autora Laze
Goluže i Darka Novakovića, jedinom kojom sam se služio u
pripremama.
- Kako ste uopće odlučili da se
prijavite na "Kviskoteku"?
- "Kviskoteka" je dobar,
elitan kviz, jedini u kojem je časno sudjelovati. On nimalo ne
degradira sudionike, dakako ni one koji gube, a to je izuzetno
važno, jer kod nas intelektualci često ne vole tako pokazivati
svoje znanje.
- Gledaoci su bili fascinirani vašim
poznavanjem podataka iz najrazličitijih područja.
- Mislim da takve podatke može
zapamtiti svaki pažljiviji čitalac štampe i knjiga. Nisu to
stručna pitanja, nego znanje što ga svatko može skupiti. Jedini je
problem koliko se brzo možete prisjetiti onoga što ste negdje
pročitali.
To je strašan osjećaj!
- Čitam romane, gledam filmove - to su
mi dva glavna hobija.
Dakako, čitam i povijesnu literaturu po struci sam povjesničar.
Za opću kulturu takva su znanja vrlo važna.
Specijalizirao sam se za povijest dvadesetog stoljeća.
Dakako, čitam i povijesnu literaturu po struci sam povjesničar.
Za opću kulturu takva su znanja vrlo važna.
Specijalizirao sam se za povijest dvadesetog stoljeća.
- Što je bilo najvažnije u samom
natjecanju?
- Mentalni refleksi i brzina.
Vidjeli ste da svi znamo većinu odgovora i da smo se stalno javljali, no odlučila je koncentracija i borbenost.
Vidjeli ste da svi znamo većinu odgovora i da smo se stalno javljali, no odlučila je koncentracija i borbenost.
Dobar je primjer moj zet Saša
Saljnikov - s najmanjeg broja bodova dospio je na drugo mjesto!
Žene
vjerojatno zbog toga nisu dobri natjecatelji jer im nedostaje
borbenosti i hladnokrvnosti.
- Jeste li imali tremu?
- Strašno sam se uplašio kad sam prvi
put izašao pred kamere, znajući da me gleda cijela zemlja. To je
strašan osjećaj! Nikad se nisam tako osjećao na ispitima.
I
poslije sam imao tremu jer sam morao opravdati nade uložene u mene,
budući da su mene neki smatrali favoritom.
- Kako se osjećate nakon što je sve
prošlo?
- Žao mi je što više nema natjecanja.
Navikao sam dolaziti u "Kviskoteku", u Zagreb, susretati se
s tim ljudima i mislim da će mi nedostajati.
Sada sam iscrpljen jer
sam tek sam stigao u Beograd, a znate da od finala nije prošlo ni
dvanaest sati. (Razgovor je vođen u utorak, prvi dan nakon snimanja
finala.)
Bilo mi je lijepo, a to brzo čovjeku uđe pod kožu.
- Prva je nagrada tromjesečni tečaj
engleskoga u školi "Eurocentra", u gradiću Alexandria, u
SAD. Znate li nešto o tom gradu u kojem ćete boraviti tri mjeseca?
- To je mali sveučilišni gradić u
blizini Washingtona, a škola "Eurocentra" izuzetno je
dobro opremljena. Znam engleski, ali nikad nije loše nešto
usavršiti. Vjerojatno ću otići najesen jer kažu da je tamo lijepa
jesen. Grad se nalazi južno, tako da su ljeta previše vruća.
- Na kraju, kakvi su vaši dojmovi o
natjecanju?
- Moram pohvaliti "Kviskoteku"!
To je korisna i potrebna emisija koja favorizira znanje i
popularizira obrazovanje. Djeca je vole, a to je dobro jer ih
stimulira da uče.
Razgovarao: Feđa Kalebić, obrada: Yugopapir (Studio, jun 1990.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)