Pages

▼

Predrag Marković, pobednik Kviskoteke: Najvažnije je znati aktivirati memoriju velikom brzinom



Divno je bilo što su se u Kviskoteci okupili ljudi sličnih afiniteta širom cele Jugoslavije. Toliko smo se svi lepo družili da nam je, koliko god bili radosni što idemo dalje, bilo iskreno žao onih koji otpadnu. Na finalnu emisiju su došli svi oni koje je Peđa pobedio i oni su navijali za njega, a oni koje sam ja "izbacio iz igre" došli su da navijaju za mene

Jun 1990: Prošlog četvrtka uveče, pred emitovanje posljednje emisije zagrebačkog kviza stigli smo u dom porodice Marković na Novom Beogradu da pobliže upoznamo Predraga, pobjednika "Kviskoteke", koji ne samo da je svojim znanjem osvojio prvo mjesto već i iskrene simpatije miliona televizijskih gledalaca širom zemlje.

Izgleda da smo malo uranili. 

Predrag još nije stigao kući, ali su tu njegovi roditelji, mama Milka i tata Jovan, te mlađa sestra Milena.

Srećni su i ponosni što je njihov Peđa trijumfovao znanjem, te spremni i raspoloženi da razgovaraju o svemu što nas zanima.

U sobi značajna i vidna mjesta zauzima simpatični lik iz "Kviskoteke", Kvisko". 

Saznajemo da je onaj na polici od ormana "pravi" iz kviza, a da su Kviska od metaka, velikog i uramljenog poput slike, napravili i Peđi poslali pioniri iz Sportskog streljačkog društva "Bartogošt" iz Nikšića.

Do tog Kviska, oslonjena na orman stoji i ogromna monografija "Jama" Ivana Gorana Kovačića.

Iznad je, okačena o jednu fioku, torbica-tapiserija, sa koje nas gleda još jedan Kvisko, rad Danijele Jenej iz Lipovljana.

Milena nam pokazuje u jednoj velikoj koverti sakupljena pisma koja su stigla iz bukvalno svih krajeva Jugoslavije, a mama Milka, profesor ruskog jezika, kaže:


Pisma, pisma



- Navikli smo da popularnost uživaju i mladima budu idoli estradne zvezde i fudbaleri, a Kviskoteka je učinila da neko zbog svoga znanja i obrazovanja postane popularan i uzor mladima. U mnogim od ovih pisama dečaci i devojčice pišu kako se gledajući Peđu i druge učesnike kviza u njima javila želja za učenjem.

Pisali su Peđi i roditelji da mu zahvale što je uticao da se njihova djeca ozbiljnije late knjige, javljala su mu se sa najljepšim željama cijela odjeljenja đaka, djeca koja su tek naučila prva slova.

Nemoguće je, naravno, pomenuti sve one koji su pisali, ali iz hrpe izdvajamo sljedeće:

"Dragi sine, dragi rode Predo,

Ja i moja žena pratimo kviz i divimo ti se zbog znanja... To nam daje zadovoljstvo i moral za život, da ste vi mladi tako talentovani i pametni... Sve ovo činim, dragi Predo, jer i ja imam sina, Predraga Markovića, koji je sada na odsluženju vojnog roka u Bihaću, pa želim da se vas dvojica upoznate i postanete nerazdvojni prijatelji..."

Dok čitamo ovo pismo stiže i Predrag i odmah se uključuje u razgovor:

- E, to pismo je baš lepo. Je l’ mogu putem "Vena" da pozdravim tog mog imenjaka? Znate, u početku sam odgovarao na svako pismo, posle ih je mnogo stizalo, pa nisam više mogao svima da se javim.



Male povlastice



Nadamo se da će vojnik Predrag Marković, koji služi vojni rok u Bihaću, kao i njegovi roditelji ovo pročitati, a mi bilježimo nekoliko redaka iz pisma jedne djevojke :

"Poštovani Predraže,

Obično nastojim kontrolisati svoju impulsivnost, ali ovaj put nisam mogla obuzdati želju da Vam se javim. Gušeći se u moru prosječnosti, vlastite i tuđe, divno je vidjeti, barem na TV, ljude koji mnogo znaju..."

Na nekim pismima, opet, iscrtana srca: zgodan i pametan Peđa osvojio je i brojne pripadnice ljepšeg pola.

O svojoj popularnosti veli:

- Izbegavam da u tome uživam, ne treba da se naviknem, pa da posle, kad sve prođe, patim.

Iako krajnje ležeran, bez imalo euforičnosti zbog svega što mu se dešava, Peđa, čini nam se, na neki gotovo dječiji način uživa u gužvi koja je oko njega - spremno pozira za naš i još jedan list, bez imalo nerviranja odgovara na brojne telefonske pozive, i sa blagom ironijom, ali ipak, prihvata ulogu "zvezde".

Poverava nam i ovo:

- Da nije bilo "Kviskoteke" nikada ne bih prošao na vozačkom ispitu. Desi mi se da baš na polaganju lupim u neku kantu i mislim, gotovo je, oborili me, kad mi jedan član komisije kaže: "Taman posla da te oborim, pa da me deca kod kuće ubiju..."

Neki dan mi dođe majstor da popravi frižider, i kada je trebalo da naplati, neće čovek ni da čuje, kaže: taman posla, zahvaljujući Peđi njegova deca počela da uče, dodaje mama Milka.


Strašan trio



Vrijeme za početak emisije se približava, stižu i Peđini najbolji drugovi, još iz osnovne škole, Đole i Anta, a za njima Danica i Aleksandar Saljnikov.

Za one koji su pratili kviz Saša je takođe poznata ličnost - u finalnoj emisiji on je zauzeo drugo mjesto a, borba je bila još uzbudljivija, jer su njih dvojica rod - Saša je oženjen Peđinom sestrom Danicom.

- Mi smo inače strašan trio Peđa, Daša i Saša - kaže Aleksandar, koji je zapravo i pokrenuo cijelu stvar.

- Bez obzira što smo u rodničkim odnosima, mi smo i dobri drugovi. Ranijih godina smo zajedno gledali emisije kviza i između sebe se takmičili. Tako, pre dve godine, kada je najavljena Kviskoteka, ja sam poslao prijavu za testiranje i za Peđu i za mene.

Saznajemo nadalje od Saše da je Peđa već na testovima bio nadmoćan, da je od prve emisije pojavom i znanjem postao miljenik publike, a da je on sam, usput, postao ljudima simpatičan, pa je i on imao mnogo svojih navijača.

- Znate šta, i Saša je u stvari navijao za mene, ali u zadnjoj emisiji ga je poneo takmičarski žar, postao je zao i podmukao i zamalo da mi uzme prvo mesto - ubacuje se Peđa u razgovor, a, naravno, u te navijačke strasti i šale u vezi sa tim uključena je cela porodica.

Čuli smo kako Milka diplomatski odgovara na pitanje jedne tetke koja se u međuvremenu javila telefonom da pita za koga ona navija:

- Za sina i za zeta, naravno - glasio je odgovor.

Daša priznaje da je navijala za brata, ali da je i Sale bio genijalan.

U međuvremenu stižu i komšije i prijatelji, a od cijele gužve kao da se sklanja Peđin otac Jovan, slobodan filmski radnik i scenarista (između ostalog, sa Čalićem pisac scenarija za brojne popularne filmove, pomenimo "Došlo doba da se ljubav proba", "Žikina dinastija" itd.).

Ipak, kada po ko zna koji put te večeri zazvoni telefon, čuvši sa kim mu sin priča, kaže nam da je to Peđina ljekarka koja ga liječi od rođenja.

A Peđa je, veli nam njegov tata, rođen sa sedam mjeseci, samo jedan jedini kilogram težak!

Ako je, u startu, Peđa zaostao za svojim vršnjacima, poslije ih je i te kako prešišao i poslije prvog razreda srednje usmjerene škole polagao je prijemni na Filozofskom fakultetu u Beogradu, na Odseku za istoriju, i sa šesnaest godina postao student.

Sa devetnaest godina je završio studije kao jedan od najbriljantnijih studenata koje je fakultet ikada imao, danas, u dvadeset petoj godini je pred magistraturom, a zaposlen je u Institutu za savremenu istoriju.


Puče grom



Ljubazni domaćini su nam pokazali i sobu u kojoj je njihovo troje djece sticalo znanje: minijaturna soba podijeljena je jednom policom, natrpanom knjigama, na dva dijela - u jednom, taman je prostora za Peđin krevet, u drugom dijelu sobe krevet na sprat za Milenu i Dašu (do njene udaje), i uza zid još jedna polica natrpana knjigama.

Uz postere i druge sitnice koje pokazuju da je to soba mladih ljudi, to je sve.

Bez nekih specijalnih pisaćih stolova, stonih lampi...

A Peđa je, eto, naučnik, Daša je asistent na Veterinarskom fakultetu, Milena učenica drugog razreda Pete beogradske gimnazije.

U priči sa srdačnim i neposrednim članovima porodica Marković i Saljnikov, gdje se toliko očituje uzajamna povezanost i ljubav da je čovjeku prava milina što među njima provodi makar i jedno veče, stiže i devet sati i vrijeme za Kviskoteku.

Oko petnaestak duša u sobi upravlja pogled ka malom ekranu, žagor i smijeh zamiru, ide špica kviza, a onda šarmantni Mlakar najavljuje na poziciji broj jedan Aleksandra Pašu Saljnikova.

I u tom trenu uz prasak groma u sobi zavlada mrak!

Dok munje svakog trena osvetljavaju prostoriju, napolju bjesni nevrijeme a niko od prisutnih ne može da vjeruje u ono što se (ne) dešava.

Razočarenje malo ublažava Saša objavljujući da je on kod kuće uključio video i da se emisija sniima, ukućani traže svijeće, a u opštoj pometnji opet zvoni telefon.

Javlja se Peđa, neko ga pita da li gleda Kviskoteku.

On, mrtav, hladan, odgovara:

- Ne, ne gledamo - pa na, vjerovatno, zaprepaštenje onoga sa druge strane žice, na svoj mirni, duhoviti način kaže: Ne gledamo jer nemamo struje.


Ljepota druženja



Šta nam drugo preostaje nego da se na tu gotovo nevjerovatnu okolnost svi smijemo. Saša pokušava da "vrši prenos" onoga što se u tim momentima dešava u studiju.

Struja stiže, zakratko, onda slijedi opet jedan duži prekid i kada počinjemo da gubimo nadu da ćemo vidjeti Peđinu pobjedu, svjetlo se ipak pali.

Kako je Predrag Marković nadigrao svog zeta za sedam bodova gledaoci su vidjeli.

Mi bilježimo neke druge stvari: na Milenino insistiranje, da mu je košulju za nastup, u kojoj, složili su se svi, Peđa izgleda super, kupila ona.

Saši je košulju za nastup kupio tast, tek da se zna.

- Divno je bilo što su se u Kviskoteci okupili ljudi sličnih afiniteta širom cele Jugoslavije. Toliko smo se svi lepo družili da nam je, koliko god bili radosni što idemo dalje, bilo iskreno žao onih koji otpadnu. Na finalnu emisiju su došli svi oni koje je Peđa pobedio i oni su navijali za njega, a oni koje sam ja "izbacio iz igre" došli su da navijaju za mene - priča Saša.

Dok je na ekranu tekla igra pogađanja tajanstvene ličnosti, Peđa i Saša su se prisjetili dobre hrane koju su donijeli gosti - pečeno prase i neke domaće kobasice koje oni nisu stigli da kušaju.

- Ja sam ipak uspeo da ugrabim komadić kobasice - priznaje Saša, a poslije se, pričaju, dugo u noć uz pjesmu slavilo u sobi "Kviskoteke". Čujemo da je u toku četiri boravka u Zagrebu Peđa bio gost na brojnim žurkama mladih Zagrepčanki.


Put u Ameriku



Na šta će potrošiti 50 milijardi, Peđa još ne zna, a silno ga raduje put u Ameriku. Saši nije mnogo žao što mu je ta nagrada izmakla jer je u Americi proveo dvije godine na specijalizaciji, a onih 30 milijardi nagrade - što je ravno njegovim desetomjesečnim primanjima, otići će na poboljšanje životnog standarda, kao i da se prilikom skorašnjeg odlaska na kongres u Pariz Daša i on malo ljepše provedu nego što bi inače mogli.

- Kviskoteka mi je pružila samo lepe stvari - kaže na kraju Saša. - Nedavno sam dobio pismo jednog čoveka koji je bio učenik mog dede, donskog kozaka, konjičkog generala, profesora istorije i direktora gimnazije.

Saznao sam, tako, neke nove stvari o izuzetnom čoveku, punom duha, koji je živeo 96 godina i do poslednjeg trena žudio za znanjem.

Ja sam, u stvari, uz tog svog dedu i oca geografa od malena bio usmeren na činjenice iz tih oblasti, posle sam širio znanja školujući se, ali i uz Politikin zabavnik i silne enciklopedije.

I želio bih da jednoga dana moj sin Andrej nasledi mene i svog ujaka u nekoj budućoj Kviskoteci.

A mi želimo da što više mladih ljudi krene putevima znanja, poput Predraga Markovića i Aleksandra Saljnikova.

Napisala: Jasna Terzić, snimio: Vladimir Marković, obrada: Yugopapir (Ven, jun 1990.)


*****



Dvadesetpetogodišnji Predrag Marković, sa 148 osvojenih bodova, pobjednik je velikog finala "Kviskoteke" za sezonu 1989/90. U nastupima prije finala, dvaput je obarao rekorde u broju osvojenih bodova (191 i 204), pa je i smatran najvećim favoritom. Poslije pobjede, Predrag Marković pridružio se ostalim natjecateljima iz ove i prijašnjih emisija, ekipi i gostima "Kviskoteke" na zakusci u redakciji, a već slijedeći dan otputovao je prvim jutarnjim avionom u Beograd, gdje smo i dogovorili ovaj razgovor. 


U roditeljskom stanu, njegovu je pobjedu i drugo mjesto njegova zeta Aleksandra Saljnikova slavila cijela obitelj, a Predrag Marković, iako umoran od putovanja i natjecanja, bio je otvoren i susretljiv sugovornik.

- Kako ste se pripremali za natjecanje?

- Netko čita enciklopedije i traži podatke u leksikonima, no ja se nisam posebno pripremao - ne na takav način! Gledao sam "Kviskoteku" i pokušavao ući u njihov sistem razmišljanja, jer sam primijetio da postoji jedan krug pitanja i asocijacija koji se ponavlja. 

Stalno se vrti nekoliko tisuća sličnih pitanja, iz istih područja. 

Najvažnije je znati aktivirati memoriju velikom brzinom. 

Mislim da je to rekao i Pavao Pavličić u predgovoru knjige "Kviskoteka", autora Laze Goluže i Darka Novakovića, jedinom kojom sam se služio u pripremama.

- Kako ste uopće odlučili da se prijavite na "Kviskoteku"?

- "Kviskoteka" je dobar, elitan kviz, jedini u kojem je časno sudjelovati. On nimalo ne degradira sudionike, dakako ni one koji gube, a to je izuzetno važno, jer kod nas intelektualci često ne vole tako pokazivati svoje znanje.

- Gledaoci su bili fascinirani vašim poznavanjem podataka iz najrazličitijih područja.

- Mislim da takve podatke može zapamtiti svaki pažljiviji čitalac štampe i knjiga. Nisu to stručna pitanja, nego znanje što ga svatko može skupiti. Jedini je problem koliko se brzo možete prisjetiti onoga što ste negdje pročitali.


To je strašan osjećaj!



- Kakvu vrst literature najradije čitate?

- Čitam romane, gledam filmove - to su mi dva glavna hobija.

Dakako, čitam i povijesnu literaturu po struci sam povjesničar.

Za opću kulturu takva su znanja vrlo važna.

Specijalizirao sam se za povijest dvadesetog stoljeća.

- Što je bilo najvažnije u samom natjecanju?

- Mentalni refleksi i brzina.

Vidjeli ste da svi znamo većinu odgovora i da smo se stalno javljali, no odlučila je koncentracija i borbenost. 

Dobar je primjer moj zet Saša Saljnikov - s najmanjeg broja bodova dospio je na drugo mjesto! 

Žene vjerojatno zbog toga nisu dobri natjecatelji jer im nedostaje borbenosti i hladnokrvnosti.

- Jeste li imali tremu?

- Strašno sam se uplašio kad sam prvi put izašao pred kamere, znajući da me gleda cijela zemlja. To je strašan osjećaj! Nikad se nisam tako osjećao na ispitima.

I poslije sam imao tremu jer sam morao opravdati nade uložene u mene, budući da su mene neki smatrali favoritom.

- Kako se osjećate nakon što je sve prošlo?

- Žao mi je što više nema natjecanja. Navikao sam dolaziti u "Kviskoteku", u Zagreb, susretati se s tim ljudima i mislim da će mi nedostajati. 

Sada sam iscrpljen jer sam tek sam stigao u Beograd, a znate da od finala nije prošlo ni dvanaest sati. (Razgovor je vođen u utorak, prvi dan nakon snimanja finala.) 

Bilo mi je lijepo, a to brzo čovjeku uđe pod kožu.

- Prva je nagrada tromjesečni tečaj engleskoga u školi "Eurocentra", u gradiću Alexandria, u SAD. Znate li nešto o tom gradu u kojem ćete boraviti tri mjeseca?

- To je mali sveučilišni gradić u blizini Washingtona, a škola "Eurocentra" izuzetno je dobro opremljena. Znam engleski, ali nikad nije loše nešto usavršiti. Vjerojatno ću otići najesen jer kažu da je tamo lijepa jesen. Grad se nalazi južno, tako da su ljeta previše vruća.

- Na kraju, kakvi su vaši dojmovi o natjecanju?

- Moram pohvaliti "Kviskoteku"! To je korisna i potrebna emisija koja favorizira znanje i popularizira obrazovanje. Djeca je vole, a to je dobro jer ih stimulira da uče.

Razgovarao: Feđa Kalebić, obrada: Yugopapir (Studio, jun 1990.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)