Najviše od svega u tim teškim danima zadivila me je požrtvovnost i pažnja mojih kolega i nepoznatih prijatelja. Čim sam stigao u bolnicu, posjetili su me Viki Glovacki i Toni Leskovar, a uskoro za njima i Nikica Kalođera. Svi su odmah ponudili krv za mene, a učinili su to uskoro zatim i još mnogi moji poznati i nepoznati prijatelji
Mladi Zagrepčanin Vjekoslav Jutt gajio je od malih nogu ljubav za muziku i pjevanje. Početkom 1964. pobijedio je na natjecanju »Prvi pljesak« zagrebačkog »Varijetea« i to je značilo početak njegove pjevačke karijere. U 1965. i 1966. godini imao je nekoliko značajnijih nastupa, snimio je prvu koktel-ploču i imao za sobom jednu inozemnu turneju. Sve što je radio, Vjeko je radio sam, ponesen nevjerojatnom ambicijom da u zabavnoj muzici mora uspjeti. Velika prilika se ukazala kad joj se Vjeko najmanje nadao.
»Ona« - kompozicija s ovim naslovom, koju je inače lansirao Salvatore Adamo, posebno je poglavlje u mojoj karijeri. Ta mi je kompozicija, posredno, donijela sreću i dosad najveći uspjeh. Sam sam za nju napisao riječi na našem jeziku. Mnogi od mojih obožavalaca, zapravo obožavateljica, pitaju me:
2. dio
»Ona« - kompozicija s ovim naslovom, koju je inače lansirao Salvatore Adamo, posebno je poglavlje u mojoj karijeri. Ta mi je kompozicija, posredno, donijela sreću i dosad najveći uspjeh. Sam sam za nju napisao riječi na našem jeziku. Mnogi od mojih obožavalaca, zapravo obožavateljica, pitaju me:
- Zašto? Koja je to »ona« posrijedi? Je li me inspirirala nesretna, romantična ljubav? Jesu li riječi autobiografske... ?
Moram ih razočarati (ili možda: smiriti?!) kad im tvrdim da me je inspirirao - Adamo. Taj veliki talent izvodi ovu kompoziciju toliko uvjerljivo da sam je potpuno shvatio kad sam je čuo prvi put, iako ne razumijem francuski. Prijatelji su mi poslije preveli tekst i ja sam onda načinio prepjev. Inače, moram reći da sadržaj nema nikakve veze sa mnom niti s mojim životom ili iskustvom.
Toliko o samoj pjesmi. Inače mi je »Ona« donijela i sreću - duboko vjerujem u to jer sam tu kompoziciju snimio upravo u vrijeme kad su se tražili debitanti za »Zagreb 67« i kad je u sretan trenutak tu pjesmu čula Danica Markulin, muzička urednica Radio-Zagreba. Dan kad mi je Danica telefonom saopćila da ću pjevati na zagrebačkom festivalu, moji roditelji, sestra i ja sigurno ćemo dugo pamtiti.
Bilo je to jednog poslijepodneva i svi smo bili kod kuće.
Nekako slučajno razgovor se vodio o nečemu što sa zabavnom muzikom nema nikakve veze. U to je zazvonio telefon. Podigao sam slušalicu. Javila se Danica Markulin.
Nekako slučajno razgovor se vodio o nečemu što sa zabavnom muzikom nema nikakve veze. U to je zazvonio telefon. Podigao sam slušalicu. Javila se Danica Markulin.
- Znaš - rekla je onako uzgred, pošto me je informirala o nekim »tekućim« stvarima - pjevaš na festivalu ...
- Molim?!
Slušalica mi umalo nije ispala iz ruku. Poslije su mi roditelji i sestra pričali da sam odjednom poprimio izraz čovjeka koji se ruši u nesvjest.
- Pa da. Pjevaš na »Zagrebu 67« - ponovila je drugarica Danica.
- Pjevam na »Zagrebu 67« - ponovih za njom poput jeke, bez boje u glasu, još ne shvaćajući da je to istina. Iz mojih riječi moji su shvatili zbog čega sam se tako uzbudio. U trenu nas je sve zahvatilo veselje.
Bio je to moj najdraži telefonski razgovor.
Trijumf debitanta
Festival - nova situacija. Oko mene poznata lica, ali ovaj put u drukčijem odnosu - kao direktni konkurenti. Moj strah je povećala činjenica da drugi pjevač koji izvodi melodiju »Do viđenja, ljubavi« Marije Radić, koju sam i ja pjevao, nije nitko drugi nego - Vice Vukov, jedan od veterana naše zabavne muzike. Kad je saznala za ždrijeb, moja majka je rekla:
- Pjevaš uz Vicu! To je velika garancija da ćeš ući u finale.
S jedne strane majka je imala pravo: što se tiče plasmana u finale, pomagao mi je Vicin renome i njegova publika. Ali, to je veći bio rizik za me kao pjevača. Kako da budeš dorastao tako renomiranom »protivniku«?
Kao što se vjerojatno sjećate, prošlo je dobro.
Pjevao sam prve večeri, pjesma se plasirala u finale, odnijevši najveći broj glasova prvog koncerta. Vrijeme do finala - dva dana - otegnulo mi se kao godina.
Pjevao sam prve večeri, pjesma se plasirala u finale, odnijevši najveći broj glasova prvog koncerta. Vrijeme do finala - dva dana - otegnulo mi se kao godina.
Na generalnom pokusu uoči finalnog koncerta dao sam svoj prvi pravi intervju novinaru »Vjesnika u srijedu« i »Vjesnika«. Kad sam čuo koliko će mi prostora posvetiti ti listovi, uhvatila me trema, gotovo ravna onoj pred mikrofonom. Je li to potvrda vrijednosti? Vjerojatno jest! Prema tome valja biti oprezan, moram vagnuti svaku riječ.
Ovako je to bilo u novinama...
»Sjedili smo tog popodneva u dnu dvorane Studentskog centra. Začudio se kad sam mu rekao za što mi je potreban. Izgledao je zbunjeno, uplašeno. Odgovarao je oprezno, polako, ali iskreno. »Je li ti to prvi intervju?« pitao sam ga. »Da i moram vam reći da me je strah podjednako kao kad pjevam. Volio bih da ispadne dobro... «
- Vi spremate veliki razgovor - rekao sam reporteru koji je također bio mlad pa sam vjerovao da ću zbog toga lakše uspostaviti kontakt, a još se ne znaju rezultati finala. Možda neću uspjeti...
- Mi ponekad znamo više od žirija - odvrati on u šali - bar što se tiče publike.
Imao je pravo.
Imao je pravo.
Kad danas mislim na taj prvi susret s novinarima, u sjećanju ga držim kao nešto ugodno, iako me je bilo strah. Mogu sa zadovoljstvom reći da mi je otada uvijek susret s novinarima drag i da među njima imam mnogo dobrih prijatelja.
Velika turneja
Ne moram vam reći koliko se toga u mom životu promijenilo nakon »Zagreba 67«. Gotovo sam preko noći postao »zvijezda«. Osjećao sam se čudno kad sam u kioscima vidio svoje lice na naslovnim stranicama revija ili kad su me, dok bih prolazio ulicom, zaustavljali nepoznati ljudi, čestitali mi i oslovljavali me kao starog znanca.
Posebno poglavlje bila su pisma. Nakon festivala poštar je, mislim, imao više posla sa mnom nego sa cijelom četvrti u kojoj stanujem! Pisma su stizala hrpimice i naprosto mi je trebao cijeli dan da pročitam jutarnju poštu.
A kako da svima odgovorim? Morao sam hitno nešto poduzeti. Na »kućnom kolegiju« je zaključeno da posao »sekretarice za korespodenciju« preuzme moja sestra Lela, koja se vrlo ljuti ako je zovete pravim imenom Ljerka.
A kako da svima odgovorim? Morao sam hitno nešto poduzeti. Na »kućnom kolegiju« je zaključeno da posao »sekretarice za korespodenciju« preuzme moja sestra Lela, koja se vrlo ljuti ako je zovete pravim imenom Ljerka.
Moram reći da unatoč lavini popularnosti od pjevanja nisam još imao značajnije materijalne koristi. Spominjem to stoga da shvatite kako ukupni honorari što sam ih dobivao za nastupe nisu bili dovoljni za poštanske marke za odgovor svima koji su mi pisali. To je bio povod da sam u jednom intervjuu zamolio da mi u pismo prilože i marku za odgovor.
Moj prvi veliki angažman koji mi je donio i značajniju materijalnu korist, dobio sam u ljetu prošle godine. Zagrebačka scenska ustanova Arto pripremala je zabavno-muzičku akciju »Adria suvenir«, koja je obuhvatila cijelu jadransku obalu i trajala je gotovo dva mjeseca.
Nastupio sam u trideset i sedam priredaba na toj turneji i za svaki nastup dobio trideset tisuća starih dinara, u što mi je uračunata i dnevnica.
Ta mi je turneja mnogo pomogla da učvrstim popularnost među publikom, ali mi je mnogo pomogla i u drugom smislu: naučio sam mnogo i o publici i o pjevačkom zanatu.
Nastupio sam u trideset i sedam priredaba na toj turneji i za svaki nastup dobio trideset tisuća starih dinara, u što mi je uračunata i dnevnica.
Ta mi je turneja mnogo pomogla da učvrstim popularnost među publikom, ali mi je mnogo pomogla i u drugom smislu: naučio sam mnogo i o publici i o pjevačkom zanatu.
Što se tiče publike, uočio sam da veliku većinu onih koji me rado slušaju čine moji vršnjaci, ili djevojke i mladići mlađi od mene. To me je donekle iznenadilo, budući da sam u interpretaciji pristalica mirnog stila da bi me i stariji mogli dobro prihvatiti.
Možda i nemam pravo, jer o naklonostima sudim prema onima koji me opkole nakon priredbe, a to su uglavnom mladi. U stvari, i nije red da to čine i odrasli - ne pristoji im se - iako me možda i oni rado slušaju.
Na turneji »Adria suvenir« nakon gotovo svakog koncerta morao sam se pola sata potpisivati na fotografije i notese. U Labinu smo zbog toga zakasnili čitav sat, u Rovinju su me zagrebačke i beogradske djevojke pronašle čak i u hotelu, u Podgori i u Makarskoi dobio sam nakon nastupa toliko cvijeća da naprosto nisam znao kamo bih s njim, pa sam ga podijelio publici.
Možda i nemam pravo, jer o naklonostima sudim prema onima koji me opkole nakon priredbe, a to su uglavnom mladi. U stvari, i nije red da to čine i odrasli - ne pristoji im se - iako me možda i oni rado slušaju.
Na turneji »Adria suvenir« nakon gotovo svakog koncerta morao sam se pola sata potpisivati na fotografije i notese. U Labinu smo zbog toga zakasnili čitav sat, u Rovinju su me zagrebačke i beogradske djevojke pronašle čak i u hotelu, u Podgori i u Makarskoi dobio sam nakon nastupa toliko cvijeća da naprosto nisam znao kamo bih s njim, pa sam ga podijelio publici.
Na toj turneji uočio sam također da veći dio moje publike čine djevojke.
Ne vjerujem da sam tome uzrok ja osobno, prije je posrijedi moj repertoar u kojem prevladavaju nježne, osjećajne melodije. Djevojke su divna publika, iako me uvijek pomalo iznenađuju sa svojom neposrednošću prema svom ljubimcu.
Kod kuće imam pisama od obožavateljica, koja su toliko divna da zaista zavidim momcima tih djevojaka!
Neka su pisma nježna poput najljepših ljubavnih riječi i zaista ne znam kako bih na njih odgovorio. Nesporazuma ne smije biti: sve su mi moje obožavateljice jednako drage. Kad mi pišu »Najdraži na svijetu...« nadam se da ne misle posve ozbiljno, već da se to odnosi samo na moje pjevanje.
Čuo sam da pjevač, čim se oženi, izgubi veliki dio ženske publike. Ako je to tačno, onda ćemo se još relativno dugo dobro slagati!
Ne vjerujem da sam tome uzrok ja osobno, prije je posrijedi moj repertoar u kojem prevladavaju nježne, osjećajne melodije. Djevojke su divna publika, iako me uvijek pomalo iznenađuju sa svojom neposrednošću prema svom ljubimcu.
Kod kuće imam pisama od obožavateljica, koja su toliko divna da zaista zavidim momcima tih djevojaka!
Neka su pisma nježna poput najljepših ljubavnih riječi i zaista ne znam kako bih na njih odgovorio. Nesporazuma ne smije biti: sve su mi moje obožavateljice jednako drage. Kad mi pišu »Najdraži na svijetu...« nadam se da ne misle posve ozbiljno, već da se to odnosi samo na moje pjevanje.
Čuo sam da pjevač, čim se oženi, izgubi veliki dio ženske publike. Ako je to tačno, onda ćemo se još relativno dugo dobro slagati!
Drugo čemu me je naučila turneja »Adria suvenir« jest činjenica da pjevaču za uspješan nastup nije dovoljan samo glas. Estradna tehnika igra bar isto toliku ulogu koliko i dobar sluh, a one koji su vas zavoljeli s ploča ili radio-emisija možete veoma razočarati ako ih ne zadovoljite i nastupom na sceni.
Javni nastup traži mnogo kompletnijeg pjevača nego koji drugi zabavni medij.
Javni nastup traži mnogo kompletnijeg pjevača nego koji drugi zabavni medij.
Festivali, festivali...
Gotovo je nevjerojatno kako mlad pjevač, ako uspije na prvom koraku, lako postaje omiljen. Prije zagrebačkog festivala činilo mi se da je takva priredba za početnika gotovo nedostižan ideal. A eto, dogodilo se da sam nakon »Zagreba 67« imao više festivalskih poziva nego što sam prije mjesec-dva mogao i sanjati.
Prvi je bio u svibnju, u Subotici - »Omladina 67«.
Pjevao sam kompoziciju Jerka Rošina »Svi moji prijatelji«, osvojio jednu od nagrada i uspio da od te melodije učinim »hit« koji se i danas traži.
Neki su mi govorili:
»Kako si nakon "Zagreba" prihvatio poziv za omladinski festival, gdje nastupaju debitanti i amateri?«
Mislim da ovakvi argumenti nisu opravdani.
Dok je pjevač mlad, on ne smije praviti razliku između »velikih« i »malih« festivala, nego treba cijeniti svaku ukazanu mu priliku.
Pjevao sam kompoziciju Jerka Rošina »Svi moji prijatelji«, osvojio jednu od nagrada i uspio da od te melodije učinim »hit« koji se i danas traži.
Neki su mi govorili:
»Kako si nakon "Zagreba" prihvatio poziv za omladinski festival, gdje nastupaju debitanti i amateri?«
Mislim da ovakvi argumenti nisu opravdani.
Dok je pjevač mlad, on ne smije praviti razliku između »velikih« i »malih« festivala, nego treba cijeniti svaku ukazanu mu priliku.
Mjesec dana nakon subotičkog, nastupao sam na festivalu »Melodije Kvarnera«, prvom našem »Cantagiru«, kako su ga u šali nazvali: festival se, naime, održavao u nekoliko mjesta u Hrvatskom primorju, svake večeri na drugoj pozornici.
Početkom kolovoza - bio sam baš na turneji »Adria suvenir« - u posljednji trenutak mi je stigao poziv za »Melodije Jadrana«. Bila je to moja druga velika šansa, jer su »Melodije« bile prvi naš festival međunarodnog značenja. Kompozicija koju je trebalo da pjevam zvala se »Kad procvjetaju bajami«, a napisao ju je Zdenko Runjić. Ime autora obećavalo mi je dobru pjesmu, bez obzira na plasman. Doista, kad sam dobio kompoziciju, zaključio sam da je lijepa i pjevna, iako mi je bilo jasno da za nagradu nema velikih šansi.
Oko mog sudjelovanja na festivalu izbile su nepredviđene teškoće koje su dovele u pitanje čak i moj nastup. Ruku na srce, tome sam donekle i ja »kumovao«.
Naime, poziv na festival uslijedio je, kako sam rekao, u posljednji trenutak, kad sam već bio na turneji »Adria suvenir« i imao ugovorene nastupe u Budvi, Tučepima i Cavtatu. Morate me razumjeti: festival je za me bio velika prilika i zbog togo sam namjerno prekršio principe turneje i ugovora, riskirajući da preuzmem na se rizik eventualnog financijskog neuspjeha priredaba na kojima je trebalo da sudjelujem.
Vodstvo turneje bilo je energično pa sam morao otići bez dozvole. Na festivalu nisam odnio nagradu, kompozicija nije ušla ni u finale, ali sam ipak ostavio povoljan dojam. Nakon festivala izgladio se spor i s organizatorima »Adria suvenira« i turneja se mirno odvijala dalje.
Naime, poziv na festival uslijedio je, kako sam rekao, u posljednji trenutak, kad sam već bio na turneji »Adria suvenir« i imao ugovorene nastupe u Budvi, Tučepima i Cavtatu. Morate me razumjeti: festival je za me bio velika prilika i zbog togo sam namjerno prekršio principe turneje i ugovora, riskirajući da preuzmem na se rizik eventualnog financijskog neuspjeha priredaba na kojima je trebalo da sudjelujem.
Vodstvo turneje bilo je energično pa sam morao otići bez dozvole. Na festivalu nisam odnio nagradu, kompozicija nije ušla ni u finale, ali sam ipak ostavio povoljan dojam. Nakon festivala izgladio se spor i s organizatorima »Adria suvenira« i turneja se mirno odvijala dalje.
Važno je sudjelovati
U jesen prošle godine održavao se festival u Opatiji. Pozvali su i mene, i to me više nije iznenađivalo. Imao sam relativno velike šanse s kompozicijom koju sam pjevao, ali sam ponovo ostao bez nagrade. Čini se da su moji festivalski neuspjesi, zapravo propuštene prilike za uspjeh, počeli zabrinjavati moje prijatelje više nego mene.
- Vjeko - govorili su mi - zašto prihvaćaš kompozicije za koje unaprijed vidiš da nemaju nikakvih izgleda za nagradu?
Na to nije bilo lako odgovoriti.
Prvo zato što mislim da nema kompozicije koja na festivalu ne bi mogla pobijediti, a drugo jer sam mlad pjevač i prema tome se ne mogu ponašati poput primadone, već moram prihvatiti ono što mi se nudi.
Prvo zato što mislim da nema kompozicije koja na festivalu ne bi mogla pobijediti, a drugo jer sam mlad pjevač i prema tome se ne mogu ponašati poput primadone, već moram prihvatiti ono što mi se nudi.
- Osim toga - predbacivali su mi prijatelji - ne šteti li tvom renomeu da se pojavljuješ na festivalima, a kompozicije što ih pjevaš nikad ne odnose trofeje?
- Mislim da mi ne škodi - odvraćao sam. - Ja se držim onog poznatog sportskog principa: važno je sudjelovati, a ne pobijediti.
Vjerujem da sam svoje obožavaoce zadovoljio nastupom na »Zagrebu 68«.
Uvjerio sam se i sam da mi zagrebački festival najviše »leži« i zbog publike i zbog atmosfere kakva je uobičajena u Studentskom centru. Krajačeva šansona »Dao bih ti sve«, koju sam izvodio i koja je osvojila jednu od nagrada, bila je kao stvorena za mene. Zaista sam dao sve od sebe da je što bolje izvedem, a kažu da sam u tome i uspio.
Uvjerio sam se i sam da mi zagrebački festival najviše »leži« i zbog publike i zbog atmosfere kakva je uobičajena u Studentskom centru. Krajačeva šansona »Dao bih ti sve«, koju sam izvodio i koja je osvojila jednu od nagrada, bila je kao stvorena za mene. Zaista sam dao sve od sebe da je što bolje izvedem, a kažu da sam u tome i uspio.
Hvala, prijatelji!
Potkraj prošle godine među ljubiteljima zabavne muzike u Zagrebu poput munje se pronijela vijest: Vjekoslav Jutt leži u bolnici »Rebro«, jer mu je pukao čir na želucu. Neizvjesno je hoće li pjevač biti operiran ili neće, ali je stanje veoma ozbiljno. Potrebna mu je krv, jer je prilično iskrvario... Na akciju nije trebalo dugo čekati. Mnogi mladi dali su bez oklijevanja krv za svog ljubimca, tako da su se pored pomoći koja je ukazana Juttu znatno popravile i bolničke »zlatne rezerve«.
- Dok sam još bio dijete, netko mi je govorio: u životu neugodne stvari uvijek dolaze iznenada. Valjda nas zato i teže pogađaju i valjda se zbog toga nije moguće pripremiti da ih predusretnemo...
Kako sam dobro iskusio ovu pouku!
Nikad nisam ni slutio da sam bolestan, a još manje da mi nije u redu želudac. Bolest se pojavila naglo, pozlilo mi je i odmah sam morao u bolnicu.
Ne bih želio govoriti o tome kako su me liječili: bili su zaista svi pažljivi prema meni, čak više nego što im to nalaže njihova profesionalna dužnost. Ali, najviše od svega u tim teškim danima zadivila me je požrtvovnost i pažnja mojih kolega i nepoznatih prijatelja.
Čim sam stigao u bolnicu, posjetili su me Viki Glovacki i Toni Leskovar, a uskoro za njima i Nikica Kalođera. Svi su odmah ponudili krv za mene, a učinili su to uskoro zatim i još mnogi moji poznati i nepoznati prijatelji.
Dok sam ležao u bolnici, gotovo svaki sat stizali su pokloni s raznih strana.
Različite lutke, suveniri, sitne uspomene. Stolić kraj uzglavlja uvijek je bio prepun darova. Na njima ste ispisivali samo vaša imena, pa mnogima koje ne poznam nisam mogao ni zahvaliti. Vjerujte, vaša mi je pažnja mnogo pomogla da što prije ozdravim i da se vratim muzici koju i vi i ja najviše volimo.
Različite lutke, suveniri, sitne uspomene. Stolić kraj uzglavlja uvijek je bio prepun darova. Na njima ste ispisivali samo vaša imena, pa mnogima koje ne poznam nisam mogao ni zahvaliti. Vjerujte, vaša mi je pažnja mnogo pomogla da što prije ozdravim i da se vratim muzici koju i vi i ja najviše volimo.
Kad sam prizdravio, dobio sam poziv na svoju dosad najveću turneju, ili bar najdalju. Naši iseljenici pozvali su me da nastupim u nekoliko kanadskih gradova.
Put preko Oceana bio je za me lijep poput sna. Vjerujem da nisam razočarao naše zemljake. Kad su neki moji kolege čuli da sam tamo pjevao za simbolične svote, predbacili su mi da snizujem cijenu naših pjevača i da menedžerima koji nas angažiraju pomažem da napune džepove dolarima. Mislim da takvi prigovori nisu na mjestu.
Za naše iseljenike i naše ljude u svijetu pjevao bih i badava kad bi me pozvali, a što se menedžera tiče, u njihov se posao ne razumijem niti me se on tiče.
U posljednje se vrijeme osnovalo mnogo klubova mojih prijatelja.
Ti klubovi nose moje ime i neprestano održavamo kontakte. Najaktivniji je klub u Bjelovaru, koji mi je svojim akcijama zaista mnogo pomogao.
Ti klubovi nose moje ime i neprestano održavamo kontakte. Najaktivniji je klub u Bjelovaru, koji mi je svojim akcijama zaista mnogo pomogao.
Eto, stigli smo do kraja, zapravo do ovog proljeća koje mi obećaje uspješnu sezonu...
Ne znam nisam li zaboravio neki događaj ili ličnost koju je valjalo spomenuti; ako jesam, molim da mi ne zamjerite.
Ne znam nisam li zaboravio neki događaj ili ličnost koju je valjalo spomenuti; ako jesam, molim da mi ne zamjerite.
Mnogi od onih koji mi pišu pitaju me: Vjeko, dokle ćeš pjevati? Znam da moj odgovor nije originalan, ali ja zaista na takva pitanja ne mogu uzvratiti ništa drugo nego: dokle me budete htjeli!
Obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, jun - jul 1968.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
