Pages

Zoja Odak, popularna splitska glumica: Opstati u životu, a mnogo se ne oštetiti - nije lako (1985)




Svi mi, moj suprug i djeca, zajedno gledamo tu seriju. Najinteresantnija su djeca, koja svaki čas pogledavaju mene da vide jesam li tu i jesam li ja ona s ekrana. Jednom mi je kći rekla: "Jel' da si ti naša prava mama? Nemoj više ići na televiziju!"

Zoja Odak je preko deset godina u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu. Igrala je mnoge uloge, svrstala se među najbolje glumice u tom teatru, pa je i uloga Blanke u TV-seriji "Inspektor Vinko" Kreše Golika došla, kako kaže i sama, kao kruna jednog veoma uspješnog kazališnog rada. Zahvaljujući toj ulozi, koja je zbog svoje "jednostavnosti" zahtijevala maksimum glumačkog truda, zainteresirala je i širi krug gledalaca. Doduše, Zoja Odak je poznata i u Splitu, no, ova televizijska uloga donijela joj je širu popularnost i, kako kaže, manje mira no što ga je dosad imala. 

Čitava serija, pa tako i Blanka, dobro je prihvaćena među gledaocima, što Zoji donekle mijenja način života: sve više je prepoznaju, bilo na tržnici, u dućanu, zapitkuju je, daju joj podršku, suosjećaju s njom - pa čak joj nastoje pomoći (odnosno Blanki) ne bi li nekako došla do zaposlenja, stana itd.

Sve više je i predmet novinarske znatizelje, a pomalo se i ljuti, što je neki novinari tek sada otkrivaju, te najčešće pitaju gdje je dosad bila. 

No, kad se malo smiri, kaže:

- Ovo nije moje novo rođenje! Nisam sada postala glumica. 

Jesam u jednim širim medijalnim razmjerima... 

Ali, prve glumačke korake napravila sam mnogo prije.

Zoja Odak, dolazi također - kao i njezini nešto stariji, kolege Boris Dvornik, Zdravka Krstulović i sadašnji njezin partner Ivica Vidović - iz već legendarnog splitskog pionirskog kazališta Titovi mornari

Ondje je napravila svoje prve glumačke korake i ne sanjajući da će odmah po svršetku srednje škole dospjeti u Hrvatsko narodno kazalište u Splitu i brzo postati njegova stalna članica. 

U međuvremenu bila je odlična atletičarka, plesala je folklor u Filipu Deviću, ali ostavila je sve zbog glume. 

Dosad je uspješno tumačila glavne uloge u Aristofanovoj "Lizistrati", smatraju je najboljom Margaretom u Šnajderovu "Faustu", igrala je Kito u Kamovu smrtopisu, Hasanaginicu, zatim u Pirandellovu "Šest lica traži pisca" itd. 

Prvi put je sada gledamo u jednoj drukčijoj ulozi, za koju smatra da je njome kompletirala svoju glumačku, kazališnu ličnost, i koja je morala doći:

- Interesantno je - kaže Zoja - što sam uvijek potajice vjerovala da ja moram igrati u nekoj seriji, da moram nešto značajnije snimiti. Ja sam samo čekala. Ozbiljno. Nisu u pitanju nikakve babe vračare, ali to je istina. Nisam znala tko će to biti i što, ali sam znala da mora doći.

Na pitanje nije li ipak dugo čekala tu ulogu i nisu li se za to vrijeme te njezine "babe vračare" poigravale s njom, Zoja će reći:

- U posljednjih mjesec dana otkako je krenula serija svi me pitaju jedno te isto: pa, gdje ste bili dosad? Nije problem u meni. Ja sam radila svoj posao i - čekala! Problem je u našem filmu i televiziji. 

Posvuda se vrti petnaest renomiranih glumaca, što je u redu, ali postoje vjerojatno i drugi glumci koji mogu igrati.

E, sada valja imati sreće. Sreće u tom smislu da ja nisam ni u Beogradu, ni u Zagrebu, ni u Ljubljani... Što se kaže nisam pri ruci. E, tu je bitna sreća. Ja sam je imala, što se ne smije zanemariti.


Ne živim ja kao Kristl iz Dinastije



- Nije sve u sreći?

- I u Ljubljani ima sjajnih glumaca koji možda nikad neće igrati u nekoj seriji. Kad se tako gleda, tada treba, uz razumije se, kvalitetno obavljanje svog glumačkog posla, imati malo ili puno sreće i uskočiti u takvu jednu ulogu.

- Dosad ste uglavnom tumačili kazališne likove, kako je bilo igrati Blanku?

- Blanka je jedna obična žena, zaista žena sa svim današnjim problemima. Uloga je bila utoliko teža zbog silne jednostavnosti koju je trebalo donijeti na scenu. Zbog te jednostavnosti, na prvi pogled to i nije neka aktraktivna uloga, nije zahvalna, nema nekih caka, kao što to ima uloga Bose, Vinkove tajnice. 

Ali ipak kad sve danas rezimiram to nije ništa teža uloga od onih koje sam igrala u kazalištu. Delikatnija - to da! Opasnija, s obzirom na to da si izložen mnogo široj publici i gleda te na jedan drugačiji način. 

Blanka nije lik iz klasične literature. Sličnih Blanki ima na stotine...

- Niste li igrajući Blanku imali na umu neku svoju poznanicu ili ste možda i sami nekad bili u sličnoj situaciji?

- U tako drastičnoj situaciji nisam bila. Doduše, ne živim ja kao Felon ili Kristl iz Dinastije, to je barem jasno. No, susrela sam se s takvim slučajevima. Ima ih dosta. 

U toj seriji, koja je naša realnost, govori se o suvremenoj mladoj ženi s dva klinca, s mužem, o intelektualki bez zaposlenja, jednostavno ženi koja se sučeljava sa svakodnevnim problemima.

Budući da je u TV-seriji Inspektor Vinko riječ o obitelji i njezinim problemima, normalno se nameću i pitanja koja, kako se to kaže, zadiru i u privatnu sferu. 

I Zoja Odak, kao i mnogi naši glumci, čini mi se bez nekog pravog razloga, ne želi o tome mnogo govoriti. 

No, ipak, budući da je i sama majka dvoje djece, pokušava škrtim odgovorima dočarati atmosferu koja vlada u njenoj obitelji kad je na televiziji ta serija. 

Uz neprestana upozorenja da je to ipak samo njezina stvar - ipak će reći:

- Svi mi, moj suprug i djeca, zajedno gledamo tu seriju. Najinteresantnija su djeca, koja svaki čas pogledavaju mene da vide jesam li tu i jesam li ja ona s ekrana. Jednom mi je kći rekla: "Jel' da si ti naša prava mama? Nemoj više ići na televiziju!"

Na kraju, kako to zna reći Zoja, nije joj bilo teško igrati majku, kad je i to u životu, no ipak žali što u seriji nije mogla više pažnje posvetiti svojoj televizijskoj djeci. 

Tako je to i u životu, jer tempo koji nam život diktira ponekad ne vodi dovoljno računa o djeci. 

U seriji Blanka je više okrenuta Vinku, Ivici Vidoviću, te s njim proživljava sve njegove probleme s posla.

- Ima trenutaka kad joj se sve to malo smrači, ali ona ga voli i vjeruje u njega. Daje mu podršku, jer u protivnom bi otišla. Ona zna s kim živi. Oni su nosioci određenog morala koji je danas dosta fleksibilan. 

Mada nije uobičajeno, ponekad vrijedi nešto učiniti, pa iako ti poslije kažu da si bedast. 

Malo ih je koji ostaju svoji. Malo ih je jer to je borba za opstanak. Da ne kažem da su oni idealna obitelj. 

Opstati u životu, a mnogo se ne oštetiti nije lako. Zakonski se zna što je što, ali među judima je ono - snađi se.


Naše zvijezde se brzo ruše



- Dobijate li od ljudi s kojima se susrećete podršku ili ohrabrenja da ste kao Blanka na dobrom putu? Kakve su njihove reakcije na vaše držanje spram Vinka?

- Moram reći da sam kao Blanka jako draga ljudima. Na kraju Blanka je baš dobra i mila osoba, pravi je čovjek. Ljudi je skoro sažaljevaju. Žele mi pomoći. Ponekad kažu: 

"Kakav vam je to muž? Trgnite se!" 

To su još zaostaci onog starog, kad je muž bio taj koji je trebao sve srediti u životu. Međutim, po meni je to prošlost. Svakodnevni život se ipak promijenio.

Na neki način i Zoji Odak promijenio se svakodnevni život. 

U obitelji najmanje, jer tamo je, kako kaže, sve normalno prihvaćeno, čak pomalo i zataškano, ne pravi se od tog drama. 

Međutim, ta joj je uloga donijela neke promjene u životu. Više razgovora s ljudima, više joj ljudi telefonira...

- Dolaze mi ljudi i kažu da je to dobro i da sam krasna. To je taj fenomen TV-medija. Moram usporediti jedan mukotrpan rad u kazalištu i ovaj na televiziji. Na prvi pogled izgleda da se na televiziji s mnogo manje rada stekne veća popularnost. 

No i to je varljivo, jer smo svi mi teško radili. No, više si zamijećen, za razliku od teatra, gdje se također naporno radi.

- Što mislite, da li vas ova popularnost može izbaciti iz normalne, svakodnevne kolotečine?

- Ne može. Ja sam svjesna te tzv. naše popularnosti, koja je inače okrutna i kod mnogo većih glumačkih zvijezda. 

Neću sada uzeti primjere iz zapadnog društva, ali naše zvijezde se brzo ruše a da i nisu stekle neku materijalnu sigurnost. 

Ne mogu poslije nekih većih i priznatih uloga reći, e, sada neću neko vrijeme snimati ili ću birati one uloge koje meni odgovaraju.

- Pazite li vi kod biranja uloga - ili ste u položaju da prihvaćate ponuđeno?

- Svi trčimo da bismo zaradili. No, ja nisam imala dosad takav hod - pa ga neću imati ni ubuduće. Ja znam što hoću i što neću. Željela bih raditi s dobrim redateljima i ekipom. To zvuči pomalo utopistički, ali kažem to zbog toga što drukčije nisam odgojena. 

Ulogu mogu prihvatiti samo onda ako u nju vjerujem, kao sada s redateljem Krešom Golikom

Prihvaćam uloge gdje ne trebam praviti nikakve kompromise da igram što igram. Postoje u ovoj zemlji dva-tri redatelja koji žele raditi sa mnom. 

Više mi i ne treba. 

Ljudi se uvijek negdje prepoznaju. Ako se ne prepoznaju, ništa, idemo dalje.

- Iz vaših odgovora osjeća se kao da niste baš zadovoljni svojim dosadašnjim položajem? Ne predstoji li možda kakva promjena?

- Ne znam, preuranjeno je o tome još govoriti. Ali to nema veze s ovom serijom. Mislim da sam puno više uložila i dala nego što je meni dato. Ne tražim ja nešto posebno, na kraju radim ovaj svoj posao zbog sebe. Možda sam ja tretirana drugačije, no znam da nešto moram mijenjati...

- Možda planirate promjenu kazališta?

- Nije to tako jednostavno. Nije to spakirati kofere i otići. To je veliki preokret. Vidjet ćemo... Postoje neke ponude. Možda mi je i ta serija otvorila neke mogućnosti. Sada sam došla ljudima u kuće - dosad sam bila dosta zatvorena. 

Naime, mi u kazalištima nemamo tih glumačkih razmjena, da netko igra u drugim kazalištima. To teško ide, svatko o sebi misli da je u najmanju ruku Hamlet ili barunica Glembaj.


Nisam glumac prve runde



- Kako su vaše kolege glumci reagirali na Blanku?

- Jedna mlađa kolegica koja nema nikakvih kompleksa rekla mi je ovo: 

"Glumiš kao Liv Ulman!" 

Nije ona mnogo mudrovala, ali je zato dala meni bubicu u glavu kad je to rekla. 

Mnogo sam razmišljala o tome. Ne usuđujem se uspoređivati s Liv Ulman, ali mene, kao glumicu, zanima baš ta bergmanovska žena

Takav život i takva gluma mene zanimaju.

Što se tiče uzora, ja nemam presiju ni Gavelle, a nisam opterećena ni akademijom, jer ja sam po struci diplomirani teatrolog. 

Ne nosim nikakve prauzore ili opterećenja od mojih velikih profesora. 

Ne tvrdim da je to dobro, ali hoću reći - ja jednostavno nisam opterećena. 

Možda mi to na jedan način i oduzima nešto, ali sam sigurna da mi i daje. 

Uvijek sam se upravljala prema svom senzibilitetu, svojoj pameti i prema svijetu u kojem živim. 

Ja sma osviješćeni glumac. 

Ne znači to da sam bez srca, jer jedno bez drugoga je besmislica. 

Užasno sam emotivna, ali ja to hoću rasporediti na sceni. 

Neću da prosipam emocije. 

Ništa mi ne znači plač na sceni. 

Zaista nisam glumac prve runde. Mogla bi biti, ali neću. Mogla bi podilaziti, toliko sam profesionalna i vješta glumica da mogu ići na prvu rundu, ali neću. Hoću da budem izabrana i da me prepoznaju!

Razgovarao: Aleksandar Veljić, obrada: Yugopapir (Studio, januar 1985.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)