Scenarist je, po meni, tragična ljudska pozicija. Naš običan, jednostavan čovjek gotovo ne razlikuje terminološki scenarista od scenografa. Ljudi ne znaju da je scenarist čovjek koji je izmislio likove, svu tu priču i, na kraju, jedini je on može napisati. Redatelj može biti svatko peti ili deseti
Scenarist Abdulah Sidran i režiser
Emir Kusturica - naš najuspješniji filmski tandem ostat će
zapisani u zlatnoj knjizi jugoslavenske kinematografije kao autori
koji su filmom Otac na službenom putu osvojili prvu nagradu
ovogodišnjeg festivala u Cannesu - Zlatnu palmu, san svih svjetskih
filmaša, a o domaćima da i ne govorimo! O njihovu zajedničkom
radu, traženjima i radnim usaglašavanjima, te o tome kako su u
Sarajevu nastala djela što su raznježila i zabavila rafiniranu
svjetsku publiku - govori našem suradniku Pavlu Pavloviću "čovjek
trenutno u sjeni", a po čijoj je priči zapravo napravljen film
- Abdulah Sidran, pjesnik i boem koji s dubokim razumijevanjem
literarno uobličava vjetrometno djetinjstvo svoje generacije, rođene
četrdeset i neke...
Kada netko dobije nagradu poput Zlatne
palme, u svim zemljama svijeta govore:
"Blago njemu, sada će
namlatiti lovu!"
- Ma, pustite to, evo vidite koliko
imam - pokazuje mi izvještaj Privredne banke Sarajevo, u kojem stoji
da je "u crvenom" 7000 dinara.
- Ja sam vam, u pravom smislu riječi,
umjetnik go ko crkveni miš.
Abdulah Sidran, zaobljeni
četrdesetogodišnjak, 1981. godine izbija u prvi plan jugoslavenskog
filma kao scenarist, a bosanskohercegovačka kinematografija sa
Sjećaš li se Dolly Bell? kao da je zaokružila razdoblje svoje,
desetljećima duge, krize i krenula novim koracima prema suvremenom
filmu koji vraća publiku u dvorane. Nakon sjajnog uspjeha Dolly
Bell, dolazi ovaj nevjerojatni u Cannesu s Ocem na službenom putu.
Svi smo zatečeni, osim njega, Abdulaha Sidrana.
- Vi osobno znate da već tri godine
tvrdim kako će Otac osvojiti sve svjetske nagrade. Sada je na redu i
Oscar. To najozbiljnije mislim, jedino se plašim Pule, jer, ako bi
bilo po pravici, onda bi Otac morao osvojiti sve nagrade najveće
filmske smotre naše kinematografije.
Zatim to potanko objašnjava:
- U brojnim bitnim elementima za stvaranje jednog djela, čini se da je
najbitnija autorska samosvijest. Kada je Tolstoj napisao Rat i mir, on
je u prvom izdanju rekao:
"Čemu lažna skromnost? Ovo je ravno
Homeru..."
Tako sam i ja znao da je taj moj tekst toliko
vrijedan. Jer, ako poznajem svjetsku književnost, ako poznajem,
donekle, i svjetski film, njegove aktualne tokove, odmicanja od
ljudske duše, jednostavnosti, i ako znam što Kusto (misli na Emira
Kusturicu - op. a.) može, onda postoje svi uvjeti za najveći
uspjeh.
Boljeg majstora od Kuste za pretakanje riječi u sliku u
Jugoslaviji nema!
Mnogi su mi govorili:
"Ne znaš ti svjetske
maheraje, biznis, što sve lova može!"
A meni se upravo čini
da to što mi nismo imali novaca za reklamu, niti smo ondje svi mogli
biti, nitko nije ni sanjao da mene pozove, učinilo je da trulom
poslovnom čovjeku u svijetu zapadnog filma ispadnemo čedni,
simpatični.
- A kako ste mogli biti sigurni da se
istodobno s vašim filmom nije rodilo negdje u svijetu i neko bolje
ostvarenje?
- Evo kako! Svjetske filmske priče - ili
su izravno, ili se dodiruju, ili su na margini onoga što je
politička ili nacionalna sudbina. U svim tim filmovima dominiraju
teze, odnosno oni se prave prema unaprijed zadanim tezama, pa se tek
onda izmišljaju likovi, fabula, a to smatram naopakim putem.
Krećem
od žive ljudske sudbine, a ako iz toga nastane neka teza, ne smeta
mi.
Ali, ja to najčešće i ne volim. Teze ne mogu biti umjetnost!
Naša filmska priča, bogata ljudskom dušom i jednostavnošću,
uvijek mora biti jača od djela kojim vlada teza!
Dalje, mislim da se
mi prilično potcjenjujemo. Evo, mislim da nije moguće da Francuskom
u ovom trenutku hoda deset boljih pjesnika od mene. Ni da oni tamo
imaju bolje redatelje od Kuste...
Nekoliko primjedaba bilo je na mjestu
- Da se vratimo tri godine unatrag,
odnosno možete li sada reći koliko ste morali odstupiti od svog
prvobitnog scenarija Oca?
- I sada naglašavam: nisam odstupio ni
za jotu! Ljudi koji su se bavili mojim tekstom nisu nikada imali
konkretne primjedbe na konkretne pojedinosti u scenariju. No, nekima
je smetalo što u tekstu postoji lik Rusa, ali ja nisam mogao
odustati od tog lika. Kada bih ga ja imenovao Petrom Petrovićem ili
Antom Antićem, onda on ne bi bio to.
No, moram priznati da je
nekoliko primjedaba bilo na mjestu.
Tražilo se da događaji u filmu
i s gledišta gledaoca u nas i u svijetu budu veoma jasni i pravilno
osvijetljeni. Tražilo se da se preciznije ogleda i kaže
idejno-politička istina toga vremena, koja mene, uistinu, dok sam
pisao, nije zanimala.
Mislio sam da je svima općepoznata ta naša
'48 u kojoj je, po meni, bačeno sjeme evrokomunizma. Dakle, ja sam
u tom smislu samo napravio neke izmjene koje ni za dlaku ne mijenjaju
ono što sam pisao i želio reći.
- Ipak, bio sam svjedokom trenutka
vašeg teškog razočaranja u sve ono što se događalo s tekstom Oca.
- Mene, u principu, užasava
nekompetentnost. Grozim se situacije da moj tekst čita i o njemu odlučuje čovjek
koji nije mjerodavan, koji meni nema što reći ni u kojem smislu
ni o čemu. Ti me mogu učiti kako se okopava krumpir, jer ja to
nikada nisam radio...
I to se sasvim jednostavno može protumačiti:
naša zemlja još ima određen postotak nepismenih žitelja, pa je
prema tome prirodno da se i u određenim strukturama nađu oni koji
su nepismeni u jednom višem smislu.
A onda belaji dolaze od takvih!
Ili, ja sam bio sretan kada mi je jedan naš ovdašnji političar
stavio nekoliko ozbiljnih primjedaba, zato jer sam znao da je uman
čovjek.
- Kako objasniti odnos Sutjeska-filma
prema Kusturici i vama?
- Možda je moja sreća što nisam
izravno komunicirao s tom kinematografskom kućom kojoj je zadatak da
razvija sedmu umjetnost u BiH. Moj odnos s njima bio je Kusto! Sve
što smo izborili, postigao je Emir.
Da je bilo do mene, ne vjerujem
da bih imao snage sve to izgurati. Vjerojatno bih vratio tekst kući,
uvukao papir u pisaći stroj i napravio roman. Kusto je pravi lav u
toj svakodnevnici, mlad je, jak, bistar, obrazovan!
- Zatim dolazi spas iz poduzeća Forum
koje preuzima financiranje i završetak filma.
- Opet je to Kustino djelo! Ponavljam,
da je do mene bilo, od Oca, bogme, ništa! Moj prvi susret sa
snimljenim materijalom bio je na pregledavanju takozvanog "grubog
šnita" u kojem su slike poredane prema knjizi snimanja.
No, i
tu sam potvrdio svoje iskustvo da pisac scenarija ne treba gledati
djelo po svom tekstu sve dok ne bude obrađen do kraja, do projekcije
za publiku.
- To govori iz iskustva u radu s
Kusturicom?
- Ne samo iz toga rada, radio sam u
međuvremenu i tekst za film Nenada Dizdarevića, za koji mi je potka
bila Andrićeva pripovijetka Zeko, kao i za još jedan film koji neću
potpisati kao autor scenarija...
- O kojem je filmu riječ?
- Nosi radni naslov Srebrno sunce,
redatelj je Milan Kosovac, a producent Filmska radna zajednica Bosna
iz Sarajeva. Tu sam napravio tekst kao
profesionalac-pisac po naručenoj temi koja je bila dovoljno široka,
jer je trebalo samo pratiti životne radnje mlade nepoznate žene.
No, dok se pravila knjiga snimanja, moj je tekst prošao kroz
desetoro ruku, pa apsolutno ništa nije ostalo od onoga što je
vrlina moga scenarija. Nema nijednog mog dijaloga, nema nijednog
sintagma, nema mog humora.
Bio sam vrlo tužan kada sam to doznao, i
mislim da ne bi bilo časno da se mene potpiše kao scenarista, a
neću to ni dopustiti.
- Svojedobno ste bili nezadovoljni i
Kusturičinom obradom vaših tekstova?
- Uzimajući u obzir posljednje
iskustvo sa Srebrnim suncem, govorio sam da bih boga molio da Kusto
uzme moj tekst i prerađuje kako god želi. Ono što on mijenja,
uglavnom je zbog njegove potrebe za većim stupnjem identifikacije s
tekstom.
On mora sebe uzbuditi kao autora, kao kreativca, kako bi
cijeli posao bio bolji.
Iz toga zapravo, proizlazi goruća
problematika odnosa redatelj-scenarist u našem filmu.
Scenarist je,
po meni, tragična ljudska pozicija. Naš običan, jednostavan čovjek
gotovo ne razlikuje terminološki scenarista od scenografa. Ljudi ne
znaju da je scenarist čovjek koji je izmislio likove, svu tu priču
i, na kraju, jedini je on može napisati.
Redatelj može biti svatko
peti ili deseti.
Zbog toga sam, zajedno s nekoliko kolega u zemlji,
odlučio da ljetos u Vrnjačkoj Banji, na skupu filmskih scenarista,
osnujemo Udruženje filmskih pisaca Jugoslavije. Najvažnije nam je
da budemo zaštićeni u odnosu prema sredstvima informiranja.
Smeta
me to novinarsko ekonomiziranje jezikom. Malo-malo pa se objavi film
Gorana Paskaljevića ili film Emira Kusturice...
Tako se nije pisalo
i govorilo dok nije došao francuski novi val u filmu, u kojem su
scenarist i redatelj bili jedna te ista osoba. Ali, nije logično da
se u nas jedan treće ili nižerazredni redatelj na taj način ističe.
Da se ne remeti smisao moga djela
- Znači li to da vas je smetalo što
se ovih dana najviše govorilo "pobijedio film Emira
Kusturice"?
- Vidite, ja sam veoma zadovoljan vašim
kolegama kako su o meni pisali ovih dana. Posebno me dirnula izjava
redatelja Saše Petrovića koji kaže:
"Ništa me ne iznenađuje
od tandema Kusturica-Sidran."
Inače, smeta kada se ne imenuje
golem udio snimatelja, glumaca, tvoraca glazbe, scene, kostima. Film
je naš zajednički proizvod!
- Kusturica je u prošlom broju Studija
izjavio da će s vama ubuduće raditi jedino kada budete imali već
gotov scenarij.
- On je zacijelo mislio na to da sam ja
spor pisac i umjetnik na svoju ruku. Njemu je sigurno dosta tog
belaja da me kupi iz kavane, da mi ne da da popijem, da me vodi za
ruku u hotel.
Sjećam se kada smo radili scenarij Oca - on me
zaključavao u jednom dubrovačkom hotelu da ne bih slučajno gdje
kliznuo i našao se u ambijentu lokala...
Inače, ne radim lako.
Vidite ove papire!
Meni treba godina da napravim nacrt, a tjedan mi
je dovoljan da sve to zaokružim.
- Je li Zlatna palma u Cannesu uništila
posljednje atome povrijeđene taštine koju ste imali u odnosu s
Kusturicom?
- U budućem radu s Kusturicom, ja ću
tražiti viši stupanj poštovanja moga teksta. Mislim da smo se
najbolje razumjeli neku noć kada mi je rekao da svaki scenarist mora
imati više povjerenja u redatelja.
Tu je on u pravu, ali ja sam za časne odnose, za fer igru! Ne volim da se nešto s mojim tekstom
čini bez mog znanja i ne volim da se bitno remeti smisao moga djela.
- Odsad ćete biti sami u toj bici s
pisanjem scenarija, ili koliko gubite što s vama u toj predigri neće
biti i Kusturica?
- Sigurno je da ću sporije raditi. Meni
je takav tutor nad glavom bio potreban, ali moram priznati da je i
njemu svega preko glave. Umorio se momak od mojih porođajnih muka.
No, ja i ovim novim projektom, čiji ću tekst završiti za
dvadesetak dana, pod naslovom Otac je kuća koja se ruši -
nastavljam priču o svom životu.
Mnogi možda ne znaju, ali taj naš
Otac na službenom putu trebao je, zapravo, biti prva tema, a Sjećaš
li se Dolly Bell - druga.
No, išli smo obrnutim redom, kao što ćemo sada raditi
četvrtu priču umjesto treće.
U Otac je kuća koja se ruši pričam
o mladom delinkventu koji radi za čuvene "bosove" Gopaju i
Sekulu iz sarajevskog podzemlja, potom briše u Italiju, pa ga s
granice vraćaju i tako, mnogo problema sve dok ne postane pisac!
Taj mladi delinkvent sam ja...
U tom je projektu ponovno ista
obitelj: otac nekadašnji informbirovac umire predugo, presporo od
nekakvog groznog raka limfnih žlijezda, a dječak kojega smo
upoznali u Ocu na službenom putu i u Dolly Bell, rastući u takvom
socijalnom miljeu - sasvim prirodno inklinira delinkvenciji.
Njemu su
idoli oni koji bez rada imaju mnogo love. U školi skuplja
neopravdane sate više nego itko drugi. Po preporuci socijalnog
radnika, jedne divne žene koja će poslije postati čuvena
pjesnikinja Dara Sekulić, dječaka prebacuju u drugi razred da dođe
u ruke najboljeg pedagoga.
Poslije toga, momak dolazi kući, i otac
ga iz bolesničke postelje pita tko mu je razrednik. Kada čuje ime,
samo izvikuje:
"Zar, taj...!?"
Taj čovjek, na kojega se
otac ljuti jer je bio zajedno s njim na Golom otoku, odakle imaju
grozne uspomene jedan o drugome, postaje drugi otac dječaku koji se
od delinkventa preobražava u dobrog đaka.
Na samrtničkoj postelji,
dječakov otac pruža ruku čovjeku s kojim je bio u strašnoj zavadi
u teškim godinama IB-a.
Treća priča bila bi Prvi put s ocem na
izbore.
Riječ je o 1966. godini kada momak čiji život pratim kroz
sve spomenute filmove postaje punoljetan i kada se zajedno s ocem
upućuje na mjesto glasanja. Njegov se stari pritajeno nada da će mu
se ime ponovno naći na biračkim spiskovima...
Grad ne čine kuće i ulice, nego ljudi
- Od početka do kraja, u vašim je
filmovima Sarajevo. Koliko vas taj grad nadahnjuje?
- Imam ovdje fascikl s mnogo još
neobrađenih ideja. Na primjer, dvojica mojih amidža (stričeva)
stradali su u Jasenovcu. S njima bih započeo jednu temu iz ratnog
ilegalnog pokreta u Sarajevu od 1941. do 1945. godine.
Obradio bih
neuspjeli atentat na ustaškog zlikovca Maksa Luburića, koji je izveo divni
mladić Ahmed Nazečić. Bio bi uspio u svom naumu da se metak nije
zaglavio u cijevi, a Ahmed je potom likvidiran.
Dakle, mnogo je
ideja, a jedini je problem u tome što ja ne pišem dok ne potpišem
ugovor...
- Koliko ste dobili za scenarij Dolly
Bell?
- Sramota me kazati... negdje oko
dvanaest starih milijuna! Kada bi se "skontali" i postoci
od prihoda prikazivanja filma, ne bi izašlo ni dvadeset i pet
milijuna.
Vidite, ja ne znam koliko je taj film donio!
I to je loša
pozicija scenarista - profesionalnog pisca. Kako ja mogu imati uvid u
prodaju filma? Ne mogu ja ići u neka računovodstva pa prebirati po
karticama. Nikada nisam dobio nijedno pristojno pismo u kojem bi
stajalo:
"Vaš je film prodan u..."
Do danas i ne znam gdje
je film Dolly Bell prodan.
- Kakva je situacija s Ocem?
- Tu je bilo nešto bolje. Za scenarij
dobio sam pedeset starih milijuna neto. No, i tu sam svotu dobio u
dva puta, i u razmaku od gotovo sedam mjeseci. Taman da imam za
egzistencijalni minimum. I te su stvari pravi razlog da se formira
Udruženje filmskih pisaca.
- Vratimo se Sarajevu kao inspirativnoj
temi. Koliko ćete ga još obrađivati?
- Grad ne čine kuće i ulice, nego
ljudi. Meni se čini da sam prvi počeo čačkati po Sarajevu iz
neposrednog jučer i ovog danas. Za sobom sam povukao i druge
stvaraoce. Tvrdim da sam stvorio poligon za rast jedne grupe kao što
je Zabranjeno pušenje. Oni to čine duhovitije, vještije...
Ali,
čini me tužnim što se moji prijatelji pisci ne laćaju filmskog
scenarija.
U ovom gradu ima koliko hoćeš ljudi sposobnih za to. Ja
sam, recimo, već godinama jedini profesionalni pisac scenarija za
film u Bosni i Hercegovini ili, osim mene, od toga u cijeloj
Jugoslaviji živi još Gordan Mihić.
- Kako ćete živjeti poslije Palme?
- Sigurno će biti mnogo više ponuda.
Evo, Kusto i ja smo već našli fabulu i priču za inozemnog
producenta. To je sjajna ideja koja bi jamčila promet kao što su
donosile one Ralje.
Bila bi to neka tema iz, recimo, znanstvene
fantastike...
Ne, neću više govoriti, to valja čuvati kao vojnu
tajnu! Lova je u pitanju...
- Što je s vašim poetskim i proznim
radom?
- Ima nešto iza mene, ali sve je to
bilo kao puhanje u vjetar. Dvadeset se godina bavim literaturom, ali
kao da dvadeset godina šaljem svoja djela, poruke, kao brodolomnik u
boci! Tko zna da li će nju ikada itko pronaći?
Zato neću više
biti pisac u boci, hoću da se zna za moj rad, a za to je najbolji
film...
Ipak, žao mi je što nisam uspio objaviti knjižicu svojih
reportaža iz svijeta šaha. Ako niste znali, ja sam majstorski
kandidat. Najbolje se odmaram kada legnem potrbuške na pod, stavim
ispred sebe crno-bijelu ploču i onda satima rješavam različite
probleme... Nego, igrate li šah?
Razgovarao: Pavle Pavlović, snimio: Rikard Larma, obrada: Yugopapir (Studio, jun 1985.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
