Maj 1990: Opet koketiramo s nekim pojmovima i podvaljujemo jedni drugima ponovo nešto što nam se čini da nas dovodi u situaciju da smo slobodni ljudi i da nam je budućnost puna slobodarskih misli, partija, frakcija, neovisnosti i nezavisnosti, a bojim se da nas opet ti koji sjede na tim piramidama obmanjuju jer na vrhu piramide ima mjesta samo za jednog čovjeka, starca kojeg može da ukloni smrt, a dok je na piramidi niko ga ne može ukloniti, svi ga drže na plećima
AĆIN:
- Premda ste svoj najnoviji
fim posvetili uspomeni na Branka Ćopića, sam film nije direktna
adaptacija Ćopićevog istoimenog romana. Poslužio vam je tek kao
predložak za scenario. Kako je, zapravo, došlo do vašeg susreta s
"Gluvim barutom", Ćopićevim proskribovanim romanom?
ČENGIĆ:
AĆIN:
- Kao što ga je i Josip
Broz lično, kao vrhovni poglavar, napao zbog njegove "Jeretičke
priče". To je učinio, kakve li ironije, u govoru na Kongresu
AFŽ-a. Tada stečenu traumu, Ćopić je nosio do tragičnog kraja svog
života... Morao je biti pun gorčine, valjda već počev od
činjenice da ga je čak i Kulenović morao napasti?
ČENGIĆ:
- Ćopićev kum i prijatelj
iz djetinjstva, Skender Kulenović, pozvan je u Agitprop i naređeno mu je da
napadne Branka Ćopića. Kulenović nije mogao da vjeruje da ga
njegova komunistička partija nagovara da učini najpodlije stvari, i
to baš on a ne neko drugi.
I to ga je učinilo nesretnim čovjekom.
No na kraju je otišao kod Branka i rekao mu:
"Kume,
ja sam čovjek koji mora da te napadne."
Njih dvojica izlaze
napolje, čitavu noć su pili i zajednički sastavljali napad na
Branka Ćopića.
Tako su se oni osvetili Agitpropu kroz piće i kroz
lucidnost, ali to je i začelo nesreću Branka Ćopića.
AĆIN:
- "Osveta"!?
Koštala je najviše njega samog. Otada nije više pisao ono za šta
je možda bio najdarovitiji.
ČENGIĆ:
- Nikada se nije više
vratio tim temama koje su ga progonile. Branko Ćopić nas je za
života obmanuo, jer smo ga stalno držali za dječjeg pisca, a on je
misaon pisac, u nekim trenucima veći od Andrića, u nekim
razmišljanjima značajniji od Krleže.
Nisam, naime, siguran da je
Ćopić veliki pisac kao dječji pisac, ali je sasvim sigurno veliki
pisac po svojim knjigama koje dodiruju revoluciju, i to upravo po
"Jeretičkoj priči" i "Gluvom barutu".
A
pedesetih godina izići s takvim djelima značilo je da je Ćopić
prvi shvatio da treba izići iz idolopoklonstva i razobličiti
dogmatizam.
No, to ga je gurnulo u strahovitu usamljenost da je na
kraju jednostavno umro od jeda, od muke, i čitavog života je tražio
raznorazne načine kako da tu usamljenost prikrajči.
Eto, on je
neposredno pred samoubistvo na stolu ostavio zapisane ove riječi:
"Zbogom strašni i lijepi živote."
A napisati to, i posle
toga izići iz kuće, ići ulicom i ne osloboditi se osjećanja
potrebe za smrću značilo je da je on to osjećanje dugo u sebi
nosio.
Samoubistvo je izvršio mnogo ranije nego kada ga je stvarno
izvršio.
Izvršio ga je onoga trenutka kada se usamio i kada je
shvatio da je mahiniran i obmanut. Mislim da se nikada u svom životu
nije oslobodio "Gluvog baruta".
AĆIN:
- Zanimljivo je da je kao
pisac imao nesumnjivo osećanje za humor. S druge strane, "Gluvi
barut" je jedini njegov roman u kome nema humora.
ČENGIĆ:
- Stoga sam se i trudio da
se što više udaljim od realizma koji je prisutan u tom romanu. I
doista u tom romanu nema onog humora svojstvenog "Nikoletini
Bursaću", ili dječjim pričama iz knjige "Orlovi rano
lete", gdje sve izgleda romantično, život je lijep...
A "Gluvi
barut" je satkan od muke, od nesreće, koje je Ćopić vjerno
opisao kroz susjedstvo Srba, Hrvata i Muslimana, istorijski vezano za
neki mogući dodir kosovskog mita, koga ima u romanu.
Ja sam se
udaljavao od tih odnosa i približavao se sudbini pojedinca.
To što
je Ćopić u "Prolomu" i u "Gluvom barutu" sve
vrijeme govorio "mi" - a on je sebe i žrtvovao pod tim
sloganom "mi" - učinilo je da onog trenutka kad se
oslobađao tog kolektivizma i postajao ličnost, vjerovatno je postao
čovjek koji je već tada imao svoj kraj.
A ja sam, slijedeći
ličnost Španca koga sam uobličavao sa iskustvima iz drugih djela
koja su na temu revolucije, ili iz istorijskih glasnika, ili iz
memoarske građe, jer ja nisam čovjek koji je učestvovao u ratu - dolazio do spoznaje da otkrivam temu koja se bavi pojedincem ali koga
partija mahinira, i koga partija kao časnog pripadnika dogme žrtvuje
da bi došla do naroda.
Španac koji učini sve što od njega traži
dogma, pa čak postane i zločinac, postane terorista, postane
nehumano biće, ali sve to opravdava moralnim porivom da sve to mora
neko da učini inače revolucije nema.
To je ono što je bilo
primarno u mom udaljavanju od Ćopića, jer sam smatrao da slijedeća
ličnost koja dolazi na red da bude izmahinirana jeste Radekić,
oficir bivše jugoslovenske kraljevske vojske, koga u filmu igra
Branislav Lečić.
Ja sam imao osjećanje, i nisam ga se oslobodio ni
u ovom trenutku kada je film završen, da će iza brda, kad Radekić
povede taj narod i kad ga uklopi u program
pokreta, upravo Radekić biti sledeća žrtva.
Nije Radekić čovjek
koji bi mogao da uživa mirno posle rata.
On je čovjek koji će
pratiti narod, on mu pripada, on ga i razumije i ne razumije, ali zna
da on mora da bude uz njega pa iako je on sledeća žrtva, on to
prihvata.
AĆIN:
- Pa ipak, vas nije previše
zanimao pragmatizam komunističke partije...
ČENGIĆ:
- U pravu ste. Stoga sam i
osjetio da moram otići ka nečemu što se zove krajputaš, da moram
otići ka stećcima, ka simbolima, ka metafori, ka nekoj mogućnoj
ljudskoj tajni, koju će neko jednog dana otkriti. To nije priča o
mojoj generaciji, ali ta generacija je pored nas i ja je poznajem...
AĆIN:
- Ali, to više nije
generacija komunističkih fanatika, kako ste i na samom početku
filma rekli, jer oni više ne postoje, pripadaju legendi.
ČENGIĆ:
- Ja mislim da su
komunistički fanatici odumirali s razvojem narodnooslobodilačkog
pokreta, a oni koji su ostali živi pretvarali su se u nešto drugo,
i posledica tog nečeg drugog jesu vremena koja su došla poslije
rata.
Na žalost, mi smo, kao generacija, o njima kasno saznali.
A
kamo sreće da smo mnoge stvari znali ranije.
Vjerovatno bismo tada
imali društvo u kome bi sloboda bila dio tekovine. Ovako, sa prvim
danima oslobođenja nismo dobili i slobodu. Bili smo zavedeni.
I ja
pripadam generaciji koja je nagovarana da povjeruje da mijenja
svijet, te sam nesvjesno služio dogmi koja mijenja svijet, ali na
isti način kao što su i filmski kritičari u to doba bili učitelji
i upućivali na razumijevanje filmskih djela na način kako je to
partija određivala.
Pa ako je neko mislio na drukčiji način,
filmski kritičar je mogao samo sa jednom rečenicom da učini da
takav čovjek ne samo izgubi profesionalno mjesto, već i da izgubi
glavu.
Van tradicije klasičnog partizanskog filma
AĆIN:
- No, kada je reč o vašem
filmu "Gluvi barut" može se reći da je u pristupu ratnoj
temi bitno drukčiji u odnosu na klasični partizanski film koji je i
izrastao iz okrilja partijskih recepata...
ČENGIĆ:
- "Gluvi barut"
se bavi moralom dva-tri čovjeka a ne mase. Tendirao sam ka jednoj
mogućoj antičkoj drami u kojoj su postavljeni bogomdani junaci koji
negdje na svome putu imaju katarzu, očiste se ili umru s njom.
Nije
me zanimalo da se bavim pokretima, bitkama, istorijom na način kako
je to radio, kako vi kažete, klasični partizanski film iz onog
vremena kada smo revoluciju morali doživljavati na taj način...
AĆIN:
- Pa nije li ipak pola veka
predugo čekanje da se kaže istina?
ČENGIĆ:
- Moglo bi se reći da
postoje dva razloga zašto se ovako kasno pojavljuje "Gluvi
barut". I Branko Ćopić se dugo vremena mučio sa životom, a i
ja sam se dugo vremena mučio sa svojim i njegovim junacima, svjestan
mogućnosti da iznevjerim priliku da napravim istinsko filmsko djelo.
No, nisu mi dozvoljavali da se taj film ranije pojavi.
Nije mi se
vjerovalo, govorili su mi da je to zato što imam takvu prošlost
kakvu imam a dio te prošlosti su i moja dva filma: "Uloga moje
porodice u svjetskoj revoluciji", koji je rađen prema sjajnoj
knjizi Bore Ćosića za koju je Ćosić dobio NIN-ovu nagradu, i
"Slike iz života udarnika", koji je nastao prema
autentičnom životopisu čitave jedne generacije kojoj pripadaju i
slavni rudari Alija Sirotanović, i Babajić, i Škorić, i
Timotijević iz Srbije, i Petek iz Slovenije koja je žrtvovana.
Pa,
ne vjerujući mi previše, sumnjalo se da bih s novim djelom koje se
zove "Gluvi barut" možda mogao oskrnaviti izmišljeno,
programirano dostojanstvo jednog revolucionara.
Realizam koji je
postojao u djelu Branka Ćopića potiskivala je sudbina autentične
ličnosti, španskog borca, Danka Mitrova, koji je došao u područje
Podgrmeča i Kozare i nestao.
Da li ga je Partija likvidirala? To se
nikad nije ni utvrdilo. O tome mi niko od njegovih suboraca nije htio
govoriti, ali su mi govorili da kada bi dolazili kakvi junaci pred
sud partije izlazili su napolje i izvršavali samoubistvo.
Bio je to
čin njihovog žrtvovanja, umirali su iako su znali da nisu ničim
iznevjerili moralne postulate.
AĆIN:
- A da li ste sami po
arhivama istraživali kakva je bila sudbina Danka Mitrova?
ČENGIĆ:
- Da, ali vrlo malo ima
dokumenata, i na osnovu njih se ništa ne može otkriti.
AĆIN:
- Pretpostavljam da vam je
i ono što ste znali poslužilo da oblikujete lik Španca...
ČENGIĆ:
- Da, ali sam koristio i
sudbine drugih španskih boraca.
AĆIN:
- A u čitavu priču
ukomponovali ste junake iz cele Jugoslavije...
ČENGIĆ:
- Pa je u tom smislu Španac
vjerovatno Hrvat, a Radekić Srbin, a prvi sekretar, koga igra Radko
Polič, jeste Slovenac koji je doista bio za vrijeme rata na tom
području Podgrmeča.
Ali, u tom spajanju svih njih nisam želio da
to bude u duhu onog da se Srbi nabijaju na kolac ili "Srbe na
vrbe", a "Turke na kolac", a "Hrvatima malo da
pustimo krv", iako za sve te ljude pojam komunizam nije značio
isto.
Dok su neki narodi u početku jeli Saher tortu razgovarajući o
komunizmu, drugi su gubili glave, domove, gubili
djecu, gubili sve što su imali, i bez komunista upućivali se u
zbjegove, čuvajući goli život.
AĆIN:
- Već smo rekli da je vaš
"Gluvi barut" van tradicije klasičnog partizanskog filma i
da nema ničega od te ikonografije...
ČENGIĆ:
- Doista sam se trudio da
uklonim partizansku ikonografiju koja je bila obilježje partizanskog
filma, a to je najočitije u liku Zunzare kojeg sam dizajnirao kao
mogućeg samuraja. Radnju filma sam zato i izmjestio iz područja
pitomog Grmeča, lirskog, i gurnuo u jedan univerzalniji prostor u
kome autentični ambijent može služiti verizmu djela.
Prošao sam
kroz muslimanska sela gdje sam pravio pravoslavnu crkvu, rušili su
mi objekte, ali nikada crkvu. Na sva pitanja ko je kroz ta bespuća
prolazio, stari, mudri ljudi, sijedih brkova, uvijek su mi
odgovarali:
"Sve vojske"....
Volio bih da nas kroz ovaj film
i razumiju k’o narod koji je često u situaciji da živi sa
nesrećom. Da li je ta nesreća komunizam? Ne znam, ali on tom svijetu
nije donio ništa. Taj svijet je s komunizmom izgubio sve. Oni ne
vjeruju u njega, a nemaju ni razloga da vjeruju u njega.
A moji
junaci, koji su iz tog svijeta, vjerovali su u komunizam, ali su
otpadali jedan po jedan, tako da kraj filma isključuje pragmatizam
komunističke partije iz tog vremena i približava se izvjesnoj
legendi, ikonografiji kulturne baštine poput one na stećcima - za
koje znamo odakle su a ne smemo apsolutno tvrditi kao što ne tvrdimo
ni za Keopsove piramide...
Komunizam nekim ljudima na nekim prostorima
jeste doneo sreću, i to nekim ljudima koji su uvijek bili drugovi a
sad su gospoda, pa im taj pomak znači mnogo, jer nikad nisu bili
gospoda.
Mislim da opet koketiramo s nekim pojmovima i podvaljujemo
jedni drugima ponovo nešto što nam se čini da nas dovodi u
situaciju da smo slobodni ljudi i da nam je budućnost puna
slobodarskih misli, partija, frakcija, neovisnosti i nezavisnosti, a
bojim se da nas opet ti koji sjede na tim piramidama obmanjuju jer na
vrhu piramide ima mjesta samo za jednog čovjeka, starca kojeg može
da ukloni smrt, a dok je na piramidi niko ga ne može ukloniti, svi
ga drže na plećima.
Tu dogmu o tom starcu slijedimo - otišao jedan,
doći će drugi.
I, noseći takve vođe, čini nam se da smo se u dva
dana izmijenili, da nas je prekonoć neko oslobodio od nas samih.
Zato nisam optimista kada razmišljam o budućnosti. Vjerujem da će
i dalje stvaraocima zabranjivati knjige, pozorišne predstave,
filmove, kao što se to događalo i prije.
Imao je ovaj narod i gorih
nesreća nego što je komunizam, pa je izdržao.
I kad izumre ova
generacija koja je na najviši način predstavljala komunističu
dogmu i njen mit, doći će generacija koja će se možda
približavati istim idejama i obmanjivati one koji će živjeti s
njima na način kao što je to u "Gluvom barutu".
Samurajska etika i samurajski dizajn
AĆIN:
- A šta je "gluvi
barut"?
ČENGIĆ:
- Narod se brani u mjeri u
kojoj je maštovit. U tom prostoru se nalazi ta lukavost svijeta među
koji se pojavljuju neki ljudi koji donose neke nove ideje. Nismo mi
ritualan križarski svijet koji je na dvoboje izlazio s velikim
oklopima u ime katoličanstva.
Mi smo lukavi i
jednostavniji narod koji sačeka iza ćoška, pa protivnika ukloni da
ga ne vidi ni dan ni noć. I tako pojede čovjeka dan ili noć - pojede ga gluvi barut.
Nema ni svjedoka, nema ni priče, a ljudi
nestanu...
Vi ste zamijetili da sam ja u filmsku priču uveo sedam
junaka. Tih sedam junaka ulazi u selo, u red stvari koji već postoji
od pamtivijeka i zna se kako se živi, šta se smije a šta ne smije.
Svih sedam momaka su nestali zbog gluvog baruta.
Gluvi barut ide sa
svakim čovjekom, sa tim seljacima koji su sinonim gluvog baruta, ili
sa predstavnicima seljaka koji primjenjuju gluvi barut kao pravilo,
kao kaznu ili kao odmazdu, po brojnosti su ljudi koji su tu sedmoricu
mogli ukloniti najdirektnije, kao što smo to već činili u
istoriji: uhvatite ga, dovedete ga do potoka, prerežete mu grlo i
gurnete ga.
Ali, ta priča vuče nesreću da iza ovih dođu oni
drugi, jer ima svjedoka, pa se zna da je u tom i tom selu taj i taj
napravio to i to.
A komšije su takve da će progovoriti, po
principu: "Neka komšijska krava crkne."
Ja sam se pojmom i
izrazom gluvog baruta koristio tako što sam to vizuelno rešavao
nestajanjem ljudi.
Njihovi grobovi na kraju filma su neke mogile,
neko kamenje, obelježene nekim drvenim kocem koga već sjutra tu
biti neće, a to će kamenje raznijeti seljak da napravi ogradu, da
sačuva od vjetra travu, a trava će pokriti te grobove i više nikog
neće biti, a gluvi barut će živjeti sa onim što se zove
djedovina, kulturna baština i tako će se ući u budućnost.
AĆIN:
- Vaši komunisti su,
rekoste, nalik samurajima koji imaju svoju etiku?
ČENGIĆ:
- Komunizam se služio
tiranijom, pa su predstavnici komunističkog pokreta bili tirani,
nemilosrdni tirani. Možda je onima koji su ostali živi lako to
ispisivati kroz literarna djela i pravdati se, ali geografski
prostor, kroz koji su prošli, zna ih - zna da su bili tirani i da su
primjenjivali sve ono što je revolucija izmislila kao način za
ostvarivanje svoje pobjede.
Ja sam malo idealizirao komunizam na tom
revolucionarnom nivou da sam ponudio nešto što je mudrost istoka.
Samurajska etika daje tim junacima hrabrost da im nije teško
ostaviti glavu, a obilježje će tada biti krajputaš ili stećak.
Nisam hteo od toga da pravim patetične scene, jednostavno junaci su
tu da poginu zbog onoga u što vjeruju.
A ovaj narod je oduvijek imao
visoki moral zbog koga je trebalo da se žrtvuje.
Samurajska etika i
samurajski dizajn će ovom filmu, ako ode u svijet, omogućiti da i
onima koji ne razumiju šta je komunizam i njegova nesreća, koji ne
razumiju komunističku ideju, sve to bolje shvate podvodeći pod
sličnost s velikom civilizacijom jedne velike zemlje.
Pa jedan mali
narod, kao što je naš, brani se mogućim samurajima.
AĆIN:
- Vi ste prvi u
jugoslovenskom filmu, za razliku od takozvanih partizanskih filmova o
ratu i revoluciji, ukazali da je pretežno ako ne i jedino reč bila
o građanskom ratu. Gotovo da je borba za oslobođenje bila dobar
izgovor za međusobno utamanjivanje. Doduše, mora se naglasiti da se
za vreme rata nikada nije govorilo o revoluciji, da je na
delu i revolucija; komunisti su obmanjivali i saveznike, nikada nisu
priznali da se radi i o revoluciji već samo o oslobodilačkom ratu.
Ovaj film će možda pomoći da se neke stranice u udžbenicima naše
istorije koriguju...
ČENGIĆ:
- Hvala vam velika za
ovo...
AĆIN:
- Ali, to je prosto
činjenica. U vašem filmu se vidi kako je komunistički teror za
vreme rata doveo do takozvanih levih skretanja u Bosni, kao što je
harao i po Crnoj Gori, o čemu se i danas nerado govori.
Pretpostavljam da ste dosta istraživali taj problem, pa mi recite ko
je, po vašem mišljenju, glavni krivac za taj komunistički teror.
Ko ga je inicirao?
ČENGIĆ:
- Da, pitao sam ljude koji
su bili blizu predstavnika lijevih skretanja otkuda ona. Mogao bi vam
nabrojati puno imena, uključujući možda i najvećeg disidenta
komunističkog pokreta...
AĆIN:
- Đilasa...
ČENGIĆ:
- Nisam to ja rekao...
AĆIN:
- Dobro, to sam ja rekla...
ČENGIĆ:
- To je po prihvaćenom
komunističkom opredeljenju koje je nametnula Kominterna od španskog
građanskog rata pa do naših iskustava bio princip obračuna sa
neprijateljima: kratko, jasno...
AĆIN:
- Metak u potiljak...
ČENGIĆ:
- Da, metak u potiljak. U
istoriji komunističkog pokreta mi imamo jednog velikog revolucionara
koji se zove Mustafa Golubić - ovo govorim kao Bosanac - čovjeka koji
nikada nije postao član Komunističke partije Jugoslavije, ali je
pri tom bio član SKP (b) i pripadao specijalnom odredu NKVD-a, i bio
zaljubljenik u dogmu koja je primjenjivala crveni teror...
AĆIN:
- I u tom smislu bio veliki
likvidator.
ČENGIĆ:
- Tačno. A sve ono što je
otpadalo od Kominterne po Evropi, on je po nalogu Kominterne
uklanjao.
AĆIN:
- "Čistio otpad!"
ČENGIĆ:
- Direktno čistio
otpadnike. Veliko je pitanje da li je on učestvovao i u ubistvu Lava
Trockog. Na žalost, Golubićev kraj je kraj jednog
seljačkog globtrotera komunističkog pokreta, kraj čovjeka koji je u
njemačkoj uniformi uhvaćen u Knez Mihailovoj ulici, govoreći
izvrsno njemački jezik, i ubili su ga a nisu znali koga su ubili.
Ono što se zna to je da je njegov zahtjev da se poveže s
komunističkim prvacima beogradske partijske organizacije preko
Rankovića došao do Josipa Broza, koji je tražio da mu se pokaže
njegova fotografija.
I kada je Broz video Golubićevu frotografiju,
rekao je:
"Ovoga ostavite na miru!"
To je kao svrab
Eto, takvi uzorni
pripadnici Oktobra i Kominterne bili su među nama. Njihov duh je
postojao i među našim ljudima. Oni su imali samo taj uzor. Jer, mi
smo čitavo vrijeme od Broza pa dalje stalno primjenjivali šemu
Oktobra.
Ja mislim da je i Goli otok čista šema Oktobra, a ta šema
se provlači kroz bezbroj primjera sve do Ustava.
I ja mislim da će
se tek početi govoriti o sramnim, ružnim, prosto neshvatljivim
postupcima komunističkih prvaka koji su i među svojim svetom lično
davali primjer najvećih pripadnika komunističkog pokreta, i tako su
se dokazivali i pokazivali neukom narodu kako je komunista čovjek
koji u ime revolucije primjenjuje jedan princip - a to je princip
neoklijevanja da rođenog brata ukloniš pred svim ljudima koji ne
mogu da vjeruju da brat brata ubija.
AĆIN:
- Kako biste vi najkraće
odredili "leva skretanja" o kojima govorimo?
ČENGIĆ:
- Lijeva skretanja su
najstrašniji oblik masovnog crvenog terora, o kome ništa ne znamo.
Istorija neće o tome da priča, arhive se nisu otvorile, ali postoje
dokumenti, zna se da i u ovim godinama preživjeli funkcioneri jedan
drugog optužuju za lijeva skretanja. Postoji pet ličnosti koje su
vezane za Crnu Goru...
AĆIN:
- Spomenite ih...
ČENGIĆ:
- Neću da ih spomenem.
Nije ni lijepo da ja sada govorim njihova imena, možda ja i ne znam
njihova imena...
AĆIN:
- Ne verujem vam, ali
svejedno...
ČENGIĆ:
- Znate, generacija iz
revolucije nestaje. Ona ne govori istine koje mi ne znamo. Ne verujem
da je isključivo memoarska literatura istina o revoluciji. Mislim da
su mnogi živi svjedoci obavezni da progovore na način kako to
istorija očekuje od njih.
A ako se tvrdi da su mnogi istorijski
dokumenti napisani posle svih događaja, ako generacija koja je
učestvovala u narodnooslobodilačkom ratu prosto biološki nestaje,
mislim da je njihova obaveza da progovore prave istine pa čak i o
onome što je neprijatno.
To je dug prema istoriji, i to je njihova
moralna obaveza. Nikakva romantična priča više nam ne treba, a do
sada smo našu istoriju stalno romantizovali...
AĆIN:
- Stoga ste na početku
svog filma i napisali: "Ova istina o njima možda škodi, ali je
bolja od laži koja pomaže."
ČENGIĆ:
- No, sve bi to trebalo da
se čini na častan i dostojanstven način, a ne da se međusobno
optužuju. Ja znam da pravi ljudi sa Golog otoka još uvijek nisu
progovorili, da isljednici još nisu rekli svoje istine.
A ti
isljednici su imali istu sudbinu kao i zatvorenici - i oni su živjeli
na tom Golom otoku sa strahom, ali bi morali da progovore o tome kako
su širili strah, kako su vršili odmazdu u ime jedne dogme.
A mi se
ne možemo pomaći dok se ne oslobodimo te nesreće.
To je kao svrab,
to je kao seboreja - bolest koja stalno svrbi, pojavi se pa nestane,
ne znate zašto se pojavi, ne znate zašto nestane.
Ni nauka to nije
otkrila, a pogotovu ne istorija koja se na određeni način može
podešavati, usklađivati i usmjeravati.
To bi pomoglo narodu koji
ima mudrosti da dosegne neki svoj civilizacijski nivo, a možda bi to
i stvaraocima omogućilo da naprave neka nova djela.
Ako je "Gluvi
barut" djelo koje čini dostojanstvo jugoslovenske
kinematografije, možda bi od njega trebalo krenuti ka nekim pravim
ljudskim pričama.
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
