Maj 1990: Mi smo narod koji temeljito počinje od ništa, ne koristimo istoriju kao pouku. Stalno smo u mitovima koji mogu da izazovu bratoubilački rat, stalno smo u svojim slavama prošlih dana, stalno smo u nekim svečanostima koje su iza nas, a nemamo dovoljno mudrosti da se okrenemo budućnosti. Tako da nam uvijek predstoji to što se zove brato-ubilački rat
AĆIN:
- Vratimo se još jednom
Ćopiću, i to zbog podnaslova njegova romana koji glasi "Lov na
ljude"!
ČENGIĆ:
On znači više i od onog što je napisano u toj knjizi, jer smo se mi čitav rat bavili lovom na ljude, svoje ljude...
AĆIN:
- Da li ste i svesno išli
na to da je taj naš rat pre svega bio bratoubilački rat, da je to
bila pre svega tragedija jednog građanskog rata?
ČENGIĆ:
- Ja sam se svjesno
opredijelio za srpski narod, jer on ima bogatu istoriju i lakše mi
je bilo da komponujem priču svojih junaka, da se udaljim od
izvornosti djela Branka Ćopića i da se približim narodu koji sam
između sebe, poštujući istoriju, koristi iskustva te istorije.
Izraz tog iskustva jeste i da jedan pravoslavni pop koga sjajno igra
katolik Fabijan Šovagović - kao lik - lakše mi je govoriti o filmu
nego o onome na šta me vi upućujete - kao čovjek kome dodirnu Boga,
kome oduzmu simbole komuniciranja s vjernicima, ipak prihvata
komunističko kopile, ljagu na svom obrazu, ali ljudsko biće koje će
roditi njegova kći, pa čak kaže, na kraju, takvom čovjeku kakav
je bio Španac, u opijelu: "Vječna mu pamjat!"
On mu to
kaže i kao ocu svog unuka, ali ja
sam smatrao da to pripada tolerantnosti, razumnosti i širini
iskustva srpskog naroda.
I to nije nikakvo literarno rešenje već se
oko lika stvarno plete i istorija i časnost i dostojanstvo i oprost.
I vjerujem da mi predstavnici pravoslavne crkve neće zamjeriti zbog
toga što je u pitanju nevino ljudsko biće koje u svemu tome nije
učestvovalo. Ono ima pedigre komunističkog tiranina, ali mu je
oprostio predstavnik Boga koji je i ljudsko biće, koji je i otac.
Da
ne idem dalje, možda sam na primjeru ovoga lika sugerirao zašto sam
se opredjelio, u tom bratoubilaštvu i nesreći jednog naroda, za
narod koji je maštovit. Da sam ponudio iskustvo nekih naših drugih
konfesija više bismo se sudarali, a mene to nije zanimalo.
Bratoubilački motiv prisutan je u svjetskoj literaturi na bolji
način nego što bih ja to mogao napraviti u filmu. Onda je možda i
bolje da ta jasnost i sve dileme ne pripadaju mnogim narodima nego da
pripadaju jednom narodu u kome postoje takvi ljudi koji nose svoj
krst i svoju nesreću.
Nesreću koja pripada porijeklu i dogmi.
Ja ne
isključujem crkvu kao dogmu koja je pandan komunističkoj dogmi.
Zato sam insistirao da u sceni bratoubilaštva na najbukvalniji način
pravoslavni pop priđe i jednima i drugima.
Nemojte me, molim vas,
podvoditi pod oblik pomirenja. Nisam siguran da smo mi svijet koji to
može da prihvati. Mi smo kao narod hipokriti, a nismo na tom
civilizacijskom nivou da prihvatimo istinu da je kroz ovu zemlju
trebalo propustiti dušmane, znajući da će proći.
Ali da se u
njihovom prolazu ne sastoji poraz nego čuva ono što se ima, a ne
gdje prođu to satru Huni, Varvari, neprijatelji, dušmani.
Mi tu
mudrost iz istorije nemamo. To su napravili Česi za vrijeme drugog
svjetskog rata. Kroz Čehoslovačku su prošli Njemci, sve su
sačuvali; kroz tu zemlju su se i vratili Njemci, sve su sačuvali.
A
mi smo narod koji temeljito počinje od ništa, ne koristimo istoriju
kao pouku. Stalno smo u mitovima koji mogu da izazovu bratoubilački
rat, stalno smo u svojim slavama prošlih dana, stalno smo u nekim
svečanostima koje su iza nas, a nemamo dovoljno mudrosti da se
okrenemo budućnosti.
Tako da nam uvijek predstoji to što se zove
BRATO-UBILAČKI rat.
Možda smo se družili s vragom
AĆIN:
- Ne učimo od iskustva, ne
pamtimo istoriju?
ČENGIĆ:
- Mi nismo mudar svijet
koji može svoju istoriju da predvidi. Mi do svojih iskustava
dolazimo preko mržnje i izvlačimo neke pouke iz istorije koje bi se
neki mudri narodi odrekli. Neću da govorim o recentnoj politici koja
postoji u Jugoslaviji. Ja sam čovjek iz sredine, iz Bosne, gdje mi
to, vjerujte mi, najmanje i osjećamo.
Rastao sam sa drugovima koji
su i Hrvati i Srbi i Muslimani i Jevreji i Cigani - svi smo bili neka
raja.
Imam dojam da mi u Bosni još uvijek tako živimo.
Ako bih tome
pridodao mudrost Hercegovaca, kamo puste sreće da iz svega toga
naučimo i sačuvamo dostojanstvo zajedničkog života.
Mislim da mi
ne pristajemo na neka dijeljenja, ne pristajemo jednostavno ne želeći
da se djeci koja mogu imati komunističko porijeklo svetimo zbog
nekih stvari koje su iracionalne.
Svi ćemo da se stidimo izdaje
ljudi koji su imali istorijsku šansu. Ali i ta istorijska šansa
pomakla je civilizacijski nivo naroda. Mislim da smo postali
emancipovaniji, ali smo možda zato izgubili dušu.
Možda smo se
družili s vragom, ali - pošto smo takav narod - i njemu smo nešto
ukrali.
I koliko god nas ovi koji su bliži Evropi proglašavali
Južnjacima, mi smo narod koji hoće, može i mora pokušati da živi
u nekom zajedničkom obliku.
Mali narodi nemaju šansu da opstanu,
poješće ih velike dogme i veliki interesi.
Vi ste tokom razgovora
rekli da se nije govorilo o tome da se tokom rata radi i o
revoluciji, pa znate da je Broz na sastanku sa Čerčilom
čitavo vrijeme tvrdio da je u Jugoslaviji na djelu samo
narodnooslobodilački rat.
Sve lucidne obmane tog Broza - a mi mu
moramo priznati lucidnost - učinile su da veliki narodi povjeruju da
imaju posla sa časnim čovjekom, da im govori istinu. No, ne znam da
li se istina govori i danas nama, da li nam je govore oni koji imaju
mogućnost da govore u ime naroda.
AĆIN:
- Ne mogućnost nego moć!
Nije to govor vlasti. Podsetite se samo svoga udesa...
ČENGIĆ:
- Filmski radnik je
nesretno ljudsko biće. Iz ličnog iskustva znam da je to ponižavano
biće, vređano, dovođeno do minimalnog oblika ljudskog
dostojanstva. Mnogima je oduzimano čak i pravo da, kad se sudi
njihovim djelima, kažu šta su mislili.
Ne volim da eksplicitno
govorim o porukama svog djela, ali sam mogao da govorim o razlozima
ljudskog bića, čovjeka i stvaraoca, zašto sam takva djela
napravio.
Možda mi nisu morali vjerovati, ali su me morali čuti.
Možda ništa nisam mogao da promijenim, ali bih imao osjećanje da
među nama postoje ljudi, komunistički prvaci, ideolozi, koji vode
računa o tome da se protivnici ne likvidiraju, da ne bude ni traga
ni pepela od ljudi koji su određivali sudbinu ovog naroda.
Ja nisam
za pljuvanje. Neću da kažem ni jedno ime, ali sam, kao i filmski
stvaraoci u drugim sredinama, doživljavao možda najgnusniji oblik
ponižavanja. Možda bi bilo bolje da se ostvarilo to što su mi
prijetili da će me uhapsiti i zatvoriti, da će mi oduzeti građanske
slobode. Možda bi bilo bolje da sam to doživio nego ono kroz šta
sam prošao.
No, moralna snaga se sastojala u tome što sam znao da
nisam sam, da sam sa mnogim piscima, intelektualcima, profesorima
univerziteta, ljudima koji su mislili drukčije, a njima su se
događale neke stvari isto kao i meni.
Moj grad je napustilo oko sto
intelektualaca - govorim o Sarajevu - zbog
moćnika koji su ih izgnali. A ti ljudi koji su tada bili politički
moćnici danas ne postoje, nestali su, ali ostaće zapamćeni kao
komunistički prvaci koji su na tiranski način manipulirali s
ljudima.
Ne govorim ja o komunizmu isključivo negativno, ja govorim
o njegovim prvacima, o ljudima koji su možda pomogli u nekom
trenutku ovom narodu, ali su ga i uvrijedili, oduzimajući mu dušu,
oduzimajući mu dostojanstvo, i izrabljujući ga na najgnusniji
način.
Mogu samo da kažem: neka im je slava, vječna slava, ali
nijedna generacija, prolazeći kroz nauk istorije, neće ih mimoići,
pa ni ja - da citiram jednog čuvenog našeg sociologa - kome je, kao
stvaraocu, politika bila sudbina.
AĆIN:
- Ne znam da li možete da
kažete neka im je slava, ali verovatno možete da zazovete, kao što
se čuje i na ključnim mestima u filmu, ono "Gospodi
pomiluj"...
ČENGIĆ:
- Znate šta, vjerujte mi,
ni u jednom obliku ne razmišljam o njima. Mislim da sam prosto
žrtva...
AĆIN:
- Dvadeset godina niste
mogli da kažete zašto ste pravili takva dela kakva ste pravili, ali
evo dočekali ste da bar nedavno, na ponovnom suđenju filmu "Grad",
kažete nešto od onog što su vam davno morali omogućiti da kažete,
da vas bar sada čuju...
ČENGIĆ:
- Nisam se ja ni u onim
godinama slagao sa sudskim procesima ma kom djelu i ma kom stvaraocu,
ali ko je mene slušao? Mislim da je ružno da me i u ovom vremenu
neko zove da bih rekao ono što sam i ranije mislio. No, moram reći
da nismo mi jedini koji smo spaljivali knjige...
AĆIN:
- To su radili i fašisti...
ČENGIĆ:
- Tu smo mi ravni i njima i
inkviziciji. A radilo se o generaciji darovitih ljudi koji su počeli
da razmišljaju pod velikim uticajem francuskog novog talasa, potpuno
promijenjenih struktura u filmskom izrazu, dramaturgije koja je u to
doba bila važeća - pozitivni junaci su ulazili u kadar s lijeve
strane, a negativni s desne, a tu generaciju sve to skupa nije
zanimalo, već ju je zanimalo ljudsko biće i u sve je počela da
sumnja.
AĆIN:
- A onda joj je zabranjeno
da radi. Vi to iz ličnog iskustva najbolje znate....
ČENGIĆ:
- Da, i meni je bilo oduzeto
pravo da radim, doslovno mi je zabranjeno da radim, čak mi je
eksplicitno rečeno:
"Ti više nećeš raditi u kinematografiji.
Mi kao društvo, a ja kao njegov predstavnik, i kao čovjek koji te
poznaje već mnogo godina, hoću da ti kažem da ti kao autor ne
možeš više da postojiš ovdje."
AĆIN:
- Da li ste tada pomišljali
da napustite Sarajevo?
ČENGIĆ:
- Bio sam u dilemi da li da
odem ili ostanem, ali sam ipak ostao.
AĆIN:
- I to uprkos svim
poniženjima i zabranama!? A sami ste rekli da je preko stotinu
intelektualaca napustilo vaš grad, pa zašto ste vi ostali?
ČENGIĆ:
- Teško je govoriti o
sebi, ali ja sam vjerovatno čovjek koji zbog svojih ubjeđenja može
da prođe kroz zid, ali ne ipak svojom glavom, već spremnošću da
sačeka da vreme sruši taj zid.
Tu
je razlika između Bosanca koji prolazi glavom kroz zid i mene koji
koristim mudrost naroda pored kojeg sam živio.
Imao sam intuiciju da
se sve to mora jednog dana raspasti.
A pošto sam duže vremena živio
u inostranstvu, onda sam bio svjestan da ću, odlazeći ponovo vani,
imati manje šansi da napravim film kao što je "Gluvi barut".
Imao sam ponude da idem u Veliku Britaniju, da idem u Australiju. U
Britaniji sam već bio na postdiplomskim studijama, imao sam
stipendiju britanske vlade, nudili su mi posao, mogao sam da ostanem
na BBC i znao sam koliko je sve to sladostrasno i izazovno živjeti
kao stranac u zemlji koja se zove Njeno veličanstvo...
Živio je tu
i Crnjanski kao postolar, što bi rekli Hrvati i tamo ništa nije
značio.
Značio je samo to što je sva ta iskustva nosio u sebi,
nosio je nesreću svog naroda u sebi, nije mogao bez njega, znao je
da će se jednog dana vratiti.
A ja sam, eto, rađe ostao u gradu u
kome me niko nije pozdravljao, ljudi su okretali glavu od mene.
A
znali su vrlo dobro da mi je zabranjen rad.
Nisam ni za koga postojao
AĆIN:
- Možete li u ovom času
izdvojiti nešto što vas je tada posebno tištalo, a što je ujedno
primer tog ponižavanja koje ste trpeli
ČENGIĆ:
- Reći ću vam da sam
posle filma "Mali vojnici", filma koji je predstavljao
Jugoslaviju na Kanskom festivalu...
AĆIN:
- Koji je te ’68. godine
bio prekinut zbog poznatih studentskih demonstracija u Francuskoj, te
je filmu umakla moguća kanska nagrada...
ČENGIĆ:
- A u Puli je moj drugi
film "Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji" dobio
dvije-tri "Arene", bio prihvaćen i u svijetu, a "Slike
iz života udarnika" koji je bio oporo iskustvo...
U to vrijeme
mi je pomogao jedan čovjek, pomogao mi je anonimno, i ja sam kao Mark
Tven pisao o kooperantima koji proizvode mlijeko, krompir, i
primjenjujući agrotehničke mjere imaju veću proizvodnju.
Slikao
sam njihova domaćinstva i pisao o njihovim stvarnim ljudskim
uspjesima. Oni su bili sretni ljudi - umjesto sto litara
proizvodili su dvjesta litara mlijeka ukoliko su primjenjivali
aparate, a krompirovu zlaticu iskorenjavali su agromjerama.
Dakle, ja
sam o svemu tome pisao, objavljivao tekstove pod inicijalima u listu
"Zadrugar", i tako zarađivao pokoji dinar.
Eto, tako sam
ja u jednom trenutku predstavljao zemlju, u drugom su me pljuvali
zbog te iste zemlje, u trećem me proglašavali revizionistom,
predstavnikom komunističkog pokreta ili nesvrstane Jugoslavije i ja
sam sve to prošao ne stideći se u to doba ničega i vratio sam se u
zemlju u kojoj su mi prijetili hapšenjem.
Moj telefon, recimo, nije
zvonio po nekoliko mjeseci. Niko me nije zvao. Nisam ni za koga
postojao u tom gradu.
Nisam postojao za svoje Udruženje filmskih
radnika. Ja to sada nikome ne prigovaram, čak ni svojim kolegama,
koji su morali imati minimum solidarnosti sa čovjekom kome nije bilo
lako, utoliko prije što su i oni sami mogli biti dovedeni, koliko
sutra, u takvu situaciju u kojoj sam se ja već nalazio.
No, što vi
kažete, neka im je od Boga prosto.
Javna izolacija je možda
najstrašniji život.
A to je komunizam znao sjajno da aranžira.
AĆIN:
- Biti izgnanik u
sopstvenoj zemlji, proglašen za divljač van zakona; da, komunizam
je bio "Akademija" za takvu režiju.
ČENGIĆ:
- Naprosto sam doveden u
situaciju čovjeka koji ne uživa društveno povjerenje i koji je
napravio antikomunistička djela. Pokušavajući da saznam koja su to
antikomunistička djela, nikad nisam dobio odgovor osim što su ta
djela likvidirana.
Na žalost, ona se ni sada ne prikazuju, neka su - kao film "Grad" - sudski zabranjena, a ostala valjda
partijski zabranjena.
A istorija nas uči da se ne može zabraniti
ništa što pripada ljudskom duhu i da će to kad-tad da nadvlada
tiraniju.
Nije ni lako govoriti o komunističkoj
tiraniji. Danas to izgleda dosta ružno - svi pljujemo po njima, svi
ih obezvrijeđujemo, nazivamo ih nakazama, moralnim nakazama.
A među
njima je bilo časnih ljudi, bilo je fanatika.
Kako čak i danas, u
devedesetim godinama dvadesetog vijeka, objasniti da čovjek koji je
imao sve u životu i u tom smislu ga nije zanimao socijalni kontekst
da bi dobio više, postaje predstavnik komunističke dogme, da je
slijedi nepoštedno, i da nestane kao fanatik.
Među njima je bilo
sjajnih intelektualaca, komunista-revolucionara, koji su preživjeli i
ostali usamljeni, jer su se na vrijeme distancirali od mnogo čega.
A
oni koji su do skora bili moćnici - jadna im majka kako žive! Sve
što su stekli kao materijalna dobra - niko im ne zavidi, svaki dan
pljuju po njima, po njihovim kućama, njihovim palmama, njihovom
cvijeću, a oni to niti vide, niti znaju, ne smiju da iziđu na
sunce, ne smiju da uđu u more - boje se da ih neko ne povuče za nogu
u dubine.
Možda se tek sada neki polako otriježnjuju od onoga što
se zvalo moć i nasilje, a neki će umrijeti a neće se od toga
otrijezniti - tim gore po njih, i njihovi potomci će se stidjeti
onoga što su oni radili.
Ne držim im ja sada nikakve pridike,
prosto mi vi omogućavate da govorim ove stvari, ali mislim da ako su
časni ljudi morali bi bar sada živjeti nekim hrišćanskim
životom....
Studentski pokret počeo je da ruši taj svijet
AĆIN:
- Ne bi li svoje grehe
okajali, ne bi li se bar pred Bogom ako ne već pred ljudima
iskupili.
ČENGIĆ:
- I možda tako opstanu
među nama.
AĆIN:
- Kraj šezdesetih godina
je ključan za vaše stvaralaštvo. Tada radite "Male vojnike"
(1967) i zanimljivo je da ih radite u duhu "nove levice"
kod nas, a upravo zbog protesta "nove levice" u Francuskoj
i studentskih nemira Kanski festival nije ’68. godine okončan... U
kakvom vam je sećanju to vreme?
ČENGIĆ:
- Imam osjećaj da sam, a
valjda i jesam, star čovjek...
AĆIN:
- Pa se slabo sećate...
ČENGIĆ:
- Ne da se slabo sjećam
nego se nerado sjećam, neprijatno mi je da se sjećam. Mogao bih
dovesti sebe u situaciju da sam uzbuđen a da vi ne znate zašto sam
uzbuđen. Ne bi ni bilo časno s moje strane sada na sve pljuvati i
sve blatiti. Mislim da je najbolje to ostaviti na miru. Ja to u ovom
času ne mogu. I pravo da vam kažem, ja rijetko pristajem na ovakve
razgovore.
AĆIN:
- Razgovore sam uvek
zamišljala kao otvoreno, nesputano sabesedništvo, otuda ne bez
skrivenih ili neskrivenih polemičkih elemenata, vođenih željom za
otkrivanjem, kao intelektualni dijalog iz koga se ponekad i napornim
"tesanjem" pomaljaju bitne stvari... kroz poveravanje,
raspravu i slično. Katkad od zamišljenog ništa ne ispadne. To je
kao delo udvoje. Ili možda grešim...
ČENGIĆ:
- U tim otvorenim
razgovorima uvijek je poražen onaj ko s vama razgovara, a ja sam
čovjek koji iskazuje svoju ispovijest, ona nosi u sebi sentiment,
nosi neku patetičnost, a onda neko može upitati:
"Zašto to
nije govorio i ranije?"
Pa zato... Ne bih govorio ni sada,
najrađe.
Najrađe bih govorio o ovome što pripada "Gluvom
barutu", ali sam obavezan da kažem da ti počeci ne pripadaju
isključivo meni, pripadaju čitavoj generaciji, generaciji mladih,
darovitih ljudi kojoj je pripadao i Mirko Kovač, koga je život
opekao tako da je proletio kroz neko sirotište, kroz neki dom,
svejedno gdje - da li u Trebinju ili negdje drugdje.
I počeli smo se
družiti kao ljudi koji se razumiju, a možda smo i iz istog kraja.
Iz tog druženja je nastala prva verzija filma "Mali vojnici".
Čitalo je tu verziju mnogo ljudi, ali najbitnije nam je bilo čitanje
Andžeja Vajde.
U to vrijeme je Vajda radio za "Avalu" svoj
film "Ledi Magbet", i Kovač i ja smo mu odneli naš
scenario da ga pročita, poštujući ga kao čovjeka koji je napravio
"Kanal", odnosno "Generaciju" i "Pepeo i
dijamanti", ali ne i zbog onog što je dalje radio - "Lotna"
i još neki drugi filmovi su takvi da bi ih se i on vjerovatno
najrađe odrekao, ali da o tome ne govorim.
Posle iščitavanja tog
teksta, Vajda nam je postavio nekoliko pitanja koja su nas potpuno
obeshrabrila, i mi smo prestali da radimo na tom projektu.
No, mi smo
takvi ljudi da nismo mogli potpuno odustati.
Nastavili smo da
čeprkamo i izvukli smo opet nešto što je išlo ka mogućem djelu.
I napravili smo "Male vojnike" koji su u to doba bili vrlo
grub film...
AĆIN:
- U kom smislu?
ČENGIĆ:
- U svom verizmu. Bio je to
grub film po ispovijesti ratne siročadi koja nisu ništa znala o
sebi. Znali su samo da su ratna siročad. Mi smo film napravili u
pravo vrijeme; taj film se baš tada mogao razumjeti najbolje, jer je
Evropa imala puno ratne siročadi, s kojom se kod nas opet
manipulisalo - dovedena su u situaciju da opet izigravaju Boške
Buhe...
Imam utisak da je njihova nesreća korišćena.
No, napravili
smo film koji je primljen kao djelo kakvo jugoslovenska
kinematografija u to vrijeme nije imala.
Ja kao debitant koji je
prije toga radio neke dokumentarne filmove o zatvoru, komunističkom
zatvoru itd. proglašen sam za čovjeka koji ima dara.
I mi smo otišli u Kan kao
predstavnici jugoslovenske kinematografije, politike i kulture. Bili
smo sjajno primljeni, ali su se svi čudili kako je moguće da
postoje takva ljudska iskustva i da je takvo djelo napravljeno u
Jugoslaviji.
Jeste da je Kleman radio svoje "Ratne igre",
ali "Mali vojnici" nisu ličili na taj film.
Naša ratna
siročad nisu se igrala praveći grobove, sahranjujući neke
životinje - ne govorim ovo da bih bilo šta ignorirao - nego su
prisustvovala sahranama, gledala su kako se ubija, i to su nosili kao
svoje životno iskustvo.
Stoga je to bio opor film.
Znam da su kanske
kritike bile pozitivne, da su ljudi iz svijeta, prisutni na kanskom
festivalu, vrlo poštovali film.
Proglašen sam za darovitog
reditelja i pozivan od strane predstavnika takozvanog novog vala
Godara, Luja Mala i Fransoa Trifoa da se pridružim rušenju
sofisticiranog Kana, čiji su "ukras" bile gospođe sa
dijademama, koje su imale ogromne količine zlata i srebra na sebi, s
bundama u maju, sa svim onim što je bilo oznaka "uspješnih"
ljudi.
E takav svijet je gledao filmove na Kanskom festivalu i
zgražavao se nad "Malim vojnicima" - kako je moguće da se
tako ponašaju mala ljudska bića.
Studentski pokret čitave Evrope
počeo je da ruši taj svijet i mi se nismo mogli vratiti u zemlju,
jer nismo imali gdje kupiti benzina, sve je stalo, čitav život je
stao.
Pozvali su me u Nicu i na tim protestnim zborovima gde se
zahtjevalo čuvanje dostojanstva stvaraoca, družio sam se sa
Formanom, Trifoom, Malom i značajnim svjetskim rediteljima iz tog
vremena.
Imao sam dojam da je Jugoslavija tada apsolutno integrirana
u prostor evropske filmske kulture, jer je pre toga tamo bio Saša
Petrović sa "Skupljačima perja" (...)
AĆIN:
- Vratimo se još jednom
"Gluvom barutu". Da li se slažete da se za njega može
reći da je to politički film?
ČENGIĆ:
- Ja sam uvijek pravio
političke filmove, i ne ustručavam se da to priznam. Volio bih da i
moj slijedeći film pripada tom žanru, ali samo da ne bude vezan za
revoluciju (...)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)