Jednu vrlo zanimljivu zgodu Boško je htio prećutati. Ali i za nju smo saznali. Ona se zbila prilikom prvog prikazivanja filma u studiju. Kada se pojavila prva slika na ekranu i kada je vidio sebe kako se kreće, Boško je uzviknuo: Joj, onaj isti ja!
Scenario je već bio završen.
Reditelju Fedoru Škubonji i scenaristi Stanislavi Borisavljević
bilo je povjereno da pronađu glavnog junaka filma i da što prije
otpočnu snimanje. Do festivala u Puli, gdje je trebalo da se
prikaže ovo ostvarenje "Zora-filma" iz Zagreba, ostalo je
još samo nekoliko mjeseci.
I kada je već bilo sve spremno za
početak snimanja, nosilac glavne uloge još nije bio pronađen.
Reditelj je dugo vremena tragao za
dječakom kome bi povjerio glavnu ulogu u svom filmu.
Obišao je
mnoge škole, dječje domove, na ulici presretao dječake, ali ni sa
jednim nije bio zadovoljan.
Pošto se događaj opisan u scenariju
odigrava u Bosni, slučaj je htio da je u potrazi za svojim junakom
dospio u Džimrije, malo selo podno Romanije.
Dvadesetak raštrkanih
kuća u podnožju legendarne planine i mala škola od brvana, to je
ukratko njegova slika.
Kada je ušao u školu, zapazio je odmah simpatičnog dječaka smeđe kose i
živahno-sjetnih očiju.
Glavni junak bio je pronađen.
Iz školskih klupa pred filmsku kameru
Na probnom snimanju je potpuno zadovoljio.
Veselju nije bilo kraja kada je čuo da će igrati na filmu.
Tome su se radovali i njegove drugarice i drugovi. Snimanje
filma trebalo je da se obavi u njihovom selu i školi.
Boško do tada nije gledao ni jedan
film.
Samo jedanput, kada je s ocem išao u Han Pijesak, ugledao je
kroz otškrinuta vrata bioskopa filmsko platno i žive slike na
njemu.
- Bile su to trke na motorima - kaže
on jedva se sjećajući.
Kao i svi njegovi vršnjaci, provodio
je slobodno vrijeme u igri sa svojim drugovima ili čuvajući stoku.
Pogled bi mu ponekad odlutao na vijugavi drum u daljini kojim su se
kretali brektavi kamioni sa prikolicama natovareni drvetom.
Za čas
bi se on našao za volanom u kabini, vozio brže nego ijedan vozač, sve dok ga iz tih misli ne trgne zaglušna sirena automobila na okuki ili mukanje
goveda u planini.
Želio je da postane vozač automobila.
Kamera, stop! Ja ne mogu više plakati!
Film "Izgubljena olovka" u
kome Boško tumači nezaboravni lik dječaka Dike, dobio je veliko
priznanje kritike - nagradu "Kekec".
A za najbolju dječju ulogu na ovogodišnjem
festivalu u Puli nagrađen je i Boško.
Omiljeni Diko, koga ćete sigurno
zavoljeti gledajući film, posjetio je i redakciju "Malih
novina".
Tom prilikom ispričao nam je niz zgoda koje je doživio
za vrijeme snimanja filma.
U jednoj sceni, gdje svi đaci u
razredu treba da plaču, uvijek bi se neko nasmijao.
Taj kadar je
onda trebalo ponovo snimati.
Režiser se zbog toga toliko naljutio,
pa je "strogo" zaprijetio da će sve one koji ne budu
htjeli plakati dobro išamarati.
- Da znate kako su tada svi ozbiljno
zaplakali... I kadar je uspio.
- Bio je smiješan i moj drug Vule -
nastavlja Boško. - Kada su ga snimali kako plače, njemu je to sve
već bilo dosadilo, pa je rekao:
"Kada ja kažem - kamera! vi
počnite snimati, a kad kažem - stop! prestanite, jer ja neću više
plakati!"
Jednu vrlo zanimljivu zgodu Boško je
htio prećutati.
Ali i za nju smo saznali.
Ona se zbila prilikom prvog
prikazivanja filma u studiju.
Kada se pojavila prva slika na
ekranu i kada je vidio sebe kako se kreće, Boško je uzviknuo:
- Joj, onaj isti ja!
Mladi glumac - odlikaš u školi
Boško Gašević sada živi u selu
Ljeskovcu, a četvrti razred osnovne škole pohađa u Han Pijesku.
Treći razred ja završio u Džimrijama, upravo za vrijeme snimanja
filma.
Prošao je sa odličnim uspjehom.
Pitali smo ga kako je
postigao tako dobre ocjene, pošto znamo da snimanje filma oduzima
mnogo vremena.
Rekao nam je da je odlazio na nastavu kad god nije
učestvovao u snimanju.
- Bilo je teško stići na obje strane
- priča Boško. I dodaje: - Prošle godine u našoj školi nastava
je počela četiri mjeseca kasnije. Morali smo mnogo da naučimo za
kratko vrijeme.
Od predmeta najviše voli matematiku i srpskohrvatski jezik.
Voli da igra lopte, i da čita knjige.
Mnogo mu
se dopala "Alisa u čarobnoj zemlji" i "Posljednji
Mohikanac".
Vrlo rado gleda filmove.
Najviše mu se svidio
"Tarzan u pustinji", a od naših filmova "Deveti krug"
i "Kapetan Leši".
Tarzana je zavolio zbog njegove
hrabrosti, snage i uzbudljivih doživljaja.
Napisao: Smiljan Šilić, obrada: Yugopapir (Male novine, decembar 1960.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)