Jednoga dana iz Prova je stiglo pismo na moju adresu. Od Stana Wattsa, čovjeka koji mi je i danas trener u Provu. Znao sam da mu je Vainio govorio o meni. Pismo je završio direktnim pozivom, tvrdeći da će avionska karta brzo stići u Zadar. Tako je počela konkretizacija priče o mojem odlasku
Kada sportaš završi karijeru, ima zaista dosta razloga da se osvrne na vrijeme kojem je, svjesno ili nesvjesno, poklonio najljepše godine života. Dovoljno sam, međutim, mlad da ne pomišljam na odlazak. Trenutačno sam se uistinu okupirao vlastitom košarkaškom sutrašnjicom u tolikoj mjeri da se i ne sjetim razdoblja koja su mi ostavila drage uspomene, vremena nezaboravnog, vremena koje je svojom posebnošću ostavile neizbrisive tragove.
Jazine, prepunih tribina, sugrađani pred zatvorenim vratima, "karta više", to bodrenje kojeg nema nigdje na svijetu.
U Provu je košarka izuzetno
zanimljiva. Znali su studenti, prešle sezone, spavati pred vratima
blagajni da bi na vrijeme nabavili ulaznice, ali u usporedbi za
zadarskom - ne može se mjeriti. Kad sam jednom novinaru sa mnogo
zanosa pričao o zadarskoj publici, zamijetio sam njegovo čuđenje:
- Što je toliko posebno u tom Zadru? - pitao je Amerikanac.
- Vaši sjede, grizu sendviče. Istina,
često plješću, ali moji Zadrani dršću nad svakim pokretom
igrača, Zadrani na tribinama igraju košarku.
Reci i reci napisani su o glasovitim
momčadima, o austrijskom "vundertimu", o Mađarima s Puškašem i Kočišem, o
našoj olimpijskoj reprezentaciji iz Helsinkija. I košarka je imala
"petorke" koje su prijatelji sporta znali napamet.
U Zadru smo imali prvaka kojii je
između 1965. i 1969. bio velika momčad, jedna od najboljih koje smo
imali.
Zadrani bi prije bez kruha ostali, nego
bez Jazina i košarke. Baš u tom razdoblju radosti je bilo napretek.
Za sve - publiku i nas igrače.
Olimpija nam je 1966. preotela naslov prvaka. Željeli smo dokazati da je razlog što smo se slabo plasirali u Kupu prvaka bilo neiskustvo. Dobro smo se pripremili za novu sezonu. Od starta nismo znali za poraz. Lako smo čuvali prvu poziciju u proljetnom dijelu prvenstva 1967. godine.
Onda je došao prekid lige, i pripreme za reprezentaciju. Iz redova prvaka u Košutnjak su krenuli Đerda, Jelić i ja. Maštao sam o putu u Južnu Ameriku.
Olimpija nam je 1966. preotela naslov prvaka. Željeli smo dokazati da je razlog što smo se slabo plasirali u Kupu prvaka bilo neiskustvo. Dobro smo se pripremili za novu sezonu. Od starta nismo znali za poraz. Lako smo čuvali prvu poziciju u proljetnom dijelu prvenstva 1967. godine.
Onda je došao prekid lige, i pripreme za reprezentaciju. Iz redova prvaka u Košutnjak su krenuli Đerda, Jelić i ja. Maštao sam o putu u Južnu Ameriku.
Đerđa me nagovarao da se založim na
pripremama. Žorga i Jelić su otpali iz kruga putnika još prije
prvenstva Balkana u Skopju. Jedinu dilemu Žeravici činili smo
Maroević i ja. Mene je Ranko postavio među najbolje a Maroević je
igrao u drugoj selekciji.
Poslije zaista dobrih igara govorilo se da je "Mare" u izvrsnoj formi i da bi morao putovati on, a ja neka čekam neku drugu priliku.
Poslije zaista dobrih igara govorilo se da je "Mare" u izvrsnoj formi i da bi morao putovati on, a ja neka čekam neku drugu priliku.
U Skopju Ranko nije saopćio odluku.
Nastavili smo se pripremati u Košutnjaku. Vrijeme je prolazilo, a mene je sve više mučila neizvjesnost. I Đerđa je bivao nervozan. "Pino" je smatrao da se "kuha" iza naših leđa ...
Nastavili smo se pripremati u Košutnjaku. Vrijeme je prolazilo, a mene je sve više mučila neizvjesnost. I Đerđa je bivao nervozan. "Pino" je smatrao da se "kuha" iza naših leđa ...
- Krešo, spremi stvari. Idemo u Zadar
- sav uzbuđen uletio je Đerđa u sobu.
- Što je bilo?
- Odlučili su da putuje Maroević.
Rekao sam da i meni kupe kartu za Zadar, kad su tebi već kupili ...
Ipak, putovao sam u Južnu Ameriku na
prvenstvo svijeta. I danas mi je drago što sam opravdao "ucjenu"
svog košarkaškog uzora.
Iako u Mercedesu i Montevideu nisam bio standardni prvotimac, sudjelovanje na skupu košarkaša svijeta imalo je značajnog utjecaja na moju karijeru.
Prvi sam se od svoje generacije okitio srebrnom medaljom.
Bio sam izuzetno ponosan što sam uz Basina, Koraća, Rajkovića, Kovačića, Cvetkovića, Ražnatovića, Daneua, Đerđu, Ratu Tvrdića, Đurića i Skansija vratio se sa srebrnom kolajnom. Zbog Đerde i Žeravice posebno.
Iako u Mercedesu i Montevideu nisam bio standardni prvotimac, sudjelovanje na skupu košarkaša svijeta imalo je značajnog utjecaja na moju karijeru.
Prvi sam se od svoje generacije okitio srebrnom medaljom.
Bio sam izuzetno ponosan što sam uz Basina, Koraća, Rajkovića, Kovačića, Cvetkovića, Ražnatovića, Daneua, Đerđu, Ratu Tvrdića, Đurića i Skansija vratio se sa srebrnom kolajnom. Zbog Đerde i Žeravice posebno.
"Srebro" iz Montevidea
ohrabrilo je Žeravicu pa je za Mediteranske igre pozvao još
Simonovića, Kapičića, Šolmana, Brajkovića i Žorgu.
Kako smo u Tunisu igrali odlično i osvojili prvo mjesto, Žeravica je odlučio da uvjeri odgovorne kako upravo mi treba da idemo u obranu moskovskog "srebra", da doživimo vatreno krštenje baš na prvenstvu Evrope u Helsinkiju.
Kako smo u Tunisu igrali odlično i osvojili prvo mjesto, Žeravica je odlučio da uvjeri odgovorne kako upravo mi treba da idemo u obranu moskovskog "srebra", da doživimo vatreno krštenje baš na prvenstvu Evrope u Helsinkiju.
Prvaci Jugoslavije, a prazne blagajne
... Ivo Daneu je sjedio na tribinama
"ledene dvorane".
Igrali smo protiv Rumunjske, suparnika koji je imao ubilježeno 18 uzastopnih poraza protiv naših košarkaša. Nije nam išlo. Kao da se nešto bilo urotilo protiv nas. Ispalo je tragičnih 75:73 u korist Rumunja, strmoglav pad na deveto mjesto u Evropi ...
Žeravica je novinarima izjavio da je isključiv krivac za slom, a da u mlade košarkaše ima potpuno povjerenje. Ali poslije Montevidea i Tunisa gorka pilula u Helsinkiju pomutila je svu moju radost.
Igrali smo protiv Rumunjske, suparnika koji je imao ubilježeno 18 uzastopnih poraza protiv naših košarkaša. Nije nam išlo. Kao da se nešto bilo urotilo protiv nas. Ispalo je tragičnih 75:73 u korist Rumunja, strmoglav pad na deveto mjesto u Evropi ...
Žeravica je novinarima izjavio da je isključiv krivac za slom, a da u mlade košarkaše ima potpuno povjerenje. Ali poslije Montevidea i Tunisa gorka pilula u Helsinkiju pomutila je svu moju radost.
Mlađi članovi reprezentacije
pokolebali su se. Bojali smo se za povjerenje u novi val. Posebno je
teško bilo Brajkoviću i meni. Zadar je vodio u prvenstvu Jugoslavije, jurišao je na
titulu. Nije bilo drugog izbora nego natrag u Jazine.
Nekoliko mjeseci poslije Zadar je
postao još jedanput prvak Jugoslavije Samo tri poraza u posljednjem
prvenstvu na otvorenim terenima, uvjerljiv trijumf - bez radosti. Na
zadarsku košarku nadvili su se crni oblaci.
Jazinama i crvenom asfaltu bili su dani odbrojeni. Najviši košarkaški forum je odlučio da se neopozivo prijeđe u dvorane. Momčad iz Jazina čekao je Kup prvaka i obrana naslova.
Jazinama i crvenom asfaltu bili su dani odbrojeni. Najviši košarkaški forum je odlučio da se neopozivo prijeđe u dvorane. Momčad iz Jazina čekao je Kup prvaka i obrana naslova.
One dane nikad neću zaboraviti. Prvaci Jugoslavije, a prazne blagajne, bez dvorane, bez novca s tisućama
problema. Uprava je tražila izlaz. I jednoga dana radnici su se
pojavili u Jazinama.
Zadarskoj publici i njenim košarkašima
valjda nikad nije bilo teže. Odlučili smo prvenstvo igrati izvan
Zadra.
Od sredine studenoga 1967, kada je
počelo prvo dvoransko prvenstvo Jugoslavije, pretvorili smo se u
prave globe-trottere. Muke je još povećao Kup prvaka. Bez krova nad
glavom i bez šoldi zakoračili smo na evropsku scenu. Budimpešta,
Barcelona, Sofija, Milano pa Madrid. Samo košarka, za školu nije
bilo vremena.
Unatoč svim teškoćama napredovali
smo, pobjeđivali. Vodili smo u prvenstvu Jugoslavije. Redom
izbacivali protivnike iz Kupa prvaka. Mađari su imali 14 poena
razlike, vratili smo im sa 21. Badalonce smo pobijedili u oba
susreta, "Črveno zname" je bilo sigurno sa 89:75 u Sofiji.
Međutim, ništa nas nije zaustavljalo.
Odjednom smo stali
... Milijuni šoldi su bili potrošeni
i Jazine su dobile krov. Znameniti "Simmenthal" iz Milana
došao je u Zadar s prednosti od 15 koševa. I s Amerikancima. Pali
su na koljena. Bivšeg prvaka Evrope nije bilo nigdje na terenu.
Igrali smo se s Talijanima, s talentiranim igračima.
Sa 24 poena "viška" ispratili smo Milaneze i požurili se na Puntamiku da proslavimo prvi veliki trijumf.
Sa 24 poena "viška" ispratili smo Milaneze i požurili se na Puntamiku da proslavimo prvi veliki trijumf.
... Kakva je to bila atmosfera.
Dvorana kao košnica, neviđen spektakl. Nikada mi valjda gitara neće
tako ružna zvučati kao te proljetne noći 1968. godine. Španjolci
su "orgijali" od sreće ...
"Real" je bio izgubljen, prednost
iz Madrida je nestala. Igrali smo se s protivnikom, publika je već
slavila ...
Odjednom smo stali, nemoćni, otežalih ruku i nogu, stali i propustili priliku da se plasiramo u finale Evropskog prvenstva. "Real" je igrao u Lyonu i postao prvak Evrope.
Vjerujem da bismo i mi svladali "Spartaka" iz Brna. Što li nam bi onih pet-šest minuta u drugom poluvremenu. I danas tražim objašnjenje, tražim i mislim što bi Zadrani uradili da smo bili prvaci.
Odjednom smo stali, nemoćni, otežalih ruku i nogu, stali i propustili priliku da se plasiramo u finale Evropskog prvenstva. "Real" je igrao u Lyonu i postao prvak Evrope.
Vjerujem da bismo i mi svladali "Spartaka" iz Brna. Što li nam bi onih pet-šest minuta u drugom poluvremenu. I danas tražim objašnjenje, tražim i mislim što bi Zadrani uradili da smo bili prvaci.
Bez dvorane i šoldi ... U Kupu prvaka,
najbolji u najljepšem Krešinu razdoblju.
Ode Krešo u Ameriku
... "Caravella" se propinjala
prema nebu. Pista surčinskog aerodroma nestala je za nekoliko
sekundi. U prepunom avionu na trenutak ostao sam potpuno sam. Srce mi
se stezalo pri pomisli da odlazim u strani svijet na toliko dugo
vremena.
Ali natrag se više nije moglo.
Mislio sa na primljene savjete i bio potpuno spreman na svako iznenađenje. Dobro sam znao da me u Provu čeka stipendija za koju su tvrdili da jedino omogućuje udoban studentski život - i ništa više. Znao sam da ću za džeparac morati sam zaraditi.
Nikada mi nije bilo teže; tjeskoba i neizvjesnost sputavali su mi misli, moju napetost povećavao je odlazak u novu sredinu, među nepoznate ljude.
Ali natrag se više nije moglo.
Mislio sa na primljene savjete i bio potpuno spreman na svako iznenađenje. Dobro sam znao da me u Provu čeka stipendija za koju su tvrdili da jedino omogućuje udoban studentski život - i ništa više. Znao sam da ću za džeparac morati sam zaraditi.
Nikada mi nije bilo teže; tjeskoba i neizvjesnost sputavali su mi misli, moju napetost povećavao je odlazak u novu sredinu, među nepoznate ljude.
Od Beograda do New Yorka, i dalje do
Salt Lake Cityja, u saveznoj američkoj državi Utahu, vremena je
bilo napretek za sjećanja. Pretpostavljao sam nagađanja o uzrocima
mog iznenadnog odlaska iz Jugoslavije, smješkao sam se pri pomisli da
će objašnjenja biti u izobilju, i da nijedno neće biti blizu pravoj istini...
Kad sam se prvi put vratio u Jugoslaviju uvjerio sam se u "istinu" prema kojoj me u Ameriku "spakovao" Ranko Žeravica. Bilo je i različitih drugih kombinacija. Ipak, najbrojniji su bili oni koji su tvrdili da je moj odlazak u Provo isključivo djelo Ranka Žeravice koji je imao "svojih razloga" da me pošalje preko mora.
Prava istina, međutim, posve je drukčija i sve donedavna bila je zatomljena isključivo u - Krešimiru Ćosiću.
Kad sam se prvi put vratio u Jugoslaviju uvjerio sam se u "istinu" prema kojoj me u Ameriku "spakovao" Ranko Žeravica. Bilo je i različitih drugih kombinacija. Ipak, najbrojniji su bili oni koji su tvrdili da je moj odlazak u Provo isključivo djelo Ranka Žeravice koji je imao "svojih razloga" da me pošalje preko mora.
Prava istina, međutim, posve je drukčija i sve donedavna bila je zatomljena isključivo u - Krešimiru Ćosiću.
... Dane i dane su se drugovi u
reprezentaciji valjali od smijeha kad sam im pričao o potankostima
svojega "bijega" u Sjedinjene Američke Države.
Za vrijeme priprema u Ljubljani smijeha je bilo u izobilju, ali godinu dana prije reprezentativci su doživjeli pravi šok kad sam im u Napulju saopćio čvrstu odluku da odem.
Bilo je to na prvenstvu Evrope u Italiji 1969. godine. Čekala nas je finalna utakmica i košarkaši SSSR. Napetost u meni bila je dvostruka: dio "visoke temperature" izazivala je, s jedne strane, teška utakmica, a povećavala ju je moja odluka da kolegama otkrijem svoje planove.
Dok su se momci zabavljali čavrljanjem i pripremali se za utakmicu, odlučio sam da im kažem:
Za vrijeme priprema u Ljubljani smijeha je bilo u izobilju, ali godinu dana prije reprezentativci su doživjeli pravi šok kad sam im u Napulju saopćio čvrstu odluku da odem.
Bilo je to na prvenstvu Evrope u Italiji 1969. godine. Čekala nas je finalna utakmica i košarkaši SSSR. Napetost u meni bila je dvostruka: dio "visoke temperature" izazivala je, s jedne strane, teška utakmica, a povećavala ju je moja odluka da kolegama otkrijem svoje planove.
Dok su se momci zabavljali čavrljanjem i pripremali se za utakmicu, odlučio sam da im kažem:
"Hej, momci! Pozdravimo se prije
utakmice, možda poslije neće za to biti vremena."
U svlačionici je zavladao tajac.
"Ode Krešo u Ameriku, možda već sutra..."
Dr. Radomir Šaper, predsjednik Saveza, tražio je da razgovaramo nasamu.
Savjetovao me da se ipak vratim s reprezentacijom, a da zatim odem u Zadar i objasnim razloge upravi kluba i prijateljima Zadra, a roditeljima kažem do viđenja.
Uvjeravao me da nema smisla krenuti iz Rima, i tako postati nalik na pravog "bjegunca",
U svlačionici je zavladao tajac.
"Ode Krešo u Ameriku, možda već sutra..."
Dr. Radomir Šaper, predsjednik Saveza, tražio je da razgovaramo nasamu.
Savjetovao me da se ipak vratim s reprezentacijom, a da zatim odem u Zadar i objasnim razloge upravi kluba i prijateljima Zadra, a roditeljima kažem do viđenja.
Uvjeravao me da nema smisla krenuti iz Rima, i tako postati nalik na pravog "bjegunca",
Na žalost, u Napulju, u zadnjoj
utakmici 16. prvenstva Evrope, nismo ponovili briljantnu pobjedu iz
Caserte nad Sovjetskim Savezom. Vjerovali smo da smo sposobni za
zlatnu medalju, ali...
Kolege sam poslije utakmice razveseljavao pričom o mojoj "odisejadi". Meta zadirkivanja ponajviše je bio Lazar Lečić, pomoćnik Ranka Žeravice. Otkrio sam "tajnu" da su moji odlasci s Lazarom Lečićem iz Košutnjaka u Beograd, za vrijeme priprema, rezultirali kontaktima s Provom, ili pak sređivanjem formalnosti oko odlaska u Američkoj ambasadi.
Lečić bi uvijek kad sam ga zamolio, silazio svojim automobilom u Beograd da me odveze k "prijatelju kod kojeg imam važnog posla". Da Lečić ne bi u nešto posumnjao, navodio sam ga na parkiranje automobila u "krivoj ulici", gdje bi me čekao dok ne obavim posao u ambasadi.
Kako sam oprezno kontaktirao s Provom, govori i podatak da sam u Caserti i Napulju obavio i pet telefonskih razgovora s predstavnicima današnjega kluba, a da te razgovore nitko nije otkrio.
Kolege sam poslije utakmice razveseljavao pričom o mojoj "odisejadi". Meta zadirkivanja ponajviše je bio Lazar Lečić, pomoćnik Ranka Žeravice. Otkrio sam "tajnu" da su moji odlasci s Lazarom Lečićem iz Košutnjaka u Beograd, za vrijeme priprema, rezultirali kontaktima s Provom, ili pak sređivanjem formalnosti oko odlaska u Američkoj ambasadi.
Lečić bi uvijek kad sam ga zamolio, silazio svojim automobilom u Beograd da me odveze k "prijatelju kod kojeg imam važnog posla". Da Lečić ne bi u nešto posumnjao, navodio sam ga na parkiranje automobila u "krivoj ulici", gdje bi me čekao dok ne obavim posao u ambasadi.
Kako sam oprezno kontaktirao s Provom, govori i podatak da sam u Caserti i Napulju obavio i pet telefonskih razgovora s predstavnicima današnjega kluba, a da te razgovore nitko nije otkrio.
Ali obećao sam otkriti istinske
razloge svog odlaska u postojbinu košarke.
Često sam znao razmišljati. Jednom mi se činilo da su prevagnule košarkaške ambicije, drugi put potajna želja da se iskažem izvan košarkaškog terena, bar tamo gdje su mnogi izražavali najviše sumnje u moju sposobnost i moju perspektivu.
Danas sam siguran da su odlučili: škola i košarka... i slučajevi kakvim je život uvijek izuzetno bogat.
Često sam znao razmišljati. Jednom mi se činilo da su prevagnule košarkaške ambicije, drugi put potajna želja da se iskažem izvan košarkaškog terena, bar tamo gdje su mnogi izražavali najviše sumnje u moju sposobnost i moju perspektivu.
Danas sam siguran da su odlučili: škola i košarka... i slučajevi kakvim je život uvijek izuzetno bogat.
"Krešo, što ti u životu znaš
raditi, osim što znaš igrati košarku?", zadirkivali su me
stariji reprezentativci na olimpijskim kvalifikacijama u Sofiji 1968.
godine.
"Nije problem završiti školu, samo nemam nikoga tko bi mi diplomu donio", odvraćao sam u šali, ali mi je istinski bilo neugodno. Bilo mi je 19 godina i valjalo je zaista razmisliti o budućnosti.
"Nije problem završiti školu, samo nemam nikoga tko bi mi diplomu donio", odvraćao sam u šali, ali mi je istinski bilo neugodno. Bilo mi je 19 godina i valjalo je zaista razmisliti o budućnosti.
Možda sam digao nos
Odluka je pala slučajno.
U lipnju 1968. Đerđu i mene postavio je Bora Stanković u reprezentaciju Evrope za nastup na festivalu košarke u Beogradu.
Pozvao je i Veika Vainija, Finca iz Helsinkija, za koga sam godinu dana prije doznao da studira u Provu. Vainio mi je ispričao detalje i "svoj put" do Sveučilišta u Provu. Uvjeravao me da bi i za mene bilo mjesta, i da bi me zacijelo rado vidjeli. Dao sam svoju adresu...
U lipnju 1968. Đerđu i mene postavio je Bora Stanković u reprezentaciju Evrope za nastup na festivalu košarke u Beogradu.
Pozvao je i Veika Vainija, Finca iz Helsinkija, za koga sam godinu dana prije doznao da studira u Provu. Vainio mi je ispričao detalje i "svoj put" do Sveučilišta u Provu. Uvjeravao me da bi i za mene bilo mjesta, i da bi me zacijelo rado vidjeli. Dao sam svoju adresu...
Bila je to izuzetno burna godina n
mojem košarkaškom životu.
Zadar je u proljeće 1968. godine osvojio treći naslov prvaka, ustalio sam se u reprezentaciji za Meksiko, igrao za selekciju Evrope i, naposljetku bio među reprezentativcima koji su jugoslavenskoj košarci donijeli najvredniju medalju - srebro iz Meksika.
Danas priznajem: "sjeo" sam na slavu i možda digao nos.
Počeo sam živjeti životom "zvjezdice". Noći i noći znali smo kartati, juriti auto-cestom, po koju cigaretu popušiti.
U Zadru je u međuvremenu počelo komešanje. Treći nastup u Kupu prvaka nije bio blistav. Interesa je bilo u izobilju. Susreti s francuskim prvakom ASVEL-om iz Villeurbaneea omogućili su nam spoznaju o svakoj prolaznosti slave.
Od Zadra sam mogao tražiti što sam želio. Sjeo sam i za volan specijalnog "audija". Svaki moj zahtjev igrači su poduprli, bili su za Krešu zbog toga da bi i oni mogli nešto zatražiti.
Zadar je u proljeće 1968. godine osvojio treći naslov prvaka, ustalio sam se u reprezentaciji za Meksiko, igrao za selekciju Evrope i, naposljetku bio među reprezentativcima koji su jugoslavenskoj košarci donijeli najvredniju medalju - srebro iz Meksika.
Danas priznajem: "sjeo" sam na slavu i možda digao nos.
Počeo sam živjeti životom "zvjezdice". Noći i noći znali smo kartati, juriti auto-cestom, po koju cigaretu popušiti.
U Zadru je u međuvremenu počelo komešanje. Treći nastup u Kupu prvaka nije bio blistav. Interesa je bilo u izobilju. Susreti s francuskim prvakom ASVEL-om iz Villeurbaneea omogućili su nam spoznaju o svakoj prolaznosti slave.
Od Zadra sam mogao tražiti što sam želio. Sjeo sam i za volan specijalnog "audija". Svaki moj zahtjev igrači su poduprli, bili su za Krešu zbog toga da bi i oni mogli nešto zatražiti.
Đerđin odlazak u Italiju nagovijestio
je pravu krizu. Razmirice su se gomilale, svađe redale, svatko je želio biti važan u gradu košarke...
Jednoga dana iz Prova je stiglo pismo na moju adresu. Od Stana Wattsa, čovjeka koji mi je i danas trener u Provu. Znao sam da mu je Vainio govorio o meni. Pismo je završio direktnim pozivom, tvrdeći da će avionska karta brzo stići u Zadar.
Tako je počela konkretizacija priče o mojem odlasku.
Jednoga dana iz Prova je stiglo pismo na moju adresu. Od Stana Wattsa, čovjeka koji mi je i danas trener u Provu. Znao sam da mu je Vainio govorio o meni. Pismo je završio direktnim pozivom, tvrdeći da će avionska karta brzo stići u Zadar.
Tako je počela konkretizacija priče o mojem odlasku.
... Odluka je bila neopoziva. Iz Zadra
su najbolji uvijek morali odlaziti. Poslije Derđe, došao je red na
mene, mladoga košarkaša kome nitko nije poricao izuzetan talent,
ali za koga se potajno i javno govorilo da će teško poslije
prolaziti kroz život, jer od košarke neće imati ništa.
Dok sam tako objašnjavao svojim
kolegama "čitavu priču", počeli su i oni vjerovati da je
Napulj zaista bio naš oproštaj.
Dakle, morao sam zaboraviti na brojne medalje iz Porto San Giorgia, Montevidea, Meksika, Napulja, na tri titule "Zadra", na plavu majicu reprezentacije Evrope, na prvu poziciju u izboru "Sportskih novosti" među najboljim košarkašima Jugoslavije...
Dakle, morao sam zaboraviti na brojne medalje iz Porto San Giorgia, Montevidea, Meksika, Napulja, na tri titule "Zadra", na plavu majicu reprezentacije Evrope, na prvu poziciju u izboru "Sportskih novosti" među najboljim košarkašima Jugoslavije...
...Srce mi se steglo posljednjeg dana
rujna 1969... Visoko nad zemljom ...
Napisao: Krešimir Ćosić, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, novembar - decembar 1971.)
nastaviće se...
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
