Preko posebnog sustava, što ga eksperimentalno instalira ATT, svaki ce natjecatelj, kad ovlada osnovnom elektroničkom pismenošću ili uz pomoć nekog operatora, preko kompjutera moći dobiti dostupne podatke o svojim protivnicima, pronaći svog trenera (ako ovaj nosi za pojasom posebno "piskalo"), naručiti nešto za okrepu ili pak poslati brzojavnu čestitku stricu za rođendan
Los Angeles zabilježit će idućih dana jednu od najbržih stopa "nabubrivanja" u urbanoj povijesti: s početkom Ljetnih olimpijskih igara, stanovništvo tog tromilijunskog kalifornijskog grada iznenada će se povećati za oko 600.000 ljudi. Golemu većinu tog novopridošlog grada osrednje veličine sačinjavat će pasivni poklonici sporta i olimpizma, ali bit će i oko 10.000 sportaša, nekoliko tisuća sportskih stručnjaka i funkcionara, nekoliko tisuća "dodatnih" policajaca i agenata specijalnih službi sigurnosti, te oko 8000 "ljudi od medija".
Nikad nijednom događaju u povijesti nije prisustvovalo toliko novinara.
Već i taj podatak upućuje na neke osnovne značajke 23. ljetnih olimpijskih igara.
 |
| (ilustracija: Wiki) |
I, po svemu sudeći, veliki urbani eksperiment u koji se upustio Los Angeles, grad domaćin koji, i bez dodatnog olimpijskog nabubrivanja, dobrano dašće bakćući se s raznoraznim svojim urbanim vrlinama i manama s jedne strane, od opće atraktivnosti za sve moguće kategorije posjetitelja, do, s druge strane, smoga, akutno zagušenih cesta i naglog porasta, npr. broja džepara.
Kad je riječ o gradu domaćinu, 23. olimpijske igre osebujne su po dvije značajke.
Prvi put nakon tko zna koliko desetljeća, prekida se, barem privremeno, začarana spirala sve skupljih olimpijskih igara.
Kanada je 1976. utrošila 1,5 milijardu dolara za montrealske igre (od toga nikad nije prihodima pokrila jednu milijardu); 1980. SSSR je, po američkim računicama, utrošio oko devet milijardi za moskovsku olimpijadu; losanđeleske igre imaju budžet od samo 500 milijuna dolara; za igre 1988. u Seulu, samo na olimpijski stadion otići će od 700 do 900 milijuna.
No i takav razmjerno skroman olimpijski troškovnik ipak je bio previše za građane i poreske obveznike Los Angelesa.
Kad je postalo jasno da će Los Angeles ipak biti domaćin 23. igara, poreski su obveznici kojima baš nije bilo do neke posebne urbane šminke i novih sportskih veleobjekata progurali poseban amandman na tzv. gradsku povelju: gradskoj je upravi zabranjeno da i jedan cent od poreskih prihoda utroši na financiranje Olimpijade ili da preuzima obveze da će pokriti eventualne dugove organizatora.
I to je jedan od razloga što su sadašnje Olimpijske igre gotovo privatna Olimpijada u novijoj povijesti.
Organizatori nisu ni država, ni američki olimpijski komitet, nego, zapravo, grupa privatnih građana i poslovnih ljudi, što se konstituirala pod nazivom Losanđeleski olimpijski organizacijski komitet (LAOOC) na čelu s Peterom Ueberrothom.
Olimpijada je tako bez vladinih subvencija, bez financijskih obaveza gradske uprave, bez donacija kojih se LAOOC odrekao, te bez prihoda od lutrije (koja je ilegalna u Kaliforniji) postala pothvat privatnog sektora.
Jedini način da se ipak upriliče takve igre bio je da se pokrene poslovni svijet koji ima interesa za iskorištavanje olimpijskog fenomena i zanimanje javnosti, te da se iskoristi sve što Los Angeles već ima i da se tako zadrže građevinski troškovi na minimumu.
Najveće poslovno i "opipljivo" zanimanje za Igre pokazala je televizija.
Licitaciju za prodaju prava za ekskluzivno prenošenje za američko gledalište (i golemo reklamno tržište) Petar Ueberroth otvorio je sa 200 milijuna.
Velika TV-mreža ABC, inače specijalist za olimpijske prijenose, dobila je ekskluzivno pravo za svotu od 225 milijuna dolara.
Još osamdesetak milijuna platit će Evropljani.
Slijedeći veliki izvor prihoda službeni su sponzori.
LAOOC je naziv sponzora prodavao po oko četiri milijuna, besplatno će ustupiti na korištenje i svoje proizvode ili usluge.
Među njima su i IBM (kompjuteri), ATT (telekomunikacije), "Buick" (automobili), "Eastern Airlines" (zračni prijevoz).
Osim toga, računa se i na oko 90 milijuna dolara prihoda od prodanih ulaznica (prosječna cijena je 18 dolara, a raspon od tri do 95 dolara), te oko 40 milijuna dolara od prodaje zlatnika i srebrnjaka.
I to bi nekako, uglavnom, zatvorilo financijsku konstrukciju.
A za pojasom - "piskalo"
 |
| Sam The Olympic Eagle (foto: Wiki) |
Najveći dio sredstava otišao je na preuređenje i poboljšanje nekih olimpijskih objekata.
Jedina dva nova objekta (plivački stadion i velodrom) financirali su poznati lanac restorana tzv. brze hrane "McDonalds" i lanac dućana namirnicama "7-eleven".
Sve ostale objekte LAOOC zapravo iznajmljuje: gradski olimpijski stadion građen za igre 1932. godine (92.000 mjesta), veliki stadion u Pasadeni (105.000 mjesta), košarkašku dvoranu "L. A. Lakersa" (17.000 mjesta)...
Nije se gradilo ni posebno olimpijsko selo, koriste se tri grupe postojećih objekata.
I to je jedan od razloga što će se 23. ljetne igre održati izvan inače normalnih olimpijskih normi: na 40 objekata za trening, 29 za natjecanja i u tri olimpijska sela.
Odnosno, na prostorima rasutima po 4500 četvornih milja i povezanih sa 250 kilometara u pravilu zakrčenih auto-cesta.
Prostorna rasutost olimpijskog događaja, a još više zapravo strah da se ne ponovi "crnorujanska" tragedija iz Münchena, nagnale su organizatore i domaćine da iznimnu pozornost posvete mjerama sigurnosti.
Uz 16.000 naoružanih policajaca, objekte, goste i natjecatelje pazit će još 8000 naoružanih čuvara raznih privatnih sigurnosnih agencija.
Federalni istražni biro (FBI) držat će u Los Angelesu 550 agenata i 50 članova specijalnog tima za spasavanje talaca.
Prometna policija angažirat će oko 2000 svojih ljudi i jos 250 automobila za pratnju autobusa i službenih automobila s visokim gostima.
Tajna služba (Secret Service), kojoj je svrha da se brine o sigurnosti američkog predsjednika i najviših funkcionara, dat će svojih 600 agenata.
State Department daje 175 čuvara za najviše goste koji imaju tzv. državni karakter.
Ukupno: tridesetak tisuća ljudi.
No Los Angeles 84. ipak neće biti "Igre sigurnosti", govore nadležni, jer i to je ispod važećih standarda za takve događaje. I dodaju da je, npr. u Moskvi '80. oko Igara bilo angažirano barem osam puta više policajaca.
Oko sigurnosti bit će angažirano otprilike 50 raznih državnih, gradskih i privatnih organizacija. Stoga nije iznenađujuće što je "nervni centar" za službe sigurnosti dizajniran u Pentagonu i opremljen najsuvremenijim kompjuterskim i komunikacijskim aparatima.
Samo Secret Service, npr. uvijek ima posebne liste s imenima i podacima o "aktualnom kretanju" potencijalnih atentatora i ostalih čudaka kojima bi moglo pasti na um da, npr. zapucaju ili pokušaju oteti nekog visokog gosta.
Uz pomoć dva golema IBM 4381, te mnoštva omanjih kompjutera, povezanih u posebne sustave, na terminalima u olimpijskim selima, na 23 borilišta i u press-centrima, u roku od šezdeset sekundi od službenog objavljivanja, svatko će moći dobiti statistički obrađene rezultate.
Preko posebnog sustava, što ga eksperimentalno instalira ATT, svaki ce natjecatelj, kad ovlada osnovnom elektroničkom pismenošću ili uz pomoć nekog operatora, preko kompjutera moći dobiti dostupne podatke o svojim protivnicima, pronaći svog trenera (ako ovaj nosi za pojasom posebno "piskalo"), naručiti nešto za okrepu ili pak poslati brzojavnu čestitku stricu za rođendan.
Preko posebnog sustava, što ga eksperimentalno instalira ATT, svaki ce natjecatelj, kad ovlada osnovnom elektroničkom pismenošću ili uz pomoć nekog operatora, preko kompjutera moći dobiti dostupne podatke o svojim protivnicima, pronaći svog trenera (ako ovaj nosi za pojasom posebno "piskalo"), naručiti nešto za okrepu ili pak poslati brzojavnu čestitku stricu za rođendan.
Naravno, sve to uz uvjet da se "elektronski mozgovi" ne uzjogune.
Otkažu li u nekom ključnom trenutku, nastat će vjerojatno jedna od najvećih zbrka u povijesti praćenja, gledanja i bavljenja sportom.
Bez kompjutera se, vjerojatno, ne bi mogla organizirati ni prehrana mnoštva sportaša i službenih gostiju.
720 kilograma "jugo-zanimacije"
Računa se da će u razdoblju od 13. srpnja do 13. kolovoza službeni članovi 142 olimpijska tima konzumirati oko 900.000 obroka.
ARA - službeni supermarket 23. olimpijade, posavjetovao se s olimpijskim komitetima i znalcima kulinarskih vještina širom svijeta, sve to pobacao u neki kompjuter i došao do zanimljivih podataka.
Uz ostalo, kuharima će za utažavanje olimpijskih gladi biti potrebno:
- 22,5 tone bifteka, deset tona kobasica, šest tona jastoga, deset tona riže, tri tone rezanaca, 4,5 tone jabuka.
No neke narudžbe bit će da je kompjutor napravio dok mu je struja bila preslaba.
Primjerice:
- 26,5 tona rajčica i 136 tona banana.
Gotovo kilogram banana na dan po sportašu, uz prosječan dvotjedni boravak u Los Angelesu.
Bit će da je mislio i na YU-ekspediciju:
- 720 kilograma "jugo-zanimacije", odnosno sjemenki.
Ove olimpijske igre bit će i veliki "elektronički" događaj za TV-mrežu ABC.
American Broadcasting Companies uložio je stotine milijuna u Project L. A.
Konačnih podataka, naravno, još nema, ali moglo bi se lako dogoditi da ABC, uz 225 milijuna, koliko je platila za ekskluzivno pravo, na razne načine potroši još toliku svotu na "izvođenje" prijenosa.
 |
| (klik za uvećanje) |
Samo za ilustraciju navedimo da ABC namjerava ostvariti 180 sati programa s Ljetne olimpijade, na borilištima imat će 220 kamera.
Samo za jedan poseban kompjuterizirani uređaj za izradu TV-grafizama, zasad unikat u svijetu, potrošeno je oko milijun dolara.
Američke TV-mreže obrađuju, inače, takve i slične događaje u "velikom stilu".
Oko istaknutih komentatora postoje cijeli štabovi raznih suradnika - od potrčkala za kavu, do nekoliko novinara, koje se nikad i ne vidi, i statističara s kompjuterom.
Za velike prijenose mjesecima se pripremaju posebni dodatni prilozi o mjestu, zemlji, ljudima, ili pak o natjecateljima, njihovu treningu, dosadašnjim rezultatima.
Pobjednici i rekorderi, osobito ako su svjetska imena ili domaće veličine, dobivaju poseban medijski tretman.
Budući da je riječ o sportu, gdje su pobjednik ili duljina trajanja nekog natjecanja ipak u načelu nepredvidljivi, sati snimljenih priloga i kilometri vrpce nikad, zapravo, ne ugledaju ekran.
Isplati li se sve to komercijalnoj TV-mreži?
U pravilu da.
Troškovi se više nego nadoknade prihodima od reklamnih spotova.
Jer cijena jednog 30-sekundnog spota za takav događaj računa se isključivo - u stotinama tisuća dolara.
U 180 sati programa doista je mnogo stotina tisuća dolara.
Koliko, to će vjerojatno moći izračunati samo neki kompjuter. No običnom smrtniku "elektronski mozak" bit će potreban - za snalaženje u 180 sati programa.
