Iznenadili su se njegovu povratku, a on im je mirno objasnio naglu promjenu odluke: Gledao sam kroz prozor svoje sobe u Beogradu. Gledam lijevo, gledam desno, a sve mi nešto nedostaje. U Beogradu ni vidovit čovjek ne može vidjeti Moravu. U Čačku može. I zato sam, eto, tu!... Od tada više nije ni pokušavao da promijeni klupsku pripadnost
Morava je oduvijek
privlačila Radmila Mišovića. Svaki slobodni trenutak provodio bi
na njenoj obali s udicom u ruci. Smiren, strpljiv i spretan, kući ne
bi polazio dok ne bi napunio koš. Punjenje koša kasnije je postala
opsesija Radmila Mišovića...
Nitko u Čačku, izuzevši
njegove najbliže prijatelje, ne zna da je Radmilo strastveni
ribolovac.
Prijatelji sporta znaju ga kao "kralja strijelaca"
u našem košarkaškom prvenstvu.
Čačanski "Borac"
dugo je bio prosječna košarkaška momčad. Takmičio se u Istočnoj
grupi Druge lige, sve dok Radmilo nije stasao.
Radmilo je počeo gotovo
kao samouk: gledajući starije drugove i ubacujući - poslije njihova
treninga - bilo kakvu loptu u koš.
Za košarkaške pojmove,
Radmilo je prilično niska rasta i zdepast, ali zato ima - vrijeme je
učinilo svoje - nevjerojatno sigurnu ruku.
Njegova su specijalnost
udarci iz daljine.
Iz situacija, odakle
drugi i ne pomišljaju da upute loptu prema košu, Radmilo ubacuje
loptu savršeno precizno u "gajbu".
Taj Viljem Tel naših
košarkaških stadiona bez sumnje je najomiljeniji sportaš Čačka,
a da je zaista popularan, svjedoči i nadimak koji su mu Čačani
nadjenuli: Princ s Morave.
A otkako je taj "Princ
s Morave" i standarni prvotimac "Borca", klub je vidno
napredovao.
Posljednjih godina Čačani
su stalni članovi Prve lige, a Radmilo prvi strijelac državnog
šampionata.
U reprezentaciju je,
doduše, rijetko pozivan jer se - prema mišljenju saveznog kapetana
Ranka Žeravice - ne uklapa u koncepciju igre s njemu ravnim
igračima (naučen je na soliranje - op. p.), ali upravo zbog toga ni
Ranko Žeravica ne uživa veliku popularnost u Čačku.
Pomoravlje mu ne može
oprostiti što zaobilazi najboljeg košarkaša "Borca" ...
- Dijelite li i
vi, Radmilo, mišljenje svojih sugrađana? Osjećate li se
zapostavljenim kad je riječ o reprezentativnoj momčadi?
- Ako netko na svakoj
utakmici postiže 30 do 40 poena, to znači da ima dobru ruku i da mu
suigrači prepuštaju egzekuciju - odgovorio je pribrano. - Ja jesam
naučen da mi nitko ne prigovara što pucam iz svih pozicija na koš,
ali je ta moja samouvjerenost posljedica povjerenja u moju ruku.
U reprezentaciji igraju
mahom izvrsni pojedinci koji su toliko disciplinirani da se lako
uklapaju u kolektivni način igre.
To ne znači da ni ja,
iako sam više sklon soliranju, ne bih koristio reprezentaciji.
Uvjeren sam da bih bio dobar "dvanaesti" igrač koji bi
saveznom kapetanu izvrsno došao u kritičnim trenucima kad drugim
reprezentativcima drhte ruke i kad treba udarcima iz daljine
olabaviti protivnikovu obranu te se rezultatom odlijepiti od njega.
Kad bi u Rankovoj
reprezentaciji postojao jedan igrač sličan meni i s takvom ulogom u
momčadi, ne bih mu spočitavao što me zaobilazi.
Ovako, smatram da sam
zapostavljen...
Kad zapreti majka Mica
Radmilo je od svih
Mišovića najpoznatiji košarkaš.
Kažemo najpoznatiji, jer
su svi članovi njegove porodice na neki način vezani za ovu
dinamičnu sportsku igru koja posljednjih godina stječe sve veći
broj prijatelja u našoj zemlji.
Stariji Radmilov brat bio
je godinama standardni prvotimac "Borca", a sada je trener
košarkaša "Maribora".
Mlađi brat Petar
bio je izuzetni talenat, ali je košarku potčinio školi i sad je
samo navijač "Borca".
Gorljivi navijač
čačanskih košarkaša jeste i Radmilova majka Mica koja ne
propušta ni jednu utakmicu.
Kad Radmilo slabije igra
njen se glas čuje s tribine:
"E, teško
tebi, Radmilo, kad dođeš kući."
Dobro upućeni tvrde da
se poslije tog Micinog uzvika Radmilo pokunji i nimalo ne sliči na
"Princa s Morave".
Obje Radmilove sestre, i
Ana i Mirjana, igračice su ženske košarkaške
momčadi "Borca", a s njima zajedno boje čačanskog kluba
brani i Vesna Marinković, odnedavna Radmilova žena.
Radmilo Mišović sada je
u zenitu igračke karijere i mnogi bi ga klubovi rado "kupili"
od "Borca".
Jednom je to gotovo
uspjelo beogradskom "Partizanu".
Radmilo se već bio
preselio u Beograd, ali se nakon nekoliko dana vratio među svoje
drugove iz "Borca".
Iznenadili su se njegovu
povratku, a on im je mirno objasnio naglu promjenu odluke:
- Gledao sam kroz prozor
svoje sobe u Beogradu. Gledam lijevo, gledam desno, a sve mi nešto
nedostaje. U Beogradu ni vidovit čovjek ne može vidjeti Moravu. U
Čačku može. I zato sam, eto, tu!
Od tada više nije ni
pokušavao da promijeni klupsku pripadnost.
S upravom "Borca"
sklopio je ugovor da će preuzeti treniranje košarkašica kluba.
Zaposlio se. A kad jednog dana, a toga se dana plaše svi ljubitelji
košarke u Čačku, objesi patike o klin, Radmilo neće raskinuti
drugovanje s košarkaškom loptom.
Njemu to ne bi bilo
moguće.
Košarka je za
Mišoviće isto što i jelo i piće. Bez nje oni ne mogu ...
Napisao: P. Tozić,
obrada: Yugopapir (Arena, mart 1971.)
*****
Nikad nije pogledom
slijedio put trobojnice na vrh jarbola uz zvukove himne. Radmilo
Mišović i Ranko Žeravica isplivali su nekako u isto vrijeme na
površinu srebrne košarke. Žeravica se u minulih pet godina domogao
mnoštva trofeja i nagrada, čak i srebrne olimpijske medalje i
zlatne kolajne s prvenstva svijeta, a Radmilo Mišović se nije
"maknuo" iz Čačka, zapravo u dresu "Borca"
krstari Jugoslavijom i rešeta mrežice ligašima više, bolje i
preciznije nego bilo koji od izabranika Ranka Žeravice.
Mišović i
Žeravica nikad jedan drugome nisu uputili nijednu ružnu
riječ.
Naprotiv!
Ali, "rat"
započet prije šest godina nikako da prestane:
- Mišović ne može biti
reprezentativac u onoj selekciji o kojoj se ja brinem - kategorično
se usprotivio Ranko Žeravica nekim članovima stručnog savjeta KSJ
i tadašnjem Mišovićevu treneru Aleksandru Stefanoviću, na
zagrebačkom dogovoru o kandidatima za reprezentaciju u ljeto 1969,
tik prije početka realizacije ciklusa priprema za "najveću
predstavu na svijetu".
Žeravica je razlagao
poštovanom skupu stručnjaka sve osobine najboljeg strijelca
Jugoslavije svodeći svoje zaključke na bitnu konstataciju da
Mišović nije model modernog igrača - jednako dobrog u napadu i
obrani, sposobnog da se uspješno odupre protivniku u agresivnim
varijantama obrane jednako toliko dobro koliko umješno i precizno
gađa obruč promjera 45 centimetara.
- Momčadi koju bih ja
vodio na utakmici Mišović ne bi mogao ubaciti više od 15 koševa -
govorio je Žeravica. - Preko Mišovića, međutim, vodi put k
dvostruko većem broju bodova negoli što ih on postiže.
... I Radmilo Mišović
nije se našao ni na širem popisu ratnika za veliku ljubljansku
bitku.
Ipak, Žeravica nije
ostao srca kamenoga.
Argentina je gostovala u
Jugoslaviji u proljeće 1970. godine.
Žeravica je bio spreman
Mišoviću "posuditi" plavi dres, jer su Jugoslavija i
Argentina igrale u Čačku.
Mišović se ozlijedio i
foto-reporteri su ostali bez slike koju bi mogli ustupiti i jednom
Ripliju.
U sjeni - Šolman i Plećaš
U detalje priče o
Mišoviću, o njegovu ostajanju pred reprezentativnim vratima, neće
povjerovati oni koji su na televizijskim prijemnicima imali prilike
vidjeti na djelu Mišovića, strijelca s diopterom, trenutačno
najboljeg strijelca Jugoslavije.
Naročito na skopskom
meču između "Rabotničkog" i "Borca" punom
dramatike, uzbudljivosti i nadasve fascinirajuće demonstracije
preciznosti košarkaškog strijelca koji, šest kola prije završetka
prvenstva ima, vjerovali ili ne, 100 bodova više od Damira
Šolmana i 114 više od prošlogodišnjega "kralja
strijelaca" - Nikole Plećaša.
Istakne li se prosjek
Šolmana i drugih reprezenitativaca, prosjek postignutih bodova po
jednoj utakmici, proizlazi da bi Mišović mirno mogao s tribina
gledati juriš svojih protivnika na "prvu ruku" u četiri
utakmice i još uvijek ostati prvi strijelac Jugoslavije.
Radmilo Mišović je
visok "samo" 183 centimetra.
Čvrste i nabijene
statue, kratkih nogu, mišićava i jedva uočljiva vrata, malih i
bistrih očiju.
Šutljiv i miran, na
košarkaškom igralištu obuzet je samo loptom i košem, njegovim
jedinim ciljem, uvijek spreman da uputi projektil sa svakog slobodnog
djelića terena.
Djeluje neprimjetno.
Što se utakmica više
približava kraju, gledalac sve više otkriva u sebi ushićenje za
Mišovićevu preciznost.
Zaista, košarkaš iz
Čačka ostavlja dojam igrača koji ne može promašiti.
Radivoje Korać je
posebna priča naše košarke, igračka klasa čija je preciznost
postala poslovična, efikasnost nedostižnih granica.
Korać je sedam godina
bio najbolji strijelac naše lige, zatim Belgije i Italije.
U razdoblju od 1957. do
1965. nije imao premca.
Postavio je jugoslavenski
i evropski rekord u efikasnosti na jednoj utakmici; zagrebačkoj
"Mladosti" ubacio je Korać 74 boda, a prvaku Švedske,
"Alviksu" iz Stockholma, čak 99 bodova.
Koraća je zamijenio
Cvetković. U dvije sezone je bio najbolji strijelac. Sa 755
bodova i prosjekom 34.3, Cvetković je 1966. godine postavio
apsolutni rekord u uspješnosti, koji je prošle godine srušila
Marija Veger!
Novosadska
reprezentativka je ostvarila 903 boda i senzacionalan prosjek od 41
boda po susretu. Cvetković je izgubio apsolutne, ali je zadržao
"muške" rekorde.
45 koševa po jednoj utakmici
Radmilo Mišović se neće
približiti ni Koraću ni Cvetkoviću. Ostat će samo Mišović koji
će sa tri streljačke titule izmijeniti mjesto s Cvetkovicem, na
ljestvici uspješnosti u dosadašnjih 27 prvenstava, postat će treći
strijelac u zemlji prvaka svijeta, čije reprezentacije dres nikad
nije nosio, zaborave li se neslužbeni nastupi, tih pet utakmica na
kojima i nije bilo prilike barem za jednu putanju njegove lopte.
Zato Radmilo Mišović u
savezu i nema reprezentativnog dosjea, zato još nikad nije slušao
himnu obučen u plavi državni dres, iako bi s prosjekom od oko 30
bodova po utakmici i u kolijevci košarke bio visoko cijenjen.
U saveznoj ligi čačanski
"revolveraš" se pojavio 1966/67, sa 23 godine, nekoliko
mjeseci poslije "dolaska na vlast" na mjesto saveznog
trenera - Ranka Žeravice, stručnjaka koji je u sjeni Ace
Nikolića prebirao omladince tražeći buduće oslonce "svoje"
reprezentacije.
S košarkom se upoznao u
Čačku gdje je kao jedanaestogodišnji dječak gledao ondašnje
zvijezde.
Prilika mu se pružila
zbog toga što je "Borac" 1964. "zalutao" u
Saveznu ligu.
Novija ligaška povijest
"Borca" usko je vezana uz Mišovića.
Već 1968. Mišović je
prvi strijelac lige, najbolji je i 1969. a prošle sezone zaostao je
iza Nikole Plećaša ispuštajući i posljednji argument protiv
Žeravice.
Mnogi smatraju da je pad
Mišovićeve uspješnosti neposredno uoči prvenstva svijeta bio
posljedica surove istine što selektor u njegovoj ubojitoj desnici
vidi opasnost za ekipu u kojoj Mišović igra.
Ali u prvenstvu koje
traje, u zlatnoj godini naše košarke, poslije ljubljanskog
trijumfa, Mišović je ponovno strah i trepet.
Sipa koševe.
I 45 u jednoj utakmici.
Strijelac je s najvećom
prosječnom preciznosti u Evropi, nenadmašan s linije slobodnog
bacanja.
Izuzetno visokog postotka
ubačaja (87,38).
Glavni je oslonac "momaka
od Morave" koji pobjeđuju sadašnjeg ("Olimpiju"), i,
vjerojatno, budućeg prvaka ("Jugoplastiku") trudeći se da
zadrže prvoligaški status.
Denis Peralta, iz
Paname, bio je najbolji strijelac olimpijade u Meksiku, a Panama je
završila u drugoj skupini, Grčka je na prvenstvu Evrope u Napulju
prošla vrlo slabo dok je Kolokhitas bio prvi strijelac,
Čehoslovačka je zauzela u Ljubljani šesto mjesto, a Zidek
je u Prag odnio "Zlatnu ruku" beogradske "Politike".
Mišović kao da
potvrđuje pravilo po kojem se najbolji strijelci mogu održati samo
u slabim ekipama, pravilo koje je bio "zamrzao" Radivoje
Korać, strijelac čija je preciznost rasla paralelno s prodorom
Jugoslavije prema košarkaškom Olimpu.
Sigurno je da će 10.
travnja Mišović osvojiti novu medalju za preciznost.
"Borac" će
vjerojatno ostati prvoligaš, ali s trenutačnim zadovoljstvom
pomiješat će se i tuga koja ne ostavlja Radmila Mišovića.
Tuga zbog zatvorenih
vrata reprezentacije.
Jer, sa 28 godina
Mišović je sve dalje od plavog dresa i himne ... himne za jedno
srce.
Obrada:
Yugopapir (Plavi vjesnik, mart 1971.)
 |
| Mišovićeva čuvena slobodna bacanja: Fotografisano ispred starog crno-belog televizora |
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)