Način kako govori, može ostaviti dojam kod sugovornika da ne trpi prigovora. "Nisam... uopće, nisam takva" - odbija takvu pomisao. I blagi osmijeh i mekoća glasa tog trenutka potkrepljuju tu tvrdnju. Rekla mi je tonom kao da joj je nanesena nepravda: "Još se u životu nisam ni s kime posvadila. Vjerujem, da se ni neću!"
- Eto, takva smo mi porodica ... Nikog
od njih nećete dobiti za intervju.
Njena majka se povukla kad je čula da
u goste dolazi novinar. Mlađa sestra Vesna, studentica
stomatologije, pojavila se tek toliko vremena, koliko je potrebno da
se posluži kava.
Kasnije je donijela još kutiju cigareta, jer Ana
jako puno puši. Gotovo neprekidno za vrijeme razgovora.
Među
sestrama nema neke upadljive sličnosti. Izuzev glasa. Ako se ne
predstavi koja od njih govori, preko telefona ih je nemoguće
prepoznati po glasu: obje imaju dubok glas metalnog prizvuka.
Suprug Ivan Thür je po zanimanju
pravnik. Ljubezno me dočekao i onda se povukao s isprikom da ima
posla - u kuhinji.
- Ma ne, ne kuha. Niti ja ne kuham.
Vjerujem da bih znala skuhati kad bi trebalo. Ali, srećom, nikad
dosad nije bilo prilike...
Obitelj Karić-Thur stanuje u
"Vatikanu". Tako su Zagrepčani još prije rata prozvali
jednu četvrt svog grada blizu samog centra. Tadašnjim arhitektima
je kod projektiranja bio očito jedini imperativ komfor. Boje na
zidovima i vratima su još svježe.
- U zamjenu za ovaj, dali smo
roditeljski i naš stan. Kako smo uselili, morali smo ga temeljito
urediti. Bio je prilično zapušten.
Prostrane sobe su vrlo ukusno
namještene. Vrijedan stilski namještaj!
- Otac mi je bio restaurator - objašnjava mi Ana Karić. Nudeći me
s kavom i cigaretom, približila mi je i pepeljaru neobičnog izgleda: horoskop s glavnim značajkama pojedinih znakova.
- Rođena sam 13. svibnja 1941. Bio je
počeo rat pa je mama otišla tamo gdje su rođeni i ona i tata. Tako
sam se rodila u Perušiću. Inače sam se trebala roditi na Rijeci...
Iz pepeljare sam pročitao da je rođena
u znaku Bika.
- U znaku Bika je rođen i moj sin i moj
muž.
U njenoj pepeljari je zapisano:
"Osjećaj stabilnosti i osjećaj sigurnosti".
Ona, zaista,
ima vrlo siguran nastup, šta više, energičan.
- Mislim da ta sigurnost dolazi s
godinama. Sada ne bih željela biti mlađa ni dva mjeseca od mojih
dvadeset sedam godina. Sad sam i sigurnija i stabilnija. Sve stvari
svodim na neku mjeru. Znam odmjeriti važnije od manje važnog. Ja
sam zaista energična. Ali, zar to nije pozitivna osobina?
Uopće ne želim imati automobil!
U pepeljari još piše: "Želja za
posjedovanjem i vlašću, ublažena izvjesnom duhovitošću."
- Često sam slušala kako sam
ambiciozna, hladna, racionalna. Vjerujem da mogu tako djelovati, da
tako izgledam. Ali samo ljudima koji me površno poznaju.
Nasmijala se kad sam je upitao je li
praznovjerna.
- Slušajte, puno pričam o tome...
Tako svi znaju za tu moju razbibrigu, pa sam dobila na poklon
horoskop u kojem je svaki don predskazan u ovoj godini. Za onaj dan
kad sam doživjela saobraćajnu nesreću, pisalo je: sasvim miran
dan...
Bila je skliska cesta... Prijatelj koji je šofirao bio je nemoćan da
izbjegne sudar. Srećom, samo sam bezopasno ozlijedila koljeno. Sada
je sve u redu. Ali onda sam se strašno prestrašila.
Najprije sam
pomislila: Šta ću raditi ako se više neću moći baviti svojim
poslom? I nisam našla odgovor... Ne, uopće ne želim imati
automobil!
Trenutno ne puši, ali prsti joj ne
miruju.
- Ne grizem nokte! pravda se. - Ja to
samo skidam lak.
Iz susjedne sobe čuje se radio:
prijenos s nekog koncerta ozbiljne muzike.
- To moj Ico sluša. On obožava
ozbiljnu muziku... I ja je volim.
A što se tiče moje plave kose...
Imala je dvadeset godina kad je snimala
svoj prvi film.
U posljednje vrijeme isključivo nastupa na
televiziji otkako je dala otkaz u zagrebačkom kazalištu "Komedija"
zbog nesuglasica koje su svojevremeno izbile u toj kući.
Ove godine
je snimila devet TV-drama. Neke od njih tek čekaju na svoju
premijeru.
- Prije nekoliko godina, dok sam bila
djevojka, igrala sam uloge starijih žena. Sad nastupam u ulogama
djevojaka.
Za volju TV-režisera obojadisala je
svoju izrazito crnu kosu i postalo "plavuša".
Ali režiseri
su također zahtijevali da neke scene odigra poluodjevena.
- To je prvi put da sam se svukla...
mislim, igrala sam u mini-kombineu. To nije bilo skidanje radi
skidanja. To je bio logičan dio uloge, dio teksta izrazito umjetničke tvorevine...
A što se tiče moje plave kose, to sam
učinila da bih postala slična mom Tomici, kad već on nije htio
biti meni sličan.
Suvišno je pitanje jesam li sretna, a još je
suvišniji moj odgovor.
Nema ljepše, nego kad te dijete počne zvati
"mama"...
Kad bi mi bili neka leteća porodica
Da, Tomica je izvršio mali prevrat u našem
načinu života. Ico, koji je uvijek dolazio kući mrtav umoran od
posla i jedva čekao da prilegne, sad jedva čeka da s malim ode
šetati.
I ja nastojim da s malim provedem sve svoje slobodno
vrijeme.
Način kako govori, može ostaviti
dojam kod sugovornika da ne trpi prigovora.
- Nisam... uopće, nisam takva - odbija
takvu pomisao. I blagi osmijeh i mekoća glasa tog trenutka
potkrepljuju tu tvrdnju. Rekla mi je tonom kao da joj je nanesena
nepravda:
- Još se u životu nisam ni s kime
posvadila. Vjerujem, da se ni neću!
Iz nje ne izbija samo sigurnost, nego i
zadovoljstvo.
- Svi mi kažu da nisam nikad bolje
izgledala. Sreća se uvijek odražava u ženinu izgledu... Nisam
postigla nešto osobito, ali sam zadovoljna s onim što sam postigla.
Zrelost, potrebna mojoj profesiji, tek dolazi. Prave šanse tek su
predamnom...
Moj privatni život nije nimalo uzbudljiv. Sasvim
normalan i sređen. I upravo to me ispunja zadovoljstvom.
Budući da smo završili razgovor,
pojavio se suprug Ivan i susretljivo me ispratio do kućnih vratiju.
Nije pristao ni na zajednički snimak sa suprugom.
Uostalom, kao ni
ostali članovi porodice.
Ovako je to objasnio:
- Kad bi mi bili neka leteća porodica
koja zajedno nastupa na trapezu u nekom cirkusu, onda bi to bilo
nešto drugo. Ali, mi nemamo ničeg zajedničkog s Aninim zanimanjem.
Zašto da se onda, s njom slikamo?
Napisao: Ivan Kreutz, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, septembar 1968.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)