Pages

Boris Buzančić, 2. dio memoara: Komisija za ispitivanje nezasluženog siromaštva (1990)




U nas su osnivane komisije za ispitivanje podrijetla imovine. Mislilo se da ćemo tako doskočiti onima koji su raznim makinacijama i nečasnim rabotama stekli nezaslužena materijalna dobra. Nikad, koliko me pamćenje služi, nije osnovana Komisija za ispitivanje nezasluženog siromaštva


*****



Znalo se događati da se na raznim snimanjima, mi glumci izlažemo nevjerojatnim opasnostima po zdravlje. Čujte, mokra i blatna roba sušila se na nama! 

Pa zar se u takvim uvjetima mogla stvarati svjetska kinematografija?! Naš je rad više ovisio o političkim stavovima naših odgovornih drugova, nego od umjetničkih zahtjeva pisaca i režisera.

Ni o televiziji Boris nema bolje mišljenje, premda je napravio nekoliko divnih uloga na malim ekranima. 

U našem je pamćenju još uvijek serija "Veliki i mali", u kojoj je, skupa sa Sandom Langerholz i svojim sinom Ivanom uspio pokupiti mnoge hvalospjeve.

- Serija je bila dobro zamišljena. Milan Grgić i Berislav Makarović, pisac i režiser, uspjeli su na mali ekran progurati, pokraj mnogih ruralnih tema, i građanski život. Unatoč režiserovoj ambiciji, po mome dubokom uvjerenju, nismo uspjeli napraviti pravi profesionalni posao. Snimali smo u gotovo nemogućim uvjetima. 

Na nagovor prijatelja dopustio sam da moj sin igra u seriji. Međutim, tražio sam da se svi povinujemo njegovim mogućnostima. Bio je premali da bih dopustio da ga profesionalno maltretiraju. On snimanje nije smio shvatiti kao obvezu koja bi mu poremetila normalno djetinjstvo. Nažalost, često se to zaboravljalo, pa sam zbog njega znao prekidati snimanje i po nekoliko dana.

Činjenica je da je ta serija, bez obzira na sve manjkavosti, ipak osvježila naš televizijski program. Pitam se, što bismo napravili da smo radili, u uvjetima kakvi su u velikom svijetu sasvim normalni? Uvjeren sam da bi serija "Veliki i mali" bila i u svjetskim razmjerima pravi hit. 

Ovako, napravili smo polovičan posao. A da je polovičan dokaz je da seriju nismo uspjeli prodati tamo gdje bismo se htjeli ugurati, dakle u Europu, u razvijen televizijski svijet. Televizija, kao i film, ne trpe polovično učinjen posao.

Buzančić je veoma vezan za obiteljski život. 

Vjerojatno zbog toga što je rano ostao bez roditelja, pa je svojim obiteljskim životom htio nadoknaditi ono što mu je u djetinjstvu i mladosti manjkalo.


Dinarska grubost, a ne lijepo udvaranje



- Rekao sam da sam ženu upoznao na jednom domskom sastanku u Gundulićevoj ulici. Moja današnja supruga Katja rođena Dalbelo, Sinjanka je. Bila je curica s velikim začuđenim očima, usnica crvenih kao zrele trešnje. Teško je živjela uz bijelu kavu, kruh i cigarete. 

Odmah sam se zaljubio u nju, ali me ona nije posebno "fermala". Nastojao sam je osvojiti raznim poklončićima, bonbonima na primjer, ali ni to nije pomagalo. Bio sam puno zaljubljeniji u nju nego što je ona bila u mene. 

Kao Sinjanka očekivala je od mene agresivniji nastup, ali ja u životu nikad nisam bio agresivan. 

Poslije sam shvatio da je ona tražila apsolutnu mušku dominaciju, da je odgojena u smislu da žena mora samo pristati ili ne pristati. Ona nije tip žene koja bi svoje osjećaje pokazivala javno. Odgojena u ženskim strahovima, stidna, očekivala je od mene dinarsku grubost, a ne lijepo udvaranje, mladićko šepurenje i slično. 

Poslije nekoliko prekida, ipak sam je uspio nagovoriti na vjenčanje i mi smo se vjenčali 1956. godine.

Dakako, vjenčanje je bilo skromno kao sva ondašnja vjenčanja. Bili smo siromašni, čak nismo imali para ni za vjenčano prstenje. Budući da je ona na prstenu inzistirala, Tonči Vrdoljak mi je pomogao da joj kupim prsten. 

Pero Kvrgić i Nada Subotić bili su nam vjenčani kumovi. Zapravo, oni su jedini pristali da nam svjedoče pri vjenčanju. I Pero i Nada bili su siromašni. Kao vjenčani dar poklonili su nam neki keramički servis za rakiju. Tog servisa nemam više, uništila su ga djeca.

Ali i danas, kad želim naljutiti kuma Peru, kažem mu za taj servis. Onda se smijemo nekadašnjem siromaštvu. To naša djeca danas ne mogu shvatiti. Zato i kažem da laže svaki onaj koji kaže da u siromaštvu ima ljepote. Bogami, taj tko to tvrdi ljuto se vara. Mi smo zaista bili siromašni i to vam govorim kao živi svjedok te neimaštine. 

Reći ću vam kakvo je to vrijeme bilo. Dok mi je žena bila u drugom stanju, pred porodom, zaradio sam tuberkulozu snimajući film "Nije bilo uzalud". Na snimanja smo se vozili američkim kamionima dok nas je hladio vjetar s mađarske puste. Za to vrijeme tantijeme od filma ubirali su direktori koji su pare za snimanje držali na svojim štednim knjižicama i ubirali visoke kamate. 

A mi smo svoje honorare čekali i čekali. Danas ti tramvajci imaju dobre mirovine, a mi smo tu gdje smo. Tada nismo mogli ništa učiniti. Dabogda se to vrijeme više ne ponovilo. Nikad.


Čini mi se da je Buzančić opterećen siromaštvom. 

O čemu god razgovarali, vraća se na neimaštinu. Kao da negdje duboku u njemu živi, intenzivno, jedan siromašan buntovnik koji se stidi svoga siromaštva. 

Kažem mu kako je austrijski glumac i pisac komedija, Johann Nestroy (1801-1862), napisao: 

"Siromaštva se ne treba stidjeti. Mnogo je više ljudi koji bi se morali stidjeti svoga bogatstva." 

Na tu malu i bezazlenu provokaciju, Buzančić spremno odgovara:

- Slažem se da ima mnogo više ljudi koji bi se morali stidjeti svoga bogatstva. Ali, ne slažem se da se siromaštva ne treba stidjeti. Jer, kako kaže madagaskarska narodna poslovica: 

"Na mršava bivola ni muhe ne slijeću." 

Ja se ne stidim svoga negdašnjeg siromaštva zato što sam bio siromašan iz dokolice i nerada. Naprotiv, radio sam. I to vrlo mnogo. Međutim, taj rad nikad nije bio adekvatno plaćen. Mnogi su za svoj nerad bili znatno više plaćeni od onih koji su radili. U tome je nesporazum. 

U nas su osnivane komisije za ispitivanje podrijetla imovine. Mislilo se da ćemo tako doskočiti onima koji su raznim makinacijama i nečasnim rabotama stekli nezaslužena materijalna dobra. Nikad, koliko me pamćenje služi, nije osnovana Komisija za ispitivanje nezasluženog siromaštva! 

Ne može čovjek koji radi godinama svoj posao, dobro i pošteno, biti siromašan. Valjda je, dobro radeći, morao nešto i zaraditi. Da smo tako pristupali našem osnovnom problemu, izbjegli bismo uravnilovku. 

Kad govorim o dobu siromaštva, onda ne govorim o svome siromaštvu, nego o općem. Vi ste me očito, pogrešno razumjeli, pa ste citirali Nestroya. Mogao bih vam odgovoriti i citatom iz "Pančatantre", staroindijske zbirke basni i priča koja sadrži pet doktrina o upravljanju državom. 

Ondje stoji: 

"Siromah se stidi svoga siromaštva; stideći se, on gubi ponos; bez ponosa, njega preziru; preziran, odaje se tuzi; tuga ga vodi u očaj; očaj mu muti razum, a svak zna da nepametna čovjeka vreba propast. Ah! siromaštvo je korijen svih zala." 

Jeste li me sad razumjeli? 

Znate, umjeti biti siromašan, to je jedna vrst umjetnosti. Hrvatski slikar Vjekoslav Karaš pisao je Ljudevitu Gaju

"Ja sam se počeo jednu umjetnost učiti, to jest od kruha i vode živjeti." 

Karaš je umro mlad, očito ne naučivši tu vrst umjetnosti. Mi smo je ne samo naučili, nego i usavršili.

Zašutio je. 

Kao da se želi koncentrirati na iduće rečenice. A potom je, otpivši gutljaj "Votke Wiborowe" (te čulne Poljakinje, kako je u jednoj pjesmi, posvećenoj Alojzu Majetiću, napisao Tito Bilopavlović) nastavio:

- Istina je da čovjek na greškama uči... Ali mi punih četrdesetak godina nismo na greškama naučili ništa. Ni u društvenom, ni u privrednom, ni u kulturnom životu. Samoupravljanje je lijepa izmišljotina, ali valja znati da svi jednako ne startamo u tom samoupravljanju. 

Zaista ne mislim nikoga potcjenjivati, ali jednaku odgovornost na radnom mjestu ne mogu snositi direktor i čistačica. Po meni, to je izbjegavanje odgovornosti. Jer čistačica na svome radnom mjestu odgovara samo za svoje radne rekvizite, metlu i ostalo, a direktor odgovara, ili bi trebao odgovarati, za sve što se zbiva u kolektivu kojim upravlja. 

Zato direktor i čistačica ne mogu jednako samoupravljati. On je odgovorniji, premda se ni njena odgovornost ne može i ne smije zanemariti. Ako nam je to jasno, onda ideja o samoupravljanju mora počivati na dobrom i odgovornom radu. Mislim da je svaki čovjek, koji pošteno i odgovorno radi, dobar samoupravljač. 

U nas su ljudi, u poratnom zanosu, zaista dobro radili. Radeći, oni su i griješili. I umjesto da smo učinjene greške ispravljali, mi smo ih zataškavali, amaterski glumeći nepogrešive. I tako godinama. 

Jednoumlje, bez obzira na koju se ideološku podlogu poziva, nikad sebi nije dopuštalo priznavanje grešaka. Uvijek su drugi bili krivi za naše promašaje. Uglavnom vanjski ili unutrašnji ideološki neprijatelji. Njima se sve pripisivalo. Svoje su greške upisivali na opći žiro-račun. I tako uspjeli sačuvati apsolutnu vlast. 


Valja nam početi ispočetka



Postoji jedna izreka, ne bih se mogao sjetiti izvornika, koja glasi: "ako su svi oko tebe u krivu, a samo ti u pravu, onda s tobom nije nešto u redu." 

Naši se vlastodršci nisu nikad zamislili nad tom porukom.

Mi već godinama govorimo o mnogim privrednim promašajima. Obrovac je postao sinonim za svu tu našu megalomansku skorojevštinu, bez obzira u kojoj su našoj republici nastajali. Bezbroj takvih "spomenika" podignuto je po cijeloj Jugoslaviji, kao obilježje našoj gluposti. I to samo zato što smo pristajali ne izgovoriti onu čuvenu rečenicu - "Car je gol!" Ili: "U cara Trajana kozje uši!" 

Zaboravljajući, pritom, da će istina o Trajanovim kozjim ušima ipak jednom ugledati svjetlo dana. 

Naši se "Obrovci" ne odnose samo na privredu. "Obrovci" postoje i u društvu i u kulturi. Društveni je "Obrovac", recimo, komunizam. Zatirući jednu ideologiju, komunizam je, zapravo, zatro sve ostale ideologije, pa i onu koju je sam propovijedao. Dakako, služeći se represivnim mjerama kao jedinim obrambenim sredstvom. A iz povijesti nam je moralo biti jasno kako završavaju sve represije. 

Međutim, nama povijesno iskustvo nije, izgleda, bilo potrebno. Slično je i s kulturom. U kulturu se zaista loše ulagalo. Minorni književnici postajali bi, preko noći, klasici. Tiskala su se njihova književna djelca koja su završavala, uglavnom, u skladištima. 

Snimali smo ideološke, a ne umjetničke filmove. Netalentirane slikare i njihova djela proglašavali epohalnim slikarstvom. Igrali razne kazališne predstave zanemarivog umjetničkog dometa. Sve to smatram kulturnim "Obrovcima". A to je bilo moguće samo zato što nismo pristajali na odgovornost. Nismo priznavali tržište kao mjerilo vrijednosti. I Jugoslavija je, zahvaljujući takvom nestručnom gospodarenju, postala jedan veliki "Obrovac".

Buzančić je postao gradonačelnik Zagreba. 

Pitam ga kako misli, kao čelnik Zagreba, prevladati stanje koje nas je dovelo do hamletovske dileme -  biti ili ne biti?

- Eh, kad bi to ovisilo o meni! Mislim da pojedinac o tome ne može odlučivati. Bitna je svijest do koje smo dospjeli. 

Smatram da će promjena vlasti zaista uvesti odgovornost za rad. Odgovorni moraju odgovarati za ono za što su primili odgovornost. Ako program koji ste ponudili, naprimjer, pukne, onda ćete morati otići sa svoga radnog mjesta i učiniti mjesto drugome, boljemu od sebe. Tako će, za kratko vrijeme, pravi ljudi doći na prava mjesta. Tako ćemo svaki neuspjeh likvidirati. 

A zato nam valja početi ispočetka. Naš je dosadašnji kulturni, društveni i privredni život počivao na oponašanju takozvane marksističke ideologije. S veseljem se nadam da je prošlo doba imitacije. I da ćemo uspjeti eliminirati političku odgovornost. To bi imala biti osnova nove politike. 

Nećete morati politički odgovarati za profesionale promašaje. Za profesionalni promašaj valja uvesti i profesionalnu odgovornost. Dakako, osnova svega je plaćanje za učinjeni rad. Ako ste dobro radili, bit ćete dobro plaćeni, a za loš rad slijedi loša plaća, odnosno - smjenjivanje. 

Mislim da je prošlo doba kolektivne odgovornosti. Jer kolektiv ne može biti kriv za loše poslovanje pojedinca. Ako urednik u izdavačkoj djelatnosti ne radi dobro svoj posao - a tržište će pokazati rezultate njegova rada - onda ga treba osloboditi te odgovorne dužnosti i na njegovo mjesto dovesti čovjeka koji će to raditi bolje. 

Tako će biti i u kazalištima, i u kinematografiji i u svim ljudskim domenama.

Pokušavam mu se suprotstaviti tvrdnjom da tako, barem u umjetnosti, neće doći do pravih rezultata, jer umjetnost je specifična, nju običan svijet ne razumije itd.

Nasmijao se:

- Hajte, molim vas, to su priče za malu djecu. Sva najveća umjetnička filmska djela snimljena su tako da su razumljiva i stručnjacima i laicima. Nemojte mi reći da je Shakespeare nerazumljiv. Ili Homer, Cervantes, Gogolj, Dostojevski, Tagore, Hemmingway, Krleža, Marinković, Ujević, Cesarić, Salinger, Joyce i mnogi drugi koji su napisali golemu biblioteku umjetnički vrijednih djela, a pritom vrlo razumljivih. 

Nećete mi reći da običan gledalac ne može uočiti genij Pere Kvrgića, Orsona Wellsa, Grete Garbo, Gregorya Pecka... Ili Leonarda, Picassa, Van Gogha, Kraljevića, Meštrovića... Mislim da kazališna publika itekako razlikuje režiju jednog Gavelle od režije nekih drugih režisera, da ih ne imenujem. 

Tako je i u novinarstvu. Vaši čitatelji kupuju vaše novine zato što im one pružaju upravo ono što hoće. A što to vojska "Studijevih" čitalaca hoće, to mora znati vaš glavni i odgovorni urednik. Ako to ne zna, onda nije dobar urednik, pada vam naklada i vi ćete se ugasiti kao tjednik namijenjen tome i tome. 

Hoću reći, glavni urednik zna što hoće, a to što hoće, to i traži od ljudi s kojima radi. Ako ljudi izvršavaju ono što on hoće, onda su novine dobre ili loše. Vi ne možete odgovarati za generalnu politiku svoga lista. Niste plaćeni za to. Vi ste plaćeni za posao koji on traži od vas, dobro znajući što hoće i što vi možete. Ako svoj posao ne uradite dobro, onda vam taj posao više neće povjeravati. Naći će boljega. To je tržište. 

Ne možemo neprestano proizvoditi cipele, bez obzira na njihovu kvalitetu, ako te cipele ne idu na tržištu. Ali isto tako valja znati da se za dobru cipelu neće saznati ako o toj cipeli ne date pravovaljanu informaciju. Pa dobar direktor zna da mu radnici proizvode dobre cipele, a ne prodaju se zato što tržište nema pravu informaciju o tim cipelama. A da nema pravu informaciju, kriva je ta i ta služba. Nešto u toj službi ne valja. Zato će pravi direktor zadržati dobre radnike, a smijeniti loše informatičare itd. 

Nadam se da sam bio dovoljno precizan. 

Nova će vlast nastojati promovirati upravo takav rad. To je zaista jedini način da se uklopimo u svjetska, a samim tim i u europska, pozitivna gospodarska, društvena i kulturna zbivanja. Inače ćemo ostati na margini i svjetskog i europskog razvoja. Ostat ćemo Krležina balkanska krčma, što, uostalom, još uvijek i jesmo

Mi smo, u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, toga svjesni. Zato i težimo demokraciji u njenom pravom značenju. Znamo da to neće ići baš lako, ali cilj je tako dobar da valja njemu težiti. Koliko ćemo u tome uspjeti, ne ovisi samo o nama, koji smo sada na vlasti, nego i o ljudima koji su nam pružili povjerenje, pa i o onima drugima povjerenje kojih tek nastojimo steći. 

A to, zasad, ide prilično teško. Znate, mi zaista nismo navikli na demokraciju.

U svakom od nas još čuči onaj prokleti cenzor. Kad ga izbacimo iz sebe, e onda ćemo tek biti na dobrom putu. A za izbacivanje cenzora u sebi ne tražimo četrdeset i pet godina, koliko je imala na raspolaganju bivša vlast, nego samo dvije godine mirna rada. Mislim da će se tek tada moći uočiti promjene zbog kojih smo se upustili u borbu s jednoumljem koje je do sada vladalo.

Pokušavam, ne bez lagane doze cinizma, nagovoriti Buzančića da govori o sličnosti i razlici između gradonačelnika kojeg je igrao u TV seriji "Velo misto" i njegove današnje funkcije. 

Boris s velikodušnim smiješkom prelazi preko očite malicioznosti.

I sam cinik, dopušta mi tu malu dozu zloće i, shvaćajući pitanje najozbiljnije, odgovara:

- Gospode Bože, zar i vi zbrajate kruške i jabuke?! Ali, ako već insistirate, odgovorit ću. Gradonačelnik u "Velom mistu" napisan je kao pozitivan lik, s namjerom da se svidi televizijskom pučanstvu. Je li on bio toliko pozitivan ili nije, to sad više nije važno. 

Mislim da ga je Miljenko Smoje pomalo idealizirao želeći postići povratni efekt kod svih tadašnjih i budućih gradonačelnika. Evo vam uzorak, gospodo, pa se izvolite tako ponašati kao gradonačelnici! 

Mene danas ljudi susreću i govore: "Lako je vama, trebate biti samo onakvi kakvi ste bili u "Velom mistu" i sve će biti u redu!" Ili: "Imate iskustvo iz "Velog mista", znate kakve gradonačelnike voli narod, samo budite takvi!" 

A je li to moguće? 

Otkad sam postao čelnik Zagreba, neprestano se pitam kako biti onakav kakav je bio drugi čovjek, i to čovjek kojem sam pozajmio lik i sve druge što sam tada nosio u sebi? Gradonačelnik kojeg sam glumio bio je, najvjerojatnije, obljubljen. Međutim, to je bilo drukčije, jednostavnije doba i političkog i gradskog života. 

Moja želja da budem upravo onakav kakav sam bio u "Velom mistu" jednostavno se ne može ostvariti. 

Danas javnost - a to znači tisak, televizija i radio - vreba, čini mi se, isključivo na moje gafove. Imam dojam da je otvoren lov na sve moje greške, one koje sam napravio, ako sam ih činio, pa čak i one koje ću, u nekoj zamišljenoj budućnosti, napraviti. A teško je raditi u takvim uvjetima. 

Ne, nemojte misliti da se žalim. O, znao sam ja što me čeka, znao to vrlo dobro! Mnoge vaše kolege, zapravo, i ne zanima što ja radim i kako to radim. Zanimaju ih moji krivi koraci, da se košarkaški izrazim. Razumijem ih. To je pitanje tiražnosti novina. A mnogo je tiražniji kritički napis od, uvjetno rečeno, pozitivnog. 


Mladenački snovi bili su srušeni



Dakako, od kritika ne bježim, čak su mi i draže ako su dobronamjerne. Ja sam u "Velom mistu" imao tekst kao predložak. Sve što sam rekao u seriji, bilo je napisano. O mojoj ulozi brinuli su se režiser, scenograf, kostimograf i svi ostali vezani uz taj projekt. Danas je sve drukčije. Moram dobro paziti na svaku svoju izjavu, a kao gradonačelnik često moram govoriti javno.

Dakako, pritom moram sam izmišljati što ću govoriti. A ja se ne volim ponavljati. To nisam volio ni kao glumac. Bježao sam od stereotipnosti. Priznajem, to mi je sada velika muka. 

Mišljenja sam da se govornici ne bi smjeli ponavljati. Jer, ako u publici postoji i jedan čovjek koji je jučer slušao ono što sam govorio, ako nešto, slično danas čuje, reći će: 

"Evo, i ovi se ponavljaju kao i oni od jučer." 

Ja to nastojim izbjeći. Koliko mi uspijeva, ne znam, ali ću na tome ustrajati. Dakako, imam savjetnike. Nemam kostimografa, nemam šaptača, nemam režisera koji će napraviti mizanscenu. Svaki dan dolazim u kontakt s mnoštvom ljudi koji od mene, kao gradonačelnika, očekuju da ih barem saslušam. Svaki me dan posjećuju razne delegacije, domaće i inozemne, i moram u razgovorima biti diplomat. A ja nisam potpuno izučio diplomatsku vještinu...

Eto, neki sam dan razgovarao sa 25 američkih vrhovnih sudaca. 

Sve su to stručnjaci koji su prilično obaviješteni o našoj situaciji. Njihove informacije o nama su globalne naravi - o nijansama, nemaju pojma. E, sad, kako razgovarati s njima? Oni, kao mister Vu San Pei u jednom Krležinu putopisu, ne razumiju naše različitosti, a ja im upravo o tim različitostima moram govoriti. 

Budući da sam ih primio u Dvercima, morao sam im objasniti da ja ne stanujem tu (što ih je začudilo), da u tim prekrasnim prostorima nemam radnih prostorija (što ih je još više začudilo), nego da taj prostor služi samo za primanja i slično. 

Sličnosti između glumca Borisa Buzančića, gradonačelnika u TV-seriji "Velo misto", i Borisa Buzančića, današnjeg gradonačelnika Zagreba, nema nimalo. Činjenica je da nastojim, i da ću nastojati, biti gradonačelnik Zagreba kojeg će njegovi sugrađani voljeti. Koliko ću u tome uspjeti, pokazat će vrijeme. 

Vjerujte mi, velika je razlika između glumca koji glumi zadanu ulogu i čovjeka koji nastoji dobro obaviti posao koji su mu život i ljudi povjerili. Uostalom, to vi družeći se godinama s nama glumcima, znate isto tako dobro kao i ja.

Pitam ga kakva su mu iskustva, za protekla dva mjeseca, u upravljanju gradom?

- Za dva mjeseca ne može se bogzna što učiniti. Sad nastojimo, uza svakidašnje poslove, ispraviti greške koje su učinjene u prošlih četrdeset i pet godina. Jedna od grešaka je uklanjanje spomenika banu Jelačiću. Taj posao napreduje i spomenik će biti na Trgu Republike 16. listopada. Eto, čak ni to nismo mogli napraviti bez komplikacija. 

U ova dva mjeseca stekao sam dojam da nam mnogi ne žele pomoći. Bilo je raznih podvalica koje smo, na svu sreću, uz svesrdnu pomoć sugrađana, uspjeli svladati. A spomenik, je, zamislite, srušen noću. Oni hrabri borci, koji su se za rata suprotstavili daleko jačem neprijatelju, nisu smogli hrabrosti da spomenik sruše danju. Srušili su ga, kukavički, noću, plašeći se, valjda, glasa javnosti. Ni danas mi nije jasno zašto su se bojali brončanog bana i brončanog konja!

Četrdesetak godina Buzančić je kao glumac proveo na sceni, u kazalištima, pred filmskim i televizijskim kamerama. 

Zanima me neće li mu nedostajati scena i pljesak zahvalne publike?

- Ne. Sad mislim da se više nikada neću vratiti na scenu. Rekao sam već da sam rano shvatio svu limitiranost našeg posla u socijalističkim uvjetima. Mladenački snovi bili su srušeni nemogućnošću da se radi onako kako smo sanjali. Ali to ne znači da budućim generacijama ne želim pomoći. Naprotiv, učinit ću sve da buduće glumačke generacije dobiju uvjete koje mi, nažalost, nismo imali. 

Onakve uvjete koje imaju naše kolege u civiliziranom svijetu. A u civiliziranom svijetu čovjek može pristojno živjeti od svoga rada. 


Uspio sam sva ta iskušenja nadvladati



Ja nisam imao prilike tako živjeti. Uvijek sam bio u nekakvoj žurbi. S pokusa smo, moje kolege i ja, morali juriti na razna radio, televizijska i filmska snimanja. Onda predstava i tako unedogled. Valjalo je boriti se za egzistenciju. I svoju i svoje obitelji. 

U toj borbi stradavali su, dakako, obitelj. Nisam se mogao dovoljno posvetiti obiteljskom životu. Imao sam sreću da me obitelj, žena i djeca, razumije.

Šarmantan, pristao i popularan, Boris je, znam, bio meta mnogih žena. 

Unatoč tome, uspio je sačuvati obitelj. U njegovu životu nema ljubavnih afera. Kako mu je to uspjelo?

- Meni je moja obitelj uvijek bila na prvom mjestu. Radeći s kolegicama, vrlo lijepim ženama, normalno je da sam dolazio u razne napasti. Uspio sam sva ta iskušenja nadvladati. Mogao sam zamisliti, čak i osjetiti, bol koju bih učinio ženi i djeci da sam podlegao izazovima. 

Tu im bol nisam smio priuštiti. Ne pripadam toj vrsti ljudi. 

Volim svoju ženu i djecu, volim svaki naš zajednički trenutak. I nema te ljepotice koja bi mi mogla nadoknaditi moju obitelj.

Ja sam kršćanski odgojen, meni je obitelj sve. Znate, ljubavne avanture su samo ljubavne avanture. Nisam čovjek koji bi, zbog svoje trenutačne ugode, činio ljude oko sebe nesretnim. Ja sam toliko vezan uz obitelj da sam odbijao poslove koji bi mi donijeli velika materijalna dobra. Međutim, da bih ta dobra stekao, trebao sam se neko vrijeme odvojiti od obitelji. Nisam ih htio vući, sa sobom po svijetu. 

Tako mi je propao angažman u Njemačkoj, tako su mi propali i neki veliki filmski projekti. Nije mi žao. Zapravo, ne žalim ni za čim. Premda sam mnogim stvarima nezadovoljan, to nezadovoljstvo zamjenjuje beskrajna sreća saznanja da sam uspio sačuvati obitelj.

A prijateljstva? Je li uspio sačuvati stara glumačka prijateljstva?

- Pa ne bi se moglo reći da smo se pretjerano privatno družili. Bili smo u trajnoj žurbi, u trci za egzistencijom, kako sam rekao. Ipak, družili smo se privatno, uglavnom na rođendane naše djece. Djeca su nam sad odrasla, pa se rijetko privatno nalazimo. Ipak, uspio sam sačuvati prijateljstvo s Vanjom Drachom

S njim, zapravo, nikad nisam bio jako intiman. Bili smo dobri prijatelji i to je prijateljstvo do danas ostalo nepomućeno. Život nas nije dovodio u situacije, zahvaljujući obostranom razumijevanju, koje bi nas mogle razdvojiti. 

Ostao sam prijatelj s Matom Ergovićem, iako se vrlo rijetko viđamo. Mato je odselio u Dubrovnik. Dakako, tu su Pero Kvrgić, Emil Glad, Nada Subotić i njen muž Jure Kaštelan, sve do njegove nedavne smrti, i mnogi drugi, da ne nabrajam. 

Žao mi je što, zbog posla, nisam prije uspio upoznati privatno sjajnog čovjeka i glumca Zvonka Strmca. Sad, pod stare dane, nastojimo druženjem nadoknaditi propušteno.

Za kraj razgovora ostavio sam anegdotu o Buzančiću kao glumcu koji je teško pamtio tekstove uloga koje je glumio. 

Jednom je... ipak je bolje da o tome priča sam Boris.

- Vi vjerojatno mislite na ono što mi je učinio Miše Račić. Snimali smo jednu dramu, a Miše je bio scenograf. Ja sam uskočio umjesto jednog kolege i nisam do kraja uspio naučiti tekst. Budući da je tekst bio na starohrvatskom jeziku, dosjetio sam se i na kulise upisao svoje replike. One u koje nisam bio siguran. 

To sam učinio točno tako da sam mogao, krećući se scenom, neprimjetno provjeriti tekst koji sam trebao izgovoriti. 

Neposredno prije snimanja, svi smo otišli u garderobu i šminkeraj. Miše Račić je to vrijeme iskoristio i moje napisane replike prebojio bijelom bojom

Kad su nas pozvali na snimanje, a morate znati da se snimalo uživo, počeo sam dobro. Znao sam tekst i sve je bilo u redu. Ali, u scenama gdje sam bio nesiguran, zapeo sam. Bacio sam pogled na mjesto kamo sam zapisao svoj dijalog, ali mjesto je bilo sasvim čisto. U prvi sam mah pomislio da stojim na krivom mjestu, pa sam se, preplašeno osvrnuo. Ali, nigdje mog teksta. 

Možete misliti u kakvoj sam se situaciji našao! 

Snimanje se nije moglo prekinuti. Oblila su me zrna znoja. Sjećam se, upravo je na redu bila ljubavna scena iz "Robinje" Hanibala Lucića, s Dunjom Rajter. Zagrlio sam je i trebao sam joj nešto nježno šapnuti na uho. Ali, umjesto nježnih riječi, Dunja je mogla čuti moje tihe kletve. Dakako, te kletve nije mogao uhvatiti mikrofon, ali ona ih je dobro čula. 

Pokušao sam nešto improvizirati, ali teško je improvizirati na starohrvatskom jeziku. Te su je psovke zbunile, pa je i ona počela mucati. Shvatio sam da scenu treba skratiti, nešto sam nerazumljivo izgovorio i, što da duljim, snimanje smo nekako završili. 

Čim je režiser rekao da je snimanje završeno, odjurio sam potražiti Račića, ali on je znao što ga čeka, pa je, još za snimanja, pobjegao kući. Uh, da sam ga se dočepao, ne bi mu bilo lako! Još i sad se oznojim kad se prisjetim toga. 

Miše Račić me izbjegavao nekoliko mjeseci. Shvatio je da je to, što je učinio, bila neslana šala. Da, zapravo, uopće nije šala. Da štos, koji drugome može napakostiti, ne može biti šala. 

Poslije smo se objasnili. On zaista nije mislio zlonamjerno. Mislio je samo na štos. Za snimanja je shvatio da štos nije štos, pa se pokupio. Otišao je jer je shvatio da je zeznuo ne samo mene, nego i trud svih nas. A nije se moglo ništa popraviti.

Na kraju, pitam Buzančića zar se zaista nikad neće vratiti na scenu?

- A zašto da se vraćam? Nisam više mlad. Što sam kao glumac uradio - uradio sam. Znate, ja nikad nisam imao dovoljno taštine za glumca. Taj manjak taštine razlog je što danas ne žalim za scenom. I što nisam učinio sve ono što se od mene očekivalo.

Glumci... glumci... da bi čovjek bio izvanredan glumac mora živjeti barem metar iznad zemlje. A ja taj metar, zahvaljujući okolnostima, nikad nisam dočekao. I kad bi se malo uzdigao iznad zemlje, uvijek se našao netko tko me je, prilično bolno, spustio.

Razgovarao: Kemal Mujičić, obrada: Yugopapir (Studio, jul 1990.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)