U nas su osnivane komisije za ispitivanje podrijetla imovine. Mislilo se da ćemo tako doskočiti onima koji su raznim makinacijama i nečasnim rabotama stekli nezaslužena materijalna dobra. Nikad, koliko me pamćenje služi, nije osnovana Komisija za ispitivanje nezasluženog siromaštva
*****
Znalo se događati da se na raznim snimanjima, mi glumci izlažemo nevjerojatnim opasnostima po zdravlje. Čujte, mokra i blatna roba sušila se na nama!
Pa zar se u takvim uvjetima mogla stvarati svjetska kinematografija?! Naš je rad više ovisio o političkim stavovima naših odgovornih drugova, nego od umjetničkih zahtjeva pisaca i režisera.
Ni o televiziji Boris nema bolje
mišljenje, premda je napravio nekoliko divnih uloga na malim
ekranima.
U našem je pamćenju još uvijek serija "Veliki i
mali", u kojoj je, skupa sa Sandom Langerholz i svojim sinom Ivanom uspio pokupiti
mnoge hvalospjeve.
- Serija je bila dobro zamišljena.
Milan Grgić i Berislav Makarović, pisac i režiser, uspjeli su na
mali ekran progurati, pokraj mnogih ruralnih tema, i građanski
život. Unatoč režiserovoj ambiciji, po mome dubokom uvjerenju,
nismo uspjeli napraviti pravi profesionalni posao. Snimali smo u
gotovo nemogućim uvjetima.
Na nagovor prijatelja dopustio sam da moj
sin igra u seriji. Međutim, tražio sam da se svi povinujemo
njegovim mogućnostima. Bio je premali da bih dopustio da ga
profesionalno maltretiraju. On snimanje nije smio shvatiti kao obvezu
koja bi mu poremetila normalno djetinjstvo. Nažalost, često se to
zaboravljalo, pa sam zbog njega znao prekidati snimanje i po nekoliko
dana.
Činjenica je da je ta serija, bez obzira na sve manjkavosti,
ipak osvježila naš televizijski program. Pitam se, što bismo
napravili da smo radili, u uvjetima kakvi su u velikom svijetu sasvim
normalni? Uvjeren sam da bi serija "Veliki i mali" bila i u svjetskim
razmjerima pravi hit.
Ovako, napravili smo polovičan posao. A da je
polovičan dokaz je da seriju nismo uspjeli prodati tamo gdje bismo
se htjeli ugurati, dakle u Europu, u razvijen televizijski svijet.
Televizija, kao i film, ne trpe polovično učinjen posao.
Buzančić je veoma vezan za obiteljski
život.
Vjerojatno zbog toga što je rano ostao bez roditelja, pa je
svojim obiteljskim životom htio nadoknaditi ono što mu je u
djetinjstvu i mladosti manjkalo.
Dinarska grubost, a ne lijepo udvaranje
- Rekao sam da sam ženu upoznao na
jednom domskom sastanku u Gundulićevoj ulici. Moja današnja supruga
Katja rođena Dalbelo, Sinjanka je. Bila je curica s velikim
začuđenim očima, usnica crvenih kao zrele trešnje. Teško je
živjela uz bijelu kavu, kruh i cigarete.
Odmah sam se zaljubio u
nju, ali me ona nije posebno "fermala". Nastojao sam je
osvojiti raznim poklončićima, bonbonima na primjer, ali ni to nije
pomagalo. Bio sam puno zaljubljeniji u nju nego što je ona bila u
mene.
Kao Sinjanka očekivala je od mene agresivniji nastup, ali ja u
životu nikad nisam bio agresivan.
Poslije sam shvatio da je ona
tražila apsolutnu mušku dominaciju, da je odgojena u smislu da žena
mora samo pristati ili ne pristati. Ona nije tip žene koja bi svoje
osjećaje pokazivala javno. Odgojena u ženskim strahovima, stidna,
očekivala je od mene dinarsku grubost, a ne lijepo udvaranje,
mladićko šepurenje i slično.
Poslije nekoliko prekida, ipak sam
je uspio nagovoriti na vjenčanje i mi smo se vjenčali 1956. godine.
Dakako, vjenčanje je bilo skromno kao
sva ondašnja vjenčanja. Bili smo siromašni, čak nismo imali para
ni za vjenčano prstenje. Budući da je ona na prstenu inzistirala,
Tonči Vrdoljak mi je pomogao da joj kupim prsten.
Pero Kvrgić i
Nada Subotić bili su nam vjenčani kumovi. Zapravo, oni su jedini
pristali da nam svjedoče pri vjenčanju. I Pero i Nada bili su
siromašni. Kao vjenčani dar poklonili su nam neki keramički servis
za rakiju. Tog servisa nemam više, uništila su ga djeca.
Ali i danas, kad želim naljutiti kuma
Peru, kažem mu za taj servis. Onda se smijemo nekadašnjem
siromaštvu. To naša djeca danas ne mogu shvatiti. Zato i kažem da
laže svaki onaj koji kaže da u siromaštvu ima ljepote. Bogami, taj
tko to tvrdi ljuto se vara. Mi smo zaista bili siromašni i to vam
govorim kao živi svjedok te neimaštine.
Reći ću vam kakvo je to
vrijeme bilo. Dok mi je žena bila u drugom stanju, pred porodom,
zaradio sam tuberkulozu snimajući film "Nije bilo uzalud".
Na snimanja smo se vozili američkim kamionima dok nas je hladio
vjetar s mađarske puste. Za to vrijeme tantijeme od filma ubirali su
direktori koji su pare za snimanje držali na svojim štednim
knjižicama i ubirali visoke kamate.
A mi smo svoje honorare čekali
i čekali. Danas ti tramvajci imaju dobre mirovine, a mi smo tu gdje
smo. Tada nismo mogli ništa učiniti. Dabogda se to vrijeme više ne
ponovilo. Nikad.
Čini mi se da je Buzančić opterećen
siromaštvom.
O čemu god razgovarali, vraća se na neimaštinu. Kao
da negdje duboku u njemu živi, intenzivno, jedan siromašan
buntovnik koji se stidi svoga siromaštva.
Kažem mu kako je
austrijski glumac i pisac komedija, Johann Nestroy (1801-1862),
napisao:
"Siromaštva se ne treba stidjeti. Mnogo je više ljudi
koji bi se morali stidjeti svoga bogatstva."
Na tu malu i
bezazlenu provokaciju, Buzančić spremno odgovara:
- Slažem se da ima mnogo više ljudi
koji bi se morali stidjeti svoga bogatstva. Ali, ne slažem se da se
siromaštva ne treba stidjeti. Jer, kako kaže madagaskarska narodna
poslovica:
"Na mršava bivola ni muhe ne slijeću."
Ja se
ne stidim svoga negdašnjeg siromaštva zato što sam bio siromašan
iz dokolice i nerada. Naprotiv, radio sam. I to vrlo mnogo. Međutim,
taj rad nikad nije bio adekvatno plaćen. Mnogi su za svoj nerad bili
znatno više plaćeni od onih koji su radili. U tome je nesporazum.
U
nas su osnivane komisije za ispitivanje podrijetla imovine. Mislilo
se da ćemo tako doskočiti onima koji su raznim makinacijama i
nečasnim rabotama stekli nezaslužena materijalna dobra. Nikad,
koliko me pamćenje služi, nije osnovana Komisija za ispitivanje
nezasluženog siromaštva!
Ne može čovjek koji radi godinama svoj
posao, dobro i pošteno, biti siromašan. Valjda je, dobro radeći,
morao nešto i zaraditi. Da smo tako pristupali našem osnovnom
problemu, izbjegli bismo uravnilovku.
Kad govorim o dobu
siromaštva, onda ne govorim o svome siromaštvu, nego o općem. Vi
ste me očito, pogrešno razumjeli, pa ste citirali Nestroya.
Mogao bih vam odgovoriti i citatom iz "Pančatantre",
staroindijske zbirke basni i priča koja sadrži pet doktrina o upravljanju državom.
Ondje stoji:
"Siromah se stidi svoga siromaštva; stideći se, on gubi ponos; bez ponosa, njega preziru; preziran, odaje se tuzi; tuga ga vodi u očaj; očaj mu muti razum, a svak zna da nepametna čovjeka vreba propast. Ah! siromaštvo je korijen svih zala."
Jeste li me sad razumjeli?
Znate, umjeti
biti siromašan, to je jedna vrst umjetnosti. Hrvatski slikar
Vjekoslav Karaš pisao je Ljudevitu Gaju:
"Ja sam se počeo
jednu umjetnost učiti, to jest od kruha i vode živjeti."
Karaš
je umro mlad, očito ne naučivši tu vrst umjetnosti. Mi smo je ne
samo naučili, nego i usavršili.
Zašutio je.
Kao da se želi
koncentrirati na iduće rečenice. A potom je, otpivši gutljaj "Votke Wiborowe" (te
čulne Poljakinje, kako je u jednoj pjesmi, posvećenoj Alojzu
Majetiću, napisao Tito Bilopavlović) nastavio:
- Istina je da čovjek na greškama
uči... Ali mi punih četrdesetak godina nismo na greškama naučili ništa. Ni u
društvenom, ni u privrednom, ni u kulturnom životu. Samoupravljanje
je lijepa izmišljotina, ali valja znati da svi jednako ne startamo u
tom samoupravljanju.
Zaista ne mislim nikoga potcjenjivati, ali
jednaku odgovornost na radnom mjestu ne mogu snositi direktor i
čistačica. Po meni, to je izbjegavanje odgovornosti. Jer čistačica
na svome radnom mjestu odgovara samo za svoje radne rekvizite, metlu
i ostalo, a direktor odgovara, ili bi trebao odgovarati, za sve što
se zbiva u kolektivu kojim upravlja.
Zato direktor i čistačica ne
mogu jednako samoupravljati. On je odgovorniji, premda se ni njena
odgovornost ne može i ne smije zanemariti. Ako nam je to jasno, onda
ideja o samoupravljanju mora počivati na dobrom i odgovornom radu.
Mislim da je svaki čovjek, koji pošteno i odgovorno radi, dobar
samoupravljač.
U nas su ljudi, u poratnom zanosu, zaista dobro
radili. Radeći, oni su i griješili. I umjesto da smo učinjene
greške ispravljali, mi smo ih zataškavali, amaterski glumeći
nepogrešive. I tako godinama.
Jednoumlje, bez obzira na koju se
ideološku podlogu poziva, nikad sebi nije dopuštalo priznavanje
grešaka. Uvijek su drugi bili krivi za naše promašaje. Uglavnom
vanjski ili unutrašnji ideološki neprijatelji. Njima se sve
pripisivalo. Svoje su greške upisivali na opći žiro-račun. I tako
uspjeli sačuvati apsolutnu vlast.
Valja nam početi ispočetka
Postoji jedna izreka, ne bih se
mogao sjetiti izvornika, koja glasi: "ako su svi oko tebe u krivu, a samo ti u
pravu, onda s tobom nije nešto u redu."
Naši se vlastodršci
nisu nikad zamislili nad tom porukom.
Mi već godinama govorimo o mnogim
privrednim promašajima. Obrovac je postao sinonim za svu tu našu
megalomansku skorojevštinu, bez obzira u kojoj su našoj republici
nastajali. Bezbroj takvih "spomenika" podignuto je po
cijeloj Jugoslaviji, kao obilježje našoj gluposti. I to samo zato
što smo pristajali ne izgovoriti onu čuvenu rečenicu - "Car je
gol!" Ili: "U cara Trajana kozje uši!"
Zaboravljajući, pritom, da će istina o Trajanovim kozjim ušima
ipak jednom ugledati svjetlo dana.
Naši se "Obrovci" ne
odnose samo na privredu. "Obrovci" postoje i u društvu i u
kulturi. Društveni je "Obrovac", recimo, komunizam.
Zatirući jednu ideologiju, komunizam je, zapravo, zatro sve ostale
ideologije, pa i onu koju je sam propovijedao. Dakako, služeći se
represivnim mjerama kao jedinim obrambenim sredstvom. A iz povijesti
nam je moralo biti jasno kako završavaju sve represije.
Međutim,
nama povijesno iskustvo nije, izgleda, bilo potrebno. Slično je i s
kulturom. U kulturu se zaista loše ulagalo. Minorni književnici
postajali bi, preko noći, klasici. Tiskala su se njihova književna
djelca koja su završavala, uglavnom, u skladištima.
Snimali smo
ideološke, a ne umjetničke filmove. Netalentirane slikare i njihova
djela proglašavali epohalnim slikarstvom. Igrali razne kazališne
predstave zanemarivog umjetničkog dometa. Sve
to smatram kulturnim "Obrovcima". A to je bilo moguće samo
zato što nismo pristajali na odgovornost. Nismo priznavali tržište
kao mjerilo vrijednosti. I Jugoslavija je, zahvaljujući takvom
nestručnom gospodarenju, postala jedan veliki "Obrovac".
Buzančić je postao gradonačelnik
Zagreba.
Pitam ga kako misli, kao čelnik Zagreba, prevladati stanje
koje nas je dovelo do hamletovske dileme - biti ili ne biti?
- Eh, kad bi to ovisilo o meni! Mislim
da pojedinac o tome ne može odlučivati. Bitna je svijest do koje
smo dospjeli.
Smatram da će promjena vlasti zaista uvesti
odgovornost za rad. Odgovorni moraju odgovarati za ono za što su
primili odgovornost. Ako program koji ste
ponudili, naprimjer, pukne, onda ćete morati otići sa svoga radnog
mjesta i učiniti mjesto drugome, boljemu od sebe. Tako će, za
kratko vrijeme, pravi ljudi doći na prava mjesta. Tako ćemo svaki
neuspjeh likvidirati.
A zato nam valja početi ispočetka. Naš je
dosadašnji kulturni, društveni i privredni život počivao na
oponašanju takozvane marksističke ideologije. S veseljem se nadam
da je prošlo doba imitacije. I da ćemo uspjeti eliminirati
političku odgovornost. To bi imala biti osnova nove politike.
Nećete
morati politički odgovarati za profesionale promašaje. Za
profesionalni promašaj valja uvesti i profesionalnu odgovornost.
Dakako, osnova svega je plaćanje za učinjeni rad.
Ako ste dobro radili, bit ćete dobro plaćeni, a za loš rad
slijedi loša plaća, odnosno - smjenjivanje.
Mislim da je prošlo doba
kolektivne odgovornosti. Jer kolektiv ne može biti kriv za loše
poslovanje pojedinca. Ako urednik u izdavačkoj djelatnosti ne radi
dobro svoj posao - a tržište će pokazati rezultate njegova rada - onda ga treba osloboditi te odgovorne dužnosti i na njegovo mjesto
dovesti čovjeka koji će to raditi bolje.
Tako će biti i u
kazalištima, i u kinematografiji i u svim ljudskim domenama.
Pokušavam mu se suprotstaviti tvrdnjom
da tako, barem u umjetnosti, neće doći do pravih rezultata, jer
umjetnost je specifična, nju običan svijet ne razumije itd.
Nasmijao se:
- Hajte, molim vas, to su priče za malu
djecu. Sva najveća umjetnička filmska djela snimljena su tako da su
razumljiva i stručnjacima i laicima. Nemojte mi reći da je
Shakespeare nerazumljiv. Ili Homer, Cervantes, Gogolj, Dostojevski,
Tagore, Hemmingway, Krleža, Marinković, Ujević, Cesarić,
Salinger, Joyce i mnogi drugi koji su napisali golemu biblioteku
umjetnički vrijednih djela, a pritom vrlo razumljivih.
Nećete mi
reći da običan gledalac ne može uočiti genij Pere Kvrgića,
Orsona Wellsa, Grete Garbo, Gregorya Pecka... Ili Leonarda, Picassa,
Van Gogha, Kraljevića, Meštrovića... Mislim da kazališna publika
itekako razlikuje režiju jednog Gavelle od režije nekih drugih
režisera, da ih ne imenujem.
Tako je i u novinarstvu. Vaši
čitatelji kupuju vaše novine zato što im one pružaju upravo ono
što hoće. A što to vojska "Studijevih" čitalaca hoće,
to mora znati vaš glavni i odgovorni urednik. Ako to ne zna, onda
nije dobar urednik, pada vam naklada i vi ćete se ugasiti kao
tjednik namijenjen tome i tome.
Hoću reći, glavni urednik zna što
hoće, a to što hoće, to i traži od ljudi s kojima radi. Ako ljudi
izvršavaju ono što on hoće, onda su novine dobre ili loše. Vi ne
možete odgovarati za generalnu politiku svoga lista. Niste plaćeni
za to. Vi ste plaćeni za posao koji on traži od vas, dobro znajući
što hoće i što vi možete. Ako svoj posao ne uradite dobro, onda
vam taj posao više neće povjeravati. Naći će boljega. To je
tržište.
Ne možemo neprestano proizvoditi cipele, bez obzira na
njihovu kvalitetu, ako te cipele ne idu na tržištu. Ali isto tako
valja znati da se za dobru cipelu neće saznati ako o toj cipeli ne
date pravovaljanu informaciju. Pa dobar direktor zna da mu radnici
proizvode dobre cipele, a ne prodaju se zato što tržište nema
pravu informaciju o tim cipelama. A da nema pravu informaciju, kriva
je ta i ta služba. Nešto u toj službi ne valja. Zato će pravi
direktor zadržati dobre radnike, a smijeniti loše informatičare
itd.
Nadam se da sam bio dovoljno precizan.
Nova će vlast nastojati
promovirati upravo takav rad. To je zaista jedini način da se
uklopimo u svjetska, a samim tim i u europska, pozitivna gospodarska,
društvena i kulturna zbivanja. Inače ćemo ostati na margini i
svjetskog i europskog razvoja. Ostat ćemo Krležina balkanska krčma,
što, uostalom, još uvijek i jesmo.
Mi smo, u Hrvatskoj demokratskoj
zajednici, toga svjesni. Zato i težimo demokraciji u njenom pravom
značenju. Znamo da to neće ići baš lako, ali cilj je tako dobar
da valja njemu težiti. Koliko ćemo u tome uspjeti, ne ovisi samo o
nama, koji smo sada na vlasti, nego i o ljudima koji su nam pružili
povjerenje, pa i o onima drugima povjerenje kojih tek nastojimo
steći.
A to, zasad, ide prilično teško. Znate, mi zaista nismo
navikli na demokraciju.
U svakom od nas još čuči onaj
prokleti cenzor. Kad ga izbacimo iz sebe, e onda ćemo tek biti na
dobrom putu. A za izbacivanje cenzora u sebi ne tražimo četrdeset i
pet godina, koliko je imala na raspolaganju bivša vlast, nego samo
dvije godine mirna rada. Mislim da će se tek tada moći uočiti
promjene zbog kojih smo se upustili u borbu s jednoumljem koje je do sada vladalo.
Pokušavam, ne bez lagane doze
cinizma, nagovoriti Buzančića da govori o sličnosti i razlici
između gradonačelnika kojeg je igrao u TV seriji "Velo misto"
i njegove današnje funkcije.
Boris s velikodušnim smiješkom
prelazi preko očite malicioznosti.
I sam cinik, dopušta mi tu malu dozu
zloće i, shvaćajući pitanje najozbiljnije, odgovara:
- Gospode Bože, zar i vi zbrajate
kruške i jabuke?! Ali, ako već insistirate, odgovorit ću.
Gradonačelnik u "Velom mistu" napisan je kao pozitivan
lik, s namjerom da se svidi televizijskom pučanstvu. Je li on bio
toliko pozitivan ili nije, to sad više nije važno.
Mislim da ga je
Miljenko Smoje pomalo idealizirao želeći postići povratni efekt
kod svih tadašnjih i budućih gradonačelnika. Evo vam uzorak,
gospodo, pa se izvolite tako ponašati kao gradonačelnici!
Mene
danas ljudi susreću i govore: "Lako je vama, trebate biti samo
onakvi kakvi ste bili u "Velom mistu" i sve će biti u
redu!" Ili: "Imate iskustvo iz "Velog mista",
znate kakve gradonačelnike voli narod, samo budite takvi!"
A je
li to moguće?
Otkad sam postao čelnik Zagreba, neprestano se pitam
kako biti onakav kakav je bio drugi čovjek, i to čovjek kojem sam
pozajmio lik i sve druge što sam tada nosio u sebi? Gradonačelnik
kojeg sam glumio bio je, najvjerojatnije, obljubljen. Međutim, to je
bilo drukčije, jednostavnije doba i političkog i gradskog života.
Moja želja da budem upravo onakav kakav sam bio u "Velom mistu"
jednostavno se ne može ostvariti.
Danas javnost - a to znači tisak,
televizija i radio - vreba, čini mi se, isključivo na moje gafove.
Imam dojam da je otvoren lov na sve moje greške, one koje sam
napravio, ako sam ih činio, pa čak i one koje ću, u nekoj
zamišljenoj budućnosti, napraviti. A teško je raditi u takvim
uvjetima.
Ne, nemojte misliti da se žalim. O, znao sam ja što me
čeka, znao to vrlo dobro! Mnoge vaše kolege, zapravo, i ne zanima
što ja radim i kako to radim. Zanimaju ih moji krivi koraci, da se
košarkaški izrazim. Razumijem ih. To je pitanje tiražnosti novina. A mnogo je tiražniji kritički
napis od, uvjetno rečeno, pozitivnog.
Mladenački snovi bili su srušeni
Dakako, od kritika ne bježim,
čak su mi i draže ako su dobronamjerne. Ja sam u "Velom mistu"
imao tekst kao predložak. Sve što sam rekao u seriji, bilo je
napisano. O mojoj ulozi brinuli su se režiser, scenograf,
kostimograf i svi ostali vezani uz taj projekt. Danas je sve
drukčije. Moram dobro paziti na svaku svoju izjavu, a kao
gradonačelnik često moram govoriti javno.
Dakako, pritom moram sam izmišljati što ću govoriti. A ja se
ne volim ponavljati. To nisam volio ni kao glumac. Bježao sam od
stereotipnosti. Priznajem, to mi je sada velika muka.
Mišljenja sam
da se govornici ne bi smjeli ponavljati. Jer, ako u publici postoji i jedan
čovjek koji je jučer slušao ono što sam govorio, ako nešto,
slično danas čuje, reći će:
"Evo, i ovi se ponavljaju kao i
oni od jučer."
Ja to nastojim izbjeći. Koliko mi uspijeva, ne
znam, ali ću na tome ustrajati. Dakako, imam savjetnike. Nemam
kostimografa, nemam šaptača, nemam režisera koji će napraviti
mizanscenu. Svaki dan dolazim u kontakt s mnoštvom ljudi koji od
mene, kao gradonačelnika, očekuju da ih barem saslušam. Svaki me
dan posjećuju razne delegacije, domaće i inozemne, i moram u
razgovorima biti diplomat. A ja nisam potpuno izučio diplomatsku
vještinu...
Eto, neki sam dan razgovarao sa 25 američkih vrhovnih
sudaca.
Sve su to stručnjaci koji su prilično obaviješteni o našoj
situaciji. Njihove informacije o nama su globalne naravi - o
nijansama, nemaju pojma. E, sad, kako razgovarati s njima? Oni, kao
mister Vu San Pei u jednom Krležinu putopisu, ne razumiju naše
različitosti, a ja im upravo o tim različitostima moram govoriti.
Budući da sam ih primio u Dvercima, morao sam im objasniti da ja ne
stanujem tu (što ih je začudilo), da u tim prekrasnim prostorima
nemam radnih prostorija (što ih je još više začudilo), nego da
taj prostor služi samo za primanja i slično.
Sličnosti između
glumca Borisa Buzančića, gradonačelnika u TV-seriji "Velo
misto", i Borisa Buzančića, današnjeg gradonačelnika
Zagreba, nema nimalo. Činjenica je da nastojim, i da ću nastojati,
biti gradonačelnik Zagreba kojeg će njegovi sugrađani voljeti.
Koliko ću u tome uspjeti, pokazat će vrijeme.
Vjerujte mi, velika
je razlika između glumca koji glumi zadanu ulogu i čovjeka koji
nastoji dobro obaviti posao koji su mu život i ljudi povjerili.
Uostalom, to vi družeći se godinama s nama glumcima, znate isto
tako dobro kao i ja.
Pitam ga kakva su mu iskustva, za
protekla dva mjeseca, u upravljanju gradom?
- Za dva mjeseca ne može se bogzna
što učiniti. Sad nastojimo, uza svakidašnje poslove, ispraviti
greške koje su učinjene u prošlih četrdeset i pet godina. Jedna
od grešaka je uklanjanje spomenika banu Jelačiću. Taj posao
napreduje i spomenik će biti na Trgu Republike 16. listopada. Eto,
čak ni to nismo mogli napraviti bez komplikacija.
U ova dva
mjeseca stekao sam dojam da nam mnogi ne žele pomoći. Bilo je
raznih podvalica koje smo, na svu sreću, uz svesrdnu pomoć
sugrađana, uspjeli svladati. A spomenik, je,
zamislite, srušen noću. Oni hrabri borci, koji su se za rata
suprotstavili daleko jačem neprijatelju, nisu smogli hrabrosti da
spomenik sruše danju. Srušili su ga, kukavički, noću, plašeći
se, valjda, glasa javnosti. Ni danas mi nije jasno zašto su se
bojali brončanog bana i brončanog konja!
Četrdesetak godina Buzančić je kao
glumac proveo na sceni, u kazalištima, pred filmskim i televizijskim
kamerama.
Zanima me neće li mu nedostajati scena i pljesak zahvalne
publike?
- Ne. Sad mislim da se više nikada
neću vratiti na scenu. Rekao sam već da sam rano shvatio svu
limitiranost našeg posla u socijalističkim uvjetima. Mladenački
snovi bili su srušeni nemogućnošću da se radi onako kako smo
sanjali. Ali to ne znači da budućim generacijama ne želim pomoći.
Naprotiv, učinit ću sve da buduće glumačke generacije dobiju
uvjete koje mi, nažalost, nismo imali.
Onakve uvjete koje imaju naše kolege u
civiliziranom svijetu. A u civiliziranom svijetu čovjek može
pristojno živjeti od svoga rada.
Uspio sam sva ta iskušenja nadvladati
Ja nisam imao prilike tako živjeti.
Uvijek sam bio u nekakvoj žurbi. S pokusa smo, moje kolege i ja,
morali juriti na razna radio, televizijska i filmska snimanja. Onda
predstava i tako unedogled. Valjalo je boriti se za egzistenciju. I
svoju i svoje obitelji.
U toj borbi stradavali su, dakako, obitelj.
Nisam se mogao dovoljno posvetiti obiteljskom životu. Imao sam sreću da me obitelj, žena i djeca, razumije.
Šarmantan, pristao i popularan, Boris
je, znam, bio meta mnogih žena.
Unatoč tome, uspio je sačuvati
obitelj. U njegovu životu nema ljubavnih afera. Kako mu je to uspjelo?
- Meni je moja obitelj uvijek bila na
prvom mjestu. Radeći s kolegicama, vrlo lijepim ženama, normalno je
da sam dolazio u razne napasti. Uspio sam sva ta iskušenja
nadvladati. Mogao sam zamisliti, čak i osjetiti, bol koju bih učinio ženi i djeci da sam podlegao
izazovima.
Tu im bol nisam smio priuštiti. Ne pripadam toj vrsti
ljudi.
Volim svoju ženu i djecu, volim svaki naš zajednički
trenutak. I nema te ljepotice koja bi mi mogla nadoknaditi moju
obitelj.
Ja sam kršćanski odgojen, meni je obitelj sve. Znate,
ljubavne avanture su samo ljubavne avanture. Nisam čovjek koji bi,
zbog svoje trenutačne ugode, činio ljude oko sebe nesretnim. Ja sam
toliko vezan uz obitelj da sam odbijao poslove koji bi mi donijeli
velika materijalna dobra. Međutim, da bih ta dobra stekao, trebao
sam se neko vrijeme odvojiti od obitelji. Nisam ih htio vući, sa
sobom po svijetu.
Tako mi je propao angažman u Njemačkoj, tako su
mi propali i neki veliki filmski projekti. Nije mi žao. Zapravo, ne
žalim ni za čim. Premda sam mnogim stvarima nezadovoljan, to
nezadovoljstvo zamjenjuje beskrajna sreća saznanja da sam uspio
sačuvati obitelj.
A prijateljstva? Je li uspio sačuvati stara glumačka
prijateljstva?
- Pa ne bi se moglo reći da smo se
pretjerano privatno družili. Bili smo u trajnoj žurbi, u trci za
egzistencijom, kako sam rekao. Ipak, družili smo se privatno,
uglavnom na rođendane naše djece. Djeca su nam sad odrasla, pa se
rijetko privatno nalazimo. Ipak, uspio sam sačuvati prijateljstvo s
Vanjom Drachom.
S njim, zapravo, nikad nisam bio jako intiman. Bili
smo dobri prijatelji i to je prijateljstvo do danas ostalo
nepomućeno. Život nas nije dovodio u situacije, zahvaljujući
obostranom razumijevanju, koje bi nas mogle razdvojiti.
Ostao sam
prijatelj s Matom Ergovićem, iako se vrlo rijetko viđamo. Mato je
odselio u Dubrovnik. Dakako, tu su Pero Kvrgić, Emil Glad, Nada
Subotić i njen muž Jure Kaštelan, sve do njegove nedavne smrti, i
mnogi drugi, da ne nabrajam.
Žao mi je što, zbog posla, nisam prije
uspio upoznati privatno sjajnog čovjeka i glumca Zvonka Strmca. Sad,
pod stare dane, nastojimo druženjem nadoknaditi propušteno.
Za kraj razgovora ostavio sam anegdotu
o Buzančiću kao glumcu koji je teško pamtio tekstove uloga koje je
glumio.
Jednom je... ipak je bolje da o tome priča sam Boris.
- Vi vjerojatno mislite na ono što mi
je učinio Miše Račić. Snimali smo jednu dramu, a Miše je bio
scenograf. Ja sam uskočio umjesto jednog kolege i nisam do kraja
uspio naučiti tekst. Budući da je tekst bio na starohrvatskom
jeziku, dosjetio sam se i na kulise upisao svoje replike. One u koje
nisam bio siguran.
To sam učinio točno tako da sam mogao, krećući
se scenom, neprimjetno provjeriti tekst koji sam trebao izgovoriti.
Neposredno prije snimanja, svi smo otišli u garderobu i šminkeraj.
Miše Račić je to vrijeme iskoristio i moje napisane replike
prebojio bijelom bojom.
Kad su nas pozvali na snimanje, a morate
znati da se snimalo uživo, počeo sam dobro. Znao sam tekst i sve je
bilo u redu. Ali, u scenama gdje sam bio nesiguran, zapeo sam. Bacio
sam pogled na mjesto kamo sam zapisao svoj dijalog, ali mjesto je
bilo sasvim čisto. U prvi sam mah pomislio da stojim na krivom mjestu, pa
sam se, preplašeno osvrnuo. Ali, nigdje mog teksta.
Možete misliti u
kakvoj sam se situaciji našao!
Snimanje se nije moglo prekinuti.
Oblila su me zrna znoja. Sjećam se, upravo je na redu bila ljubavna
scena iz "Robinje" Hanibala Lucića, s Dunjom Rajter.
Zagrlio sam je i trebao sam joj nešto nježno šapnuti na uho. Ali,
umjesto nježnih riječi, Dunja je mogla čuti moje tihe kletve.
Dakako, te kletve nije mogao uhvatiti mikrofon, ali ona ih je
dobro čula.
Pokušao sam nešto improvizirati, ali teško je
improvizirati na starohrvatskom jeziku. Te su je psovke zbunile, pa
je i ona počela mucati. Shvatio sam da scenu treba skratiti, nešto
sam nerazumljivo izgovorio i, što da duljim, snimanje smo nekako
završili.
Čim je režiser rekao da je snimanje završeno, odjurio
sam potražiti Račića, ali on je znao što ga čeka, pa je, još za
snimanja, pobjegao kući. Uh, da sam ga se dočepao, ne bi mu bilo
lako! Još i sad se oznojim kad se prisjetim toga.
Miše Račić me
izbjegavao nekoliko mjeseci. Shvatio je da je to, što je učinio,
bila neslana šala. Da, zapravo, uopće nije šala. Da štos, koji
drugome može napakostiti, ne može biti šala.
Poslije smo se
objasnili. On zaista nije mislio zlonamjerno. Mislio je samo na štos.
Za snimanja je shvatio da štos nije štos, pa se pokupio. Otišao je
jer je shvatio da je zeznuo ne samo mene, nego i trud svih nas. A
nije se moglo ništa popraviti.
Na kraju, pitam Buzančića zar se
zaista nikad neće vratiti na scenu?
- A zašto da se vraćam? Nisam više
mlad. Što sam kao glumac uradio - uradio sam. Znate, ja nikad nisam
imao dovoljno taštine za glumca. Taj manjak taštine razlog je što
danas ne žalim za scenom. I što nisam učinio sve ono što se od
mene očekivalo.
Glumci... glumci... da bi čovjek bio izvanredan
glumac mora živjeti barem metar iznad zemlje. A ja taj metar, zahvaljujući okolnostima, nikad nisam dočekao. I kad bi se malo
uzdigao iznad zemlje, uvijek se našao netko tko me je, prilično
bolno, spustio.
Razgovarao: Kemal Mujičić, obrada: Yugopapir (Studio, jul 1990.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)