Pages

Neva Rošić, uskoro u "Vili Orhideji" '88: Pred kamerom se ne osjećam opušteno kao u kazalištu




Sjećam se razgovora s redateljem koji je inzistirao na mojim fotografijama, a ja sam htjela da on navečer dođe i vidi me u kazalištu. Činilo mi se posve glupo da netko na osnovi mog izgleda na fotografiji odluči odgovaram li mu za ulogu. Ali možda ja to ne razumijem. Tako sam si valjda i zatvorila neka vrata 

Neva Rošić, kazališna glumica, toliko rijetko glumi na filmu da se u gradu pročulo kako joj je uloga u Vili Orhideji Kreše Golika prva filmska uloga u životu. No to baš i nije tako... Njezina je filmografija uistinu posve kratka, ali je zato osobna povijest susreta s filmom zanimljiva, poučna i po mnogo čemu primjerna.

- Ma ne, nije prva, ali kao da i jest na neki način...

Prvu ulogu tumačila sam strahovito davno, u početku moje kazališne karijere, zimi 1958/59, u Tanhoferovu filmu Osma vrata, godinu dana nakon H-8.

Bila sam tek godinu dana u angažmanu u Dramskom kazalištu, a već sam bila dobila Sterijinu nagradu, dakle, bila sam jugoslavenski zapažena.

Tanhofer je snimao u Beogradu, za Avalu, a glumili su uglavnom stariji beogradski kazališni glumci i dvije debitantice, Rada Đuričin i ja.




Moja je trudnoća bila vidljiva



- Što ste vi glumili?

- Kćerku nekog profesora, naprednu skojevku. To je bila psihološka ratna drama s ratom u fonu, ali ne i u kadru.

- Kako je bilo na snimanju?

- Košmarno.

To je palo u trenutak kad se u mom životu događalo sve ubrzano.

Bila sam se tek udala, glumila sam u teatru same glavne uloge, dobila Sterijinu nagradu koja je tad, u početku, bila nekako rezervirana samo za starije glumce...

Filmski ugovori u to su se vrijeme potpisivali na dugi rok, a među klauzulama za glumice bilo je i to da ne smiju zatrudnjeti.

No, upravo se to meni dogodilo pa sam to morala tajiti. 

Sve ovo govorim zato da bih odgovorila na pitanje kako sam se osjećala na snimanju.

Ne znam.

Imala sam toliko drugih preokupacija da se snimanja, zapravo, slabo sjećam.

- Niste bili fascinirani filmskim pogonom?

- Bila sam fascinirana honorarom.

Da, da...

Kao početnik imala sam u kazalištu plaću 7300 dinara, Sterijina nagrada iznosila je tad 200.000, a za sedam dana snimanja dobila sam 250.000.

- Što ste uradili s tim novcem?

- Iz Italije sam naručila kompletnu opremu za dijete za prve dvije godine, kupila sam magnetofon...

- Kako ste sebi izgledali na platnu?

- Film nisam vidjela do Pule. U međuvremenu su u Beogradu bile neke interne projekcije i počela sam dobivati filmske ponude. Jedna je bila, sjećam se, za Bauerov film Tri Ane.




Bilo je i drugih.

Na sve te telegrame, pozive na probna snimanja, odgovarala sam da ne mogu doći.

Kad sam stigla u Pulu, bilo je jasno zašto: moja je trudnoća bila vidljiva. Tako je nekako utrnula moja filmska karijera.

Taj film imao je "nesreću" da otvori festival, jer Tanhofer je godinu dana prije pobijedio sa H-8. Tako ga je, pogotovu u to vrijeme, gledalo mnogo uzvanika, a malo prave publike, a film je bio, rekla bih, preuranjen, neprikladan za pompozno otvaranje.

Kad sam ga poslije vidjela na televiziji, činilo mi se da je dobar.

- No dobro, a vi?

- Možda se najlakše izvući i reći da vjerojatno iz taštine mislim o sebi bolje no što se vidi na ekranu. Pripadam glumcima koji teško podnose sudar sa sobom. Ne prepoznajem sebe na ekranu, ne vidim se takvom, i neugodno mi je.



Što radi taj Josephson?



- Zbog čega napose, zbog lika, načina na koji govorite?

- Možda najviše kako izgledam. Mislim da sam se doimala prestrogo, preugođeno. Nemam pred kamerom slobodu, ne osjećam se opušteno kao u kazalištu.

To nije krivica redatelja, snimatelja, uloge. To je vjerojatno u meni.

Ne surađujem s kamerom nego sam protiv, a ona to registrira pouzdano.

- Kako se onda to razvijalo poslije?

- Moja je karijera u teatru bila strelovita i uspješna. Te iste 1958. tumačila sam naslovnu ulogu na premijeri u Gavellinoj režiji na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Kad bi me onda pozvali na nekakvo gledanje s deset-dvadeset drugih djevojaka, od kojh neke nisu glumice, utekla bih, razumljivo.

Sjećam se razgovora s redateljem koji je inzistirao na mojim fotografijama, a ja sam htjela da on navečer dođe i vidi me u kazalištu.

Činilo mi se posve glupo da netko na osnovi mog izgleda na fotografiji... ako sam glumica, onda ga valjda, kvragu, mogu i mijenjati... odluči odgovaram li mu za ulogu.

Ali možda ja to ne razumijem.

Tako sam si valjda i zatvorila neka vrata.

Svi su moji susreti s filmskim ljudima bili neugodni, jedino sam, čini se, prilično uspješno sinhronizirala neke naturščike ili glumice koje nisu govorile našim jezikom.

- Nije vam, dakle, nitko ništa nudio?


- Zašto ste to prihvatili?

- Grlić pripada nevelikom krugu filmskih redatelja koji idu u kazalište. Nismo se poznavali, ali znao je za mene. Kako sam u to vrijeme tumačila uloge koje imaju zagrebački štih, možda i nije čudno što sam mu pala na um.

Imala sam znatne rezerve, ali kad mi je Grlić rekao da su mi partneri Miki Manojlović i Vladica Milosavljević, dvoje mladih glumaca koje sam cijenila, te Erland Josephson, koji je gotovo u svim mojim prizorima, zainteresiralo me je da vidim na poslu takvog majstora, Bergmanova glumca, da vidim što on to radi.


Žena šumara



- Jeste li otkrili njegovu tajnu?

- Ne, nisam, ali otkrila sam sjajnog čovjeka s kojim sam se narazgovarala o teatru i problemima pedagogije, jer i on je profesor na Akademiji u Stockholmu. 

Njegovu tajnu nisam možda otkrila ni zato što to mene, u osnovi, i ne zanima.

No, ne čini mi se da sam Grlića, ili bilo koga drugoga, impresionirala svojim nastupom na filmu, pa i nije bilo novih ponuda.

I onda se iznenada javio Golik koji i nije vjerovao da će snimiti taj film, pa glumce nije htio zamarati čitanjem scenarija.

Pristala sam preko telefona i pitala samo za termine i partnere. Kad mi je rekao da su to "kućni" ljudi, Crnković i Rene Medvešek...

Rene je još bio student kojega sam, dakako, poznala... činilo se da će mi biti lakše u familiji.




- Niste pitali kakva je uloga?

- Ne, samo sam ga zamolila da me tretira kao čistu početnicu, što sam, zapravo, i bila. Uistinu o tome ništa ne znam, ne snalazim se, ne mogu odmjeriti ekspresiju, što u kazalištu sasvim sigurno znam.

Pred kamerom sam pasivna, a ako sam aktivna, onda je to... negativno.

Poznala sam Golika s Akademije; ondje se razumijemo, slažemo, kad ocjenjujemo produkcije mladih glumaca, i to ne na filmu nego na pozornici.




- Kakvu ženu glumite?

- Ženu šumara, recimo u Gorskom kotaru, između dva rata, ni pozitivnu ni negativnu, pomalo bigotnu...

Imali smo prije snimanja nešto što bi se u kazalištu zvalo čitaće probe, kako bi se spremili mlađi glumci a mi stariji na neki način socijalizirali. Ili nam se samo tako činilo...

Jer, upozorili su me da potisnem plastiku rečenice.

- Jeste li vidjeli film?

- Jesam. Dugo sam se izvlačila i naposljetku sam na projekciju otišla s osjećajem nelagode, koji me je ubrzo napustio. Jednostavno, mislim da funkcioniram. A to, s obzirom na moja dosadašnja iskustva, nije ni malo ni loše. 

Razgovarao: Vladimir Cvitan, obrada: Yugopapir (Studio, srpanj 1988.)


Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)