Preživjele smo postrojili. Ništa nismo slutili. Kad, gle... Među zarobljenicima opazimo njega. Nosilac gvozdenog križa prvog reda, vitez Prvoga svjetskog rata, plemić Haberlein. Gledali smo u njega kao u čudo. Ipak smo postigli ono, što smo dugo u sebi željeli, da zarobimo njemačkog komandanta
Nizak, a širok kao hrast, težak Miljević Milančić, prevrtao je od jutra do mrkle noći jalovu grmečku zemlju na parcelama očeva zdanja. On je za nju bio srastao, kao što se stijenje sraste, da ga ni potresi ne mogu odvojiti ni rascijepiti.
Živio je težak Milančić u svojoj kolibi u velikoj porodici svog oca, dani su mu promicali u napornom, ratarskom radu a noći u počinku.
 |
| Potpukovnik, kasnije i general, Milan Miljević Milančić (foto: partizanski fotograf Đuro) |
A u isto vrijeme događalo se
mnogo čuda u svijetu.
Miljeviću nije bilo do njih.
I on, da ga ne pozvaše u rezervu, ništa ne bi jasno shvatio ni razumio.
Ali nekoliko mjeseci u truloj vojsci, koja se i bez rata raspadala, u težaka Miljevića Milančića zasjekoše duboke i snažne tragove, da ih se ni do danas nije osobodio.
Činilo mu se, da lagano ide u propast, a kakvu, to nije znao.
Najzad dođe rat.
I Milančić odjedanput kao da nestade sa svojim starim izgledom i srcem; u njemu se tih dana rodilo nešto novo i samom mu nepoznato.
Bježeći kući, gledao je kako su rodna ljevčanska polja ogoljela, sretao je izbezumljene ljude i zapaljene kolibe, vidio je teško rodilo klasje kako se bolno lelulja, a nema težačke ruke da ga prihvati.
Srce seljana Miljevića stišće se od jeda, kao da će prepući.
I eto, kako se tada stislo i zatvorilo, nikad se više nije moglo razlediti.
Iščezla je iz njega ljubav prema zemlji, a otkucavala s njim neka suluda, jetka mržnja.
Miljeviću nije bilo do njih.
I on, da ga ne pozvaše u rezervu, ništa ne bi jasno shvatio ni razumio.
Ali nekoliko mjeseci u truloj vojsci, koja se i bez rata raspadala, u težaka Miljevića Milančića zasjekoše duboke i snažne tragove, da ih se ni do danas nije osobodio.
Činilo mu se, da lagano ide u propast, a kakvu, to nije znao.
Najzad dođe rat.
I Milančić odjedanput kao da nestade sa svojim starim izgledom i srcem; u njemu se tih dana rodilo nešto novo i samom mu nepoznato.
Bježeći kući, gledao je kako su rodna ljevčanska polja ogoljela, sretao je izbezumljene ljude i zapaljene kolibe, vidio je teško rodilo klasje kako se bolno lelulja, a nema težačke ruke da ga prihvati.
Srce seljana Miljevića stišće se od jeda, kao da će prepući.
I eto, kako se tada stislo i zatvorilo, nikad se više nije moglo razlediti.
Iščezla je iz njega ljubav prema zemlji, a otkucavala s njim neka suluda, jetka mržnja.
Došavši u selo, ogorčeni Miljević
skupi ljude i pozva ih da nikome živom ne dopuste ući u selo.
Tu pod gudurama mračnog i divljeg Grmeča, nekoliko Palančana, što ih je predvodio Miljević, postadoše branik ljudi i planine.
Ustanak se razvijao.
Izbezumljeni narod hrlio je u planinu i laćao se oružja.
Duboko u dolovima gorjela su sela, vijao se gar. A Miljević je čuvao prilaz u planinu, čuvao neodlučne ljude; ni zvijeri neprijatelj nije mogao dokučiti s Grmeča.
Ti su dani u sjećanju današnjeg potpukovnika Miljevića Milančića zapisani šiljatom oštricom kao neko novo rađanje. Tu je zauvijek nestao poljodjelac i rodio se ratnik, željan osvete i pravde.
Rasla je narodna vojska, a s njom je rastao i Miljević Milančić, razvijajući se u čovjeka vojničke ćudi.
Nikada ne bi ni slutio, da u njemu, podgrmečkom težaku, leži tolika energija i hrabrost, da ne dođe ovo iskušenje.
Iz dana u dan Miljevićeva su se saznanja proširivala i činilo mu se da ona granica svijeta sve više odmiče od njega, pogled mu je ronio daleko u nedogled.
Tu pod gudurama mračnog i divljeg Grmeča, nekoliko Palančana, što ih je predvodio Miljević, postadoše branik ljudi i planine.
Sačuvana priča fotografa Đure
Ustanak se razvijao.
Izbezumljeni narod hrlio je u planinu i laćao se oružja.
Duboko u dolovima gorjela su sela, vijao se gar. A Miljević je čuvao prilaz u planinu, čuvao neodlučne ljude; ni zvijeri neprijatelj nije mogao dokučiti s Grmeča.
Ti su dani u sjećanju današnjeg potpukovnika Miljevića Milančića zapisani šiljatom oštricom kao neko novo rađanje. Tu je zauvijek nestao poljodjelac i rodio se ratnik, željan osvete i pravde.
Rasla je narodna vojska, a s njom je rastao i Miljević Milančić, razvijajući se u čovjeka vojničke ćudi.
Nikada ne bi ni slutio, da u njemu, podgrmečkom težaku, leži tolika energija i hrabrost, da ne dođe ovo iskušenje.
Iz dana u dan Miljevićeva su se saznanja proširivala i činilo mu se da ona granica svijeta sve više odmiče od njega, pogled mu je ronio daleko u nedogled.
Izabrali su ga za komandanta Šeste
krajiške brigade. I eto, ova priča u slikama samo je jedan isječak
velikog puta Šeste krajiške.
Ima nešto, što mnogo vrijedi u ovom
isječku.
Rađala se ova priča pored Travnika i jedan fotograf, Đuro se zvao (to je sve, što je ostalo u sjećanju na njega), snimao je tu priču, da nekada, kad utihne rat, može pokazati svojoj djeci epopeju, koju je prošao.
Snimao je sve što je vidio, i eto, kad je vrhunac ove priče htio snimiti, prostrijelilo ga je tane i on je pao.
Rađala se ova priča pored Travnika i jedan fotograf, Đuro se zvao (to je sve, što je ostalo u sjećanju na njega), snimao je tu priču, da nekada, kad utihne rat, može pokazati svojoj djeci epopeju, koju je prošao.
Snimao je sve što je vidio, i eto, kad je vrhunac ove priče htio snimiti, prostrijelilo ga je tane i on je pao.
Ovo je priča jednoga palog borca.
Priča bez kraja, koji on nije vidio, ali u koji je vjerovao.
Tu je priču sačuvao njegov komandant Miljević Milančić, sačuvao ju je ne samo u svom albumu, koji voli kao život, nego i u srcu, koje pri sjećanju na pale drugove uvijek zakrvari.
Milančić prevrnu nekoliko strana debelog albuma, u oči mu uđe nešto mutno i zagonetno, pa zagledavši se u kolonu, koja promiče na jednoj slici, reče:
Priča bez kraja, koji on nije vidio, ali u koji je vjerovao.
Tu je priču sačuvao njegov komandant Miljević Milančić, sačuvao ju je ne samo u svom albumu, koji voli kao život, nego i u srcu, koje pri sjećanju na pale drugove uvijek zakrvari.
Milančić prevrnu nekoliko strana debelog albuma, u oči mu uđe nešto mutno i zagonetno, pa zagledavši se u kolonu, koja promiče na jednoj slici, reče:
Travnik, 1944. godine
Travnik, 1944. godine
Osvojili smo najjače ustaško uporište u Bosni. Krvav obračun s neprijateljem, koji se u ovu kotlinu slio sa svih strana. Mnogo je palo drugova. Boj za Travnik svi ćemo pamtiti kao težak dan u našem životu. Pao je Šoša, pali su mnogi.
Ali i neprijatelj je pobijeđen.
Samo ... nove velike snage nalaze se u Sarajevu. To je ona velika kolona njemačkih divizija, koja se pružila sve tamo iz Grčke. Moramo biti oprezni. Brigada dobiva zadatak: likvidirati uporište ustaša u Busovači.
Preko proplanaka, kroz divlje pašnjake i zabitna sela krenula je moja brigada. Naporan i težak put zamarao nas je, teško smo povlačili nogu za nogom.
Ali zadatak je bio neobično važan.
Uzmemo li ovu stanicu, odstupnica neprijateljskim divizijama presječena je. Zato napad mora uspjeti. Brigada je obaviještena, čim padne mrak polazimo u borbu.
Zaustavili smo se u najbližoj okolici. Žene, kojih su muževi i sinovi ili poginuli ili su u našim brigadama, donose nam hranu, da se okrijepimo.
Vidiš ... ova slika ima velik sadržaj. U njoj je jedan od uzroka naše pobjede.
Partizani nisu osamljeni.
Uz njih je narod ... a to ... to je mnogo!
Toga smo dana dugo u štabu pretresali plan napada. Kad smo završili, uputio sam se k svojima. Oni su mi ostavili moj dio.
Dok ja jedem, oni počivaju po seoskim kolibama i pojatama i samo su budni dežurni i kuriri.
I danas mi je u pamćenju susret s ovim staricama...
Kao da se to zbilo jučer. Trebalo je da u ovoj kolibi malo prospavam, a na kapiji su me zaustavile ove
dvije bake:
- Sinko, a ne znaš šta za moga Mijata? Nisi li ga gdje sreo?
One su uporno tražile sinove, kojih nigdje nije bilo. Svakog su komandanta jednako dočekivale i odlazile s istim odgovorom:
- Ne, takve, majko, nisam nigdje sreo!
Još za dana odlučismo održati zbor. Čitao sam zakletvu boraca, da ćemo i ovog puta junački izdržati. Kad sam završio, zaori se usklik:
One su uporno tražile sinove, kojih nigdje nije bilo. Svakog su komandanta jednako dočekivale i odlazile s istim odgovorom:
- Ne, takve, majko, nisam nigdje sreo!
Još za dana odlučismo održati zbor. Čitao sam zakletvu boraca, da ćemo i ovog puta junački izdržati. Kad sam završio, zaori se usklik:
- Hoćemooooo. Uraaa!
Mislili smo završiti napad uveče. Ali patrola nas je izvijestila: prema Busovači dolazi blindirani vlak. Ne, nije se moglo čekati.
Počeli smo napad!
Dok smo mi s jednog kraja jurišali na čelik i mitraljeze, daleko ispred nas mineri su potkopavali prugu.
Olovo, vrelo olovo je prštalo kroz zrak.
Iz blindiranog vlaka sasuli su oganj.
Kada smo mi malo ušutjeli, oni su nastavili vožnju. Tada su ih dočekali mineri. Strahoviti pucanj, da je zemlja zatutnjila i oklopljeni se neprijatelj raskomadao.
Sjurili smo i stukli ga.
Preživjele smo postrojili. Ništa nismo slutili.
Kad, gle...
Među zarobljenicima opazimo njega. Nosilac gvozdenog križa prvog reda, vitez Prvoga svjetskog rata, plemić Haberlein.
Gledali smo u njega kao u čudo.
Ipak smo postigli ono, što smo dugo u sebi željeli, da zarobimo njemačkog komandanta.
Nikada to nismo smjeli ispoljiti, činilo nam se nemogućim. A sada smo i to postigli, zarobili smo viteza.
Dok su borci sprovodili zarobljeničku kolonu na sigurnije mjesto, razgovorao sam s Haberleinom. Bio je ganut. Nekoliiko mi je puta njegov tumač ponovio:
Ipak smo postigli ono, što smo dugo u sebi željeli, da zarobimo njemačkog komandanta.
Nikada to nismo smjeli ispoljiti, činilo nam se nemogućim. A sada smo i to postigli, zarobili smo viteza.
Dok su borci sprovodili zarobljeničku kolonu na sigurnije mjesto, razgovorao sam s Haberleinom. Bio je ganut. Nekoliiko mi je puta njegov tumač ponovio:
- Kako ste to uspjeli? Kako ste to uspjeli?
A onda je kriknuo:
- Zarobljen! Oh, mein Gott, kad bih imao takve vojnike kao što ste vi!
I evo nas na kraju priče fotografa Đure.
Ovo je njegov posljednji snimak.
Iskićeni vagoni pobjednika!
To je ono najžalosnije, poginuti tako blizu cilja!
Tu nas je leća njegove Leice prestala pratiti.
Ali on živi u svima nama, kao divan drug, koji je vjerovao u nas.
Zabeležio: Zlatan Jukić, obrada: Yugopapir (Ilustrirani Vjesnik, jul 1951.)
Ovo je njegov posljednji snimak.
Iskićeni vagoni pobjednika!
To je ono najžalosnije, poginuti tako blizu cilja!
Tu nas je leća njegove Leice prestala pratiti.
Ali on živi u svima nama, kao divan drug, koji je vjerovao u nas.
Zabeležio: Zlatan Jukić, obrada: Yugopapir (Ilustrirani Vjesnik, jul 1951.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
