Pages

▼

Sava Radulović, američki slikar rodom iz Vidrovana kod Nikšića: Privržen zemlji svojih predaka



Ljubav prema Jugoslaviji očituje se na razne načine: sudjelovanjem u iseljeničkim priredbama koje su vezane za našu zemlju, održavanjem veza s našim ljudima, kako onima koji ovdje stalno žive tako i onima koje ovamo donosi službena dužnost itd. Na zidu zgrade u kojoj je sjedište Stalne jugoslavenske misije pri Ujedinjenim nacijama nalazi se "Crnogorac", jedno od divnih djela koja je stvorio na platnu Radulovićev umjetnički duh

Specijalno za "Globus" od dopisnika Tanjuga - New York, početkom septembra 1962.

Razmišljanja o umjetničkom stvaranju Save Radulovića i o našem doprinosu kulturnome stvaranju i dostignućima ove zemlje odvela su me na zapadnu stranu Manhattana, u West Side. U ovom predjelu New Yorka danas borave mnogi američki umjetnici, među kojima i slikari čija su se sjedišta i boemski stanovi nekad nalazili u južnom dijelu grada, danas već iščezavajućem Greenwich Villageu.

Američki slikar Sava Radulović samo je jedan iz plejade naših ljudi koji su kreativnoj reproduktivnoj umjetnosti SAD dali značajan obol a kojih se trag može naći širom ovog prostranog kontinenta.

Trnina i Zinka Kunc-Milanov u Metropolitan-operi, Luj Adamič u književnosti, Zlatko Baloković u muzici, Maksimilijan Vanka i Sava Radulović u slikarstvu sastavni su dio onoga što je naš čovjek ugradio u temelje kulturnog života Amerike i jednom će biti potrebne opsežne studije i detaljne analize da se sakupi, osvijetli i ocijeni što je sve ovoj zemlji dao čovjek koji je došao iz Jugoslavije.

Savu Radulovića sam našao u njegovom ateljeu, gdje je upravo bio i naš ugledni kipar Kosta Angeli Radovani.

Vodila se rasprava o kretanju suvremenog američkog slikarstva.

Na prostranom zidu iza slikarevih leđa visjelo je poveliko, gotovo već dovršeno Radulovićevo platno: slika Broadwaya.

 Ova veoma uspješno komponirana zamisao, osjenčena bijelim bojama, reljefno odražava Radulovićev smjer, njegov impresionizam i lirski izražaj.

Izrazio je svoju želju da i ovu sliku iduće godine izloži na izložbi svojih djela koja će obići nekoliko jugoslavenskih centara kako bi ljubitelji umjetnosti u Jugoslaviji stekli bar opći pojam o njegovu stvaranju.

Neće to biti prvi put što Radulović izlazi pred jugoslavensku javnost, ali će ta izložba imati šire značenje. 

 Naime, Radulović se pojavio prije tri godine na izložbi koju je tada organiziralo Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore. O tome on čuva razne uspomene, a meni je ponudio da saslušam snimljen intervju koji je tada dao suradniku Radio-Titograda, izloživši mu svoje poglede na slikarstvo, iznijevši podatke o životnom putu i neke impresije o jugoslavenskim slikarima.

Njegovi susreti sa crnogorskim umjetnicima urodili su izložbom njihovih djela koja je proljetos održana u Radulovićevu ateljeu. Ta je izložba postigla pun uspjeh u svakom pogledu a mnogi su njujorški umjetnici imali prilike da vide visok stupanj na kojem se nalazi slikarstvo u toj jugoslavenskoj republici. 

 I financijski je efekt bio zadovoljavajući.

Oficir savezničke vojske, učesnik NOB-a



Službena biografija Save Radulovića, koja se može naći na više mjesta, veoma je jednostavna.

Rodio se u Crnoj Gori 1911. godine a u SAD je došao zajedno s ocem 1921. godine.

Kada mu je bilo 20 godina, stupio je u Školu lijepe umjetnosti na Vašingtonskom univerzitetu.

Prije 25 godina dobio je Carnegijevu stipendiju na Harvardskom univerzitetu. Po izbijanju prošlog rata stupio je u američku vojsku i služio kao umjetnik i oficir savezničke vojske.

Za vrijeme rata je bio i u Jugoslaviji.

Godine 1949. i 1950. iskoristio je Fullbrightovu stipendiju da bi putovao po Italiji i pobliže se upoznao s talijanskim slikarstvom.

Sava Radulović je učestvovao u kolektivnim izložbama u Whitney-muzeju, Nacionalnoj galeriji moderne umjetnosti u Rimu, Pensilvanijskoj akademiji lijepe umjetnosti, Nacionalnoj akademiji i Wildensteinovoj galeriji u New Yorku, u Sentlujskom muzeju i drugdje.

Već ga je prva izložba u New Yorku 1940. godine afirmirala kao originalnog umjetnika te je odmah pobudio pažnju slikarskih krugova Amerike, a posebno centara likovne umjetnosti u istočnim krajevima zemlje.

Njegova se djela nalaze u Gradskom muzeju u St. Louisu, gradu u kojem je neko vrijeme živio, zatim u Muzeju Arizonskog univerziteta, u Evansvilskom muzeju u Indiani i raznim drugim slikarskim kolekcijama u SAD i inozemstvu.

Radulovićevo je umjetničko stvaranje zastupljeno i u opsežnom djelu "Trista godina američkog slikarstva" koje je u neku ruku enciklopedija ove umjetnosti na Novom kontinentu.

U tom je djelu reprodukcija njegove slike "Operacija" za koju je inspiraciju crpao iz ratnih doživljaja, osobito onih što ih je doživio u Jugoslaviji u toku narodnooslobodilačke borbe.

Atelje Save Radulovića odiše tipičnom slikarskom atmosferom. Tu su razna platna iz pojedinih razdoblja njegova umjetničkog razvoja, a u središnjem se dijelu ateljea nalaze neke fotografije iz privatnog života kojima Sava pridaje posebnu važnost.

Na istaknutom je mjestu fotografija na kojoj se on pozdravlja i rukuje s predsjednikom Titom, snimljena kada je Predsjednik za svoga boravka u New Yorku primio grupu istaknutih jugoslavenskih iseljenika.

Među fotografijama su i uspomene na boravak u raznim krajevima Evrope i Afrike dok je Sava bio u redovima savezničke vojske, zatim scene iz pojedinih filmova u kojima je igrao ratne uloge.

Kao obično, i naš je razgovor počeo od teme najranijeg djetinjstva.


"Gorski vijenac", Radičević, Rembrandt, Goya



Sava priča da je njegov otac iz Vidrovana u nikšićkom kotaru. Kao mnogi naši ljudi, i on se bio uputio u Ameriku s nadom da će naći koru hljeba. Ovamo je došao 1908. godine, ali se već dvije godine poslije toga vraća u Crnu Goru.

Iduće, tj. 1911. rodio se Sava.

Kada je završio prvi svjetski rat, porodica Radulovićevih se uputila u SAD i nastanila u mjestu Kristoferu blizu St. Louisa, u američkoj državi Illinoisu, gdje inače ima mnogo Jugoslavena. 

 Savin otac i danas tu živi i bavi se fotografijom.

Sava priča kako je kao dječak lutao između literature, muzike i slikarstva, tražeći šta mu najviše odgovara. Napajao se na djelima jugoslavenske poezije, a osobito je volio Njegošev "Gorski vijenac" i Radičevića. 

Obožavao je i narodnu poeziju, posebno pjesme na temu kosovske bitke, što mu je donijelo spoznaju dubine duha našeg naroda.

Od velikih slikara prošlosti najjače su na nj utjecali Rembrandt i Goya.

Rembrandtovo nepogrešivo slikarsko oko, njegove fantastične boje i izraz baš kao i lirizam i sjaj Goye upečatljivo su se dojmili Radulovića i on traži svoj izraz u bojama i oblicima na platnu.

- Osjećao sam da sam ispunjen unutrašnjim vrenjima, da u meni struje snage koje traže svoj umjetnički izraz. Sakupljala se energija koja me tjerala da priđem nečem kreativnom u umjetnosti, da dam nešto svoje, nešto specifično i trajno, nešto što sam ja stvarao i stvorio - priča Radulović, objašnjavajući svoje prve korake u slikarstvu.

Međutim, Radulovićeva je mladost bila teška kao i mladost onih koji su došli ovamo i tražili svoje mjesto pod suncem velikog kontinenta i zemlje koja se silnom brzinom razvijala, rušeći jedne a uspostavljajući druge okvire i norme.

Radulović radi kao rudar, snalazi se kako umije, ali ga ništa ne može odvojiti od smjera za koji se opredijelio u životu. 

 Dobar je dio života radio noću da bi se danju mogao posvetiti studiranju, prvenstveno umjetnosti za koju osjeća da joj pripada i da mu je najbliža.

Poslije velike depresije koja je potkraj trećeg decenija našeg stoljeća bila zahvatila Ameriku, Sava Radulović i njegova sestra drže u St. Louisu restoran "Little Bohemia" gdje su se u to doba okupljali slikari, literati i muzičari toga grada, inače veoma značajnog u kulturnom životu i razvoju Sjedinjenih Država, a osobito onog njihovog dijela koji se zove Srednji zapad.

Godine 1925. i 1926. Sava još ilustrira brošuru na kosovske teme, što mu je u to vrijeme bilo najbliže, no velika ekonomska depresija doziva mu pred oči nove likovne teme i sadržaje.

- U drugoj polovini dvadesetih godina na Srednjem zapadu - uostalom, kao i u drugim krajevima Amerike - vladala je kriza pa sam počeo sve dublje razmišljati o socijalnim problemima, kako je došlo do krize i uopće o društvu. To je vrijeme ostavilo u meni dubok trag i baš sam tada odlučio da svoje stvaranje oplemenim duboko humanim tendencijama i humanizmom uopće.


Zemlja koja mu je dala prve vidike i ljepote



Sava Radulović zatim nadovezuje koliku je ulogu odigrao humanizam u njegovom stremljenju pa ističe:

- U to je vrijeme i došao moj humanistički izraz kojeg se još i danas držim i koji je moja osnovna stvaralačka linija.

Nadam se da ga nikad neću ni napustiti ni izgubiti. Ja ostajem u socijalnim komentarima i lirizmu.

Razumije se, vremena su se promijenila pa se i moj likovni izraz donekle promijenio. Sada je kao komponenta moga slikarskog stvaranja naglašeniji lirizam.

Danas živi isključivo od slikarstva, ali kaže da je u predratnoj Americi to bilo veoma teško postići. 

Uostalom, i njemu je trebalo punih trideset godina da postigne taj cilj svakog umjetnika.

Kada smo u razgovoru prešli na stil rada i sve što je u vezi s tim, Sava je rekao kako je bezuvjetno potrebno da umjetnik neprekidno radi, da usavršava svoje umijeće, da traži nove stvaralačke izvore.

Potrebno je da neprestano uči i taj kontinuitet u svome razvitku ne smije da prekine ni za trenutak. Razumije se, i umjetnik kao dijete svog vremena treba da što bolje poznaje to vrijeme, da živi s njim i da ga vjerno odražava u svojim djelima.

Prije nekoliko godina Sava se bio uputio na jedno vrlo zanimljivo putovanje koje mu je donijelo nove inspiracije i ideje: obišao je sve krajeve u kojima je boravio u vrijeme drugog svjetskog rata - Alžir, Maroko, Italiju i neke krajeve Jugoslavije.

On osjeća duboku privrženost zemlji svojih predaka, zemlji u kojoj se i sam rodio i koja mu je dala prve vidike i ljepote.

Ljubav prema Jugoslaviji očituje se na razne načine: sudjelovanjem u iseljeničkim priredbama koje su vezane za našu zemlju, održavanjem veza s našim ljudima, kako onima koji ovdje stalno žive tako i onima koje ovamo donosi službena dužnost itd.

Na zidu zgrade u kojoj je sjedište Stalne jugoslavenske misije pri Ujedinjenim nacijama nalazi se "Crnogorac", jedno od divnih djela koja je stvorio na platnu Radulovićev umjetnički duh .

Dotakli smo se u razgovoru i suvremenog jugoslavenskog slikarstva.

Radulović posebno cijeni Lubardine i Milunovićeve radove te kaže da je Jugoslavija uopće zemlja veoma talentiranih ljudi i kako je potrebno samo to da njihov talent nađe svoj izraz.

Kada sam ga zapitao koja mu je slika najmilija, malko se zamislio i poslije kraćeg razmišljanja odgovorio da sve slike podjednako voli, ali da ipak najveću ljubav poklanja onom djelu na kojem upravo radi.

Prije no što sam se oprostio od njega, prošetali smo zajedno kroz atelje te sam još jednom bacio pogled na slikarska platna koja su mu još preostala ili od kojih neće da se rastane.

Za oko su mi posebno zapele slike Dubrovnika, zatim "Crnogorac", "Notre Dame", "Mostovi Pariza", "Piccadilly", "Broadway u noći", "Žene iz Maroka", "Mostar", "Žena iz Konavala", studije figura i neke slike s američkim temama.

Ostala su Radulovićeva djela razasuta po galerijama i muzejima Amerike, ali ih ima i s druge strane Atlantika, na Starom kontinentu.

Napisao: Rudi Štajduhar, obrada: Yugopapir (Globus, septembar 1962.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)