Pages

▼

Olimpijske igre Tokio 1964 (2/2): Naši TV komentatori u Ljubljani / Slaven Zambata javlja iz Tokija




Naravno, ima i teškoća. Evo: komentatori nemaju startne brojke pojedinih natjecatelja koji nastupaju na Olimpijadi. Ako je komentator iz Tokija koji Jugoslavenima tumači sliku na engleskom ili njemačkom jeziku dobar, onda nema osobitih teškoća. Ali ako komentator iz Japana zaboravi ili ne spomene neki detalj, onda se komentator mora dovijati kako zna i umije

Najava, RTV program (9. X - 14. X): Zahvaljujući tehničkim dostignućima, u subotu ćemo moći na svojim televizijskih ekranima gledati dio svečanog otvorenja XVIII olimpijskih igara u Tokiju.

Koliko god su organizatori Igara, Japanci, uložili truda da što ljepše dočekaju goste iz 98 zemalja, jednak napor podnijeli su stručnjaci Eurovizije, Intervizije, CBS-a i NBC-a kako bi milijunima pretplatnika omogućili da makar djelomično vide u svojim domovima najmasovnije sportske igre u historiji čovječanstva, 8000 učesnika iz 98 zemalja, broj koji dosad nije zabilježen na olimpijadi.

Kako su Japanci organizirali ovogodišnje Igre vidjet ćemo večeras na našim ekranima, kada se i Jugoslavenska televizija uključi u program Eurovizije, koja će pomoću Syncoma III primati program iz Tokija.

Prisjetimo se direktnog prijenosa iz Rima, prije četiri godine.

Talijani su zaista besprijekorno organizirali prošle Olimpijske igre.

Japanci obećavaju da će u svemu nadmašiti sve dosadašnje organizatore.

Na Igrama u Tokiju sudjeluju i naši predstavnici.

Otputovalo je 106 Jugoslavena: 78 takmičara, 13 članova vođa ekipa i trenera, te 15 funkcionera.

Koji će dio Japanska televizija prikazati našim gledaocima teško je ovog trenutka reći.

Očekuje se da će to biti drugi dio ceremonijala, kada u Nacionalni stadion u Tokiju ulaze posljednji iz kolone, i sam čin otvaranja Igara (polaganje zakletve i paljenje vatre).

Vijesti koje dopiru do nas a odnose se na kvalitetu slike, ohrabruju.

 Posljednji pokušaji dali su pozitivne rezultate i možemo očekivati dobar prijenos iz Tokija.

 (Studio, oktobar 1964.)


*****



Takvu brojnu publiku kakvu ovih dana imaju televizijski prijenosi s Olimpijade nisu dosad imali ni najveći spektakli. Može se reći da su sportski komentatori na televiziji u ovom trenutku najslušanije osobe na svijetu. Jugoslavenske komentatore slušamo svi: kod kuće, u kavanama, klubovima. Ne vidimo ih, samo čujemo njihove glasove.

Kako su se komentatori u našem olimpijskom štabu u Ljubljani saživjeli sa svojim poslom prenošenja? Kakve teškoće imaju u svome radu? U čemu griješe, a što ih veseli? Je li istina da nisu dovoljno opskrbljeni materijalom potrebnim za komentiranje?


Ljubljanski komentator Marko Rožman kaže da je ove godine komentar prijenosa Olimpijade razmjerno lak posao. Budući da sve svjetske novinske agencije donose vijesti s Olimpijskih igara, prije samog TV-prijenosa komentatori se mogu lako pripremiti.

Ako ima neprilika koje traže brzo snalaženje, onda se one sastoje prije svega u tome što su komentatoru na ušima dvije slušalice.

Jedna mu služi da bi čuo zapadnonjemačkog komentatora iz Hamburga, gdje je olimpijski televizijski centar za Evropu, a druga da čuje komande i savjete iz ljubljanskog tehničkog centra. 

Komentator mora objašnjavati sliku i zapisivati podatke, tražiti po svojim bilješkama ako mu hamburški komentator ne da nikakvih podataka za pojedinu sekvencu, a u isti mah odgovarati na sva pitanja koja mu postavljaju iz tehničkog centra u Ljubljani.

Kako nam je rekao Marko Rožman, zadatak je svakog komentatora bio da sam sakupi potrebne podatke koji će mu služiti za vrijeme prijenosa Olimpijskih igara.


Olimpijsko samoposluživanje



- Drugdje u svijetu, gdje su dobro uređene dokumentacije, to je sasvim drugačije. Komentator kojem su potrebni svi mogući ili nemogući podaci dođe u dokumentaciju i tu lako dođe do podataka koji ga zanimaju.

Kod nas je posve drugačije.

Vjerojatno u Jugoslaviji nema novina koje bi imale potpuno uređenu sportsku dokumentaciju. Jasno je onda da takve dokumentacije nema ni televizija. 

Zbog toga se moramo oslanjati na dokumentaciju koju smo sami uredili.

Evo, ja upotrebljavam podatke koje sam počeo skupljati prije deset godina - kaže Marko Rožman.

Sportski TV-komentatori iz cijele Jugoslavije dobili su nakon dolaska u Ljubljanu oko 150 strana gradiva koje mogu iskorištavati u svojim komentarima.

Osim toga, sami su za sebe uredili tzv. samoposluživanje.

Dogovorili su se da će svaki dati na raspolaganje podatke koje je sam sakupio, a u zamjenu dobiti podatke od svojih kolega.

Slovenski komentatori nisu se mogli pohvalno izraziti o organizaciji "olimpijske sobe" u Ljubljani, jer su sami bili organizatori.

Komentatori iz Zagreba, Beograda i Sarajeva smatraju kako su se njihove kolege u Ljubljani zaista potrudile da bi i njima i sebi olakšale rad.

Hrvoje Macanović, starješina skupine naših komentatora, kaže da je organizacija izvrsna.

- Nadam se - veli on - da će do kraja Olimpijade biti kako je bilo prvih dana. Naime, tih dana bilo je mnogo bolje nego što smo se nadali.


Nema startnih brojeva



Naravno, ima i teškoća. Evo: komentatori nemaju startne brojke pojedinih natjecatelja koji nastupaju na Olimpijadi. Ako je komentator iz Tokija koji Jugoslavenima tumači sliku na engleskom ili njemačkom jeziku dobar, onda nema osobitih teškoća.

Ali ako komentator iz Japana zaboravi ili ne spomene neki detalj, onda se komentator mora dovijati kako zna i umije.

- Iz Tokija su nam obećali da će poslati startne brojeve pojedinih natjecatelja, ali ih do sada još nismo dobili. Vjerojatno su zaboravili na tu "sitnicu" - kaže Hrvoje Macanović.

Ima još jedna teškoća: za neke sportske grane koje gledamo na malom ekranu, uopće nema komentara iz Tokija. Tada se komentatori u "olimpijskoj sobi" moraju snalaziti s pomoću podataka koje su sami sakupili.


Snalažljivost prije svega



Na primjer, za prijenos boksačkih susreta i dizanja utega komentatori nisu dobili nikakve podatke. Morali su stoga budno paziti što se pojavljuje na semaforu i to onda brzo priopćavati gledaocu pred malim ekranom.

Zbog toga su gledaoci često bili prikraćeni: nisu mogli čuti sve podatke, jer se slika često mijenja i teško je upamtiti sve natjecatelje, njihova vremena, a kamoli još o svakom pojedinom dati i neke podrobnosti.

Naša televizija nije u Tokio poslala nijednoga svog komentatora pa su u takvim slučajevima naši gledaoci prepušteni snalažljivosti (ili nesnalažljivosti) komentatora u Ljubljani.

Ne možemo se potužiti na to da nemamo dovoljno televizijskih prijenosa s Olimpijade, no ono što smo mogli učiniti da poboljšamo te prijenose - nismo učinili.

Kod olimpijskih vijesti gledaoci moraju buljiti u ekran i slušati agencijske vijesti.

A nije li televizija upravo kao stvorena za to da se na malom ekranu za vrijeme vijesti vide pojedini natjecatelji o kojima je riječ, da se daju o njima detaljniji podaci?

Nismo dosad vidjeli nijednog komentatora koji bi na kraju prijenosa komentirao događaje dana. Da li je to bilo nemoguće izvesti?
YU sportisti na Olimpijskim igrama 1964. godine


Slaven Zambata iz Tokija



Našem listu javio se iz Tokija Slaven Zambata, član jugoslavenske olimpijske nogometne reprezentacije. Evo što piše:

- Golemim DC-8 prevezli smo se iz Amsterdama u Tokio za 17 sati. Čitav let odvijao se po danu, jer tokijsko vrijeme bježi našem za osam sati.

U Tokiju smo bili ugodno iznenađeni dočekom i ceremonijalom. Japanska televizija zabilježila je naš dolazak (kao i dolazak svih ekipa).

Mi Jugoslaveni smješteni smo u olimpijskom selu u kućama i bungalovima. Kuće su montažne, što nas osobito raduje nakon neugodnog događaja koji se zbio u noći između 30. septembra i 1. oktobra.

Naime, oko 4 sata ujutro sve nas je uzdrmao snažan potres. 

Većina nije uopće spavala. Košarkaši su izletjeli iz kuća.

No ipak nisu svi bili u panici. Na primjer veslači, koji su u jednoj sobi izletjeli iz kreveta, stali su buditi nekog svog kolegu Dalmatinca.

- Potres! Potres! - vikali su.

Ali, taj flegmatični čovjek, probudivši se, rekao je:

- Asti, i zato ste me budili? - pa nastavio spavati.

Našu pažnju zaokuplja Internacionalni klub, koji zaista ima pravo na to ime. Tu je sastajalište sportaša iz cijeloga svijeta u slobodnim časovima.

Na centralnom mjestu u klubu na podiju se pleše.

Osobitu pažnju privlače crnci, koji znaju plesati i 3-4 sata bez prekida.

Među tim plesačima vidjeli smo i Johna Thomasa i Dona Schellandera.

Volimo promatrati u plesu i Senegalce (cijela dvorana daje im takt pljeskom). Tu se nađu i britanski atletičari koji plešu u stilu popularnih Beatlesa.

No, glavno je za sve nas sportaše da se spremamo za nastupe na terenima i da po mogućnosti zborimo što bolje rezultate. Pozdrav svim čitaocima "Studija"!

Obrada: Yugopapir (Studio, oktobar 1964.)

Sportski spomenar RTS-a posvećen rvaču Branislavu Simiću, 
osvajaču zlatne medalje u Tokiju 1964. godine - OVDE



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)