Ali valjda želiš postati pjevač? "Ni to." Zašto? "Pa oni tamo mnogo gnjave. Gnjave stoposto." Tko to? "Oni tamo u studiju gdje smo Miro i ja snimali ploču. Osim toga, ne volim se potpisivati na fotografije." Pa tko ti kaže da bi se morao potpisivati? "Mora se, stoposto. Vidim ja, nisam lud. A ja se volim igrati a ne potpisivati."
Reporterski zapis o sedmogodišnjem sinu Mire Ungara i Tereze Kesovije. Alan je s tatom snimio ploču koja je postala pravi "hit". Mališan iznenađuje razgovorljivošću i šarmira frazom "stoposto". Stopostotno o Alanu, momčiću od oka!
Je li slava i prevelika
poslovna angažiranost njegovih roditelja - vječna putovanja s
turneje na turneju, život između dva tako udaljena grada kao što
su Pariz i Zagreb - oduzela tom dragom sedmogodišnjaku koji djelić
njegova naivna i bezbrižna djetinjstva?
Miro Ungar i Tereza
Kesovija smatraju da nije.
Priznaju, doduše, da im poslovna jurnjava oduzima mnoge dane pa i mjesece koje bi s užitkom proveli uz svog jedinca. Dani rastanka teško padaju i Alanu i njima. Međutim, onda kada su uz njega, nastoje da mu roditeljskom nježnošću vrate sve otete zagrljaje.
Priznaju, doduše, da im poslovna jurnjava oduzima mnoge dane pa i mjesece koje bi s užitkom proveli uz svog jedinca. Dani rastanka teško padaju i Alanu i njima. Međutim, onda kada su uz njega, nastoje da mu roditeljskom nježnošću vrate sve otete zagrljaje.
Što o tome misli Alan?
Kako na sve to gleda
mališan kojeg je već dotakao djelić slave roditelja, pogotovo
otkako je nedavno sa svojim ocem snimio ploču "Al' tata, ti me
voliš", koja je postala "hit" ovih dana?
Alan pohađa osnovnu
školu u Parizu, zimski i ljetni školski raspust provodi u Zagrebu
kod tatinih i u Dubrovniku kod maminih roditelja, govori jednako
dobro i francuski i hrvatski, kad su mu roditelji na putovanju dane u
Parizu provodi s Terezinom rođakinjom Marijom, koja vodi brigu o
njemu.
Zašto svi bubnjari imaju dugu kosu?
- Kako je sa školom tamo
u Parizu, Alane?
- Odlično, stoposto.
- U kojem si razredu?
- U drugom.
- Koje predmete u školi
najviše voliš?
- Pa sve. Ali najviše
gramatiku.
- A pjevanje?
- To baš ne
volim!
- Znaš li koju pjesmicu?
- Znam. "Le
petit Japonais".
Alan je pitanje toliko
ozbiljno shvatio da je ostavio svoje konjanike, digao se na noge,
naklonio i zapjevao pjesmu o malom Japancu i malom Crncu.
- Bravo, Alane, dobro si to otpjevao,
- Znam još jednu.
Novogodišnju pjesmu. Želite li i to čuti?
- Dakako da želim.
Alan se opet naklonio pa
je izrecitirao pjesmu na francuskom.
- Što ćeš postati kad
odrasteš?
- Bubnjar, stoposto.
- Zašto baš bubnjar?
- Ne znam. To mi se
sviđa, stoposto. A recite vi meni zašto svi bubnjari imaju dugu
kosu?
Češkam se po glavi
zatečen tim iznenadnim pitanjem.
- Pa, ovaj, Alane, nemaju
samo bubnjari dugu kosu. Dugu kosu imaju i drugi, uglavnom svi mladi
muzičari.
- Pa dabome, u pravu ste.
- A što je tvoja mama
po zanimanju?
Mališan šeretski
pogleda prema majci, zatim tiho kaže:
- Chanteuse et voyageuse.
- A tata?
- Chanteuer et voyageuer.
- A zar ne bi i ti želio
da postaneš pjevač i putnik?
- Ne bih. Ne volim
putovati.
- Dobro, ne bi htio
postati putnik. Ali valjda želiš postati pjevač?
- Ni to.
- Zašto?
- Pa oni tamo mnogo
gnjave. Gnjave stoposto.
- Tko to?
- Oni tamo u studiju gdje
smo Miro i ja snimali ploču. Osim toga, ne volim se potpisivati na
fotografije.
- Pa tko ti kaže da bi
se morao potpisivati?
- Mora se, stoposto.
Vidim ja, nisam lud. A ja se volim igrati a ne potpisivati.
Neka se djeca smiju kad to pročitaju
- Koga voliš od
francuskih pjevača?
- Žo Dasena, pa Mirel Matje, pa Alana Delona.
- Alan Delon nije pjevač
već filmski glumac.
- Da, u pravu ste. Sad
sam se zaribao.
- A kako pjeva tvoja mama?
- A kako pjeva tvoja mama?
- Pa dobro. Tak, tak. Jedva bi ušla u tak tak.
- A tata?
- Još malo dolje. Tako
nešto oko nule.
- Alane, što to govoriš
- zgraža se Tereza.
- Pa vidiš da se zezamo.
Ovi čovjek sve to piše što ja kažem, pa neka se djeca smiju kad
to pročitaju. Ali najbolje će biti da vas dvoje izađete. Da nam ne
smetate kad razgovaramo.
Miro i Tereza odlaze iz
sobe. Alan i ja ostajemo sami.
- Reci mi tko ti se od naših pjevača najviše sviđa?
Alan se veselo smije i
gurka me da mu načinim mjesto u naslonjaču u kojem sjedim.
Smjestivši se sada sasvim uz mene, pita me:
- Je li vi to pišete ono
što ja govorim, ili ono što me vi pitate?
- I jedno i drugo, Alane.
Ali nisi mi odgovorio koga od naših pjevača najviše voliš?
- M i T.
- Mamu i tatu?
- Ne.
- Nego?
- Mira i Terezu.
- Govoriš li to iskreno?
- Stoposto!
- A kvartet 4M?
- I njih volim. A volio
bih ih još i više kad bi u njemu pjevao Miro umjesto Saše.
- Onda bi tvoj tata još
više putovao, još bi manje bio uz tebe.
- Pa tako je. U pravu
ste, stoposto. Bolje je što ne pjeva još i u kvartetu.
Volite li vi filmove
Volta Diznija? - pita me.
- Volim. A ti?
- Volim i ja. Šteta što
je Dizni umro. Da je živ još bi nam mnoge lijepe filmove napravio.
- Što još voliš?
- Volim kauboje i Indijance. Vidite koliko sam ih dobio za Novu godinu. Kad se vratim u
Pariz bit će strašno.
- Što će biti strašno?
- Pa i tamo imam puno
kauboja i Indijanaca. Kad se ovi iz Zagreba sastanu s onima iz
Pariza, bit će to strašna vojska. Stoposto!
Sad se može i srce otvoriti
- Imaš li mnogo
prijatelja?
- Mislite li ovdje, ili
tamo u Parizu?
- I ovdje i tamo.
- Imam, dabome da imam. U
Parizu imam u školi mnogo prijatelja. Miro i Tereza poklonili su
direktoru našu ploču što pjevamo Miro i ja, pa kad imamo u školi
rekreasion, onda svira ta ploča.
- A što ti kažu
drugovi?
- Ništa. Kad sam se
vratio iz Jugoslavije i rekao da sam snimio ploču, nisu mi
vjerovali. Sad vjeruju.
- Koga još imaš od
prijatelja?
- U Parizu imam Pilića,
pa Boru Jovanovića, pa Borisa Urbića, pa malu Kolet, i još mnoge.
- Pa Pilić i Jovanović
ne žive u Parizu.
- Znam da ne žive tamo. Ali kad god igraju dođu k nama.
- A od prijatelja u
Zagrebu?
- Ovdje imam Iru, Dina,
Damira, to su Kalođerovi, valjda ih poznate, pa Igora Krajača, onda
još Renato, stanuje u neboderu. Ih, gotovo sam zaboravio Terezu.
- Koju Terezu?
- Koju Terezu?
- Moju rođakinju, kćerku
dunda Pera. Onda imam u Dubrovniku jednog Marija iz Mostara ... i
tako.
Alanu se pogled zaustavio
na kaubojima i konjanicima pod borom. Očigledno, razgovor mu postaje
pomalo dosadan.
- Jesam li vam još
potreban? - iznenada upita.
- Hvala na razgovoru,
dovoljno smo se napričali.
- Pa da. Sada možete
pričati s mamom i tatom.
Prvi put u toku večeri
nazvao ih je preda mnom mamom i tatom.
Kao biva, službeni dio razgovora je završen, sad se može i srce otvoriti.
Kao biva, službeni dio razgovora je završen, sad se može i srce otvoriti.
Prišao je majci,
uspentrao joj se na skut i stao je grliti i tepati joj:
- Ma maman. Moja lijepa
majčica. Moja pjevačica i putnica.
U toj toploj obiteljskoj
idili svaki je gost bio suvišan.
Izašao sam tiho.
Izašao sam tiho.
Napisao: Ratko Zvrko, obrada: Yugopapir (Start, januar 1971.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)