Vježbali smo hodanje po ledenjacima i zaustavljanje s pomoću cepina, a kiša je curila gotovo svako poslijepodne - monsun je ove godine zakasnio. Konačno, polovicom rujna sreća nam se osmjehnula, vrijeme se popravilo, i za završetak ovogodišnjeg tečaja uspeli smo se s 21 tečajcem na 6090 m visok Pisang Peak. Vrijeme je bilo predivno, a snježni uvjeti za uspon idealni
Nedaleko od himalajskih
sela Braga i Manang sagrađena je 1980. godine škola za vodiče po
planinskim visovima, koju vode jugoslavenski nastavnici. O tome piše Vladimir
Mesarić, jedan od instruktora i pita: je li cijena
nekoliko avionskih karata, koja bi mogla onemogućiti naše ljude da
rade u toj školi, vrijedna ugleda što smo ga tim radom stekli u
svijetu?
Nedavno se iz Nepala, iz
srca Himalaje, vratila mala grupa od četiri jugoslavenska
instruktora koji su - zamislite - učili Nepalce (uglavnom iz naroda
Šerpa), sudionike mnogih ekspedicija, kako se sigurno kretati planinama.
Alpinizam je u
posljednjih desetak godina doživio neslućeni razvoj.
Svladavaju se sve teže stijene sa sve manje ljudi. Središte zbivanja u tom sportu polako se, ali sigurno, seli iz nižih gorja u Himalaju.
Ekspedicija ima sve više, i njihovi su ciljevi sve teži. Izgled klasične ekspedicije s brojnim ljudstvom i dobro opremljenim visinskim logorima polako se gubi. Zbog izvanredne pripremljenosti penjača, bolje opreme i boljih životnih uvjeta u podnožjima visokih planina (rekli bismo zbog razvijenije infrastrukture), trajanje ekspedicija smanjilo se.
Iza alpinista stižu rijeke turista planinara koji iz blizine žele vidjeti najviše vrhunce, te Nepal zbog svojih planina (tu se nalazi najveći broj vrhova viših od 8000 metara) postaje magnet ne samo za penjače već i za tisuće turista.
Svladavaju se sve teže stijene sa sve manje ljudi. Središte zbivanja u tom sportu polako se, ali sigurno, seli iz nižih gorja u Himalaju.
Ekspedicija ima sve više, i njihovi su ciljevi sve teži. Izgled klasične ekspedicije s brojnim ljudstvom i dobro opremljenim visinskim logorima polako se gubi. Zbog izvanredne pripremljenosti penjača, bolje opreme i boljih životnih uvjeta u podnožjima visokih planina (rekli bismo zbog razvijenije infrastrukture), trajanje ekspedicija smanjilo se.
Iza alpinista stižu rijeke turista planinara koji iz blizine žele vidjeti najviše vrhunce, te Nepal zbog svojih planina (tu se nalazi najveći broj vrhova viših od 8000 metara) postaje magnet ne samo za penjače već i za tisuće turista.
A što je u cijeloj toj
priči s "nezamjenljivim" pratiocima himalajskih
ekspedicija poznatim Šerpama?
Šerpe, pripadnici malog naroda koji živi u zemlji koju nazivaju Solu Khumbu, u srcu Himalaja, oduvijek su bili putnici trgovci.
Pošto je pedesetih godina trgovina s
Tibetom zamrla, a počeo se razvijati ekspedicionizam, odmah su se
vješto preorijentirali i postali pratioci praktički svih
himalajskih ekspedicija.
Bili su vodiči kroz nepoznate i neprohodne doline, pomoćnici u baznim logorima i nosači opreme iznad baze tzv. visinski nosači.
Neki od njih, popevši se na najviše vrhunce, pronijeli su slavu malog naroda Šerpa širom svijeta.
No, kako smo vidjeli, stvari se mijenjaju. Alpinistički su usponi postali tako zahtjevni da Šerpe sve više ostaju u dolini. Samo se najvještiji usuđuju pratiti alpiniste u novim smjerovima uspona.
U Nepalu, naime, ne postoji planinarstvo kao na zapadu, s mnogim klubovima i razvijenim sistemom školovanja i treninga. Stoga su vlasti te male zemlje shvatile da će Šerpe postupno izgubiti posao ako ne budu naučili kako se sigurno, pouzdano i samostalno kreće po najtežim vrhuncima.
Šerpe, pripadnici malog naroda koji živi u zemlji koju nazivaju Solu Khumbu, u srcu Himalaja, oduvijek su bili putnici trgovci.
Bili su vodiči kroz nepoznate i neprohodne doline, pomoćnici u baznim logorima i nosači opreme iznad baze tzv. visinski nosači.
Neki od njih, popevši se na najviše vrhunce, pronijeli su slavu malog naroda Šerpa širom svijeta.
No, kako smo vidjeli, stvari se mijenjaju. Alpinistički su usponi postali tako zahtjevni da Šerpe sve više ostaju u dolini. Samo se najvještiji usuđuju pratiti alpiniste u novim smjerovima uspona.
U Nepalu, naime, ne postoji planinarstvo kao na zapadu, s mnogim klubovima i razvijenim sistemom školovanja i treninga. Stoga su vlasti te male zemlje shvatile da će Šerpe postupno izgubiti posao ako ne budu naučili kako se sigurno, pouzdano i samostalno kreće po najtežim vrhuncima.
Tu se, zapravo, ponavlja
stara priča o razvijenima "koji znaju" i nerazvijenima
koji ne znaju kako se to radi.
Nepal je 70-ih godina od Međunarodne unije planinarskih saveza (UIAA) zatražio da se u Himalaji izgradi i opremi škola za planinske vodiče.
Razvijene su zapadne zemlje pristale, ali uz naknadu svih troškova. To ta mala zemlja, u kojoj 50 posto djece do pet godina umire od zaraza, kojoj nedostaje tisuće mostova - nije mogla platiti.
Nepal je 70-ih godina od Međunarodne unije planinarskih saveza (UIAA) zatražio da se u Himalaji izgradi i opremi škola za planinske vodiče.
Razvijene su zapadne zemlje pristale, ali uz naknadu svih troškova. To ta mala zemlja, u kojoj 50 posto djece do pet godina umire od zaraza, kojoj nedostaje tisuće mostova - nije mogla platiti.
Izgradnja škole
Čitav je projekt organizirao i vodio naš Aleš.
Kao dobar poznavalac
Himalaje, predložio je i lokaciju, škola je sagrađena u gornjem
dijelu doline rijeke Marsyandi, iza glavnog lanca Annapurni, nedaleko
od sela Braga i Manang.
Izgradnja škole počela je 1978. godine, a prvi tečaj održan je ljeti 1979. Budući da škola tada još nije bila sasvim gotova, svi su sudionici prvog tečaja boravili pod šatorima.
Izgradnja škole počela je 1978. godine, a prvi tečaj održan je ljeti 1979. Budući da škola tada još nije bila sasvim gotova, svi su sudionici prvog tečaja boravili pod šatorima.
Toj je akciji Nepal dao
veliku važnost, pa je projekt izveden pod pokroviteljstvom princa
Kumor Kadha Bakram Shaha i direktora Nacionalnog komiteta za plan
dra Gurunga Harka.
Izvođenje projekta
nadzirali su naši ljudi Branko Perko i Petar Janežič.
Školu za planinske vodiče u Manganu (kako se danas zove) svečano su otvorili 13. studenoga 1980. premijer Surya Bahadur Thapa i sekretar Nepalskog planinarskog saveza Sandra Pokharel.
I stanovnici doline shvatili su da će tom školom i oni nešto dobiti, pa je selo Braga (najbliže selo školi) poklonilo drvenu građu potrebnu za gradnju.
Školu za planinske vodiče u Manganu (kako se danas zove) svečano su otvorili 13. studenoga 1980. premijer Surya Bahadur Thapa i sekretar Nepalskog planinarskog saveza Sandra Pokharel.
I stanovnici doline shvatili su da će tom školom i oni nešto dobiti, pa je selo Braga (najbliže selo školi) poklonilo drvenu građu potrebnu za gradnju.
Dragocjena pomoć zagrebačkih alpinista
Od 1979. godine održano
je pet tečajeva, a školovanje je dosad završilo oko 150 tečajaca - uglavnom profesionalnih visinskih nosača ili pomagača na ekspedicijama
i trekinzima (trekking - putovanje pješice, planinarenje).
Instruktori su, sve do
ove godine, bili samo alpinisti iz Slovenije.
Bili su to sve naši najiskusniji planinari (npr. Aleš Kunaver, Nejc Zaplotnik, Bojan Pollak ili Stane Belak).
Zahvaljujući razvoju zagrebačkog alpinizma, i ovdašnji su penjači stekli reputaciju i mogli se kandidirati za instruktažu u školi u Manangu.
Tako se dogodilo da su početkom kolovoza u Nepal krenuli i Zvone Korenčan iz Kranja (vođa tečaja), te kao instruktori - Darko Berljak, Željko Gobec i Vladimir Mesarić iz Zagreba.
Pridružila su im se još
dva zagrebačka alpinista Drago Baruškin i Branimir Predović.
Zbog velikog broja manje
iskusnih tečajaca, njihova je pomoć bila dragocjena.
U N. M. A. (Nepal
Mountaineering Association) pridružio im se još jedan instruktor - Nepalac Tashi Jangbu Sherpa.
Taj mladi čovjek iznenadio nas je svojim izvanrednim znanjem, no sve se razjasnilo kad smo čuli da je završio osnovni i napredni tečaj na školi u Manangu i nakon toga proveo tri mjeseca na školovanju u ENSA-i - Francuskoj nacionalnoj školi za skijanje i alpinizam.
Napustili smo 15. kolovoza Katmandu, i za osam dana (hoda, dakako!) stigli u školu.
Tečaj je počeo odmah, a neki od naših tečajaca (bilo ih je 31) ubrzo su shvatili da to baš i nije ono što su oni očekivali.
Bila je to mala skupina planinara amatera kojima bi kretanje po planinama trebao postati hobi.
N. M. A. bi, naime, željela razvijati planinarstvo po uzoru na razvijene zemlje Zapada, te je u tom smislu na tečaj pozvala i grupu neprofesionalaca.
Uvježbavali smo upotrebu
planinarske penjačke opreme, prvu pomoć, orijentaciju, organizaciju
akcije spašavanja, organizaciju ekspedicija, te razgovarali o
zaštiti okoline i prenrani u visokim planinama.
Vježbali smo hodanje po
ledenjacima i zaustavljanje s pomoću cepina, a kiša je curila gotovo
svako poslijepodne - monsun je ove godine zakasnio.
Konačno, polovicom rujna
sreća nam se osmjehnula, vrijeme se popravilo, i za završetak
ovogodišnjeg tečaja uspeli smo se s 21 tečajcem na 6090 m visok
Pisang Peak.
Vrijeme je bilo predivno, a snježni uvjeti za uspon idealni.
Vrijeme je bilo predivno, a snježni uvjeti za uspon idealni.
Tako je i ovogodišnji
tečaj uspješno završen, a tečajci su nam zahvaljivali na znanju
koje smo im prenijeli, no pitanje je hoće li još biti
jugoslavenskih instruktora u školi u Manangu!
Možda i neće.
U općoj besparici, čini se da je projekt Škola u Nepalu, započet prije pet godina, jedan od onih koje treba ukinuti, a razvijeni Zapad to jedva čeka.
Francuzi već šalju
svoje instruktore u školu u Manangu i počinju je svojatati!
Možda i neće.
U općoj besparici, čini se da je projekt Škola u Nepalu, započet prije pet godina, jedan od onih koje treba ukinuti, a razvijeni Zapad to jedva čeka.
Vjerujemo da poklon koji
smo dali Nepalu i koji je s poštovanjem (i zavišću) priznat na
Zapadu nećemo prepustiti drugima.
Vjerujemo da ugled koji smo time stekli vrijedi nekoliko avionskih karata do Katmandua, te da će Aleševo djelo - škola za planinske vodiče u Manangu - i dalje živjeti pod jugoslavenskom, a ne nekom drugom zastavom.
Vjerujemo da ugled koji smo time stekli vrijedi nekoliko avionskih karata do Katmandua, te da će Aleševo djelo - škola za planinske vodiče u Manangu - i dalje živjeti pod jugoslavenskom, a ne nekom drugom zastavom.
Tekst i snimke: Vladimir Mesarić, obrada: Yugopapir (Studio, novembar 1984.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
