Pages

▼

Dušan Džamonja: Umjetnost nije predmet za razumijevanje - umjetnost se osjeća (1971)




U svojoj uvali stvorit ću galeriju na otvorenom. Možda na neki način izložbu za rasprodaju. Je li to potrebno umjetniku? Ja ću vam iskreno odgovoriti: jeste. Znate, i umjetnici imaju želudac, imaju djecu, imaju problema kao obični ljudi bez obzira da li rade dlijetom ili švas-aparatom. Umjetnost je jedna i ona se može obezvrijediti unatoč svemu

Pritisli smo na dugme zvonca pred dvokrilnim hrastovim vratima. Uzvratilo nam je zujanje iz automatske brave, i mi smo najednom iz prljavoga iličkog dvorišta nekadašnje žandarmerijske stanice banuli u hol popločen drvenini kockama i stali pred čudovišnim, pomalo kozmičkim oblicima.

Nismo bili smeteni, već jednostavno izgubljeni. Slijedeći naši koraci trebali su dati odgovor na pitanje:

- Tko je Džamonja?


Autor izuzetnih skulptura sastavljenih od nizova lanaca i potkivačkih čavala, zastupljen u najčuvenijim galerijama Njujorka, Pariza i Londona, u posljednjih jedanaest godina u prijateljskim krugovima prozvan Dule-ekser, bio je tu.

Nonšalantan. U obaveznoj crnoj dolčevitki (nismo znali: najdraže boje - crna i smeđa). Na prvi pogled dremljiv, mamuran, nezainteresiran, ali ipak ljubazan. Možda je toga trenutka bio "iskopčan", na svoj džamonjski način.

- Kako bih sebe opisao? Da se ponašam kao osamljenik, da vjerujem u horoskop ako se Vodenjaku prognoziraju lijepe stvari, da nisam monopolist za spomenike kao što neki kažu ... Sve je to periferno, dapače smiješno... Jeste li kada razmišljali o tome kako biste sebe definirali? Ja ne znam drugačije nego onako kako piše na mojoj posjetnici - Dušan Džamonja, kipar.


Hlače koje se pamte



Dule-ekser se zamislio: otkad je ekser postao sastavni dio njegova nadimka? Je li tačno da Tvornica čavala u Karlovcu gaji posebne simpatije prema njemu?

Vjerujem da bi poznati galeristi i kolekcionari bili osupnuti našom drskošću. A kako i ne bi: Džamonja, to je ime, apsolutno sigurna prodaja! Početna cijena: 1000 dolara!

Džamonja se smije i govori bez ustezanja:

- Pogrešno, vi kažete da sam već sa trideset i devet godina ušao u enciklopediju, pa sam prema tome uvršten među poznate. Imao sam svega trideset i tri godine kada sam izbio na međunarodno tržište. Tada su moje eksponate izložili u pet najpoznatijih svjetskih galerija, trajno ... Poslije sam imao prilike čuti da imam divno ime, a znate kako su ga čitali: Dudan Ozamonija ... Kako sam se osjećao? A, što ja znam, kao uvijek ...

- Znači, niste pesimist?

- Obratno, jesam. Ja sam nepopravljiv skeptik, sumnjam u svaku vrijednost oko sebe.

- I u sebe?

- Zašto da ne! Moja je formula: poraz pretvoriti u pobjedu. Kod sebe sam provjerio da je to moguće, i time sam više nego zadovoljan... Moj je uspon, ako već tako govorimo, bio permanentan. Vidite, interes za moje radove je konstantan, bez obzira na bilo kakve promjene, i monetarne i ostale. 

 Ja sam uspio da se potvrđujem. Moje skulpture kupuju isti kolekcionari koji su me kupovali i prije deset godina. Zar to nije zadovoljavajuća afirmacija?

- Možda je to pomodarstvo?

- Što znači pomodarstvo? Umjetnost nije predmet za razumijevanje, prvo da to razjasnimo. 

 Umjetnost se osjeća. Ja tvrdim: više je onih koji shvaćaju moje skulpture, ali me ne cijene. Zašto, đavo bi ga znao ... 

 Drugo, bio bih možda pomodan kada bi jedan moj rad stajao mnogo više od 1000 dolara.

- Dakle?

- Trudim se da to ucijepim svom sinu Fedoru: čovjek mora biti pošten s obzirom na svoj posao, a samim tim i na ljude oko sebe... Ja sam krenuo u život iz zagrebačke Dubrave, putovali smo svakodnevno vlakom u Zagreb. Bio sam star tek godinu dana kada su se moji roditelji preselili iz Makedonije. 

 Možete zamisliti kako su kućevlasnici s nama postupali. 

 Nikad tati nije uspjelo da produži ugovor o stanovanju više od godine dana. 

 Šestoro djece. Uvijek galama, vika. Previše pod jednim krovom ... 

 Otišao sam studirati u jednim jedinim hlačama, i to platnenim. Naravno, služile su mi i zimi. Drugih nije bilo. Vjerojatno to ima neke veze i s mojim apetitom. 

 Obožavam srpski grah, posan, samo na ulju, i čudili se ili ne: sve drugo za mene je trećerazredno.


Nemogući pedant



Slučajno ili namjerno, tek naše prvo pitanje ostalo je netaknuto. Budimo dosljedni: opet s čavlima! Alergičan na pune pepeljare, Dušan Džamonja je po drugi put izbacio čikove u peć i to objasnio:

- Nemate pojma koliko me smetaju čikovi i papiri na podu. To svi moji suradnici u ateljeu znaju i, naravno, ravnaju se prema propisanom kućnom redu... Vrijedi li to i kod kuće? Niti govora. Ondje sam ja gost... moji su svi uredni...

Pokušao sam biti provokator i postavio sam vrlo nevino pitanje:

- Da li vam se dogodilo da ste se nasmijali na nečije kritike zato što ste shvatili da pogrešno tumače vaše umjetničke ambicije?

Kipar Dušan Džamonja pogledao je prema nama tako smireno, blago, pa možda i opraštajuće, da nismo požalili pitanje.

- Nakon studija osjetio sam zasićenje modelarstvom, i onda sam dvije godine samo crtao. Prenosio sam svoje ideje na papir i svakako tražio pogodan materijal za obradu... Da se razumijemo, ja vladam, i to vrlo dobro, sa šest ili možda i osam zanata koji su usko vezani s kiparstvom ... 

 Dakle, tražio sam materijal koji će odgovarati mojim otkrićima, i kao što znate, pronašao sam ga: metal! U prvo vrijeme bio sam najbolji kupac u željezarijama. Potkivački čavao dobio je drugačiji smisao, i ja s njim. 

 Tako sam postao Dule-ekser. Ja se zbog toga ne ljutim. Zašto bih se ljutio? Na kraju krajeva, ja radim sa čavlima!

- Vaš atelje više naliči na mehaničku radionicu nego, recimo, na onu klasičnu skulptorsku?

Džamonja, u crnom radnom ogrtaču:

- Čujte, ja ne znam tog majstora koji bi mogao zavariti bolje od mene ... Spreman sam na sve načine dokazati ono što govorim. Budite razložni: nije uvijek dlijeto jedini instrument kojim se služi kipar. U jednom trenutku to može biti i aparat za švasanje!

Važno je nadahnuće, predavanje umjetnosti. Meni, na primjer, daje poseban podstrek muzika ...

Nisam zaljubljen samo u klasike, volim između ostalih i Bitlse, i to ne zato što je njima oduševljen moj sin Fedor...

Mora se nešto dati i to nešto mora vrijediti. Muzika se ponekad divno podudara sa skulptorskim oblicima.

- I kod vas?

- Ne. Meni je muzika, kao što sam rekao, samo poticaj.


15 x 1000 dolara



Za kipara Dušana Džamonju bilo je napisano da je "kao pauk u svoju mrežu uhvatio tkivo prostora, pričvrstio ga, pribio na drvenu jezgru - organski kalup svoje strukture".

Ta njegova "mreža" i "pribijanje" na internacionalnoj rang-listi imaju određenu vrijednost.

- Koliku?

- Poznanstvo s engleskim slikarom Benom Nikolsonom bilo je sudbonosno za mene. 

 Dopale su mu se moje skulpture izložene na Bienalu u Veneciji 1960. i zapitao me može li kupiti moj eksponat. 

 Naposljetku smo postali dobri prijatelji i preporučio me danas već nepostojećoj galeriji Šarl Linhart u Cirihu. 

 Galerija Linhart je sa mnom sklopila ugovor po kojem je bila obavezna da svakog mjeseca proda neki moj rad minimalno za 2000 dolara. 

 Čini vam se velik novac, je li? Tada, možda. Danas jugoslavenske cijene za mene nemaju gotovo nikakvu važnost. Pardon, za moje radove. 

 Da govorimo sasvim obrtnički: nekad sam za 500.000 starih dinara mogao napraviti svoju skulpturu, sada mi je za nešto slično potrebno barem tri milijuna starih dinara,

- Kolika je cijena vaših radova danas?

- Kada bismo govorili kao na aukciji, onda je početna 1000 dolara. Samo, da se razumijemo: ja dajem 40 posto najmanje za protekciju.

- A koliko je godišnje takvih vaših djela?

- Računajte: petnaestak.

- Je li to mnogo ili malo?

- Više nego dovoljno.


Hacienda u Vrsaru



Dušan Džamonja ljetos neće biti u Zagrebu. Otići će u Vrsar, u svoju uvalu Valkanelu, gdje će spremno očekivati goste. Kakve? Galeriste, kolekcionare, i one ostale koji vole njegove metalizirane forme.

Bit će njihov strpljivi domaćin.

Neće se ograditi kao Hemingvej, neće se oglušivati na telefonske pozive.

Adapcija Valkanele ne stoji malo, to je cijeli jedan brežuljak, bazen na 150 metara od mora napunjen morskom vodom.

- Je li to razbacivanje novaca?

- Ne. U svojoj uvali stvorit ću galeriju na otvorenom. Možda na neki način izložbu za rasprodaju. Je li to potrebno umjetniku? Ja ću vam iskreno odgovoriti: jeste. Znate, i umjetnici imaju želudac, imaju djecu, imaju problema kao obični ljudi bez obzira da li rade dlijetom ili švas-aparatom. Umjetnost je jedna i ona se može obezvrijediti unatoč svemu...

Dule se nasmijao punim ustima, od uha do uha. 

Onda se zagledao nekud iznad nas, u strop, i mi smo zaključili da se "iskopčao". Odvojio se od nas, a možda nam ipak nije sve rekao ...

Napisao: Aleksa Vojinović, obrada: Yugopapir (Start, januar 1971.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)