Volim kad igrač dođe sam preda me. Tada nikada nije siguran da će postići zgoditak, jer ću iskoristiti i najmanju njegovu grešku. To je moj urođeni specijalitet koji sam stekao zahvaljujući tome što sam kao junior u Novim Kozarcima, kolonističkom mjestu kraj Kikinde (gdje sam počeo nogometom), najprije zaigrao na mjestu braniča
Slažete li se da je vrlo teško
odgovoriti na pitanje: koji je nogometni vratar ovog trenutka
najbolji u Jugoslaviji?
Ako kažete da je to Šoškić, imat ćete
mnogo pristalica.
Jednako će biti spomenete li Pantelića ili
Škorića.
Sarajlije tvrde da njihovu Radoviću nema premca, Nišlije
da bi se odlučile za svog ljubimca Kneževića, a Riječani za
Jantoljaka. Nije malo ni onih koji bi na vratima reprezentacije
najradije vidjeli Ćurkovića.
Danas govorimo isključivo o vratarima
i njihovim zgodama i nedaćama.
Moj sugovornik ne može biti bolji:
zove se Ilija Pantelić a vratar je momčadi državnog prvaka
"Vojvodine".
Za koji dan krenut će s reprezentacijom na
gostovanje u Zapadnu Njemačku i Švedsku, a odmah zatim sa svojim
klubom leti preko oceana na četrnaestodnevnu turneju po Sjedinjenim
Državama i Meksiku.
- Nikada nismo imali toliko vratara
ujednačene vrijednosti. Gotovo svaki prvoligaš ima kvalitetnog
čovjeka na golu kojemu se mirne duše može povjeriti i mjesto u
reprezentaciji. To se dogodilo prvi put poslije rata. Dosad je uvijek
netko bio ispred svih, pa se znalo tko je najbolji.
Najprije je to
bio Zvonko Monsider iz "Dinama", zatim Franjo Šoštarić iz "Partizana", onda Srđan Mrkušić iz "Zvezde", nakon njega Vladimir Beara pa Milutin Šoškić.
Svi su oni bili
izvanredni
A sada je, uistinu, teško odlučiti se za nekoga! - kaže
Pantelić, kojemu su dvadeset i četiri godine i koji je četiri puta
branio u A reprezentaciji i osam puta bio rezerva.
Branjenja sam se prihvatio slučajno
- Pa hajde da nam Pantelić napravi svoju
listu domaćih vratara i kaže u čemu je tko najjači!
- Šoškić: najiskusniji; Škorić:
nenadmašiv u obranama na liniji; Radović: izvrstan u istrčavanju;
Jantoljak: najživlji; Knežević: najškolovaniji i najsmireniji;
Ćurković: najbrže reagira.
- Pantelić je opisao i svoju najizrazitiju vrlinu:
- Volim kad igrač dođe sam preda me.
Tada nikada nije siguran da će postići zgoditak, jer ću
iskoristiti i najmanju njegovu grešku.
To je moj urođeni
specijalitet koji sam stekao zahvaljujući tome što sam kao junior u
Novim Kozarcima, kolonističkom mjestu kraj Kikinde (gdje sam počeo
nogometom), najprije zaigrao na mjestu braniča.
Branjenja sam se
prihvatio slučajno, tek u sedamnaestoj godini.
- A biste li mogli nabrojiti i mane
vaših najvećih konkurenata? - pitamo Iliju Pantelića.
- Ne, to nikako, premda ih dobro znam.
Mi smo vratari dozlaboga sujetan svijet, kao balerine! Kad bih prvi put nakon
objavljivanja ovog razgovora susreo kojeg od svojih kolega, taj bi
mi rekao:
"A što baš meni tražiš mane? Gledaj svoja posla, Ilija!" - ograđuje se Pantelić i nadovezuje:
Ali, reći ću
vam vlastiti najveći nedostatak.
Kad god moj klub povede sa dva-tri
gola razlike, tada se opustim i nisam onako koncentriran kao u
trenucima kod je omjer tijesan.
To mi se osobito osvetilo u nedavnom
susretu u Beogradu protiv OFK "Beograda".
"Vojvodina"
je vodila sa 4 : 1, no zahvaljujući mojoj nepažnji primili smo dva
zgoditka i pobjeda je visila u zraku.
Nikada mi se nije dogodilo da
podbacim dok je borba neizvjesna i dok su živci napeti.
Veliki Vladimir - nenadmašan!
- Zanimalo nas je kako bi po Pantelićevu ukusu morao izgledati idealan vratar: kad bi se, recimo, raspisao
natječaj za mjesto čuvara mreže, kakve bi kvalitete izabranik
morao posjedovati da bi vas zadovoljio kao predsjednika komisije?
Pantelić ne razmišljajući odgovara:
- Da bude visok i težak poput Vladimira Beare, dakle 182 cm i 82 kg,
upravo koliko treba.
Da su mu refleksi strahoviti, baš kao u ... Beare.
Da su mu skokovi panterski i baletski elegantni, kakvi su
bili ... Bearini.
Da pravovremeno izleti i uplaši napadača kao
- Beara.
Da je neustrašiv kao... Beara.
Da na crti brani kao... Beara.
Uglavnom, da je kompletan kao što je bio "veliki Vladimir".
- U redu, to vjerojatno vrijedi za
domaće uvjete. A jeste li vidjeli na djelu kojeg od inozemnih asova?
- pitamo.
- Naravno. Promatrao sam Jašina,
Grošiča, Belgijanca Nikolaja, Brazilca Mangu, ali nijedan nije ravan
Beari - odlučno reče Ilija Pantelić. - Jašin je vrstan, no djelovao je nekako nezgrapno. Bearine
su intervencije bile raskošne i ostaju nezaboravne za svakog
gledaoca.
Zna se da vratari imaju dulji sportski
vijek od igrača u polju.
Posljednji primjeri su Jašin, Meksikanac
Karbahal i naš Krivokuća.
Svi su oni davno prevalili trideset i
petu a Korbahal je dobrano pregazio i četvrtu deceniju.
- Što o tome
misli Pantelić?
- Ako živi solidno golman može biti
dobar i do trideset šeste godine. Zato i ja vjerujem, ukoliko me ne
spriječi kakva teža ozljeda, da ću braniti jos punih dvanaest
godina! - kaže Pantelić i stresa pepeo sa cigarete.
Upozoravam ga na pušenje (Beara nikad
nije zapalio cigaretu), on kaže:
- Ne pušim mnogo. Desetak cigareta
dnevno. Ali zato uopće ne pijem, redovito treniram i spavam dvanaest
sati. Potpuno sam se posvetio sportu i vjerujem u sebe.
Tako smo završili naš razgovor s
vratarom - o vratarima.
Razgovarao: Pero Zlatar, obrada: Yugopapir (Arena, jun 1966.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)