Svaki dio zajedničke države je bure baruta, poruke dosadašnjeg zajedničkog života niko ne sluša, tek tu i tamo, iz sportskih arena, "prepadne" nas jugoslovenska himna. Svi u Jugoslaviji su, o tome svjedoče i utisci iz svijeta, danas prokleti
Prije tačno tri godine, nakon održavanja Prve konferencije SKJ, kada se činilo da je otvoren put reforme u Jugoslaviji (po prvi puta se tada među komunistima nagovještavao pluralizam i pominjalo tržište) ovaj novinar AS-a imao je priliku da razgovara sa tadašnjim predsjednikom komunista Srbije Slobodanom Miloševićem.
 |
| Iz sadržaja junskog AS-a 1991. godine |
U jednom trenutku,
Milošević je od šefa svog kabineta zatražio da mu donese
egipatski dnevnik koji izlazi na arapskom jeziku "Edžipšn gazet" koji je na stranicama rezervisanim za događaje iz svijeta,
uz fotografije Gorbačova, Regana i drugih ličnosti, objavio i
fotografiju Slobodana Miioševića navodeći njegove riječi
izgovorene na toj konferenciji:
"Ukoliko se do kraja godine ne
provede privredna reforma u Jugoslaviji, tražićemo održavanje
vanrednog kongresa SKJ".
U komentaru egipatskog lista stajalo je
da je "lider srpskih komunista odlučio da, nakon što je sredio
situaciju u Srbiji, sredi i prilike u Jugoslaviji, pogotovo da se
suprotstavi naraslim separatističkim tendencijama u Sloveniji koje
podržava rukovodstvo Saveza komunista na čelu sa Milanom Kučanom."
Novinaru je tada posebno pao u oči ponos sa kojim je Milošević
pokazivao svoju fotografiju i pažnju koja je u stranom listu
posvećena njemu.
Od tog vremena struktura
Jugoslavije i vlasti u svim njenim republikama radikalno se
izmijenila, komunistički sistem
zamijenjen je višestranačkim, pluralističkim, ali ovo podsjećanje
vrijedi stoga što, ipak, posjeduje aktuelnost, pošto su isti
problemi, pa čak i isti glavni likovi i danas opredjeljuju
cjelokupan politički i svaki drugi život u Jugoslaviji.
Kada
istorija bude odgovarala na pitanje zašto se Jugoslaviji dešava ovo
što joj se dešava posljednjih mjeseci, sigurno će Slobodan
Milošević i Milan Kučan i politike koje oni predstavljaju zadobiti
centralno mjesto.
Milošević, kao čovjek koji je "u
Jugoslaviji pokušao zavesti red", a Kučan kao centralni
inspirator "nereda".
Sve što se dešavalo mimo njih
dvojice jeste to da su se drugi faktori u Jugoslaviji priklanjali
jednom ili drugom, a oni treći upozoravali da ni jedan ni drugi ne
nude optimalna rješenja.
Posljedice su danas vidljive na svakom
koraku pošto je nekadašnji jedinstveni teritorij Jugoslavije danas
najtrusnije područje u Evropi, na kojeg čitava planeta gleda sa
strahom u kojem ima malo optimizma.
Ako ga više uopšte i ima.
I
pogledajmo što je ostalo od nekadašnjih šest republika koje su formalno još uvijek "uvezane" u jugoslovensku
federaciju.
Slovenija
Još u "jednopartijskom"
sistemu usvojila je Ustav koji joj garantuje distancu prema ostatku
Jugoslavije (sjetimo se dramatične sjednice CK SKJ do u ranu zoru,
povratka tadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ Janeza
Drnovšeka iz SAD...)
Dolaskom na vlast DEMOS je samo kucao na
otvorena vrata, a zapravo je Kučan nastavio zaoštravati politiku iz
svog komunističkog "staža".
Slovenački razum
(predstavljen u uglednim ličnostima kakve su potpredsjednik SIV-a
Živko Pregl, bivši potpredsjednik slovenačke vlade Jože
Mencinger, ekonomist Aleksandar Bajt, pa čak i najpopularniji
slovenački političar Janez Drnovšek) upozorava da se otcjepljenjem
Slovenija upušta u avanturu sa nesagledivim, možda i katastrofalnim
posljedicama.
Kučana ni ti, kao ni glasovi cjelokupne svjetske
političke elite da neće priznati Sloveniju, ne uznemiravaju, on je,
kako je nedavno rekao u Sarajevu, spreman i na rizik gotovo sigurne
intervencije JNA, on Miloševiću daje za pravo da svi Srbi
moraju biti u jednoj državi (upućeni kažu da je, nakon što je to
čuo, Franjo Tuđman doživio nervni slom!) ali u toj državi neće
biti Slovenije.
Doduše na to opredjeljenje ga obavezuju rezultati
referenduma, ali slovenački narod nije imao elemenata da prosudi što
znači ukoliko glasa "za" razdruženje.
A to sada, postaje
jasno, znači: međunarodnu izolaciju, strahovit pad životnog
standarda, gubljenje jugoslovenskog tržišta i, najvjerovatnije,
sukob sa JNA!
Hrvatska
Ovih dana kreće stopama
Slovenije, tačnije vladajuća stranka HDZ ubjeđuje građane ove republike da je moguće da
"Lijepa naša", nakon tisuću godina, ponovo bude
samostalna država, i to još hrvatskog naroda
(u Hrvatskoj živi oko 70 procenata Hrvata).
Predsjednik Hrvatske
Tuđman zaboravlja da njegov režim u ovom trenutku nije u stanju da
vrši vlast nad skoro trećinom svoje "suverene" države, a
obećanja koja se čuju da će stanje biti sređeno za 24 sata samo
potvrđuju da je samostalna Hrvatska moguća samo preko građanskog
rata.
A Vrhovništvo neće u tom slučaju imati protiv sebe samo
"martićevce" nego i JNA, pa je teško vjerovati da
Hrvatska taj rat može dobiti.
Srbija
Već duže vrijeme
uvjerava cijeli svijet kako je predodžba o njoj, koja u svijetu
postoji, kriva i plod dezinformacija. To je djelomično tačno:
predstava o Srbiji kao boljševičkoj,
komunističkoj tvrđavi jeste potpuno
neosnovana, jer ono što Srbiju odnosno zvaničnu politiku u njoj
karakteriše već tri-četiri godine nije komunizam već - nacionalizam.
Sam Milošević uvidjevši da nema ništa od Srbije
"blagostanja i boljeg života" (po uzoru na Švedsku, kako
je govorio), odlučio je da glad koja prijeti građanima utoli brigom
za "srpski narod u celini" okružujući se poslušnim i
ovisnim ljudima u "dijaspori".
Milošević je još prije
dvije godine rekao da "Srbiji najmanje treba Jugoslavija",
ali od tada on, trudeći se da to izgleda kao briga za Srbe van
Srbije, zapravo malo-pomalo zaposjeda teritorije drugih republika.
On ne priznaje suverenitet drugih republika sve dok iz njih ne izvuče
"srpske zemlje" i zato je krajnja instanca realizacije
zvanične srpske politike - građanski rat.
AS je demantovan od
strane SDA kada je pisao da je oružani sukob Milošević
nagovijestio Aliji Izetbegoviću, ali
je Izetbegović nedavno na Televiziji, to, istina prikrivenije,
potvrdio.
"Alija, ja sam prvi čovek kome se pružila prilika da
obnovi Dušanovo carstvo, zar misliš da sam lud da to propustim",
rekao je, također, Milošević Izetbegoviću!
Bosna i Hercegovina
Sasvim sigurno ne može
mirno proživjeti raspad Jugoslavije.
A raspad je već počeo.
Narodi u ovoj republici koriste svaku priliku da "onim drugim"
pokažu da se ne plaše i da su spremni, za što je oružje najveći
garant. Zato se onako žestoko pucalo kad je "Crvena zvezda"
pobijedila u Bariju, zato su Muslimani vatreno obilježili Kurban-Bajram.
U Zapadnoj Hercegovini se nije pucalo, ali samo zato, kažu,
što je svaki čovjek "stasao za pušku" već u
redarstveničkim snagama Boljkovca i Špegelja.
Statuti Krajiške
regije i Istočne i Stare Hercegovine, iako pravljeni iz "ekonomskih
razloga", najviše govore o oružanoj odbrani (i napadu).
Iako
je Savjet za nacionalnu odbranu Muslimana sa
svog višečasovnog zatvorenog sastanka u sarajevskom Domu milicije
izašao u javnost sa političkim saopštenjem, iz pouzdanih izvora
saznajemo da su na ovom skupu razrađeni elementi muslimanske oružane
borbe u uslovima građanskog rata.
Srpskim, hrvatskim i muslimanskim
snagama dodaje se i Patriotski front koji bi se, u krajnjoj
konzekvenci, latio oružja.
Bosna i Hercegovina bi, uistinu, umjesto
dugogodišnjeg statusa "Jugoslavije u malom" mogla prerasti
u "Libanon u prirodnim granicama"...
Makedonija
Nakon strpljivog i mudrog
kompromisnog djelovanja svog predsjednika Kire Gligorova ne misli
više sjediti skrštenih ruku. Počelo je trajno zasjedanje i
makedonskog Sobranja. Govori se o izvlačenju iz rukava i njihovog
"rezervnog rješenja".
VMRO-ovci Ljupča Georgijevskog, koji
su najbrojniji u Sobranju, imaju argumente da nabiju na nos reformistima i komunistima "koketiranje s Jugoslavijom koje se
pokazalo neproduktivnim", te da ponude "provjereno"
slovenačko-hrvatsko rješenje: otcjepljenje ili osamostaljenje, pod
parolom "Jugoslavija je mrtva - živjela Makedonija".
Crna Gora
Predvođena reformisanim
komunistima nakon raspada Jugoslavije još će čvršće prihvatiti
poziciju jadranskog depadansa Srbije. To naravno praktički i oružano
obnavlja stari crnogorski sukob "zelenaša i bjelaša" koji
nikad nije bio samo verbalne naravi.
Naravno da se sukobi u
dijelovima bivše jugoslovenske države neće moći odvijati bez
teritorije gdje su i počeli prije deset godina: Kosova gdje većinsko
albansko stanovništvo nema razloga kriti da ih nakon sloma
staljinizma u Albaniji ni Jugoslavija ni Srbija više ne zanimaju.
Epilog
I tako, nekad zajednička
država, živi danas, svaki njen dio je bure baruta, poruke
dosadašnjeg zajedničkog života niko ne sluša, tek tu i tamo, iz
sportskih arena, "prepadne nas" jugoslovenska himna i
zateknu stihovi:
"Proklet bio izdajica svoje domovine".
A
svi u Jugoslaviji su, o tome svjedoče i utisci iz svijeta, danas
prokleti...
Napisao: Senad Avdić
*****
Dragi si moj brate Ćazime, sinoć je babo uprego ćeze, stavio mene iza kočijaša,
zagrlio me preko ramena, kratko i snažno rekao: "Haj-bista" i krenuli smo.
Kao meki i vrući pačići treperile su zvijezde. Iz
šerpe pune rastočenog srebra prosipao sam kašičicu kapi po
vrhovima omorika i gordih borova.
Nevinim dječijim kikotom zvonili
su praporci. Nad livadama se dizala bjeličasta para od toplog
mlijeka. Miris prženih jaja, ljubičica i friškog kruha upleo se u
grivu snažnog konja na čijim se oznojenim sapima kao golem bumbar
odmarao mjesec.
Na rubovima vlažnih, zelenih, ćilima, nazirali su
se obrisi naglo izraslih brda od slaganog kajmaka i bijelog sira.
Oko njihovih članaka,
kraj tabana, grgoljili su biseri potoci, istisnuti iz nebeskih očiju
negdje tamo, daleko, gdje počinju tajne svemira. Očeve prste sam
osjećao kako propadaju kroz moje rame. Dlanom mi je dodirnuo srce.
Prolazili smo kroz šumu suvih oskoruša, ašlamki, plavih šljiva,
sirćetli jabuka, krupnih oraha, dlakavih malina, kopriva, crnih
borovnica, raspuklih narova, kvrgavih dudova, jagoda. I stećaka.
Kremena. Drveta. Kostiju. Obraza. Grla. I očiju.
Negdje je plakala
harmonika. Jecala šargija. Šmrcala frula. Ispod konjskih kopita
frcala je zemlja nebu pod oblake. I po nama padala kao
mlada kiša zrelog žita. Krompirovih zlatica. I djeteline.
Krajičkom
oka spazio sam na tatinom muškom brku jednu suzu. Olovnu kapljicu.
Vjetar je odnekud, na golim prsima, dovukao čudesan zvuk zvona
isprepleten sa reskim glasom mujezina. Snijeg je počeo kopniti.
Bili
smo visoko iznad zatrudnjelih polja. Kočijaš je nestao. Zapravo ne
znam ni da li je postojao. I konj se pretopio u zvijezdu repaticu.
Babo me je držao za ruku. Padali smo zajedno. Kao pelud. Kao
svjetlost. Kao anđeli. Nije me bilo strah. Njegove suze su se
probile kroz brkove i tupo odzvanjale. Šaputao mi je na uho....
"Sine, sine, sine moj, ovo je naša Bosna, ovo je naša
Hercegovina, ovo je, ovo je..."
Udario sam od zemlju i rasprsnuo
se u hiljade krvavih krikova...
Dragi si moj brate Ćazime, usnio sam
strašan san, oprosti mi što te uzemirujem, vidiš i sam da je na
vrhu svakog mog slova po jedna suza.
Bojim se za ovu našu zemlju.
Puno se nakupilo onih što zemljom ovom hodaju bez očiju, bez duše,
bez srca. Bože, ako im već ne možeš oduzeti moć, oduzmi im zlo.
Ako već nije kasno...
P.S. Neka je proklet
svaki onaj zbog kojeg bi suze puštali naši očevi, i mi, i djeca, i
djeca naše djece, trag mu se zameo. Sjeme mu se zatrlo!
Napisao: Rusmir Agačević Rus, "Pismo bratu neopredijeljenom" (AS, 1991.)
 |
| Karikatura Đoke Ninkovića na naslovnici Asa, 28. juna 1991. godine |
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama