I ovaj poslednji šareni medijski izlet u novembar 1984. otvara tekst Studijevog filmskog kritičara Darka Zubčevića, ali se sada ne radi o recenziji već o tekstu posvećenom prerano preminulom francuskom sineasti Fransoa Trifou ... Sledi mini-intervju sa mladim glumcem Vickom Ruićem, podsetnik na dešavanja u osiječkom i zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, letimičan pogled na izlog knjižare, te svedočanstvo o verovatno prvom jugoslovenskom izboru za najbolji kompjuterski program, koji je organizovao Omladinski radio 101 ... Za kraj, nekoliko dešavanja na domaćoj i stranoj pop sceni, koja uključuju renomirani Film, potpuno anonimni Plavi orkestar, skoro nepoznatu Madonnu i njenog budućeg producenta Williama Orbita...
In Memoriam: François Truffaut
- Ništa.
Prije sam smatrao da je sve što još postoji u životu konkurencija filmu.
Nisam mogao otrpjeti kazalište jer je bilo konkurencija filmu.
Iz istih se razloga nisam bavio zimskim sportovima; ne znam plivati, ništa ne umijem raditi od svega toga.
Ne idem ni na kakve utrke, ni na kakve utakmice, jer mi se čini da bih se tako iznevjerio filmu.
Nikad mi ne bi palo na pamet da odem u lov ili ribolov, ili učinim išta slično.
U tom sam se pogledu ipak ponešto promijenio s vremenom, postao sam snošljiviji.
Nemam ništa protiv da drugi ljudi idu u ribolov, ili u lov, ili na skijanje, ali ja ne, ne, ja ne.
Prije sam smatrao da je sve što još postoji u životu konkurencija filmu.
Nisam mogao otrpjeti kazalište jer je bilo konkurencija filmu.
Iz istih se razloga nisam bavio zimskim sportovima; ne znam plivati, ništa ne umijem raditi od svega toga.
Ne idem ni na kakve utrke, ni na kakve utakmice, jer mi se čini da bih se tako iznevjerio filmu.
Nikad mi ne bi palo na pamet da odem u lov ili ribolov, ili učinim išta slično.
U tom sam se pogledu ipak ponešto promijenio s vremenom, postao sam snošljiviji.
Nemam ništa protiv da drugi ljudi idu u ribolov, ili u lov, ili na skijanje, ali ja ne, ne, ja ne.
Tako je na jedno od pitanja kanadske Francuskinje Aline Desjardins odgovorio Francois Truffaut godine 1973. u knjizi intervjua što ih je ona vodila s njime.
A u predgovoru svojoj sjajnoj knjizi intervjua sa Hitchcockom, objavljenoj 1966, on je napisao:
"Louis-Ferdinand Celine podijelio je ljude u dvije skupine, ekshibicioniste i voajere, i očito ja da Alfred Hitchcock pripada u drugu skupinu. Nije se miješao u život, samo ga je promatrao".
U toj je prikriveno-autobiografskoj opasci Truffaut glatko mogao zamijeniti Hitchcockovo ime svojim.
U poslijeratnoj generaciji francuskih kritičara i filmofila, koja će potkraj pedesetih godina stvoriti, nakon talijanskog neorealizma, najznačajniji evropski filmski pokret - novi val - Truffaut je bio najstrastveniji.
I najmlađi.
Rođen 6. veljače 1932. u Parizu (otac - tehnički crtač, majka - tajnica), on je bio dvije godine mlađi od Jean-Luc Godarda i Claudea Chabrola, četiri od Jacquesa Rivettea i dvanaest od Erica Rohmera.
Roditelji ga, kako je često izjavljivao, nisu ni voljeli ni razumjeli.
Sa četrnaest godina prekida redovito školovanje i bavi se kojekakvim sitnim poslovima ne bi li zaradio za život. Povremeno i krade, a kako u to doba "otkriva" i film i parišku kinoteku, koju vodi Henri Langlois, najčešće provaljuje u kinematografske reklamne ormariće i odnosi filmske fotose.
S vremena na vrijeme odvode ga u popravilište, a kako mu život ionako nije lijep razdoblja "slobode" ni u čemu nisu mnogo ljepša od vremena provedenog po zatvorima.
Truffaut ubrzo shvaća koliko je film bolji od života.
U devetnaestoj godini odlazi u vojsku, ubrzo dezertira i opet dopada zatvora, iz kojega ga izvlači njegov "izabrani" otac, najveći francuski filmski kritičar i urednik novoosnovanog filmskog magazina Cahiers du Cinema - Andre Bazin.
Pod njegovim patronatom Truffaut se pretvara u intelektualnog self-made-mana i sistematski čita sve značajno što je dotad propustio.
U dvadeset i prvoj godini postaje suradnik Cahiers du Cinema, časopisa koji je sa lisičinama na rukama čitao još u dezerterskom zatvoru.
Godine 1954. piše uvodni tekst u tom magazinu, naslovljen "Stanovito usmjerenje u francuskom filmu". To je manifest "politike autora". Namjera je bila, kako je prije dvije godine napisao:
Slijedit će tekstovi u kojima će Truffaut jednako polemično i jednako nepopustljivo uzvisiti još nekoliko imena.
Ona će se ubrzo iz njegova intimnog panteona preseliti među danas općeprihvaćene veličine svjetskog filma.
To su od Engleza Hitchcock i Chaplin, od Amerikanaca Welles i Hawks "najveća inteligencija Hollywooda", od Talijana Rossellini, od Šveđana Bergman, od Španjolaca Bunuel.
Truffaut postaje slavan i cijenjen kritičar.
U poslijeratnoj generaciji francuskih kritičara i filmofila, koja će potkraj pedesetih godina stvoriti, nakon talijanskog neorealizma, najznačajniji evropski filmski pokret - novi val - Truffaut je bio najstrastveniji.
I najmlađi.
U traženju izgubljene ljubavi
Rođen 6. veljače 1932. u Parizu (otac - tehnički crtač, majka - tajnica), on je bio dvije godine mlađi od Jean-Luc Godarda i Claudea Chabrola, četiri od Jacquesa Rivettea i dvanaest od Erica Rohmera.
Roditelji ga, kako je često izjavljivao, nisu ni voljeli ni razumjeli.
Sa četrnaest godina prekida redovito školovanje i bavi se kojekakvim sitnim poslovima ne bi li zaradio za život. Povremeno i krade, a kako u to doba "otkriva" i film i parišku kinoteku, koju vodi Henri Langlois, najčešće provaljuje u kinematografske reklamne ormariće i odnosi filmske fotose.
S vremena na vrijeme odvode ga u popravilište, a kako mu život ionako nije lijep razdoblja "slobode" ni u čemu nisu mnogo ljepša od vremena provedenog po zatvorima.
Truffaut ubrzo shvaća koliko je film bolji od života.
U devetnaestoj godini odlazi u vojsku, ubrzo dezertira i opet dopada zatvora, iz kojega ga izvlači njegov "izabrani" otac, najveći francuski filmski kritičar i urednik novoosnovanog filmskog magazina Cahiers du Cinema - Andre Bazin.
Pod njegovim patronatom Truffaut se pretvara u intelektualnog self-made-mana i sistematski čita sve značajno što je dotad propustio.
U dvadeset i prvoj godini postaje suradnik Cahiers du Cinema, časopisa koji je sa lisičinama na rukama čitao još u dezerterskom zatvoru.
Godine 1954. piše uvodni tekst u tom magazinu, naslovljen "Stanovito usmjerenje u francuskom filmu". To je manifest "politike autora". Namjera je bila, kako je prije dvije godine napisao:
" ... da se rehabilitiraju oni filmaši koji usko surađuju na pisanju scenarija za filmove koje će režirati, oni koji se izražavaju 'u prvome licu': Cocteau, Tati, Becker, Resson, Renoir, Pagnol, Guitry, Gance, Ophuls, a svakako još i Jean Vigo, najveći francuski filmaš."
Slijedit će tekstovi u kojima će Truffaut jednako polemično i jednako nepopustljivo uzvisiti još nekoliko imena.
Ona će se ubrzo iz njegova intimnog panteona preseliti među danas općeprihvaćene veličine svjetskog filma.
To su od Engleza Hitchcock i Chaplin, od Amerikanaca Welles i Hawks "najveća inteligencija Hollywooda", od Talijana Rossellini, od Šveđana Bergman, od Španjolaca Bunuel.
Truffaut postaje slavan i cijenjen kritičar.
Nakon nekoliko kratkih filmova, on snima 1959. na žalost u doba kad je Bazin već mrtav; svoj prvi dugometražni i autobiografski film: "400 udaraca".
Uspjeh je u Cannesu nevjerojatan. Rođen je novi val.
Otada pa do lani Truffaut će snimiti još dvadeset dugih filmova, ukorijenjenih u tradiciju francuske i u vitalizam američke kinematografije, od kojih među najbolje pripadaju "Jules i Jim" (1961), "Ukradeni poljupci" (1968), "Zajednička postelja i stol" (1970), "Američka noć" (1973), "Džeparac" (1957), "Zelena soba" (1978), "Živahno nedjeljom" (1983).
To su filmovi prošarani mnoštvom osobnih motiva i tema, od okrutnosti i ljubavi prema djeci do djetinje nježno idealiziranih likova žena, a vrve i od prikrivenih i izravnih "posveta" režiserskim idolima, pa i cjelokupnom filmskom poslu.
Uspjeh je u Cannesu nevjerojatan. Rođen je novi val.
Otada pa do lani Truffaut će snimiti još dvadeset dugih filmova, ukorijenjenih u tradiciju francuske i u vitalizam američke kinematografije, od kojih među najbolje pripadaju "Jules i Jim" (1961), "Ukradeni poljupci" (1968), "Zajednička postelja i stol" (1970), "Američka noć" (1973), "Džeparac" (1957), "Zelena soba" (1978), "Živahno nedjeljom" (1983).
To su filmovi prošarani mnoštvom osobnih motiva i tema, od okrutnosti i ljubavi prema djeci do djetinje nježno idealiziranih likova žena, a vrve i od prikrivenih i izravnih "posveta" režiserskim idolima, pa i cjelokupnom filmskom poslu.
Svi bi se Truffautovi filmovi mogli zajednički nasloviti "U traženju izgubljene ljubavi".
Ljubavi za kojom je čeznuo u djetinjstvu, da bi je nakratko dobivao i gubio u životu.
Svoju je ljubav mogao trajno poklanjati jedino filmovima i izmišljenim osobama u njima, a oni mu je, na žalost, nisu mogli uzvratiti. Oni su malo-pomalo, ukrali njegove poljupce... (Darko Zubčević)
Ljubavi za kojom je čeznuo u djetinjstvu, da bi je nakratko dobivao i gubio u životu.
Svoju je ljubav mogao trajno poklanjati jedino filmovima i izmišljenim osobama u njima, a oni mu je, na žalost, nisu mogli uzvratiti. Oni su malo-pomalo, ukrali njegove poljupce... (Darko Zubčević)
Vicko Ruić u "Maloj pljački vlaka"
- Iako sam i prije mnogo igrao, premda ne tako veliku ulogu u cjelovečernjem filmu, zapravo sam učio iznova.
Smatram da je Dejan Šorak moj glumački otac. U praksi me naučio što je i kako se radi krupni plan, polublizak plan itd. Na Akademiji i u kazalištu nitko te ne uči glumi "iznutra", nitko ne podržava tvoj način izražavanja, koji je, zapravo, osobni glumački rukopis.
Šorak mi je jednom rekao: "Donesi mi to maksimalno i nemoj da mi trepneš!"
Sada mi je to na neki način misao vodilja kad radim neku ulogu. Sve što se danas radi, radi se manje-više na brzinu, tako da je začuđujuće naći nekoga tko se čovjekom želi baviti. Na kraju, čini mi se da ni rezultat nije toliko bitan koliko je važno jesi li što naučio i otišao korak naprijed.
Smatram da je Dejan Šorak moj glumački otac. U praksi me naučio što je i kako se radi krupni plan, polublizak plan itd. Na Akademiji i u kazalištu nitko te ne uči glumi "iznutra", nitko ne podržava tvoj način izražavanja, koji je, zapravo, osobni glumački rukopis.
Šorak mi je jednom rekao: "Donesi mi to maksimalno i nemoj da mi trepneš!"
Sada mi je to na neki način misao vodilja kad radim neku ulogu. Sve što se danas radi, radi se manje-više na brzinu, tako da je začuđujuće naći nekoga tko se čovjekom želi baviti. Na kraju, čini mi se da ni rezultat nije toliko bitan koliko je važno jesi li što naučio i otišao korak naprijed.
- Imate nepunih dvadeset pet godina, tek ste lani diplomirali, a za sobom imate uloge u nekoliko kazališnih predstava (Bent, Let u mestu, Dugo putovanje u noć, Marat Sade, Na kraju puta), nekoliko TV-drama (Janus Panonius, Galeb, Izlaz za nuždu, Raskoljnikov iz Student-servisa, Dječak sa Sutle, Duet za jednu noć), ulogu u kratkom igranom filmu Zrinka Ogreste Vraćam se odmah, koji uskoro ide na festival kratkog igranog filma u Torinu.
- Meni se čini da sam imao prilično uobičajen put za mladoga glumca, osim što sam, možda, napravio mnogo toga za relativno kratko vrijeme. Iz kazališta krenuo sam na film, a mislim da je to i najbolje, i to u trenutku kad sam kao glumac na neki način stao na noge i pronašao se. Tako sam istodobno shvatio da želim snimati i postao interesantan za film.
Lijepo je već na drugoj ili trećoj godini Akademije igrati na filmu, ali ujedno je to dvosjekli mač. Tada još nisi zreo ni kao čovjek, ni kao glumac - tim više što akademija donekle razgrađuje čovjeka, a život ga čini interesantnim. (Sanja Muzaferija)
Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, iako u skelama velike obnove, koja će potrajati do početka iduće kazališne sezone, priprema nove kazališne premijere.
U toku je rad na novom komadu, pisanom po narudžbi osječkog kazališta, Trenk iliti divlji baron Senkera-Mujičića-Škrabea, farsi o čuvenom "duelistu i uspaljivom ljubavniku" Franji baronu Trenku.
U predstavi sudjeluju najmlađi glumci, donedavna studenti osječkog odjela zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti, predvođeni Gitom Šerman-Kopljar u ulozi Marije Terezije.
Redatelj predstave je Radovan Marčić.
Praizvedba je zakazana za 7. prosinca u Studentskom centru, jednoj od alternativnih scena osječkog kazališta za vrijeme dok predstave i publika čekaju useljenje u obnovljenu zgradu.
HNK Zagreb: U dva čina i četiri slike Orašar uspijeva biti :
slomljen... napadnut od miševa... doživjeti preobrazbu u princa...
odvesti svoju bivšu vlasnicu Klaru u dvorac od slatkiša...
I napokon, kad se Klara probudi pretvoriti se opet u drveni predmet.
Riječ je, dakako, o sadržaju čuvenog baleta Ščelkunčik P. I. Čajkovskog, nastalog po jednoj Hoffmanovoj pripovijesti.
Balet je prošlog tjedna premijerno izveden u zagrebačkom HNK, a sudjelovao je impresivan broj članova Baleta HNK.
Vjerojatno najpopularniji balet uopće postavljen je u Zagrebu tek treći put u posljednjih osamdesetak godina.
Dirigent je bio Aleksandar Kowalsky, koreograf i režiser Waclaw Orlikowsky, a scenograf Zlatko Bourek.
Reakcije nakon premijere: frenetičan pljesak.
Lijepo je već na drugoj ili trećoj godini Akademije igrati na filmu, ali ujedno je to dvosjekli mač. Tada još nisi zreo ni kao čovjek, ni kao glumac - tim više što akademija donekle razgrađuje čovjeka, a život ga čini interesantnim. (Sanja Muzaferija)
Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, iako u skelama velike obnove, koja će potrajati do početka iduće kazališne sezone, priprema nove kazališne premijere.
U toku je rad na novom komadu, pisanom po narudžbi osječkog kazališta, Trenk iliti divlji baron Senkera-Mujičića-Škrabea, farsi o čuvenom "duelistu i uspaljivom ljubavniku" Franji baronu Trenku.
Redatelj predstave je Radovan Marčić.
Praizvedba je zakazana za 7. prosinca u Studentskom centru, jednoj od alternativnih scena osječkog kazališta za vrijeme dok predstave i publika čekaju useljenje u obnovljenu zgradu.
slomljen... napadnut od miševa... doživjeti preobrazbu u princa...
odvesti svoju bivšu vlasnicu Klaru u dvorac od slatkiša...
I napokon, kad se Klara probudi pretvoriti se opet u drveni predmet.
Riječ je, dakako, o sadržaju čuvenog baleta Ščelkunčik P. I. Čajkovskog, nastalog po jednoj Hoffmanovoj pripovijesti.
Balet je prošlog tjedna premijerno izveden u zagrebačkom HNK, a sudjelovao je impresivan broj članova Baleta HNK.
Vjerojatno najpopularniji balet uopće postavljen je u Zagrebu tek treći put u posljednjih osamdesetak godina.
Dirigent je bio Aleksandar Kowalsky, koreograf i režiser Waclaw Orlikowsky, a scenograf Zlatko Bourek.
Reakcije nakon premijere: frenetičan pljesak.
U IZLOGU KNJIŽARE
Fotografija franjevačkog samostana sa zatvorenim klaustrom jedna je od uspješnih ilustracija knjige "Konavle", monografije koja je ovih dana predstavljena javnosti.
Ljepota stare građevine - kameni stupovi i bujna vegetacija - možda je i manje važna od dojma posvemašnjeg mira, vjerno dočaranog dijapozitivom.
Autor spomenute, kao i mnogih drugih fotografija u knjizi, jest Marko Čolić.
Knjiga, po riječima recenzenta, ima izrazitu dokumentarnu vrijednost (osobito drugi dio), a to, bez sumnje, znači mnogo kad je riječ o našem najhermetičnijem susjedu.
Kompjutorska je veselica, koju je vodio Omladinski radio 101, nedavno je u Društvenom centru boraca, ratnih i vojnih invalida, te omladine Zagreba, okupila velik broj zaljubljenika kompjutora.
Osim izložbe kompjutorske grafike, video-projekcija, animirane grafike, kompjutorske animacije filmova, demonstracione izložbe računala, predavanja, okruglih stolova itd, otvoren je i jugoslavenski natječaj za najbolji program (na slici).
Natječu se dvije kategorije računala, odnosno programa: prvo, kućna računala i, drugo, Apple i kompatibilna računala na kojima software dolazi do potpune afirmacije.
Zagrebačka rock-skupina Film, svojedobno među rodonačelnicima novoga vala, u posljednje je doba utihnula. Iz grupe su otišli neki članovi, a došli drugi. U miru i tišini, (tj. bez velikog kontakta s medijima i propagandom) spremaju novu ploču. Ploča se zove "Osmijesi", a prateće vokale pjeva glumica Cintija Ašperger.
Plavi orkestar: Prošlog meseca su se ponovo okupili i vredno vežbaju da bi mogli da izađu pred publiku. Planiraju koncerte u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu... Pored starog materijala imaju i dosta pesama, koje su nastale dok su bili u vojsci. Međutim, kako kažu, te pesme nemaju nikakve veze sa vojskom.
Osim izložbe kompjutorske grafike, video-projekcija, animirane grafike, kompjutorske animacije filmova, demonstracione izložbe računala, predavanja, okruglih stolova itd, otvoren je i jugoslavenski natječaj za najbolji program (na slici).
Natječu se dvije kategorije računala, odnosno programa: prvo, kućna računala i, drugo, Apple i kompatibilna računala na kojima software dolazi do potpune afirmacije.
 |
| Stojedinica: YU natječaj za najbolji kompjutorski program |
POP SCENA
Zagrebačka rock-skupina Film, svojedobno među rodonačelnicima novoga vala, u posljednje je doba utihnula. Iz grupe su otišli neki članovi, a došli drugi. U miru i tišini, (tj. bez velikog kontakta s medijima i propagandom) spremaju novu ploču. Ploča se zove "Osmijesi", a prateće vokale pjeva glumica Cintija Ašperger.
- Pitamo ih kakve su onda tematike?
- Pa, ne znam. Pričamo većinom o nekim djevojkama, o životu mladih ljudi ali ne baš tako naivno. To, uglavnom, nema nikakve veze sa politikom i nije ništa provokativno.
- Politika oko devojaka?
- Da, to je neka politika te vrste.
Septembra prošle godine snimali su tri pesme u "Drugoj maci" Enca Lesića. To se dopalo ljudima iz disko-kuća i ponudili su im da snime album.
- Ja sam svoje gitare snimao ujutru, a isto veče bio sam u kasarni. Iako je studio izuzetan, a Enco odlično radi to je ispalo vrlo traljavo, pošto je rađeno na brzinu. Nameravamo ponovo da radimo, a s kim će to biti, mala je tajna - kaže pevač i gitarista Mladen Pavičić.
Nisu Plavci jedini koji iščekuju 1985. kao godinu u kojoj im se smeši defininitivni proboj na pop sceni - ovog meseca Madonna objavljuje pesmu od koje je sve počelo... "Like a Virgin".
Zanimljivo je da se istovremeno u britanskim prodavnicama ploča pored Madonninog nalazi i novi singl mladog muzičara Williama Orbita (koji deluje u okviru sinti-pop benda The Torch Song), ali se za razliku od pevačice sa kojom će sarađivati mnogo godina kasnije, njegov "Don't Look Down" neće proslaviti na top-listama.
Ipak, zahvaljujući intenzivnom puštanju na talasima Radio Zagreba, naročito u okviru Batinovićevog "Rock-expressa", "Don't Look Now" skoro da je je postala veći hit u Jugoslaviji, nego u Velikoj Britaniji...
Obrada: Yugopapir (Studio, Džuboks, novembar 1984.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
