Prema fotografiji, Svetlane - Njanje, ne bih se sjetio. Kad bih imao svoju fotografiju iz 1965. teško bih i samoga sebe, od prve prepoznao. Sjećam se, samo, da je na zidu, pod pećinom, bio crtež nekog mamuta, slona, šta li, i da sam joj govorio kako je to pra-pra crtež, a u stvari ga je, pred otvorenje pećine, naslikao Mirko Kujačić crvenom kredom
Takvog Mostara, kao
Zupčevog pokislog i prelijepog, čak ni u Mostaru nema. Ako ikad
iko srčan i duševan dogradi ovo čudo od grada po urbanom, lirskom
projektu Pere Zupca, s kapelom na Brijegu i kestenjem po Rondou,
Mostarci će mu podići spomenik, uz košćelu pod Kujundžilukom.
Ovo sjećanje na vrijeme
"Kiša", najmodrijih i najljubavnijih od svih što su ikad
umile jedan grad, počinjemo razglednicom ni mostarskom ni
proljećnom.
Piše:
"Burazere, Pozdrav Tebi, Icu, Đapu, Cuci i celom društvu na Rondou, pod platanima, što ih Pera Zubac tako lepo zove kestenovi.
Mika Antić."
Razglednica je s kraja
ljeta ’71, adresirana na Cetinju.
Na Rondou kestenova, nema.
A u
pjesmi "Mostarske kiše" kupili su kestenje po Rondou,
nosila u sobu, vešala o končiće...
Bogu se, veli, molila u kapeli
na Bijelom brijegu.
Čudni su putevi gospodnji. Možda je Bog,
ponekad, i svraćao tamo, ali kapele, na Bijelom brijegu, nikada nije
bilo... Ni noćne pjesme, tihane, niz Donju mahalu "Ej,
Sulejmana othranila majka..."
Takvu pjesmu, govorio mi Himzo
Polovina, nikad nisam čuo, ali bi bila lijepa za otpjevati. Takvog
Mostara, kao Zupčevog pokislog i prelijepog, čak ni u Mostaru,
nema. Ako ikad iko srčan i duševan dogradi ovo čudo od grada po
urbanom, lirskom projektu Pere Zupca, s kapelom na Brijegu i
kestenjem na Rondou, Mostarci će mu podići spomenik, uz košćelu,
pod Kujundžilukom.
Otkriti s jeseni, u
vrijeme kiša...
Zupčevo pismo
Godinama drugujem i
bratujem s Perom Zupcem. Pripremajući ove razglednice iz mostarskih
proljeća, o ljubavima, sa Aleksom i Osmanom nisam mogao razgovarati.
Umrli su davno. Pera je, hvala na pitanju, dobro i zdravo, Ravanička
9, Novi Sad.
Zamolih ga da za čitateljke "Une", koje su
jedne jedine, o Svetlani iz "Kiša" ispričamo istinu.
Pisao mi ovih dana. Od tog pisma nastao je ovaj tekst.
"Treći i četvrti
razred gimnazije Zubac završava u Zrenjaninu, iz internata u
internat, siromaški. Iz starog dobrog doma na bregu pored
širokobriješke gimnazije, u Kidričevu 35, uz Begej.
Počinje da
boksuje u juniorima "Banata". Potajno piše pesme. Notesi
iz tog vremena su sačuvani.
U zimu satima sedi na
prozoru drugog sprata Gimnazije i zamišlja peć u kući u Nevesinju.
Ponekad mu se plače.
Zaljubljen je u Anju,
učenicu drugog razreda eksperimentalne gimnazije. I ona u njega.
Njeni roditelji, znaju i tolerišu.
Kod nje sluša o Šopenu,
Betovenu, Hajdnu. Ona svira klavir, načitana je, prerano odrasla. Piše
pesme. Ona stanuje u delu grada koji vidi preko reke, iz dvorišta
Doma..."
Tako o sebi u trećem
licu i prvoj ljubavi, djetinjoj, piše Zubac.
U prilogu Ljiljanina
fotografija, sa smokvama, na Cresu, od 22. VIII 1965.
Bilo je to vrijeme
"Kiša".
Faksimil rukopisa iz
listopada iste godine i fotografija s Raletom Damjanovićem, sjajnim
recitatorom, koji je s "Kišama" punio dvorane Jugoslavije,
snimio ploču koja se rasprodavala isti dan.
Poslije su neki mladi i
zaneseni iz Varaždina, Prilepa i Herceg-Novog, odnekud dolazili u
Mostar da prošetaju tamo gdje je i on Svetlanu vodio, stihovima.
Događalo se, vjenčavali
su se ovdje, a padale su nad Mostarom neke modre kiše...
A Svetlana se, zapravo, i
nije zvala Svetlana. Piše mi o tome:
Ljiljana
"Za zimsko i letnje
ferije ide u Nevesinje... Zanosi se da će studirati industrijsku
filozofiju.
U Nevesinju na ferije
dolazi devojčica iz Beograda, gimnazistkinja, šesnaest joj je
godina, sestra Ljubice Derviškadić, nevesinjske apotekarke, koja se
na studiju zaljubila u Arslana zvanog Macan, čuvenog fudbalera i
sportaša, difovca, pa se udala i došla u Nevesinje.
Devojčica se zove
Ljiljana, stanuje u Beogradu, u Sarajevskoj ulici broj 8. Tata
Dimče lepo peva, veseljak je, svira gitaru.
Niko je ne zove imenom,
svi je zovu Njanja.
Beogradski studenti,
Nevesinjci, bacaju oko na malu, ali ona najviše vremena provodi sa
Perom Zupcem, šetaju po poljima i brdima oko Nevesinja, grudvaju se,
prave Sneška, Arslan je kum Perinoj sestri Danici i zetu Mišu Perišiću, levom krilu nevesinjskog "Veleža".
Tako počinje ljubav.
Lepa, drugačija, višegodišnja...
Pero maturira na "Braći
Karamazovima". Poslednju godinu u Zrenjaninu mnogo čita,
učlanjuje se u Klub mladih pisaca, piše pesme, dopisuje se s
Njanjom, viđaju se, retko.
Upisuje studij u Novom Sadu, književnost
na Filozofskom... "
Ljeto 1965
"Maturalno leto
provodi u Nevesinju, piše zapise o Dostojevskom. Njanja provodi
skoro celo leto u Nevesinju. Krajem leta polaze zajedno za Beograd,
zadržavaju se u Mostaru, propuštaju voz.
U Mostaru je kiša.
U
Kujundžiluku, pod pećinom, sede celo prepodne i popodne sa Mišom
Marićem, Radetom Budalićem i Ivanom Kordićem, mladim mostarskim
pesnicima.
U tim nehajnim,
nezaboravnim satima možda je nastala poema "Mostarske kiše".
Mišo Marić joj priča o starom Mostaru. Sestra Perina Zora, tada je
radila u sarajevskom "Putniku", uzalud ih je čekala. Brat
nije došao.
Posle su u noćnom vozu,
krcatom, sedeli šćućureni u hodniku između vagona. Posle su bila
pisma, susreti. Pesma je napisana u septembru 1965. prvih dana
studija... "
Tako mi piše Zubac, ovih
dana, i podsjeća na daleke i drage godine.
Prošlo je vrijeme i puno
je zaborava.
Prema fotografiji, Svetlane - Njanje, ne bih se sjetio.
Kad bih imao svoju fotografiju iz 1965. teško bih i samoga sebe, od
prve prepoznao.
Sjećam se, samo, da je na zidu, pod pećinom, bio
crtež nekog mamuta, slona, šta li, i da sam joj govorio kako je to
pra-pra crtež, a u stvari ga je, pred otvorenje pećine, naslikao
Mirko Kujačić crvenom kredom.
Pera i Njanja su pili neki sok, Rade,
Ivan i ja, ljuštili alkohol kao što i dolikuje mladim pjesnicima,
dok vani pljušti kiša.
 |
| Njanja na Cresu, sa smokvama, avgusta1965. i faksimil rukopisa Pere Zupca iz iste godine ( foto: Una/privatna arhiva) |
Svetlana je ime za ljubav
Piše mi dalje Zubac:
"Svetlana ne
postoji.
U Mostaru, pod pećinom,
Njanja je listala jednu knjigu Stefana Cvajga.
M-a, Mostarska, prva
pesnikova gimnazijska ljubav, volela je kestenje. Mnoge joj je pesme
napisao. Išli su u lištičkoj gimnaziji u isti razred.
V-a, iz
Osijeka, pitala je u Trpnju, "šta studiram, imam li brata,
jesam li Hrvat, volim li Rilkea..."
Dragana (sretno udata Zubac,
primjedba M. M.) je govorila o Džemsu Dinu, malo tužno, malo
plačljivo o Karenjinoj... i volela je ruže, one jesenje, ja sam joj
donosio... kad svenu stavljala ih je u neku kutiju...
Ma je već bila
u Ljubljani... nije mi pisala ..
Njanjina je rečenica: "Ko je
to, recimo, Zubac Pera, da baš on a ne
neko drugi..."
Ali te kiše u Mostaru,
vino, razgovori s prijateljima još dečački uzavreli, ta naša
odluka da zakasnimo, da ostanemo, to je potka "Kiša".
Mnogo čega je dodato, prikupljeno iz sećanja.
Muzika iz "Kiša"
je nešto što sam nosio u sebi.
Pa i pesma "Ej, Sulejmana
othranila majka" ne postoji. A ja sam je čuo.
Sve moje ljubavi vezane
su za Mostar. Sve moje velike ljubavi. I onda i sada.
Ako ih bude
još, biće i one. A slutim da ih biti više neće. Što postoji, to
je jedino ostalo. A ljubav postoji..."
*****
Ovdje Zubac završava
pismo adresirano i Vama.
Sada valja privesti kraju
ovu posljednju javku iz mostarskih proljeća.
Želio bih napisati nešto
lijepo i pametno, a ničeg se ne mogu sjetiti.
Ostaje mi da vjerujem:
dok je Mostara i proljeća biće, ovdje, ljubavi.
Ne moramo voljeti mi.
Neka vole drugi.
Mostar nema dvojnika.
Nalik je samo sebi ili onome što se ogleda u vodama Neretve i
Radobolje, dok je noć tiha a mjesečina blaga.
A proljeće je proljeću
- repriza.
I s ljubavima stvari
slično stoje.
Oduvijek
Zauvijek.
Napisao: Mišo Marić, obrada: Yugopapir (Una, poslednji deo feljtona "Razglednice iz mostarskih proljeća", jul 1991.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
