Branio sam. Ne znam kako i koliko dugo. Te je večeri kod kuće bila galama. Mama se prestrašila, tražila me na sve strane. Nije me tukla, to nikad nije radila. Ali, prvi put se ozbiljnije naljutila na me. Obećao sam da više nikad neću učiniti nešto slično. No, obećanje nisam održao; sutradan sam jedva dočekao kraj nastave da bih opet branio
1. dio
Miris baruta, dim sa zgarišta popaljenih kuća, fijuk bombi, eksplozija granata, mitraljeski rafali, zapomaganje i plač uplašenog stanovništva. To su moje prve spoznaje o životu.
Knin 1944. godine
U snažnom naletu jedinica NOV okupacione snage se povlače. Grupiraju se u mom rodnom gradu, Kninu. Utvrdili su se u kninskoj tvrđavi.
Povlačenja više nema.
Svaka kuća je bunker, svaka ulica utvrda. Puškaranje traje već danima. Topovi tutnje, sijeva sa svih strana.
- Mama, skoro će i tata
kući - sjećam se kako sam tada zanovijetao. - Rekla si da će doći
kada Švabe odu.
- Zašto plačeš, mama?
- nadovezao je tada na moje pitanje stariji brat, tada sedmogodišnji
Nebojša.
Odgovor smo dobili, ali
njegovo ispunjenje nikad nismo dočekali.
Oca nikad nisam upoznao.
Poginuo je prije mog rođenja, sredinom 1941.
Da nemam oca, shvatio sam tek poslije, u stvari kad sam počeo koliko-toliko razumijevati i uočavati razliku između mog brata, mene i dječaka iz naše ulice koji su imali oba roditelja.
Oca nikad nisam upoznao.
Poginuo je prije mog rođenja, sredinom 1941.
Da nemam oca, shvatio sam tek poslije, u stvari kad sam počeo koliko-toliko razumijevati i uočavati razliku između mog brata, mene i dječaka iz naše ulice koji su imali oba roditelja.
Ne sjećam se više,
mislim da je to bilo prve ili druge godine mog školovanja, u razredu
smo se počeli dogovarati za poslijepodnevnu igru.
Svi odreda su bez mnogo razmišljanja pristali da se sastanemo. Dogovoreno je što će tko donijeti za igru: dječji revolver, pušku, automobil, loptu ...
Svi odreda su bez mnogo razmišljanja pristali da se sastanemo. Dogovoreno je što će tko donijeti za igru: dječji revolver, pušku, automobil, loptu ...
Držao sam se po strani,
pokunjen.
Nisam mogao sudjelovati u dogovoru, jer nisam imao što ponuditi, a nisam ni znao da postoje sve te lijepe stvari.
Jedva sam dočekao da odjurim kući da upitam Nebojšu šale li se oni to sa mnom.
Zar kninski dječaci, moji školski drugovi, uistinu imaju sve ono što su nabrojili? Zar se oni moqu poslije podne igrati, zar ne moraju pomagati majci?
Nisam mogao sudjelovati u dogovoru, jer nisam imao što ponuditi, a nisam ni znao da postoje sve te lijepe stvari.
Jedva sam dočekao da odjurim kući da upitam Nebojšu šale li se oni to sa mnom.
Zar kninski dječaci, moji školski drugovi, uistinu imaju sve ono što su nabrojili? Zar se oni moqu poslije podne igrati, zar ne moraju pomagati majci?
- Ne moraju, braco! Oni
imaju tatu, a naš je poginuo u ratu. Mama je sama i mi joj moramo
pomagati. Kad porastemo imat ćemo i mi sve te lijepe igračke, i
više od toga. A da bismo to imali, sad moramo biti dobri, moramo
učiti i slušati mamu.
Tada u svojoj glavici
nisam mogao to sve shvatiti, razumjeti.
Priznajem, bio sam ljubomoran na ostale dječake, na nepravdu. Nikako nisam mogao naći odgovor na pitanje zašto oni imaju oca, a ja ga nemam?
No, kako bilo da bilo, iz te kože se nije moglo.
Učio sam i pomagao majci kod kuće. Dani su bili svi isti, jednolični. Bez igre, bez izlazaka, a ponekad i bez najnužnijih sredstava za život.
Tako je to trajalo sve do moje dvanaeste godine, kad sam se prvi put sreo s nogometnom loptom.
Ne onom pravom. Tko bi je tada dao?
Vraćao sam se iz škole kući. Usputno sam naišao na grupu gimnazijalaca. Spremili su se za igru. Nedostajao im je vratar.
Priznajem, bio sam ljubomoran na ostale dječake, na nepravdu. Nikako nisam mogao naći odgovor na pitanje zašto oni imaju oca, a ja ga nemam?
No, kako bilo da bilo, iz te kože se nije moglo.
Učio sam i pomagao majci kod kuće. Dani su bili svi isti, jednolični. Bez igre, bez izlazaka, a ponekad i bez najnužnijih sredstava za život.
Tako je to trajalo sve do moje dvanaeste godine, kad sam se prvi put sreo s nogometnom loptom.
Ne onom pravom. Tko bi je tada dao?
Mali, hoćeš li braniti?
Vraćao sam se iz škole kući. Usputno sam naišao na grupu gimnazijalaca. Spremili su se za igru. Nedostajao im je vratar.
- Mali, hoćeš li
braniti?
Naviknut na poslušnost,
odgovorio sam:
- Hoću, a što je to?
- Hoću, a što je to?
- Ha, ha, ha! - zahihotali
su prisutni. - Pitaš što je to? Hajde, gubi se!
Možda bih još bio izvukao batine da se u rasplet situacije nije upleo Braco, najstariji i najjači među njima, moj susjed.
- Rade, branit ćeš! Znaš, to i nije tako teško. Evo, stat ćeš ovdje između ova dva kamena i ne smiješ dopustiti da lopta prođe između njih. To je sve.
- Ako je sve to, onda i nije baš teško.
Možda bih još bio izvukao batine da se u rasplet situacije nije upleo Braco, najstariji i najjači među njima, moj susjed.
- Rade, branit ćeš! Znaš, to i nije tako teško. Evo, stat ćeš ovdje između ova dva kamena i ne smiješ dopustiti da lopta prođe između njih. To je sve.
- Ako je sve to, onda i nije baš teško.
Branio sam. Ne znam kako
i koliko dugo.
Te je večeri kod kuće bila galama. Mama se prestrašila, tražila me na sve strane. Nije me tukla, to nikad nije radila. Ali, prvi put se ozbiljnije naljutila na me.
Obećao sam da više nikad neću učiniti nešto slično.
No, obećanje nisam održao; sutradan sam jedva dočekao kraj nastave da bih opet branio.
Nekoliko mjeseci nakon toga uslijedio je i moj prvi javni nastup:
"U nedjelju poslije podne na nogometnom igralištu se sastaju Dešići protiv Strane. Ulaznice... "
Te je večeri kod kuće bila galama. Mama se prestrašila, tražila me na sve strane. Nije me tukla, to nikad nije radila. Ali, prvi put se ozbiljnije naljutila na me.
Obećao sam da više nikad neću učiniti nešto slično.
No, obećanje nisam održao; sutradan sam jedva dočekao kraj nastave da bih opet branio.
Nekoliko mjeseci nakon toga uslijedio je i moj prvi javni nastup:
"U nedjelju poslije podne na nogometnom igralištu se sastaju Dešići protiv Strane. Ulaznice... "
... najavljivali su plakati ispisani nevještom rukom "veliki meč" dviju kninskih četvrti.
- Znaš, mama, Rade sutra brani, pustit ćeš ga, je li da hoćeš? - zagovarao me je Nebojša kod mame. - Igra nogomet.
- Što brani, kakav nogomet, što vam pada na pamet? - usprotivila se mama.
- Hajde, nemoj biti takva, pusti me! - navalio sam sad i ja.
- Polako, najpre mi objasnite tko to igra i što se igra?
- Igra se nogomet, a igraju Braco, Ivo, Miro... svi momci iz našeg kraja. Igramo protiv Strane.
- Pa kako ti među njima. Tek ti je dvanaesta, a oni momci za ženidbu?!
- Znaš, mama, Rade sutra brani, pustit ćeš ga, je li da hoćeš? - zagovarao me je Nebojša kod mame. - Igra nogomet.
- Što brani, kakav nogomet, što vam pada na pamet? - usprotivila se mama.
- Hajde, nemoj biti takva, pusti me! - navalio sam sad i ja.
- Polako, najpre mi objasnite tko to igra i što se igra?
- Igra se nogomet, a igraju Braco, Ivo, Miro... svi momci iz našeg kraja. Igramo protiv Strane.
- Pa kako ti među njima. Tek ti je dvanaesta, a oni momci za ženidbu?!
Da ne duljim, mama je
dala pristanak i tog nedjeljnog poslijepodneva pojavio sam se i ja na
"pravoj" nogometnoj utakmici.
Kažu da sam solidno obavio svoj posao.
Pobijedili smo sa 3:1, a ja sam izborio svoje stalno mjesto u momčadi.
Nećeš ti, velikog kluba, "Dinara"...
Kažu da sam solidno obavio svoj posao.
Pobijedili smo sa 3:1, a ja sam izborio svoje stalno mjesto u momčadi.
Otada u stvari počinje
moje drugovanje s nogometnom loptom. Majka mi je dopustila da
slobodno vrijeme provodim na obližnjoj livadi, često sam dolazio
kući poderanih hlača, razbijenih laktova.
Majka nije pravila oko toga pitanja, ali je uvjet bio da i dalje dobro učim i da obavljam svoj dio kućnih dužnosti.
No, to još nije bilo ono pravo, igralo se tek da se igra.
Kako mi je nogometna lopta (tuđa) i dalje bila jedina igračka i razonoda, u nedostatku bilo kakvog drugog izbora, ipak sam dosta vremena utrošio družeći se njome, pa sam mogao nešto i naučili.
A da sam stvarno nešto naučio, potvrdio je poziv da pristupim mjesnom zonašu "Dinari".
I to se, sad sam posve siguran da je tako, zbilo slučajno, sretnim stjecajem okolnosti:
Majka nije pravila oko toga pitanja, ali je uvjet bio da i dalje dobro učim i da obavljam svoj dio kućnih dužnosti.
No, to još nije bilo ono pravo, igralo se tek da se igra.
Kako mi je nogometna lopta (tuđa) i dalje bila jedina igračka i razonoda, u nedostatku bilo kakvog drugog izbora, ipak sam dosta vremena utrošio družeći se njome, pa sam mogao nešto i naučili.
A da sam stvarno nešto naučio, potvrdio je poziv da pristupim mjesnom zonašu "Dinari".
I to se, sad sam posve siguran da je tako, zbilo slučajno, sretnim stjecajem okolnosti:
Za vrijeme ljetnih
školskih praznika, nezadovoljni rezultatima što ih je tada
postizala "Dinara" u takmičenju Dalmatinske zone, kninski
studenti su izazvali domaće nogometaše.
Meni je tada bilo 15 godina, međutim, unatoč tome sam našao svoje mjesto u studentskoj ekipi.
Tada sam i prvi put obuo kopačke.
Mislim, nisam siguran, da smo tu utakmicu izgubili sa 4:2, a ja sam bio izričiti krivac za najmanje dva pogotka.
Razočaran sam se pokupio s igrališta. Ni s kim nisam htio govoriti, povukao sam se u sebe.
Nisu pomagale ni bratove ni majčine riječi ohrabrenja, koji su tada već uvelike posjećivali moje utakmice i uvjeravali da sam više nego dobar.
Meni je tada bilo 15 godina, međutim, unatoč tome sam našao svoje mjesto u studentskoj ekipi.
Tada sam i prvi put obuo kopačke.
Mislim, nisam siguran, da smo tu utakmicu izgubili sa 4:2, a ja sam bio izričiti krivac za najmanje dva pogotka.
Razočaran sam se pokupio s igrališta. Ni s kim nisam htio govoriti, povukao sam se u sebe.
Nisu pomagale ni bratove ni majčine riječi ohrabrenja, koji su tada već uvelike posjećivali moje utakmice i uvjeravali da sam više nego dobar.
- Hajde, lijenčino,
idemo na trening! - sutradan me je Braco
izvukao iz kuće. - Gdje si ti, tražim te svuda! Nema više plandovanja!
"Dinari" je potreban vratar i mislimo da bi to mogao biti
baš ti.
- Znam i sam da sam jučer
branio loše, ali ipak ne tako
slabo da bi me sada ti morao zbog toga zadirkivati. Pa što da sam
bio slab? Nećeš ti, velikog kluba, "Dinara"... e pa što?
- Ma što ti je sad,
Rade! Jesi li šenuo. Ja ozbiljno, a ti me dočekuješ ovako.
- Nemoj se šaliti sa
mnom! To ne dopuštam nikome, pa ni tebi! Bolje dok je na vrijeme
"okreni ploču"!
- Ma ne budi smiješan
...
Uvjeravanje je trajalo
dobrih pola sata. Na kraju sam ipak, tvrdoglav koliko jesam, shvatio
da je istina da me Braco zove u "Dinaru".
Otišao sam. Trenirao...
Otišao sam. Trenirao...
Bojao sam se svega
Moje naukovanje u
"Dinari" nije dugo trajalo. Iste godine 1956. kad sam
pristupio klubu, postao sam standardni prvotimac, ali prethodno, da
bih mogao nastupati za prvi sastav, trebalo je izvršiti jednu malu
prijevaru - postarati me za dvije godine.
Naime, prema pravilima petnaestogodišnjak nije mogao braniti za prvi sastav.
Kad je to bilo urađeno, više nije bilo prepreke da stanem među stative svoga kluba.
Iz utakmice u utakmicu postajao sam sve pouzdaniji i, normalno, kroz godinu dana počeo sam dobijati ponude da promijenim klub.
Prva je uslijedila od "Hajdukova" reprezentativca Ljubomira Kokeze, u to vrijeme trenera splitskog "Dalmatinca".
Njegov klub se tada natjecao kao prvak Zone u kvalifikacijama za ulazak u Drugu saveznu ligu.
Poziv nisam ozbiljno shvatio, ali zato jest Kokeza mene.
Obavijestio je uprave splitskih ligaša "Splita" i "Hajduka" da u Kninu postoji nekakav Vukčević s kojim bi vrijedilo pokušati.
Slijede pisma jednog i drugog kluba, u kojima me pozivaju da o njihovu trošku doputujem na pokus u Split.
Naime, prema pravilima petnaestogodišnjak nije mogao braniti za prvi sastav.
Kad je to bilo urađeno, više nije bilo prepreke da stanem među stative svoga kluba.
Iz utakmice u utakmicu postajao sam sve pouzdaniji i, normalno, kroz godinu dana počeo sam dobijati ponude da promijenim klub.
Prva je uslijedila od "Hajdukova" reprezentativca Ljubomira Kokeze, u to vrijeme trenera splitskog "Dalmatinca".
Njegov klub se tada natjecao kao prvak Zone u kvalifikacijama za ulazak u Drugu saveznu ligu.
Poziv nisam ozbiljno shvatio, ali zato jest Kokeza mene.
Obavijestio je uprave splitskih ligaša "Splita" i "Hajduka" da u Kninu postoji nekakav Vukčević s kojim bi vrijedilo pokušati.
Slijede pisma jednog i drugog kluba, u kojima me pozivaju da o njihovu trošku doputujem na pokus u Split.
Kakav Split, kakav
Hajduk, rezonirao sam tada. Što ću ja tamo? Otići, vratiti se? Eh,
to neću! Tko bi ostao živ od drugova! Bilo bi zadirkivanja. Ipak
toliko nisam lud.
Nastavio sam u "Dinari".
Dogurao sam dotle da me proglase najboljim vratarem Zone.
Prolazi još jedna takmičarska sezona, opet sam najbolji i to mi donosi i konačnu potvrdu da u Dalmaciji, s izuzetkom ligaških vratara, nemam premca.
Uzet sam u sastav reprezentacije Zone.
Na inicijativu "Hajdukovih" lovaca na talente održan je susret dviju selekcija Dalmacije koji je odigran kao predigra prvenstvenoj utakmici "Hajduk" - "Partizan".
Dogurao sam dotle da me proglase najboljim vratarem Zone.
Prolazi još jedna takmičarska sezona, opet sam najbolji i to mi donosi i konačnu potvrdu da u Dalmaciji, s izuzetkom ligaških vratara, nemam premca.
Uzet sam u sastav reprezentacije Zone.
Na inicijativu "Hajdukovih" lovaca na talente održan je susret dviju selekcija Dalmacije koji je odigran kao predigra prvenstvenoj utakmici "Hajduk" - "Partizan".
Dvadeset tisuća
gledalaca. Sve je dupkom puno.
Tada sam prvi put osjetio nelagodnost, da ne kažem strah.
Bojao sam se svega: gledališta, ocjene stručnjaka, posebno dvojice tadašnjih velikana Šoškića i Jurića, "Partizanovog" odnosno "Hajdukovog" čuvara mreže.
Branio sam dobro, ali unatoč tome nisam bio zadovoljan.
Što mi sve to vrijedi, razmišljao sam, kad ionako nikad neću postati pravi vratar.
Naime, činilo mi se tada da nikad neću biti sposoban obavljati svoj posao u stilu jednog Jurića, a da i ne spominjem Šoškića.
No, da budem iskren, dotad sam se često uljuljkivao u san, maštajući o tome kako na jednoj odlučujućoj utakmici (na primjer) "Hajduk" - "Zvezda", zamjenjujem Jurića, kako ulazim u igru i moje kvalitete donose preokret.
Pobjeđujemo...
I eto, bar dio tog neostvariva sna počeo se ostvarivati.
Nastupio sam na "Hajdukovom" igralištu pred dvadesetak tisuća gledalaca:
Tada sam prvi put osjetio nelagodnost, da ne kažem strah.
Bojao sam se svega: gledališta, ocjene stručnjaka, posebno dvojice tadašnjih velikana Šoškića i Jurića, "Partizanovog" odnosno "Hajdukovog" čuvara mreže.
Branio sam dobro, ali unatoč tome nisam bio zadovoljan.
Što mi sve to vrijedi, razmišljao sam, kad ionako nikad neću postati pravi vratar.
Naime, činilo mi se tada da nikad neću biti sposoban obavljati svoj posao u stilu jednog Jurića, a da i ne spominjem Šoškića.
No, da budem iskren, dotad sam se često uljuljkivao u san, maštajući o tome kako na jednoj odlučujućoj utakmici (na primjer) "Hajduk" - "Zvezda", zamjenjujem Jurića, kako ulazim u igru i moje kvalitete donose preokret.
Pobjeđujemo...
I eto, bar dio tog neostvariva sna počeo se ostvarivati.
Nastupio sam na "Hajdukovom" igralištu pred dvadesetak tisuća gledalaca:
Živci su napeti kao luk zategnut strelicom. Sav sam u grču. Samo da ne pogriješim.
Devedeset minuta oteglo se u nedogled. Nikako da završi ta prokleta utakmica!
U transu sam.
Kako je završila, tada nisam znao. Jesam li bio dobar ili loš?
Napisao: Radomir Vukčević, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, april 1969.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)