Pages

▼

The Pink Floyd - YU interview by Arlette Ambrožić-Paić: Želimo doći i u Jugoslaviju (1967)



Već znate da sam bas-gitarist grupe. Inače, najmilije mi je izležavanje u krevetu, zalazak sunca, motocikli i naučno-fantastični romani. Ostale stvari me ne privlače naročito. Imam smeđu kosu i zelene oči i obično služim kao "glasnogovornik" grupe - ni sam ne znam zašto

Donedavno nitko nije znao za ovaj ansambl. Danas su oni među najpopularnijima. Zašto? U doba kad novi sastavi niču doslovno kao gljive poslije kiše, teško se probiti među velike. Četvorica članova sastava "The Pink Floyd" to je uspjelo. Oni su pronašli nešto novo i na juriš osvojili publiku. U čemu je ta novost?

"The Pink Floyd" spajaju zvuk i svjetlo. 

Njihovi koncerti počinju u mraku, a uz prve tonove dolazi svjetlost. Nije to stalna, uobičajena rasvjeta - ni ona velika, ni prigušena. 

To je igra bojama, projekcije dijapozitiva, neprestane promjene ugođaja. 

Oni imaju svog posebnog člana koji svjetlošću prati muziku. Pomalo njihovi nastupi podsjećaju na slavne pariške priredbe "Son et lumiere". Zvuk i svjetlost se isprepleću, stvaraju najfantastičnije kombinacije, osvajaju slušaoce, donose nešto novo.

Mnogi "The Pink Floyd" nazivaju anarhistima, govore da oni svojim nastupima imitiraju halucinacije izazvane upotrebom droge, prigovaraju im da traže ekstravagantnost po svaku cijenu. 

Sve to nije istina.

Roger Waters (24), bas-gitarist grupe, kaže: 

- Mi sviramo ono što nam se sviđa i što se našoj publici sviđa. Oni koji žele slušati mogu slušati, oni koji su došli gledati mogu gledati, a za one koji žele plesati sviramo muziku uz koju oni mogu i plesati. 

Nismo mi nikakva anti grupa, naprotiv, mi volimo slobodu, kreativnost i sve ono što i vi volite. Nismo ni anarhisti - mi smo naprosto zabavljači.

- Kako vas publika prima?

- Divno. Ljudi znaju da mi hoćemo da im bude lijepo pa nam pomažu da uvijek pronađemo nešto novo i zanimljivo.

- Što vi zapravo svirate, rhythm and blues, beat ili...?

- Sve pomalo. Počeli smo čistim rhythm and blues kompozicijama. Sad kad smo se razvili mi samo nabacujemo teme i s punom slobodom ih razrađujemo. Sve što sviramo originalno je. Nikad se ne ponavljamo, uvijek doiaze nove ideje.

- Tko komponira za grupu?

- Syd je glavni, ali ja i Rick s njim razrađujemo svaku kompoziciju. No takva kompozicija je samo baza koju mi razrađujemo u slobodnoj formi.

- A svjetla?

- Svjetla dolaze naknadno. Imamo vlastitu rasvjetu. Sve one trikove koji oduševljavaju publiku izmišlja naš umjetnik rasvjete. On nas sluša i slijedi, njegovo svjetlo živi s našim zvukom.

- Otkad radite zajedno?

- Od početka, to znači od novembra 1966. Svi smo iz iste škole, stari drugovi, povezani zajedničkim uspomenama i traganjima.


Sloboda i Beethoven



- Tko je sve u grupi osim vas, Rogere?

- Syd Barrett, Nick Mason i Rick Wright.

- Syde, recite nam nešto o sebi. Što svirate, što volite, što ne volite?

- Sviram solo-gitaru, volim bajke, slikanje, pisanje pjesama i skitanje oko Londona. Mrzim gužvu, mislim na prezaposlenost kad nemam vremena za čitanje. Inače, imam crnu kosu i zelene oči.

- A Nick?

- Studirao sam arhitekturu dok nisam postao bubnjar sastava. Sad mi bubnjanje ispunjava život i to volim više od svega na svijetu. Ono što mi se ne sviđa, to su neiskreni ljudi i nezgodni susreti. Oči su mi zelene, a kosa smeđa.

- Rick, što vi svirate?

- Sviram orgulje, volim slobodu i Beethovena, volim sunce i život. Mrzim neugodne ljude i prenatrpane barove. Kosa mi je smeđa a oči plave.

- Rogere, vi ste vodili čitav razgovor, a nismo vas predstavili našim čitaocima. Hoćete li nam nešto i o sebi reći?

- Već znate da sam bas-gitarist grupe. Inače, najmilije mi je izležavanje u krevetu, zalazak sunca, motocikli i naučno-fantastični romani. Ostale stvari me ne privlače naročito. Imam smeđu kosu i zelene oči i obično služim kao "glasnogovornik" grupe - ni sam ne znam zašto.

- Već prva ploča vaše grupe postigla je izvanredan uspjeh. Kako su prošle ostale?

- Vrlo dobro, što je i nas iznenadilo. "See Emily Play", naša posljednja ploča, dospjela je visoko na top-listi naše domovine, a sad se probija i po čitavu svijetu.

- Kakvi su planovi grupe?

- Koncertirati, nastupiti na kolor-televiziji, snimati ploče i osvajati novu publiku. Osim toga, neprestano usavršavati naš muzički izraz, a isto tako i naše svjetlosne efekte.

- Što da poručimo našim čitaocima?

- Da želimo doći i u Jugoslaviju. Možda ćemo se i vašoj publici svidjeti.

Dakle, hvala i doviđenja u Jugoslaviji.

Razgovarala: Arlette Ambrožić-Paić, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, oktobar 1967.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)