Cijele godine radi se za Kviskoteku. Po uhodanom sistemu, svaki je prvi četvrtak u mjesecu isporuka materijala koje zatim ocjenjujemo zvjezdicama, kao pića. Ne sramim se reći da sam zabavljač: bio mi je sportski izazov da jedan takozvani supkultumi program izvučem iz zapećka i da on postigne ravnopravnost s onim što se na televiziji pogrešno zove kultura
Devetnaestog prosinca 1985. bit
će prikazana prva emisija nove serije Kviskoteke koja ove sezone
traje do dvadeset sedmog ožujka. Petnaestak dana prije emitiranja
prvog nastavka, Lazo Goluža prvi je put u životu na bolovanju.
Očito nenaviknut na nerad po običajnom pravu, sjedi u svom stanu u
Berislavićevoj, među knjigama, enciklopedijama i grafikama, pokraj
drvenog simbola Kviskoteke, telefona što zvoni svakih petnaestak
minuta i televizora koji, po vlastitom priznanju, uključuje uglavnom
kad su sportske emisije ili prijenosi na programu.
Goluža je profesor komparativne
književnosti, boravio je u Francuskoj od 1965. do 1967. godine, kad
se i zaposlio u muzičko-zabavnom programu Televizije Zagreb kao
urednik redakcije kontakt-emisija.
Visoku kakvoću Kviskoteke, koju
radi već pet godina, objašnjava uglavnom iscrpljujućim radom.
- Radimo od osam do sedamnaest sati cijele godine - kaže - ali vam to ionako mogu potvrditi samo portiri u Dežmanovoj i
četiri kolegice iz kadrovske službe.
Goluža pokazuje veliku
ljubav i brigu prema svom poslu, svojoj emisiji i svojim
natjecateljima. Među ostalim zastupljujućim jugoslavenskim
kvizovima, Kviskoteka valjda zato i jest jedina emisija kojoj
uspijeva dvoje: da zabavi intelektualce i, ujedno, da barem načas
zaustavi propuh među ušima gledalaca koji su prespavali i osnovnu
školu.
- Prije godinu ili dvije,
natjecatelje u Kviskoteci nazvali ste vitezovima uzaludnih znanja. Je
li naglasak bio na imenici vitezovi ili na pridjevu uzaludan?
- Akcent je ipak bio na
riječi vitezovi. No, radeći godinama kvizove i testove za kviz,
uočili samo na uzorku od tisuću ili dvije tisuće kandidata - a to
je i te kako valjan uzorak - da stalno pada razina takozvanog općeg
znanja iz generacije u generaciju.
Zato ljude koji su u posljednjih
pet godina bili članovi komisije za testiranje u Kviskoteci zovem
-čuvari znanja.
Ove ćemo godine, iz poštovanja prema tim ljudima,
koji su emisiju i stvorili takvom kakva je bila i kakva jest,
napraviti šampionsku seriju Kviskoteke.
Nastupit će prvaci:
trideset dva najbolja kandidata iz proteklih pet godina!
Ako se ne
dogodi nešto nepredviđeno, vjerujem da će šesta serija napraviti
još i koračić dalje od prethodne koja je bila vrlo dobra.
Imat ćemo u njoj i dvije nove igre. Igra mozgalica nastala je na
ideji jednog novinskog članka, a riječ je o igri zdrave logike na brz,
efikasan i duhovit način.
I, drugo, abecednim pitalicama ispitat
ćemo koliko poznajemo vlastiti jezik.
- Kad smo već kod igara
u Kviskoteci, je li se ikad dogodilo da u igri tajanstvenih osoba,
na primjer, netko od kandidata ili gledalaca prepozna nepoznatoga i
tako minira rasplet?
- Kad pripremamo
kandidate, ja im uvijek kažem:
"Pazite, matematički je moguće
da netko od vas možda poznaje tajanstvenu osobu. Ali, to je vaša
stvar! Igrate na sreću i - iskoristite šansu!"
Jednom se
dogodilo takvo što, samo u obratnom smjeru, jer je kandidat pogrešno
zaključio.
Bilo je to prije dvije-tri godine, i tajanstvena osoba
bila je nekakva muška dadilja.
Čovjek je vodio dječji vrtić kod
kuće. Kandidat ga je prepoznao, ali je pomislio: ovoga poznajem s
faksa, i to nikako ne može biti on.
A bio je baš taj!
Prirodan sportski impuls
- Kako ste uopće
razabrali da je priprema takvih igara i zadataka, priprema kviza
uopće, vrlo ozbiljan i naporan posao? Kako i kada?
- Svoj posao nastojim
raditi pošteno. A bit zanata kojim se bavim prvi sam put shvatio
1974. godine na nekom simpoziju u Mainzu. Bio je to skup svjetskih
kviz-mastera, urednika i producenata iz cijelog svijeta koji se bave
tim poslom.
Budući da sam znao kakva je u Jugoslaviji kadrovska
struktura ljudi koji se bave zabavom, očekivao sam da ću ondje
provesti tri-četiri bezbrižna, zafrkantska dana.
No, ostao sam
zaprepašten!
Ponajprije činjenicom da je to bio skup vrlo, vrlo
pametnih ljudi, doktora znanosti, doktora filozofije, dakle - prve
lige! I sam me način razgovora frapirao. Tek nakon tog simpozija,
počeo sam se ozbiljnije baviti tim poslom.
Shvatio sam lukavost
razvijenih televizija - što je žanr fragilniji, osjetljiviji,
tanji, "žutiji" - to iza njega moraju biti bistrije glave.
Da se ne klizne u banalnost i kič.
A područje kojim se bavim,
muzičko-zabavni program u kojem radim godinama, jedan je od rijetkih
segmenata televizije za koji se može upotrijebiti termin umjetnički
rad.
Možda zvuči neuvjerljivo, ali zaista vjerujem u to.
Inače,
nemam živaca da dugo gledam televiziju, ne volim gledati ni kvizove
na televiziji. Velik sam gledalac filma, a imam i brdo knjiga:
Pokupovao sam francuska, engleska, američka, njemačka izdanja...
Njih studiram.
Oko devedeset posto toga što pročitam uopće nije
zanimljivo jugoslavenskim gledaocima, ali u ostalih deset posto
nalazim zgodne stvari.
Tako je i Kviskoteka nastala uglavnom
zahvaljujući knjigama.
- Jeste li kadri čitati
knjige ili gledati filmove a da u sebi već ne klasificirate podatke
i ne prerađujete ih za Kviskoteku?
- To je prirodan sportski
impuls. Vidite i neku zgodnu emisiju, francusku na primjer, i
pomislite: kako bi to lijepo bilo imati!
Ali, prije deset godina
naučio sam da je doista grijeh krasti, i zarekao sam se tada da neću
nikome ukrasti ništa.
Emisija Brojke i slova nešto je drugo.
Ona je
prvi slučaj otkupa jedne strane licencije u nas.
Gledao sam
francuske kvizove mnogo puta i razmišljao: što to dopušta da se takva
emisija devetnaest godina svakodnevno prikazuje u Francuskoj?
To je
zaista nacionalna osobitost, kao roquefort recimo. Kad sam je
otkupio, nisam otkupio samo nečiju genijalnu ideju nego i saznanje o
proizvodnji.
Televizija Zagreb može u jednom danu snimiti osam
profesionalnih emisija bez montaže, vrlo zgodnih i dobrih emisija.
Tu sam spoznaju kupio, i to za vrlo malo novaca.
- Zašto je tada ništa
odmah i realizirali?
- Ljudi koji rukovode
poslovima, koji bi trebali donositi odluke na Televiziji Zagreb, pate
od jedne boljke: to je bolest slijedećeg koraka.
Vi im pročitate,
obrazložite, donesete gomilu ideja, prijedloga, svi se time oduševe
i sve odobre. Ali, kad treba napraviti prvi korak prema realizaciji,
svi se rasprše i sve odjednom postaje difuzno.
U rujnu 1984. snimili
smo Brojke i slova, a emitirali smo ih tek u studenome 1985. Bez
ikakve potrebe da se toliko čeka! Tako je i s mnogim drugim
stvarima.
- Kažete da poznajete
francuske kvizove. Jeste li gledali i američke emisije tog tipa?
- Nikad nisam vidio
nijedan američki kviz! To je zanimljivo. No, snašao sam se na drugi
način. Ante Peterlić, moj prijatelj i kolega s fakulteta, bio je
oko godinu dana u Sjedinjenim Državama kao predavač na Sveučilištu
u Ann Harbouru.
Pisao mi je duga pisma i opisivao kvizove, uvijek na
satiričan i humorističan način. Slično je pomagao i Boris Senker
koji je nedavno bio ondje i nešto o tome napisao i u "Studiju".
Gotovo smo plakali od smijeha nad opisima američkih kvizova, koje
nam je Senker slao.
Do jednostavnosti i jest najteže doći
- Što vam je bilo tako
smiješno?
- Način kako
natjecatelji igraju, način kako dolaze do sto pedeset tisuća dolara
ili Cadillaca, do svih tih nevjerojatnih, gotovo grozomornih nagrada,
kandidatu doslovce stave odgovor u usta, daju mu gotovo sva slova traženog
prezimena.
On glumi, razmišlja do beskraja, tada krikne Rodin! -
i skoči.
Nakon toga, dobije sto tisuća dolara i auto!
No, kad
govorimo o inozemnoj produkciji, najbolji su britanski kvizovi, to
nitko ne može napraviti. Nekoliko njihovih emisija nenadmašno je u
žanru.
- Po čemu?
- Kvaliteta je... Teško
mi je to reći. Riječ je o fantastičnom stilu. Program je na
visokoj kulturnoj razini. Oni ga rade podjednako ozbiljno kao bilo
koji drugi posao na televiziji, rade ga čak ozbiljnije nego svoje
Dnevnike, ako to mogu reći.
Primjer je Mastermind koji je pojam u
Velikoj Britaniji. To je kviz koji se sastoji samo od pitanja i
odgovora.
Kviz inače i jest igra pitanja i odgovora. No, tu nema
ničega drugog, popratnog, jednostavno - dvije minute voditelj
vam postavlja pitanja iz područja koje ste odabrali.
Poslije
odgovarate dvije minute na pitanja iz općeg znanja, i to je sve.
Ali
način na koji je sve pripremljeno, kultura pitanja, kultura ljudi
koji sudjeluju i odgovaraju, to je... Od njih sam mnogo, mnogo
naučio!
- Je li jednostavnost
Kviskoteke u prvom redu rezultat te pouke?
- Do jednostavnosti i
jest najteže doći. Zašto je to moguće u Kviskoteci? U njoj rade
ljudi koji su bolji od mene, koji više znaju, koji su obrazovaniji,
duhovitiji i pismeniji od mene.
Njihov sistem duhovitosti i
pismenosti ja samo koordiniram prenoseći im neka rješenja do kojih
sam došao.
Srećom, imam suradnike koji su se navikli na način kako
pripremam emisije. Odnos je primljenih i predanih materijala, naime,
jedan prema deset.
I nitko se ne ljuti zato što svaki prvi četvrtak
u mjesecu mora nositi tone i tone pitanja i zadataka.
To je uhodan
sistem: cijele godine radi se za Kviskoteku, a svaki prvi četvratk
jest isporuka.
Materijale obilježavamo ocjenama - ništa za loše
pitanje, zvjezdica za upotrebljivo pitanje, dvije zvjezdice pitanju
koje je konkurentno za emisiju, tri zvjezdice za odlično i četiri
za ekstra-pitanje.
Pitanja obilježavamo kao pića i potom ih režemo,
te stavljamo u omotnice.
Poslije posegnemo tu, pa tamo i -
kombiniramo. Dosadno je to opisivati, posrijedi je apotekarski stil.
No, vodimo računa o tome - tko su ljudi koji se natječu, odakle su,
jesu li jezičari, fizičari, matematičari...?
Važno je da pitanja
budu primjerena. Testirali smo ljude u mnogim ispitivanjima. Oni su znalci, a naše je
umijeće da ih prikažemo kao znalce. Ne da ih svojom nesposobnošću
prikažemo neznalicama!
Drugi i najvažniji element jest da pitanja
komuniciraju s gledalištem, da budu ljudima prepoznatljiva i
zabavna.
- Koliko su se vaši
profesionalni nazori mijenjali s vremenom? Jeste li, primjerice, o
svemu tome vodili računa kad ste uređivali emisiju
Čovječe, ne ljuti se?
- Ta emisija skrivene
kamere prikazivala se 1969. godine. No, do toga je došlo gotovo
pukim slučajem. Kad sam od Saše Bjelousova dobio poticaj da Dubravko
Pitzko i ja radimo takav program, oduševio sam se.
Htio sam da taj
posao već u početku pretvorimo u nešto naše, po izboru tema i
zavrzlamama.
U Francuskoj sam gledao takve emisije i nisam htio da
krademo od američkih, britanskih ili ne znam čijih uzora. Dobrim
smo dijelom u tome uspjeli, premda bih danas drukčije radio.
- Sjećam se jednog
primjera iz emisije: Drago Bahun se automobilom, bez motora pod
haubom, spustio nizbrdo u mehaničarsku radionicu i poslije tvrdio da
su mu mehaničari ukrali motor. Je li to bila takva, tipično naša
tema?
- Da, da, sjećam se
(smijeh)! Na žalost, bilo je to loše snimljeno, ni pola od onoga
što smo se prije dogovorili. Danas bih neke od tih priča presnimio,
bilo je tu fantastičnih ideja.
Sjećam se da smo Miro Mahečić i
ja, onako, u zafrkanciji, smislili mnogo takvih tema.
Jedna je od njih bila vađenje nafte tu, pokraj Dugog Sela. Bila je to prava
analiza ljudske lakomosti. Došli smo od čovjeka kupiti imanje za
gomilu novca, a on je bio u silnoj borbi sa samim sobom - da li da
zove sina Iveka ili što da napravi...?
No, danas bih mijenjao, radio
bih tu emisiju onako kako radim Kviskoteku. Sve bih nam unaprijed
moralo biti posve jasno, pripremljeno, i tek tada bismo otišli na teren. Uložio bih dvostruko više rada nego prije.
Onda smo bili
mlađi, nestrpljiviji, i htjeli smo rezultate odmah.
Sukob Ljube Jelčića i Mladena Delića
- Ponekad ste ljude
stavljali u silno neugodan položaj. Je li to bila posljedica
brzopletosti?
- Da! Danas nastojimo
sačuvati integritet svakoga gosta u emisiji. Tada o tome nismo
mislili, zaista smo bili klinci. Događalo se.. .Danas to zvuči kao
anegdota, no snimali smo u Brezovici, a ja sam išao u osnovnu školu
u Brezovici.
Neki moj bivši prijatelj iz razreda završavao je kuću,
a mi smo tu kuću došli rušiti u ime gradnje kozmodroma u Lučkom,
i tvrdili smo da nekakve svemirske zrake prolaze točno preko njegove
hiže, pa da treba srušiti krov.
To je bila prava domaća tema:
svinje su roktale, guske gakale, a taj se čovjek okretao oko sebe,
nije znao što da radi i otišao je po sjekiru.
Krenuo je sjekirom na
nas, a ja sam rekao:
"Iva, daj stani. Do vraga, ja se šalim!"
Bio je i slučaj na Trešnjevci, kad smo lažirali oglas u novinama
da mijenjamo seljačka kola s gumenim kotačima za fiat 125. Tu je
gotovo bilo batina, to bi Bahun znao ispričati.
Sve bih to danas
radio mnogo, mnogo suptilnije.
- Čini mi se da imate
burnu uredničku prošlost. Kad ste uređivali Jadranske susrete,
došlo je u živo, pred kamerama, do onog čuvenog diskursa između
Ljube Jelčića i Mladena Delića, koji su se, na opće
zaprepaštenje, posvađali.
- Zašto se ne bi
posvađali (smijeh)? Šalim se! Nisu njih dvojica krivi, mislim da
smo pogriješili mi u uredništvu. Nismo smjeli uz isti posao vezati
dvije istaknute osobe koje, na neki način, nisu bile...
Svaki je od
njih veličina na svom području, i bilo je vrlo nespretno, čak
urednički nepromišljeno, spojiti ih.
Ja s vama možda mogu raditi,
a s nekim ne mogu!
Tada smo bili urednici Miro Mahečić i ja, i
mislim da jednostavno, nismo dobro odmjerili. Bila je to naša
pogreška.
- Kako ste se tada
osjećali? Vi kao urednik stojite negdje iza kamera, program se
emitira u živo, a osjećate da se, sudbinski neizbježno, približava
nešto vrlo, vrlo nezgodno.
- Mogu vam točno reći
kako sam se tada osjećao i što se dogodilo.
Bilo je to u Tivtu. I dan danas znam napamet što je rekao Jelčić, a što Delić. U toj emisiji, u susretu Trogira i Tivta, bilo je i mnogo uglednih gostiju, članova CK Crne Gore primjerice, ali od početka emisije nešto nije štimalo između Delića i Jelčića. Stalno se osjećala neka vrst napetosti koja je u jednom trenutku, pri jednoj najavi, ovako kulminirala (citira):
Ljubo: "Oprosti, Mladene, ti si uzeo dio mog teksta!"
Delić (popravlja naočale): "E pa, Ljubo, to zaista nema smisla!"
I krene prema meni. Mahečić je bio u kolima, a ja sa žirijem, tamo, na poligonu, kad je Mladen došao i rekao: "Lazo, ja iz ovih stopa napuštam poligon!" Rekao sam tada nešto prosto, okrenuo se i sjeo na mjesto. Mladen je opalio jednu loptu koja se tamo našla, vratio se i nastavio voditi emisiju. Eto, točno tako je bilo.
- To su stresne situacije
za urednika?
- Jesu, dakako. Znate li
što se događa? Nešto na ljudskom planu. Netko mora biti kriv, a - tko?
Srećom, cijelu situaciju izvrsno je riješio tada svježi, novi
direktor programa Žarko Božić, tako da je serija bezbolno
nastavljena.
- Je li u takvim
događajima, u opasnosti živih prijenosa, i korijen odluke da se
Kviskoteka danas snima unaprijed? Ili to radite samo radi vrhunske
preciznosti?
- Ovo drugo! Mnoštvo
gledalaca uopće nema dojam da je posrijedi magnetoskopska snimka.
Postigli smo to da snimamo emisiju gotovo toliko vremena koliko ona i
traje. Snimamo najviše sat i pol, a Kviskoteka traje sedamdeset
minuta. Ne prekidamo natjecanje.
Odlučili smo da emisiju snimamo
unaprijed uglavnom zbog igre detekcije. Imate, recimo, u emisiji
starijeg čovjeka koji mnogo priča, pa morate kratiti. Igra
detekcije bila bi vrlo loša kad bi se emitirala u živo. Zbog
nenaviknutosti ljudi da cijene vaše, moje ili bilo čije vrijeme.
- Ako izuzmemo Miru
Mahečića, kojega ste nekoliko puta spomenuli, te možda Miodraga
Marinkovića s Beogradske televizije - kvizom se nitko u nas nije
dosljedno bavio. Ta ocjena osobito vrijedi danas, nije li tako?
- Za razliku od svih
urednika na JRT-u, nitko se ozbiljno i profesionalno nije bavio
kvizom osim Mahečića i mene. Nadam se da nitko od kolega s
Beogradske televizije neće biti pogođen time, no činjenica je da
smo samo nas dvojica to od početka radili ozbiljno.
Radili smo malo
drukčije, a te razlike u stanovištima nekoliko su puta dovele do
izvrsnih rezultata. Baš zato što smo bili drukčiji.
Kao što je to
bio kviz Znaš-znam, pa igra bračnih parova Malo ja, malo ti... bilo
je to vrlo popularno.
Ja sam, inače, uvijek mrzio veličinu,
mastodonte. Nisam volio show-off. Mi u Zagrebu bili smo uvijek za
sitni štep, onako - sitno, uredno, i tako iz broja u broj.
Nisam
vješt da radim glamour, blještave stvari, ne znam to raditi.
Male su nagrade, a mala je i redakcija
- Pa ipak, vi ste radili
čuveni Zlatni pogodak koji je bio blještav barem po jednoj stavci:
nagradama!
- Da, da! Nisam nikakav
političar i ne razumijem se u te stvari, ali, kako kažu mudraci,
bila je to slika našeg tadašnjeg političkog trenutka, buma
potrošnje. U jednoj emisiji nagrada je bio automobil ford 12 M
coupe.
Ne vozim niti imam auto, ali ljudi koji se u to razumiju kažu
mi da je to vozilo koje bi danas vrijedilo barem dvjesta starih
milijuna. Znači - pet takvih automobila jednako je danas cijeni
cijele Kviskoteke!
Osim toga, u tom je kvizu bilo i novčanih
nagrada.
- Nasuprot tome, danas je
u Kviskoteci sve maleno. Male su nagrade, a mala je i redakcija.
- Na Televiziji Zagreb
nitko i ne zna tko to radi. Đelo Hadžiselimović je suradnik koji
radi u svom programu, a Maja Jurković vanjski je suradnik. Nemam ni
sekretarice, nikoga - samo briljantnu, malu četu vanjskih suradnika!
Sve dok posao teče uredno, nitko se ne pita kako je moguće da se
serija kakva je Kviskoteka odvija u dvadeset i dva nastavka bez
ijednog incidenta, problema, da je štampa i svi ostali
hvale, da vas tapšu po ramenu...
Nitko nije rekao na Zagrebačkoj
televiziji: to vam je dobro, dajte da bude još bolje!
A tako malo
ljudima treba da budu zadovoljni.
Oliver Mlakar vodi emisiju bez
honorara, u sklopu svojh - recimo - obaveza. A
pitajte bilo koga od voditelja kako je teško voditi kviz!
Mene nitko
nije pozvao uoči starta nove serije koja televiziji osigurava četiri
puta veću dobit nego što su njeni troškovi. Nitko ne pita a što
ćemo napraviti, kako, kakve su pripreme?
A ta Kviskoteka nije moja
prćija! To je djelo Televizije Zagreb!
- Veseli li vas barem to
što znate da gledaoci nestrpljivo očekuju vašu emisiju?
- Ne možete imati sve u
životu! Ipak, ostaje nam posao koji je velika satisfakcija. Kao
redakcija, primili smo u pola godine više pisama nego čitava
Televizija Zagreb u posljednje tri godine. Sve su to vrlo pohvalna
pisma.
Da skratim: gledaoci me vole, šefovi me ne vole. A ja sam
sretan.
- Nije li bolje tako nego
obratno?
- Bolje je (smijeh)!
Želja nam je da se dan nakon emisije, na ulici, u uredu, pita:
"Slušaj, čuo sam neki zadatak!
Najljepše je kad vidite djecu kojoj se oči
svijetle, klince koji to čekaju kao nekakvo čudo.
To je ono što
čovjeka veseli. Moja maksimalna aspiracija jest da uspijem biti
zabavan, da se gledalac kod kuće osjeća ugodno i dostojanstveno, a
ne da blesiram njegov razum, kao što to neki čine.
Nije me sram
reći da mi je profesija zabavljač - to mi je povlastica i čast!
U
početku, kad završite fakultet, vrlo ste pametni i dok ne napravite
ispit savjesti, neke stvari smatrate sramotnima. Sve dok ne
raščistite sa samim sobom, dok ne vidite da u kvizu može biti isto
toliko dostojanstva kao u bilo kakvoj drami, bilo kakvoj...
Jedan
Amerikanac, crnac, Booker Washington, rekao je nešto što sam
zapisao i prepisujem iz notesa u notes, kako godine prolaze:
"Nijedna rasa ne može napredovati ako ne shvati da ima podjednako dostojanstva u obrađivanju polja kao i u stvaranju poeme."
- Pronašli ste se u
metafori?
- Kod nas na televiziji
uvredljivo je interno rangiranje po važnosti. Meni je bio sportski
izazov da takozvani supkulturni program iz zapećka izvedem na
svjetlo dana i da on postigne ravnopravnost s nečim što se na
televiziji pogrešno zove kultura.
Nema ničeg nekulturnijeg od
plasmana kulture na televiziji. Posljednji trunak nečijeg afiniteta
za knjigu bit će uništen, barem po načinu kako se rade te emisije.
Ako je riječ o likovnoj kritici, nikad nisam vidio meritornu,
ozbiljnu negativnu kritiku. Tako je općenito. To se zove kulturom.
Sudeći po sistemu nepismenosti i neprofesionalnosti u mnogim
TV-dramama i TV-serijama, žalosno je pogledati kamo odlazi novac
televizijskih pretplatnika.
Razgovarao: Dražen Matošec, snimio: Željko Čupić, obrada: Yugopapir (Studio, decembar 1985.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
