Pages

Majdanpek 1972: Kako su mlade kujundžijke oživele drevni zanat u fabrici zlatnog nakita




Prije nego što postanu kujundžijke, djevojke pohađaju tri mjeseca nastavu, a tri mjeseca provedu na praktičnom radu. Glavni sef otvara se samo poslije dozvole najodgovornijih ljudi u tvornici. Mala upornost reportera "Arene" bila je nagrađena nečim što je zaista vrijedno vidjeti. Istina, kameru nismo mogli upraviti na čitav sef, ali smo vidjeli nešto što podjeća na riznicu iz bajke 
Prostorija u kojoj se teške zlatne poluge oblikuju u narukvice, ogrlice, lančiće, privjeske i drugu vrstu nakita, podsjeća na dobro opremljeni kabinet tehničkog obrazovanja. Tome još više pridonosi četa mladih djevojaka u čijim je rukama, na radnom stolu i u limenim kasetama, milijunska vrijednost. 

To je, međutim, samo jedan odjel Fabrike zlatnog nakita u Majdanpeku. Ove mlade kujundžijke (kovači zlata) nastavljaju, u stvari, zanat koji je prije mnogo stoljeća zaboravljen. To je izrada zlatnog nakita. Krenimo malo u to prohujalo vrijeme.


 I na tržištu drugih zemalja



Zlatonosni Pek, koji protječe Majdanpekom, nekada je na svojim obalama vidio mnogo ljudi koji su od ranog jutra do kasno u noć ispirali pijesak da bi dobili poneko zrno zlata.

Zrno po zrno stvaralo je dovoljnu količinu da se od njega napravi zlatan nakit.

Bio je to mukotrpan posao. Teško je bilo doći do zlata, a ništa manje ni preraditi ga. Kada je poslije oslobođenja ponovo počela eksploatacija bakarne rudače, nitko više nije razmišljao o zlatu. 

Doduše, zlato je u borskoj elektrolitičkoj rafinaciji bakra prerađivano u poluge, ali se majdanpečki rudari nisu dalje zanimali za njegovu sudbinu.

Prije nešto više od dvije godine u Majdanpeku je postalo veoma teško uposliti žensku radnu snagu.

- Mogli bismo prerađivati zlato - dosjetio se netko u Rudniku bakra.

Tako je u središtu gradića nikla zgrada nalik na stambenu kuću.

Iz Italije su stigli strojevi, a prve radnice u Fabrici zlatnog nakita bile su kćerke rudara ovog najvećeg rudnika bakra u Evropi.

Tehničaru Savi Lazareviću povjereno je mjesto upravitelja.

Počelo se nekako bojažljivo, bez većih ambicija. Međutim, već prva pošiljka zlatnog nakita odlično je prošla na prilično prezasićenom jugoslavenskom tržištu zlata.

To je bilo veliko ohrabrenje.

Dokle se stiglo, svakako najbolje pokazuje podatak da će se do kraja godine tisuću kilograma zlata preraditi u nekoliko stotina vrsta zlatnog nakita. 

Njime će se ukrašavati Jugoslavenke. 

Ali će majdanpečki proizvodi od zlata dospjeti i na tržište drugih zemalja u svijetu.



Kada se otvara glavni sef? 



Kako se, međutim, može doći ovamo gdje se zlato mjeri na miligrame, ali i kilograme?

Samo uz propusnicu od direkcije Rudnika bakra.

Stražar na ulaznim vratima ljubazno će vam se nakloniti.

Već poslije nekoliko koraka naći ćete se u prostorijama koje kao da su izronile iz svijeta mašte.

Bljesak zlata sa svih strana, zlatne šipke, poluge i žice, pa kilogrami lančića, ali i otpaci zlata, sve to zadivit će vas na svoj način.

Tu su peći za topljenje zlata, a zatim strojevi koji od zlata "pletu" lančiće i druge proizvode.

Završna obrada proizvoda teče na radnim stolovima mladih Majdanpečanki.

- Već za pola sata znali bismo gdje se izgubio miligram zlata. Takva je kontrola! Pa ipak, još nam se nije dogodilo da su neka djevojka ili mladić pokušali ukrasti i miligram zlata - kaže nam s ponosom upravitelj Lazarević.

U tvornici ima devedeset zaposlenih, od toga 46 djevojaka.

- Božana Brankovan je najmlađa. Ima samo šesnaest godina. Ali je i ona, poput njenih kolegica, odlična kujundžijka - kaže nam tehnolog proizvodnje Dragiša Vladić.

Prosjek starosti, ili bolje reći mladosti, kolektiva tvornice iznosi - osamnaest godina. 

Prije nego što postanu kujundžijke, djevojke pohađaju tri mjeseca nastavu, a tri mjeseca provedu na praktičnom radu.

Glavni sef otvara se samo poslije dozvole najodgovornijih ljudi u tvornici.

Mala upornost reportera "Arene" bila je nagrađena nečim što je zaista vrijedno vidjeti. Istina, kameru nismo mogli upraviti na čitav sef, ali smo vidjeli nešto što podjeća na riznicu iz bajke.


Gomila prstenja, burmi, privjesaka, ogrlica, narukvica i drugog nakita od zlata bljesnula je pred nama kada su se otvorila teška vrata golemog čeličnog sefa.

- Pogledajte ovo - kazala nam je nešto kasnije grupa mladića u pogonu gdje su strojevi za preradu zlata.

U ruci jednoga od njih bila je plastična kutija puna piljevine od zlata. Vrijedi barem nekoliko "fijata 1300". 





Makaze za uspomenu



Pa ipak, to je otpadak.

Morat će na topljenje da bi se preradilo u nakit.

Pokazuju nam i škarice.

Izrađene su od čistog zlata i poslužile su samo jednom: na svečanom otvorenju ovim zlatnim škaricama presječena je vrpca.

- To nećemo prodati. Neka ostane za uspomenu - rekao je upravitelj Sava Lazarević.

U Fabrici zlatnog nakita u Majdanpeku smjena počinje u 6.30, a završava u 14,30 sati.

U tvornici je i mala kantina. Za vrijeme rada nema izlaza.

Kada smjena završi, mladići i djevojke izlaze u grupi.

Nema pretresa.

Čini se da je povjerenje u te mlade ljude odavno potvrđeno.

Inače, dugačak je put majdanpečkog zlata. Bakarna rudača, u kojoj ima i dosta zlata, pretvara se u majdanpečkoj flotaciji u koncentrat bakra, a zatim vozi u topionicu u Bor, gdje se izlijevaju velike ploče bakra.

Nakon elektrolitičke rafinacije zaostali "mulj" iz elektrolize pretvara se u poluge zlata teške oko 12 kilograma.

Odatle se poluge nose u velike trezore Narodne banke u Beogradu. Dobar dio ostaje kao monetarno zlato, a ostalo se šalje proizvođačima zlatnog nakita.

U Majdanpeku je nedavno otvorena i prodavaonica zlatnog nakita.

Ako neki mladić iz ovog grada odluči da zaruči djevojku iz Fabrike zlatnog nakita, može se dogoditi da joj kupi baš onaj prsten koji je ona sama napravila. Ali, to ističu u Majdanpeku, ne umanjuje draž zaruka.

Napisao: Desimir Milenović, obrada: Yugopapir (Arena, maj 1972.)


Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)