Vratio sam se u Split sa čvrstom odlukom da sve zaboravim, da s obzirom na reprezentaciju počnem iz početka. Zainatio sam se, zarekao se da ću dokazati saveznom kapetanu kako griješi u odnosu prema meni
3. dio
Prvi put sam osjetio kako se grudi nadimlju, kožu prožimaju trnci, a čitavo biće odgovornost i neopisivi ponos dok se intoniraju zvuci himne, i to jednim dijelom vama u čast, u Beogradu prilikom međunarodnog susreta "B" reprezentacija Jugoslavije i Mađarske. Bio je toj moj debi u državnom timu.
Ili dres - ili izlazi napolje!
Neposredno zatim pridružio sam se vodećem tandemu u zemlji - Panteliću i Škoriću. Sa mnom se računalo kao s trećim vratarem u zemlji.
No, već tada su mnogi bili skloni tvrdnji da sam najbolji, iskreno rečeno, isto to sam mislio i ja i baš zbog takva stava usporio sam svoj prvi reprezentativni nastup.
Stjecajem okolnosti, zahvaljujući sreći - Škorić je otišao na odsluženje vojnog roka, a Pantelić se povrijedio - pozvan sam kao prvi vratar na pripreme državnog tima u Borovo pred utakmicu s Albanijom koja se trebala igrati u Tirani, a u okviru kvalifikacija za EŠ.
Dok smo trenirali u Košutnjaku, sve je bilo u najboljem redu.
U Beogradu na trening utakmici s "Radničkim" korektno sam obavio svoj posao i očekivao sam, to prije što mi je konkurent bio Knežević koji u to vrijeme nije pokazivao baš najbolju formu, da ću u Borovu na posljednjoj probi pred odlazak za Tiranu ja braniti.
Međutim, i danas ne znam zašto, Mitić je ukazao povjerenje Kneževiću, a ne meni.
Kad je izdiktiran sastav, ja sam navukao na sebe samo trenerku. Nisam se, naime, obukao za igru.
U poluvremenu me opet nitko nije pozvao da branim, i tek kad je Knežević primio i drugi pogodak, Rajko Mitić me je poslao da ga zamijenim.
Na gol sam stao u trenirci, što sam drugo mogao uraditi?
Nisam očekivao da će mi pružiti priliku i nisam se obukao propisno.
Desetak minuta sam tako odjeven stajao među vratnicama, kad je netko iz gledališta počeo dobacivati:
- Vučko, hoćeš li tapet da se ne uprljaš?
Čini se da je to čuo
Mitić, pa je poslao masera da mi kaže kako moram skinuti trenerku.
- Ne mogu, nemam ništa
ispod - odgovorio sam.
Malo poslije toga došao
je do mene dr Nešović.
- Ili se skidaj u propisan
dres ili napusti vrata - kazao mi je.
- Ne mogu, nemam ništa
ispod trenerke - odgovorio sam.
- Onda izlazi!
Izašao sam.
Poslije sam pokušao objasniti Mitiću u čemu je nesporazum. Nije me gotovo htio ni slušati i morao sam skupiti kovčege i krenuti kući.
Mjesto mene u Tiranu je putovao naknadno pozvan Jantoljak.
Tek poslije, prilikom utakmice "Hajduk" - "Zvezda" u Splitu, uspio sam objasniti saveznom kapetanu da onda u Borovu nisam bio kriv.
Tada sam mislio da je nesporazum razjašnjen.
Prevario sam se. Bar tako ja mislim, jer kad sam bio najsigurniji da ću ponovo braniti, Mitić me je mimoišao.
No, prije nego što to objasnim, potrebno je naglasiti da sam u međuvremenu branio na utakmici s Albanijom u Beogradu - 4:0.
Putovao sam u Italiju, ali tamo, unatoč velikoj nadi i stjecaju okolnosti koje su mi išle na ruku, nisam dočekao svojih pet minuta.
Poslije sam pokušao objasniti Mitiću u čemu je nesporazum. Nije me gotovo htio ni slušati i morao sam skupiti kovčege i krenuti kući.
Mjesto mene u Tiranu je putovao naknadno pozvan Jantoljak.
Tek poslije, prilikom utakmice "Hajduk" - "Zvezda" u Splitu, uspio sam objasniti saveznom kapetanu da onda u Borovu nisam bio kriv.
Tada sam mislio da je nesporazum razjašnjen.
Prevario sam se. Bar tako ja mislim, jer kad sam bio najsigurniji da ću ponovo braniti, Mitić me je mimoišao.
No, prije nego što to objasnim, potrebno je naglasiti da sam u međuvremenu branio na utakmici s Albanijom u Beogradu - 4:0.
Putovao sam u Italiju, ali tamo, unatoč velikoj nadi i stjecaju okolnosti koje su mi išle na ruku, nisam dočekao svojih pet minuta.
Zašto?
To ću odmah pokušati da objasnim...
Zar mi još nije oprostio Borovo?
O tome što smo uradili
na završnim takmičenjima prvenstva Evrope u Rimu i Firenci, ne
namjeravam pisati, jer je to gotovo svakome tko imalo prati sportska
zbivanja u Evropi, poznato.
Međutim, ono što se događalo tih dana, gledano mojim očima, to je već drugo.
Dakle, u Firenci smo pobijedili favorizirane Engleze. Radovali smo se tom uspjehu kao mala djeca. Ušli smo u finale, deklasirali smo svjetskog prvaka. Potpuno zasluženo.
Od autsajdera smo preko noći postali glavni favoriti.
No, tu našu radost, bar meni, pomućivala je činjenica da se Ilija Pantelić, čija sam zamjena bio, povrijedio.
Izgledi da se oporavi, bili su više nego neznatni i već se počelo šaputati kako ću ja u finalnom susretu čuvati naša vrata.
Međutim, ono što se događalo tih dana, gledano mojim očima, to je već drugo.
Dakle, u Firenci smo pobijedili favorizirane Engleze. Radovali smo se tom uspjehu kao mala djeca. Ušli smo u finale, deklasirali smo svjetskog prvaka. Potpuno zasluženo.
Od autsajdera smo preko noći postali glavni favoriti.
No, tu našu radost, bar meni, pomućivala je činjenica da se Ilija Pantelić, čija sam zamjena bio, povrijedio.
Izgledi da se oporavi, bili su više nego neznatni i već se počelo šaputati kako ću ja u finalnom susretu čuvati naša vrata.
- Nema veze, Vučko - govorio mi je tada moj klupski drug i dobar prijatelj Dragan Holcer. - U formi si, vjerujem da si isti, ako ne i bolji od Pante. Samo bez
straha, ne brini sve će biti dobro. Najteže smo prebrodili.
Živio sam za tu
utakmicu, s nestrpljenjem sam očekivao trenutak kad će Rajko Mitić
izdiktirati sastav.
Gotovo sam bio siguran, i ne samo ja, da ću braniti.
Na žalost, moja nada je ostala samo nada ili, ako hoćete, neispunjena želja.
Gotovo sam bio siguran, i ne samo ja, da ću braniti.
Na žalost, moja nada je ostala samo nada ili, ako hoćete, neispunjena želja.
- Pantelić, Fazlagić ... - počeo je Mitić diktirati sastav.
Više ništa nisam čuo ...
Više ništa nisam čuo ...
Što sam mu učinio? Zar
mi još nije oprostio Borovo? Ili možda uopće ne vjeruje u mene?
Da je ovo posljednje posrijedi, ne bi me bio uvrstio u momčad s Albanijom.
Zašto, zašto... pitao sam se do duboko u noć, tisuću puta, ali nijednom nisam mogao naći odgovor na to pitanje.
Prvi susret s Talijanima završio je zahvaljujući neviđenoj pristranosti Švicarca Diensta, neodlučenim rezultatom.
Na toj utakmici, bar takav sam stekao dojam, a također i cjelokupna štampa, Pantelić se još teže ozlijedio.
Osim toga, naša momčad je bila premorena, iscrpljena dotadašnjim teškim utakmicama, pa se očekivalo da će naš, slično kao i talijanski savezni, za drugu utakmicu uvesti svježe igrače.
Istina, nekih velikih mogućnosti nije bilo za takve zahvate, pa se štampa, pisajući o revanšu kad je bilo riječi o eventualnim izmjenama u našem timu, ograničavala uglavnom na konstataciju da ću ja zamijeniti povrijeđenog Pantelića.
Bio sam tada u centru pažnje. U svim novinama izlazile su moje slike, podaci o meni.
Da je ovo posljednje posrijedi, ne bi me bio uvrstio u momčad s Albanijom.
Zašto, zašto... pitao sam se do duboko u noć, tisuću puta, ali nijednom nisam mogao naći odgovor na to pitanje.
Prvi susret s Talijanima završio je zahvaljujući neviđenoj pristranosti Švicarca Diensta, neodlučenim rezultatom.
Na toj utakmici, bar takav sam stekao dojam, a također i cjelokupna štampa, Pantelić se još teže ozlijedio.
Osim toga, naša momčad je bila premorena, iscrpljena dotadašnjim teškim utakmicama, pa se očekivalo da će naš, slično kao i talijanski savezni, za drugu utakmicu uvesti svježe igrače.
Istina, nekih velikih mogućnosti nije bilo za takve zahvate, pa se štampa, pisajući o revanšu kad je bilo riječi o eventualnim izmjenama u našem timu, ograničavala uglavnom na konstataciju da ću ja zamijeniti povrijeđenog Pantelića.
Bio sam tada u centru pažnje. U svim novinama izlazile su moje slike, podaci o meni.
- Eto, ipak si dočekao
svoju priliku - govorili su mi tog dana suigrači. Davali su mi
savjete, brinuli su se o meni. Tetošili su me kao da sam bebica.
Hvala im svima, uistinu
su bili drugovi.
- Baš nemamo sreće - žalio je toga dana moj kninski klupski drug Ilija Petković. - Eto, sad kad ti ulaziš u momčad, ja sam se morao povrijediti. Zamisli kako bi bilo divno da u finalu Evrope nastupimo skupa kao nekad u prvenstvu Dalmatinske zone.
No, bit će još vremena za to. Sad je najvažnije od svega da se skoncentriraš da braniš kao da si na vratima naše "Dinare".
- Baš nemamo sreće - žalio je toga dana moj kninski klupski drug Ilija Petković. - Eto, sad kad ti ulaziš u momčad, ja sam se morao povrijediti. Zamisli kako bi bilo divno da u finalu Evrope nastupimo skupa kao nekad u prvenstvu Dalmatinske zone.
No, bit će još vremena za to. Sad je najvažnije od svega da se skoncentriraš da braniš kao da si na vratima naše "Dinare".
No, i ovaj put ispalo je
po onoj narodnoj: vjerovanje ludom radovanje.
Mitić me je ponovo zaobišao.
Branio je Pantelić. Vidjeli su mnogi kako.
Ne mislim time kazati loše, već s povredom noge koja je bila i te kako očita.
Mitić me je ponovo zaobišao.
Branio je Pantelić. Vidjeli su mnogi kako.
Ne mislim time kazati loše, već s povredom noge koja je bila i te kako očita.
*****
O toj utakmici u svojim memoarima piše i Dragan Holcer:
Cijelu noć pred utakmicu u Rimu gotovo da nisam ni oko stisnuo. Bio sam u sobi s klupskim drugom Radomirom Vukčevićem. On, poznat kao "živčik", opružio se, udobno smjestio i pošto mi je rekao:
"Laku noć, Dragane Holceru, nova zvijezdo iz televizijskih studija... "
... okrenuo se i mirno zaspao. Nisam mu tako lako dopustio taj luksuz, posebno zato što je moj popodnevni nastup s Draganom Džajićem u talijanskom TV studiju okrenuo u šalu.
Uzalud sam pokušavao nastaviti s razgovorom, ali on je već u polusnu dobacio:
"Pusti rezervu da se odmara."
*****
Zainatio sam se, zarekao se da ću dokazati saveznom kapetanu kako griješi u odnosu prema meni.
Strpljivo sam čekao i trenirao, ali opet nisam ništa dočekao, i sad sam već siguran da u ovoj situaciji neću ni dočekati svojih pet reprezentativnih minuta.
Naime, nedavno se igrala u Splitu reprezentativna utakmica sa Švedskom. Ovaj put su svi bili sto posto sigurni, pa tako i ja, da ću braniti, ako zbog ničeg drugog a ono jer nema Pantelića i igra se u Splitu.
- Vukčevića nisam
postavio u tim, jer znam koliko on može. Želim iskušati Mutibarića - objasnio je Mitić svoju odluku novinarima kad je servirao javnosti
razloge moga ponovnog izostavljanja iz najbolje jugoslavenske
selekcije. - Osim toga, Vukčević još nije dovoljno oporavljen od
nedavne operacije meniskusa, pa s obzirom na to, ne želim riskirati.
Što da kažem o tome?
Najbolje ništa.
No, kad smo već kod tog
nesretnog meniskusa, moram kazati riječ-dvije o tome.
Zaradio sam ga ne znam ni sam kada, ali negdje pri kraju prošlog prvenstva postalo je jasno da ga imam, da moram na operaciju.
U Vojno-medicinskom centru u Splitu izvršena je operacija. Kažu uspješno. Međutim, poslije su uslijedile komplikacije.
Počeo sam rano trenirati, koljeno je oteklo i samo dvadesetak dana nakon izlaska iz bolnice morao sam se vratiti tamo.
Tada sam mislio da je došao kraj mojoj karijeri.
Prilikom tih dugih bolničkih dana imao sam dosta vremena za razmišljanje. Mislio sam o svemu, ponajviše o tome što bi se dogodilo sa mnom da slučajno nisam završio srednju tehničku školu.
Gdje bih i kako nastavio život? Što bi bilo s mojom porodicom, kćerkicom i ženom?
Baš zbog tih tužnih misli koje su me tih dana opsjedale, preporučio bih svim mladim nogometašima da, bez obzira na nadarenost koju posjeduju, ni u kojem slučaju ne zapuste školovanje.
Jer, slava je kratka, pogotovo ova naša nogometaška.
Istina, nogomet mladom čovjeku donosi mnogo toga: dosta novaca, lagodan život, mnogo se putuje, vidi se dosta toga, ali od nogometa se živi kratko i stoga se treba pripremiti za ono što dolazi.
Eto, zbog toga što dolazi ja namjeravam braniti u svome "Hajduku" sve dok im budem potreban.
Želio bih osvojiti jedno državno prvenstvo, slast osvajanja Kupa sam osjetio, i zatim bih i ja, poput mnogih naših nogometaša, u pečalbu, da osiguram budućnost.
Poslije, nakon povratka iz inozemstva, posvetit ću se trenerskom pozivu.
Radio bih samo s vratarima, otvorio bih u Splitu nekakvu, nazovimo je, vratarsku nogometnu školu.
No, to je zasad ipak prilično daleko. Treba počekati najmanje još dvije godine, jer već sam to naglasio - želio bih više od svega da sa svojim "Hajdukom" osvojim državno prvenstvo.
Ove sezone je to gotovo nemoguće.
"Dinamo" nam je daleko pobjegao, a objektivno mislim da su "plavi" trenutno zreliji i iskusniji od nas.
Dakle, "Hajduku" preostaje da do idućeg prvenstva konsolidira redove...
Zaradio sam ga ne znam ni sam kada, ali negdje pri kraju prošlog prvenstva postalo je jasno da ga imam, da moram na operaciju.
U Vojno-medicinskom centru u Splitu izvršena je operacija. Kažu uspješno. Međutim, poslije su uslijedile komplikacije.
Počeo sam rano trenirati, koljeno je oteklo i samo dvadesetak dana nakon izlaska iz bolnice morao sam se vratiti tamo.
Tada sam mislio da je došao kraj mojoj karijeri.
Prilikom tih dugih bolničkih dana imao sam dosta vremena za razmišljanje. Mislio sam o svemu, ponajviše o tome što bi se dogodilo sa mnom da slučajno nisam završio srednju tehničku školu.
Gdje bih i kako nastavio život? Što bi bilo s mojom porodicom, kćerkicom i ženom?
Baš zbog tih tužnih misli koje su me tih dana opsjedale, preporučio bih svim mladim nogometašima da, bez obzira na nadarenost koju posjeduju, ni u kojem slučaju ne zapuste školovanje.
Jer, slava je kratka, pogotovo ova naša nogometaška.
Istina, nogomet mladom čovjeku donosi mnogo toga: dosta novaca, lagodan život, mnogo se putuje, vidi se dosta toga, ali od nogometa se živi kratko i stoga se treba pripremiti za ono što dolazi.
Eto, zbog toga što dolazi ja namjeravam braniti u svome "Hajduku" sve dok im budem potreban.
Želio bih osvojiti jedno državno prvenstvo, slast osvajanja Kupa sam osjetio, i zatim bih i ja, poput mnogih naših nogometaša, u pečalbu, da osiguram budućnost.
Poslije, nakon povratka iz inozemstva, posvetit ću se trenerskom pozivu.
Radio bih samo s vratarima, otvorio bih u Splitu nekakvu, nazovimo je, vratarsku nogometnu školu.
No, to je zasad ipak prilično daleko. Treba počekati najmanje još dvije godine, jer već sam to naglasio - želio bih više od svega da sa svojim "Hajdukom" osvojim državno prvenstvo.
Ove sezone je to gotovo nemoguće.
"Dinamo" nam je daleko pobjegao, a objektivno mislim da su "plavi" trenutno zreliji i iskusniji od nas.
Dakle, "Hajduku" preostaje da do idućeg prvenstva konsolidira redove...
Netko će zacijelo kazati
da najbolji ne mora biti i prvi. Slažem se. No, ne budemo li iduće
sezone, bit ćemo do dvije godine.
Meni se ne žuri. Uistinu se ne namjeravam tako rano povući s naših nogometnih terena. Ta tek sam u stvari počeo!
Napisao: Radomir Vukčević, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, april 1969.)
Meni se ne žuri. Uistinu se ne namjeravam tako rano povući s naših nogometnih terena. Ta tek sam u stvari počeo!
Napisao: Radomir Vukčević, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, april 1969.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)