Pages

▼

Boro Jovanović, naš najbolji tenisač: Jugoslavenskom bijelom sportu vratio nekadašnju slavu i ugled



Praktički nema razlike u amaterskom i profesionalnom tenisu. Osim one najbitnije: ja u svom statusu ne pripadam nikome i o tome gdje i koliko ću igrati, sam odlučujem. Radi ilustracije: u prosjeku primam 500 dolara po turniru, a godišnje nastupim na oko tridesetak turnira

Bora Jovanović, stalni reprezentativac Jugoslavije u Davis kup natjecanju i sudionik na svim poznatijim teniskim turnirima u raznim zemljama svijeta, mušketir bijelog sporta, gostuje danas u rubrici čitalaca Plavog vjesnika "Sve o zvijezdama".

Popularnoj teniskoj zvijezdi za ovaj su intervju pitanja postavili naši čitaoci:

Andro Galić, Split, Ratko Slišković, Zagreb, Željko Marčetić, Slavonska Požega, Avdo Mufić, Sarajevo, Renata Kordić, Novi Sad, Stjepan Jurčetić, Varaždin, Marijan Silko, Delnice, Dalibor Mandić, Zadar, Anđa Ferić, Split i Stevo Dadić, Borovo.

Pitanja spomenutih čitalaca "Plavog vjesnika" i odgovori Bore Jovanovića:


Dilema: nogomet ili tenis?



- Nadam se da ste bili (i ostali) dobar prijatelj s Nikolom Pilićem. Jasno, izvan teniskih terena. Koliko vam on nedostaje nakon odlaska u profesionalce? Hoćete li i vi njegovim stopama?

- Doista bili smo (i ostali) dobri prijatelji, iako na terenu suparnici, deset godina smo putovali zajedno i iskovali neraskidivo prijateljstvo. Jasno, kao prijatelj, Pilić mi nedostaje, ali sam se u međuvremenu oženio pa na turnire putujem sa suprugom Ljiljanom.

Ne namjeravam kao i on otići u profesionalce, jer je to težak kruh s preteškim obavezama, a u novim uvjetima i kao amater relativno dobro prolazim.

- Kad bi vaš "nervni sistem" za vrijeme igre bio jednak vašoj snazi i maštovitosti, imam dojam da bi s lakoćom ušli u finale međunarodnog prvenstva u Wimbledonu. Imam li pravo ili krivo?

- Kada bi u Wimbledonu bio zemljani, a ne travnati teren, mislim da bi moj "nervni sistem" funkcionirao posve dobro. Otprilike kao i vaš dojam.

- Kod vas je vrlo istaknuta muskulatura. Ne vjerujem da je "isklesana" samo na teniskim borilištima. Bavite li se dopunskim sportovima? Kojima? Dopustite da iskoristim priliku i da vam javno poželim još mnogo sportske sreće.

- Kao prvo, dopustite i vi meni da vam srdačno zahvalim na dobrim željama.

Dopunski sport? Još od malih nogu igrao sam nogomet. Čitavo djetinjstvo i mladost. U svakoj prilici.

Usputno da vam nešto i otkrijem: dugo sam bio u dilemi kojem sportu da se priklonim - nogometu ili tenisu.

Uz nogomet igram i stolni tenis. Ali, vi ste spomenuli muskulaturu. Mislim da je "isklesana" nogometom.


Vožnja u oklopnim kolima



- Kako ste postali tenisač? Možete li nam ispričati što je sve prethodilo odluci i kakav je bio put uspona na sam vrh ljestvice najboljih tenisača u zemlji, s odličnom reputacijom u inozemstvu?

- U vrijeme "odluke", u našoj se zemlji nazirao suton teniske ere i "vladavine" Dragutina Mitića i Josipa Palade. Međutim, velika popularnost tih mušketira učinila je svoje: dječaci su uzimali u ruke drvene rekete i na ulicama i periferijskim dvorištima improvizirana su teniska igrališta. 

 Među tim dječacima s drvenim reketom u rukama bio je i Bora Jovanović. 

 Tako je počelo. 

 Slučajno, uoči pionirskog prvenstva Hrvatske 1953. godine, našao sam se na terenima "Šalate" u Zagrebu i... osvojio sam drugo mjesto na tom prvenstvu. 

 Put prema vrhu bio je i naporan i mukotrpan, pun samoodricanja ... kao i svaki put što vodi do sličnog cilja.

- Godinama ste u društvu s igračima tenisa raznih narodnosti, a proputovali ste brojne zemlje i kontinente. Pokušajte se sjetiti neke anegdote s tih putovanja. Hvala na trudu!

- Pilić i ja doputovali smo na turnir u Džakartu. U vrijeme dok se mlado i staro spremalo da oružjem riješi problem Zapadnog Irijana što su ga držali Holanđani. Svuda i na svakom mjestu mogli su se zapaziti vojni instruktori kako obučavaju narod u rukovanju oružjem.

Organizatorima turnira izjavili smo bojazan da nas domoroci ne zamijene Holanđanima na putu od hotela do teniskog stadiona i da na nama ne iskale svoj bijes.

Činilo se da je naša primjedba djelovala kao osnovana, iako je bila izrečena napola u šali...

Finale: dva dana vozili smo se oklopnim vojnim automobilom od hotela do stadiona i natrag.

- U sportu kojem ste se posvetili postigli ste visok domet, čestitam! Ali recite u kojoj mjeri je tenis omeo vaše planove na području obrazovanja i je li izmijenio planove vaše egzistencije?

- Hvala na čestici! Tenis je i omeo moje planove i izmijenio ih. Moja želja je bila da studiram stomatologiju, ali već za gimnazijskih dana česta sportska putovanja bila su razlog da odustanem od te želje.

Kao najbolje rješenje, upisao sam jezike.

Međutim, kao apsolvent nikad nisam našao dovoljno vremena da i diplomiram. Postao sam "žrtva" vrhunskog sporta.

Ali, od diplome ne odustajem. Kad mi jednom dođe u ruke, bit će to znak da sam tenisu vratio milo za drago.


Djevojke ostaju djevojke!



- Obišli ste globus. Bit će zanimljivo saslušati vaš odgovor na ovo pitanje: koja je bitna razlika između djevojaka u raznim zemljama i nas, mladih Jugoslavenki? Razumljivo, u onim najbitnijim relacijama.

- Dakle, mislim da "najbitnijih razlika" uopće nema. Sve mlade djevojke, na svim meridijanima, navlas su slične: s istim planovima, željama ...

- Možda će mi poslužiti kao orijentacija: gdje ste ovog ljeta proveli godišnji odmor? Što je bilo odlučno da ste baš "to ili to" mjesto izabrali? Kako ste se proveli?

- Već šestu godinu ne znam za termin "godišnji odmor". Ali, ovaj mjesec je moj! Vjerujte, znat ću ga iskoristiti. Lokacija za odmor: Dubrovnik.

I unaprijed vam mogu reći: provest ću se izvrsno!

- Vi ste ostali u statusu amatera. Godinama se pojavljujete na raznim međunarodnim turnirima i drugim natjecanjima. Dopustite pitanje: osim zanimljivosti koje čovjeka očekuju na svakom putu, što vam donose turneje i turniri?

- Osim zanimljivosti, novih poznanstava itd. turneje i turniri donose i financijski rezultat. Možda vas čudi što naglašavam financijski rezultat, ali danas nema (specijalno u tenisu) čistog amaterizma, nego je "rođen" termin autorizirani igrač, tako da praktički nema razlike u amaterskom i profesionalnom tenisu. 

 Osim one najbitnije: ja u svom statusu ne pripadam nikome i o tome gdje i koliko ću igrati, sam odlučujem. 

 Radi ilustracije: u prosjeku primam 500 dolara po turniru, a godišnje nastupim na oko tridesetak turnira.

- Mala, bijela loptica sigurno ima značajno mjesto u vašem životu. Međutim, ako na trenutak zaboravimo tenis, što vas najviše zanima. Hvala na odgovoru, uz želju da još dugo i uspješno vodite teniske okršaje!

- I vama hvala na dobrim željama. Ima mnogo stvari koje mi ta bijela loptica uskraćuije. Mnogo od mojih hobija, ali mi nije i neće uskratiti vrijeme za obitelj (posebno za sinčića Ronija), zatim za muziku, čitanje i koncerte svih vrsta.

Obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, septembar 1968.)

*****



Boro Jovanović, student filozofije, rođen je 1939. u Zagrebu. Uz Nikolu Pilića on je naš najbolji tenisač, koji je jugoslavenskom bijelom sportu vratio slavu i ugled što ih je nekad uživao (i zatim izgubio). Na mnogim natjecanjima i turnirima u zemlji i svijetu obradovao nas je izvanrednim pobjedama nad najistaknutijim majstorima reketa. 

Između čitalaca koji su poželjeli intervju s Borom Jovanovićem ždrijebom je izvučen Branko Stipančić iz Dubrovnika: pripada mu karikatura i autogram popularnog igrača tenisa.

- Koji su od najpoznatijih svjetskih igrača bili vaše "žrtve"?

- Da samo nabrojim one najpoznatije: najboljeg igrača svijeta, Australca Roja Emersona pobijedio sam četiri puta, Španjolca Santanu dva puta, Stolea tri puto, Pjetranđelija pet puta, zatim Mek Kinlija, Lundkvista, Njukomba i druge sa svjetske rang-liste.

- Koji vam je uspjeh najvredniji otkako igrate tenis?

- Po svoj prilici onaj kad sam s Nikolom Pilićem postao finalist u igri parova na turniru u Vimbldonu 1962. godine.

Tada smo, znači, bili i službeno drugi par na svijetu!

- Kao sportaš mnogo putujete. Gdje ste sve bili?

- Nemojte me krivo shvatiti, ali bolje me pitajte gdje nisam bio. Zahvaljujući popularnosti tenisa, prošao sam svih pet kontinenata, posjetio mnogo gradova i država, igrao na raznim meridijanima i paralelama.

Negdje sam pročitao da smo Pilić i ja od svih jugoslavenskih sportaša vidjeli najviše svijeta. To je, zaista, točno.

- Da niste tenisač...?

- Ne bih mogao bez sporta i bio bih, posve sigurno, nogometaš. Mnogi moji prijatelji između današnjih vrsnih nogometaša, kao što su Zambata i Škorić na primjer, uvjeravaju me da bih daleko dogurao.

Uostalom, kad mi, tenisači, međusobno igramo, Talijan Pjetranđeli (koji je nekad branio u prvoj momčadi "Rome", jednog od najboljih talijanskih klubova) i ja vodimo glavnu riječ.

- Malo ste kod kuće, zar ne?

- Tako je. Više sam u inozemstvu na raznim turnirima. Otkako mi se u martu rodio sin, dani mi postaju sve dulji i jedva čekam da se vratim kući u Zagreb.

Razgovarao: Pero Zlatar, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, 1966.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)