Pitam se: zar bi televiziji zaista bilo toliko skupo poslati nekoliko ljudi u velike evropske studije na mjesec, godinu ili dvije, da vide, da nauče od drugih, da shvate kako se pravi zanimljiv, aktualan, moderan program, ono što suvremen gledalac zahtijeva. Da učeći od drugih, shvate kako se program ne može praviti neovisno o željama potrošača, dakle pretplatnika
Jugoslavenska televizija dobila je novu "zvijezdu". To je Dubravko Pitzko, režiser zagrebačkog TV centra, visok i vitak mladić nekonvencionalna ponašanja. Afirmirao se kao jedan od realizatora uspjele serije "Čovječe, ne ljuti se" (skrivena kamera) i kao režiser nekoliko drama i zabavnih emisija. Najneobičnije je da je taj mladi režiser neki dan proslavio tek dvadeset i treći rođendan.
Na Zagrebačku televiziju
došao je s BBC-ja, gdje je tri godine radio kao asistent.
Trenutno je jedan od najzaposlenijih naših TV režisera.
Trenutno je jedan od najzaposlenijih naših TV režisera.
Snimajući Žižićevu
muzičku komediju "Žmigavci velegrada" Pitzko je radio i do
dvadeset sati dnevno. Danju s ekipom na poljanama kraj Novog
Zagreba, noću u laboratoriju na montaži.
- Takav tempo nisam
odabrao svojom voljom - kaže. - Ako za petnaest dana moram
napraviti emisiju od sedamdeset minuta, to praktički znači da za
dvije sedmice moram snimiti cjelovečernji film. A recite: je li
moguće snimiti film za petnaest dana?
- Unatoč brzini
realizacije koja se od vas traži i koja je gotovo nerazumna, ipak
prihvaćate svaki novi posao koji vam se nudi. Zašto?
- Zbog toga što cijenim
priliku koja mi se pruža. Neobično volim svoj posao, ali znam da
još mnogo moram učiti i, s druge strane, da još nisam dospio ni
pokazati sve što znam i mogu. Treba, dakle, iskoristiti svaku
priliku.
Kad sam lani došao na Zagrebačku televiziju, htio sam odmah pokazati koliko mogu, ali nisam bio siguran u sebe. Međutim, odmah su mi dali šansu, i to mi je pomoglo da steknem samopouzdanje. Cijeneći podršku koju su mi pružili na startu, zasad prihvaćam svaki projekt koji mi se nudi.
Kad sam lani došao na Zagrebačku televiziju, htio sam odmah pokazati koliko mogu, ali nisam bio siguran u sebe. Međutim, odmah su mi dali šansu, i to mi je pomoglo da steknem samopouzdanje. Cijeneći podršku koju su mi pružili na startu, zasad prihvaćam svaki projekt koji mi se nudi.
Televizija mi više odgovara od filma
- Po brzini realizacije
ravni ste rutinerima i mnogo starijim režiserima od vas. Što je,
prema vašem mišljenju, presudno kod režisera: tehničko znanje ili
"instinkt" za taj posao?
- Mora se do određenog stupnja ovladati tehnikom rada, mislim, ta se tehnika
mora naučiti. Ali, u biti, režija se ipak ne da naučiti. Nije
dovoljno da režiser bude samo kreator, on mora u sebi nositi i
kondenzirano iskustvo, u neku ruku mora znati poslove svih ljudi na
svijetu.
- Ako je to tačno, onda
takvo iskustvo najviše nedostaje baš vama kao
dvadesettrogodišnjaku!
- Nije točno.
Naime, ne treba uvijek suditi po godinama. Važno je gdje je čovjek
bio, što je pokušao. Prije nego što sam počeo na BBC-ju, ja sam u
Engleskoj radio i kao konobar, telefonist, lučki radnik u White Chapelu.
Upoznao sam, dakle, svakojake poslove i svakojake ljude, upoznao sam lučke radnike i razbijače, običan svijet i elitu Britanske televizije, onjušio sam zarana život s raznih strana i možda ne možete zamisliti koliko mi to danas koristi.
Jer, u mom poslu se neprestano suočavam s novim situacijama u kojima je najdragocjenije iskustvo. Hoću reći: uz talent režiser mora biti i "praktičar po instinktu", mora u sebi nositi, rekao bih, prirođenu sklonost da u svašta zabode nos, da se svačim bavi, da to pokuša riješiti.
Mora biti radoznao ali i iskusan, da ga nijedna situacija ne iznenadi. Mora osjećati potrebu da se stavi na svačije mjesto, da sebe zamisli u svačijoj ulozi.
Upoznao sam, dakle, svakojake poslove i svakojake ljude, upoznao sam lučke radnike i razbijače, običan svijet i elitu Britanske televizije, onjušio sam zarana život s raznih strana i možda ne možete zamisliti koliko mi to danas koristi.
Jer, u mom poslu se neprestano suočavam s novim situacijama u kojima je najdragocjenije iskustvo. Hoću reći: uz talent režiser mora biti i "praktičar po instinktu", mora u sebi nositi, rekao bih, prirođenu sklonost da u svašta zabode nos, da se svačim bavi, da to pokuša riješiti.
Mora biti radoznao ali i iskusan, da ga nijedna situacija ne iznenadi. Mora osjećati potrebu da se stavi na svačije mjesto, da sebe zamisli u svačijoj ulozi.
- Jeste li ikad došli na
pomisao da režirate velike filmove?
- Jesam, ali od pomisli
do praktične akcije još je daleko, a ja se od prvog nisam daleko
makao. Osim toga, televizija mi više odgovara od filma.
- A u čemu vidite
osnovnu razliku?
- Kao režiser,
prije svega u tehnici. Razlika je golema. Televizijski filmovi
teku u kratkim "rezovima", kratkoća je
uvjetovana već i time što je televizijski ekran mnogo manji od
filmskog. Radnja, dakle, mora teći mnogo brže ...
Kao gledalac, opet, više volim takvu dinamiku radnje, za razliku od spore, filmske. Malo je filmskih režisera koji su na velikom ekranu primijenili tehniku kratkih "televizijskih rezova". Jedan od takvih jest Richard Lester, u profesionalnom pogledu moj uzor.
Kao gledalac, opet, više volim takvu dinamiku radnje, za razliku od spore, filmske. Malo je filmskih režisera koji su na velikom ekranu primijenili tehniku kratkih "televizijskih rezova". Jedan od takvih jest Richard Lester, u profesionalnom pogledu moj uzor.
- Mislite li na njegove
filmove "Help" i "Čudne stvari su se dogodile na
putu do Foruma?"
- Na te, i na još
nekoliko koji nisu igrali u našim dvoranama. Lester zna briljantno,
mislim u tehnici, izmiriti mali i veliki ekran. Ali, njegova pojava
samo je izuzetak.
- Vjerujete li da je
transfer iskustava u ta dva medija inače uopće efikasan?
- Gotovo i nije, a pri
tom je znanje režisera manje važno od same različitosti tih
medija.
Neiskorišteno YU šarenilo
- Što biste u karijeri
osobno htjeli postići: koji je vaš krajnji cilj u poslu kojim se
bavite?
- Taj cilj i nije
skroman: htio bih postići toliko da moje ime postane "etiketa"
koja će gledaoca prisiliti da sjedne pred aparat. Dakle: da mu moje
ime bude jamstvo da je emisija koju sam pripremio kvalitetna i, što
je meni podjednako važno, da nije dosadna.
Naime, mislim da je televizija čak i onda kad je riječ i o najozbiljnijim emisijama rekreativni, da ne kažem: zabavljački medij, pa, prema tome, autor i realizator mora uvijek imati na umu da ne smije biti neatraktivan i nezanimljiv.
Naime, mislim da je televizija čak i onda kad je riječ i o najozbiljnijim emisijama rekreativni, da ne kažem: zabavljački medij, pa, prema tome, autor i realizator mora uvijek imati na umu da ne smije biti neatraktivan i nezanimljiv.
- Nakon tri godine rada
na BBC-u i godine dana u našim studijima možete donekle usporediti:
kakva je naša televizija u usporedbi s televizijama u svijetu?
- Tehnički, mi smo vrto
siromašni. Kolilko sam mogao vidjeti, od nas su jači televizijski
centri i na Zapadu i na Istoku. U pogledu tehnike i uvjeta rada u nas
većina se posla svodi na improvizaciju.
- Ne čini li vam se
to ipak i dobrom školom za realizatore? Onaj tko dobro radi u
takvim uvjetima, u idealnim će biti još bolji.
- Možda, ali i ne mora
biti. Jer, ovakav način rada tjera čovjeka da bude "maher",
da se snalazi i da zbog praktičnih rješenja vrlo teško uspije dati
najviše što može i umije.
- Smatrate li da tehničko
siromaštvo utječe i na kvalitetu programa?
- Sigurno. Kad bismo
imali novaca, (ideje zasad ostavimo po strani), mislim da bismo
mogli imati jednu od najboljih televizija na svijetu.
- Po čemu to
zaključujete?
- Po tome što u nas
postoji obilje tema koje uopće nitko još nije obradio. Različitost
naših ljudi, pokrajina, uvjeta života, prošlosti, prirodnih
ljepota, tradicije - sve to šarenilo stoji uglavnom neiskorišteno,
neotkriveno (u smislu TV realizacije), nesnimljeno.
Naravno, snimiti sve to, bilo bi strahovito skupo, ali za inventivnog sastavljača televizijskog programa to je pravi Eldorado.
Razvijene televizije u svijetu ne raspolažu takvom "sirovinom". Tamo je uglavnom već sve poznato, otkriveno, snimljeno. Programi su stereotipni, svode se na tri kolosijeka: vijesti, filmovi, šou-emisije i gotovo.
Zato nije čudo da se, na primjer, na Zapadu, od dobre serije a la Forsyte napravi kult: takva serija naprosto odudara od stereotipnog sivila.
Naravno, snimiti sve to, bilo bi strahovito skupo, ali za inventivnog sastavljača televizijskog programa to je pravi Eldorado.
Razvijene televizije u svijetu ne raspolažu takvom "sirovinom". Tamo je uglavnom već sve poznato, otkriveno, snimljeno. Programi su stereotipni, svode se na tri kolosijeka: vijesti, filmovi, šou-emisije i gotovo.
Zato nije čudo da se, na primjer, na Zapadu, od dobre serije a la Forsyte napravi kult: takva serija naprosto odudara od stereotipnog sivila.
- Kad smo već kod toga:
kako tumačite činjenicu da naša televizija u trinaest godina
postojanja nije uspjela realizirati domaću seriju koja bi dosegla
popularnost "Dugog, toplog ljeta" ili "Forsytea"?
- To i nije čudno. Prije
svega, nemamo dobrih autora pogodnih za TV medij, zatim nemamo novaca
i, naposljetku, u nas se nitko još ne bavi istraživanjem ukusa i
zahtjeva prosječnog televizijskog gledaoca, nego se još pipa
naslijepo.
Posao kao i svaki drugi
- Maločas smo
razgovarali o mogućnostima našeg
televizijskog programa. Kakvim vam se taj program čini danas? Jeste
li zadovoljni onim što danas gledamo?
- Ni najmanje! Naprotiv,
gotovo sam ogorčen. Taj program i ne može biti dobar kad
je očito da ga nisu sastavljali stručnjaci, to jest da su ga
sastavljali ljudi koji s televizijom nemaju mnogo veze, koji
nisu odviše često bili u
studiju i imali posla s kamerama ...
U koncipiranju programa oni bi više računa morali voditi i o gledaocu i o onima koji taj program realiziraju.
Pitam se: zar bi televiziji zaista bilo toliko skupo poslati nekoliko ljudi u velike evropske studije na mjesec, godinu ili dvije, da vide, da nauče od drugih, da shvate kako se pravi zanimljiv, aktualan, moderan program, ono što suvremen gledalac zahtijeva.
Da učeći od drugih, shvate kako se program ne može praviti neovisno o željama potrošača, dakle pretplatnika ...
Tuđa su iskustva pri tom dragocjena, jer ako se igdje mogu "posuđivati" iskustva i ideje, onda je to moguće na televiziji.
Televizija nije nikakav ekstramedij u kojem iskustvo jednih ne bi koristilo drugima.
Naprotiv, to je posao kao i svaki drugi, a u svakom poslu valja učiti od onih koji više znaju i koji su prvi prošli stazama na koje mi tek dolazimo.
U koncipiranju programa oni bi više računa morali voditi i o gledaocu i o onima koji taj program realiziraju.
Pitam se: zar bi televiziji zaista bilo toliko skupo poslati nekoliko ljudi u velike evropske studije na mjesec, godinu ili dvije, da vide, da nauče od drugih, da shvate kako se pravi zanimljiv, aktualan, moderan program, ono što suvremen gledalac zahtijeva.
Da učeći od drugih, shvate kako se program ne može praviti neovisno o željama potrošača, dakle pretplatnika ...
Tuđa su iskustva pri tom dragocjena, jer ako se igdje mogu "posuđivati" iskustva i ideje, onda je to moguće na televiziji.
Televizija nije nikakav ekstramedij u kojem iskustvo jednih ne bi koristilo drugima.
Naprotiv, to je posao kao i svaki drugi, a u svakom poslu valja učiti od onih koji više znaju i koji su prvi prošli stazama na koje mi tek dolazimo.
*****
Za Zagrebačku televiziju
Dubravko Pitzko (honorarni suradnik) snimit će ove jeseni tri serije
emisije. Snimat će ih usporedo.
Razgovarao: Marko Goluža, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, decembar 1969.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)