Na ulazu u Radio Zagreb i vratar mu je zamjerio što nije čuo prijenos utakmice "Crvena zvezda" - "Dinamo". Delić nije mogao doći k sebi: pričao je gotovo dva sata, a sada svi tvrde da ga nisu čuli! Što se, zapravo, dogodilo? Kad je počeo prijenos, prekinule su se veze između studija i odašiljača. Dva tehničara u studiju primala su prijenos, ali zbog kvara nisu mogli pustiti Delićev glas u eter. Budući da su voljeli nogomet, nisu mu javili o kvaru, nego su njih dvojica jedini uživali u prijenosu
Nitko od novinara nije znao toliko o sportu kao Mladen Delić. Bio je prava enciklopedija. Uz to, imao je najveću vlastitu dokumentaciju. Unatoč golemom znanju, činio je mnoge greške i lapsuse, a to je opet davalo osebujnu originalnost sadržaju, načinu i stilu njegova prenošenja sportskih događaja. Zbog toga je gledaoce mogao naljutiti ili nasmijati.
U svakom slučaju, nikad ih nije ostavio ravnodušnim. Svojedobno bio je proglašen "Misterom Lapsus", no to Delića nije nimalo naljutilo. Shvatio je to kao šalu, igru.
Nitko nikad nije osporavao njegovo znanje i sposobnost.
Kad su sarajevskog TV-reportera, pokojnog Sretu Sćepanovića također proglasili "Misterom Lapsus", on se naljutio.
Preozbiljno je shvatio dobivenu "titulu".
- Lapsusi se događaju svakome i čemu to dramatizirati? - kaže Delić. - A najveći lapsus napravio sam kad sam 1983. u Garmisch - Partenkirchenu prenosio novogodišnje skijaške skokove.
S lijeve strane, u drugoj kabini, bio je reporter Slovenac, a s desne Nijemac.
Smatrao sam da ujutro, prije početka prijenosa, našim gledaocima moram čestitati Novu godinu.
To su odlučili i oni.
Na monitoru sam gledao sliku najviših planina u Njemačkoj.
I nakon eurovizijske špice, čujem Nijemca kako svojim gledaocima čestita Novu godinu i na kraju kaže: "Drei und achtzig", pa Slovenca: "Tri in osemdesetu"!
A onda ja opalim:
"Dragi gledaoci, ja vam želim sretnu 1938. godinu!"
Naime, čuo sam kad su Slovenac i Nijemac izgovarali prvo brojku tri, pa osam, i to me zavelo.
I ja bubnem prvo trojku pa zatim osmicu.
Tada sam se prvi put sam sebi smijao. A što ću drugo!
S lijeve strane, u drugoj kabini, bio je reporter Slovenac, a s desne Nijemac.
Smatrao sam da ujutro, prije početka prijenosa, našim gledaocima moram čestitati Novu godinu.
To su odlučili i oni.
Na monitoru sam gledao sliku najviših planina u Njemačkoj.
I nakon eurovizijske špice, čujem Nijemca kako svojim gledaocima čestita Novu godinu i na kraju kaže: "Drei und achtzig", pa Slovenca: "Tri in osemdesetu"!
A onda ja opalim:
"Dragi gledaoci, ja vam želim sretnu 1938. godinu!"
Naime, čuo sam kad su Slovenac i Nijemac izgovarali prvo brojku tri, pa osam, i to me zavelo.
I ja bubnem prvo trojku pa zatim osmicu.
Tada sam se prvi put sam sebi smijao. A što ću drugo!
- Čudno je da ljudi više pamte moje greške nego dobre prijenose - nastavlja. - Posebno mi je bilo teško 1978. godine, kad sam prenosio utrku automobila "Formule 1" iz Zeltwega u Austriji.
Sa starta su bolidi munjevito krenuli, i ja sam u trenutku zaboravio da to oni voze krug za zagrijavanje motora i guma pa sam se, kad su se počeli zaustavljati pred ciljem, čudio i pitao zašto prekidaju utrku.
Ljudi moji, što mi je poslije utrke bilo neugodno!
To mi je najveći gaf u karijeri.
Mozak mi se bio blokirao i sve je pošlo naopako.
Sa starta su bolidi munjevito krenuli, i ja sam u trenutku zaboravio da to oni voze krug za zagrijavanje motora i guma pa sam se, kad su se počeli zaustavljati pred ciljem, čudio i pitao zašto prekidaju utrku.
Ljudi moji, što mi je poslije utrke bilo neugodno!
To mi je najveći gaf u karijeri.
Mozak mi se bio blokirao i sve je pošlo naopako.
Vlaj iz Sinja
Dogodilo se to čovjeku koji se vrlo savjesno priprema za svaki sportski prijenos.
Uostalom, u četiri desetljeća pred mikrofonom, Delić je imao mnogo dogodovština, neprilika i anegdota, o čemu bi se mogla napisati zanimljiva knjiga.
Na nekom natjecanju zabunom je ušao u tuđu kabinu za sportske reportere.
Istina, na njoj je pisalo JRT, ali kabina je bila za radijskog komentatora, a ne televizijskog.
Delić je cijelo vrijeme prenosio, vikao, poslije su mu rekli da nije bilo nikakve veze sa studijem u Zagrebu!
Uostalom, u četiri desetljeća pred mikrofonom, Delić je imao mnogo dogodovština, neprilika i anegdota, o čemu bi se mogla napisati zanimljiva knjiga.
Na nekom natjecanju zabunom je ušao u tuđu kabinu za sportske reportere.
Istina, na njoj je pisalo JRT, ali kabina je bila za radijskog komentatora, a ne televizijskog.
Delić je cijelo vrijeme prenosio, vikao, poslije su mu rekli da nije bilo nikakve veze sa studijem u Zagrebu!
Slično je doživio kad je prenosio nogometnu utakmicu "Crvene zvezde" i "Dinama" iz Beograda.
Po njemu, sve veze sa Zagrebom bile su dobre, ali kad je sutradan stigao kući, neki su ga prijatelji pitali zašto nije bilo prijenosa utakmice iz Beograda.
Na ulazu u Radio Zagreb i vratar mu je zamjerio što nije čuo prijenos.
Delić nije mogao doći k sebi: pričao je gotovo dva sata, a sada svi tvrde da ga nisu čuli!
Što se, zapravo, dogodilo?
Kad je počeo prijenos, prekinule su se veze između studija i odašiljača.
Dva tehničara u studiju primala su prijenos, ali zbog kvara nisu mogli pustiti Delićev glas u eter.
Budući da su voljeli nogomet, nisu mu javili o kvaru, nego su njih dvojica jedini uživali u prijenosu.
Tako je samo za dvojicu slušalaca prenosio cijelu utakmicu iz Beograda.
Po njemu, sve veze sa Zagrebom bile su dobre, ali kad je sutradan stigao kući, neki su ga prijatelji pitali zašto nije bilo prijenosa utakmice iz Beograda.
Na ulazu u Radio Zagreb i vratar mu je zamjerio što nije čuo prijenos.
Delić nije mogao doći k sebi: pričao je gotovo dva sata, a sada svi tvrde da ga nisu čuli!
Što se, zapravo, dogodilo?
Kad je počeo prijenos, prekinule su se veze između studija i odašiljača.
Dva tehničara u studiju primala su prijenos, ali zbog kvara nisu mogli pustiti Delićev glas u eter.
Budući da su voljeli nogomet, nisu mu javili o kvaru, nego su njih dvojica jedini uživali u prijenosu.
Tako je samo za dvojicu slušalaca prenosio cijelu utakmicu iz Beograda.
S koje god strane pogledate, Delić je vrlo zanimljiva ličnost.
"Vlaj iz Sinja" živi danas u Vlaškoj ulici u Zagrebu, u kojoj je počeo novinarsku karijeru - 1945. godine.
Tu je u Radio Zagrebu počeo čitati sportske vijesti.
U 40 godina radnog staža nije bio ni dana na bolovanju!
Možda je dobrom zdravlju kumovalo i to što je prije tridesetak godina ostavio cigarete.
Kao reporter na radiju pušio ih je čak 70 na dan!
Bio je vrlo mršav te, kaže užasno izgledao i smrdio po duhanu.
Pokojna supruga dugo ga je molila da ostavi cigarete.
Na to se odlučio tek kad se jednom ozbiljno prehladio.
"Vlaj iz Sinja" živi danas u Vlaškoj ulici u Zagrebu, u kojoj je počeo novinarsku karijeru - 1945. godine.
Tu je u Radio Zagrebu počeo čitati sportske vijesti.
U 40 godina radnog staža nije bio ni dana na bolovanju!
Možda je dobrom zdravlju kumovalo i to što je prije tridesetak godina ostavio cigarete.
Kao reporter na radiju pušio ih je čak 70 na dan!
Bio je vrlo mršav te, kaže užasno izgledao i smrdio po duhanu.
Pokojna supruga dugo ga je molila da ostavi cigarete.
Na to se odlučio tek kad se jednom ozbiljno prehladio.
- Naglo sam bacio cigaretu - pripovijeda Delić. - Ali, petnaest dana bio sam potpuno lud. To je bila užasna nervoza, vilica mi je išla gore-dolje.
Stalno sam morao nešto jesti, piti, držati ruke, gristi nokte.
Bio sam uistinu lud, ali izdržao sam petnaest dana i nisam se udebljao ni deke. A onda je moja žena počela pušiti!
Stalno sam morao nešto jesti, piti, držati ruke, gristi nokte.
Bio sam uistinu lud, ali izdržao sam petnaest dana i nisam se udebljao ni deke. A onda je moja žena počela pušiti!
Proputovao je oko 60 zemalja.
Bio je na sedam svjetskih i sedam evropskih nogometnih prvenstava, na sedam Ljetnih i sedam Zimskih olimpijskih igara.
Prenosio je za televiziju ili radio izravno oko 2000 sportskih događaja, a to je sigurno ne samo jugoslavenski rekord nego, vjerojatno, i svjetski.
Netko bi ovdje mogao parafrazirati Delića pa reći:
"Ljudi moji, je li to moguće!?"
Po onome što je dao u razvoju radija i televizije, stao je uz bok velikih sportskih reportera Hrvoja Macanovića i Radivoja Markovića.
Mnogi kažu da je postao povijesna osoba jugoslavenskih medija i najpopularniji sportski reporter kojega smo ikad imali.
Jer bio je reporter po mjeri jugoslavenske publike i postao dio nacionalnog folklora.
Bio je na sedam svjetskih i sedam evropskih nogometnih prvenstava, na sedam Ljetnih i sedam Zimskih olimpijskih igara.
Prenosio je za televiziju ili radio izravno oko 2000 sportskih događaja, a to je sigurno ne samo jugoslavenski rekord nego, vjerojatno, i svjetski.
Netko bi ovdje mogao parafrazirati Delića pa reći:
"Ljudi moji, je li to moguće!?"
Po onome što je dao u razvoju radija i televizije, stao je uz bok velikih sportskih reportera Hrvoja Macanovića i Radivoja Markovića.
Mnogi kažu da je postao povijesna osoba jugoslavenskih medija i najpopularniji sportski reporter kojega smo ikad imali.
Jer bio je reporter po mjeri jugoslavenske publike i postao dio nacionalnog folklora.
"Taj vitez riječi povremeno je semantici okretao tur", napisao je jedan kritičar, "a govornu gramatiku slao u vražju mater. Potom nam je darovao nesvakidašnje plinovito stanje govorenja, najsimpatičniju brbljariju današnjice s dovoljno smisla za viđeno, ali neotkriveno stanje..."
Kad trese struja
A biti televizijski komentator nije značilo samo putovati, vidjeti egzotične zemlje, upoznati sportske zvijezde, nego je tu bilo i nevolja i gorčine.
Smrzavao se na minus 26 stupnjeva Celzijevih ili gledao kolegu kako je doživio toplotni udar na plus 40.
Jednom je prenosio utakmicu, a kiša je lila kao iz kabla.
Zbog loše izolacije tresla ga je struja, no on je i dalje prenosio.
Na Svjetsko prvenstvo u kajaku u Moutathalu, Delić je otišao odjeven u kaputić i hlače, te s kišobranom, a dočekala ga velika hladnoća.
Kiša je padala cijeli dan.
Više sati bio je u reporterskoj kabini i cupkao da se ne ukoči od zime.
Nekad TV i radio-tehnika nisu bili savršeni kao sada.
Kad je pratio prva skijaška natjecanja u Delnicama i na Kranjskoj Gori, sami su morali na sanjkama vući neki golem agregat-monstrum da bi imali struju za prijenos.
- Na jednoj utakmici u Splitu pokisao sam do kože - sjeća se Delić. - Na starom igralištu igrali su "Hajduk" i "Partizan". Nije bilo nikakve kabine, nego sam, sjedeći na stolcu, s terena prenosio utakmicu.
Iznenada, počeo je ljetni pljusak.
Nisam smio prekinuti prijenos, jer ljude nije briga što ja kisnem. A nisam imao ni kišobrana.
U to vrijeme, pomoćni su suci minutu prije kraja utakmice podizali zastavicu uz tijelo.
Već sam bio mokar do kože.
Kad sam vidio suce i podignute zastavice, rekao sam:
"Dragi slušaoci, svakog će trenutka prestati kiša... "
... umjesto da će završiti utakmica, jer mi je kiša stalno bila u glavi.
Poslije sam se sam sebi smijao što sam izvalio.
Koliko sam se puta na snijegu smrzavao!
Srećom, ne mogu se potužiti na zdravlje, iako posljednjih dana osjećam reumu i kostobolju.
Iznenada, počeo je ljetni pljusak.
Nisam smio prekinuti prijenos, jer ljude nije briga što ja kisnem. A nisam imao ni kišobrana.
U to vrijeme, pomoćni su suci minutu prije kraja utakmice podizali zastavicu uz tijelo.
Već sam bio mokar do kože.
Kad sam vidio suce i podignute zastavice, rekao sam:
"Dragi slušaoci, svakog će trenutka prestati kiša... "
... umjesto da će završiti utakmica, jer mi je kiša stalno bila u glavi.
Poslije sam se sam sebi smijao što sam izvalio.
Da li je Križaj pao?
Koliko sam se puta na snijegu smrzavao!
Srećom, ne mogu se potužiti na zdravlje, iako posljednjih dana osjećam reumu i kostobolju.
Delić napominje da mnogi koji kritiziraju sportske komentatore nemaju pojma s kakvim se teškoćama susreću pri prijenosu.
Na jednom svjetskom prvenstvu u skijanju, na Delićevu monitoru nestala je slika baš u trenutku kad je vozio naš Bojan Križaj.
Pozvao je TV Zagreb, odakle su mu rekli da nastavi prenositi jer gledaoci imaju sliku na svojim ekranima.
A Delić je zagrmio:
"Pa što da govorim kad ne znam je li Križaj vozi ili je pao!"
I nastavio je prijenos, govoreći uopćeno o Križaju, a iz Zagreba su mu javljali da naš skijaš vozi i da nije pao!
Drugom prilikom, Delić je prenosio vaterpolo, koji se igrao šest kilometara dalje od njegove kabine.
Na Prvenstvu Evrope u Berlinu 1978, naši su igrali s Mađarima, a na monitoru sve je bilo tako sitno da Delić nije mogao raspoznati brojeve na igračima.
Onda mu je Luka Ježina (sportski novinar TV Beograd - op. Y.) s udaljenog bazena, telefonom govorio što se točno događa, a Delić je to prenosio TV-gledaocima.
Na jednom svjetskom prvenstvu u skijanju, na Delićevu monitoru nestala je slika baš u trenutku kad je vozio naš Bojan Križaj.
Pozvao je TV Zagreb, odakle su mu rekli da nastavi prenositi jer gledaoci imaju sliku na svojim ekranima.
A Delić je zagrmio:
"Pa što da govorim kad ne znam je li Križaj vozi ili je pao!"
I nastavio je prijenos, govoreći uopćeno o Križaju, a iz Zagreba su mu javljali da naš skijaš vozi i da nije pao!
Drugom prilikom, Delić je prenosio vaterpolo, koji se igrao šest kilometara dalje od njegove kabine.
Na Prvenstvu Evrope u Berlinu 1978, naši su igrali s Mađarima, a na monitoru sve je bilo tako sitno da Delić nije mogao raspoznati brojeve na igračima.
Onda mu je Luka Ježina (sportski novinar TV Beograd - op. Y.) s udaljenog bazena, telefonom govorio što se točno događa, a Delić je to prenosio TV-gledaocima.
Doajen našeg novinarstva otkrit će nam i to da su na Mediteranskim igrama u Splitu neki komentatori prvi put prenosili neki sport o kojem dotad nisu imali pojma.
Neki nisu dovoljno znali ni strane jezike, a išli su u svijet.
Tako je jedan naš reporter prenosio neku nogometnu utakmicu za evropski kup u Londonu.
Završila je neodlučeno i on je, ne znajući propozicije, ali ni ono što mu je na engleskom u slušalice rekao režiser (da će se utakmica nastaviti za pet minuta), obavijestio naše gledaoce kako će se utakmica sutra ponovno igrati i završio prijenos.
A dogodilo se posve drukčije.
Utakmica je produžena dva puta po 15 minuta, no to naši gledaoci nisu vidjeli.
To je izazvalo velik skandal u TV Zagreb.
Iako je proputovao gotovo cijeli svijet, iznenađuje da ni Delić potpuno ne govori nijedan strani jezik.
Neki nisu dovoljno znali ni strane jezike, a išli su u svijet.
Tako je jedan naš reporter prenosio neku nogometnu utakmicu za evropski kup u Londonu.
Završila je neodlučeno i on je, ne znajući propozicije, ali ni ono što mu je na engleskom u slušalice rekao režiser (da će se utakmica nastaviti za pet minuta), obavijestio naše gledaoce kako će se utakmica sutra ponovno igrati i završio prijenos.
A dogodilo se posve drukčije.
Utakmica je produžena dva puta po 15 minuta, no to naši gledaoci nisu vidjeli.
To je izazvalo velik skandal u TV Zagreb.
Iako je proputovao gotovo cijeli svijet, iznenađuje da ni Delić potpuno ne govori nijedan strani jezik.
- Točno, bio sam u više od pedeset zemalja, ali odlično ne govorim nijedan strani jezik - kaže. - Ali dobro se mogu sporazumijevati na njemačkom, engleskom, francuskom i talijanskom.
Vrlo mi je žao što nisam potpuno naučio barem jedan strani jezik.
Nije dovoljno znati pitati gdje je stadion, koliko je sati, u restoranu naručiti jelo i slično. Sportski novinar mora na stranom jeziku znati razgovarati, a to ovi sadašnji - znaju.
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
Vrlo mi je žao što nisam potpuno naučio barem jedan strani jezik.
Nije dovoljno znati pitati gdje je stadion, koliko je sati, u restoranu naručiti jelo i slično. Sportski novinar mora na stranom jeziku znati razgovarati, a to ovi sadašnji - znaju.
Napisao: Stipe Jolić, obrada: Yugopapir (Studio, oktobar 1990.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)