Susret vaših ljubimaca: Vesna Butorac, balerina i Slobodan Dimitrijević, glumac (1968)



Reci mi stvarno što očekuješ od ovogodišnje Pule. Vidjela sam "Lelejsku goru" u Beogradu i mogu ti reći na "kartu više". Nisam požalila zbog ta dva sata. Vidjeti prijatelja i uz to izvanredan film bilo je vrlo ugodno. I kritike ti idu u prilog

Upoznali su se... ali i nije važno kada su se naši današnji gosti prvi put sreli. To ih nisam ni pitao. Uglavnom, čini mi se da su to stari znanci, možda dobri prijatelji ili čak i više od toga! Njihov razgovor je maštovit i ugodno ga je prisluškivati. Oboje su proputovali pola Evrope a ona je vidjela čak i Japan, zemlju izlazećeg sunca. 

Zajednička osobina: u posljednje vrijeme njihova imena sve češće nalazimo na stranama domaće štampe.

Ona se zove Vesna Butorac. Primabalerina i "prva dama" Baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Najveći baletni majstori priznaju joj izvanrednu umjetničku vrijednost.

Iako je Zagrepčanka, ne skriva svoj urođeni primorski šarm.

Jedan od doajena jugoslavenskog baleta, maestro Oskar Harmoš rekao je za tu umjetnicu da je ona balerina nesvakidašnjeg dijapazona.




Ima dvadeset četiri godine, od čega devet godina u radnoj knjižici.

Prošle godine vratila se s jednogodišnjeg studija u čuvenoj lenjingradskoj Baletnoj akademiji Vaganove.

Najveća joj je "mana" što brzo razoružava svaku usiljenost.

Njegovo je ime Slobodan Dimitrijević ili Lelejska Gora, kako ga sada popularno zovu u našim filmskim krugovima.

Da budem jasniji, "Lelejska gora" je roman Mihaila Lalića, po kojem je Beograđanin Zdravko Velimirović nedavno snimio istoimeni film, čiji je glavni junak dobio izvanrednog tumača u Slobodanu Dimitrijeviću.

Mnogi filmski kritičari koji su vidjeli film proriču i filmu i njegovu glavnom protagonistu kandidaturu najboljeg na predstojećem festivalu u Puli.




Inače, Slobodan Dimitrijević je do danas, u posljednjih sedam godina, snimio preko trideset filmova u domaćoi i stranoj kinematografiji. 

Razdoblje od prvih pet godina za toga filmskog glumca bilo je u stvari razdoblje filmskog učenja i glumačkog sazrijevanja. 

Prvi film "Igre na skelama". Značajniji "Prometej s otoka Viševice", "Ponedjeljak ili utorak" i posljednja dva: "Lelejska gora" Velimirovića i "Rastanci" Milutina Kosovca.

Osobina: nikad nije oprao svoj "fiat 1300"!

Toliko o našim ljubimcima. Možda i previše, ali to iz inata, jer su mi "naredili" da o njima što manje napišem.


Krajnja brižljivost za kulturnu zaostavštinu



Razgovor su počeli uzajamnim izmjenjivanjem čestitki. Naravno, prva je počela Vesna.

- Bogami, ti si, Lobi, u posljednje vrijeme vrlo uznapredovao. Od glavne uloge na filmu pa do glavne riječi u sekciji filmskih glumaca Hrvatske. Čestitam, predsjedniče!

- Hvala do narednih izbora! Nego... ti mi se nešto u posljednje vrijeme često praviš važna po ovoj našoj televiziji. Nije to moja zavist, nego te pitam imaš li kakve "dobre veze" ... Znaš, može mi kadgod ustrebati...

- Preskočimo to. Daj o nečem ozbiljnijem. Vidiš da u novinarski notes ulazi svaka naša riječ!

- Vidi, vidi! Pa ti si se i uozbiljila ...

- Reci mi stvarno što očekuješ od ovogodišnje Pule. Vidjela sam "Lelejsku" u Beogradu i mogu ti reći na "kartu više". Nisam požalila zbog ta dva sata. Vidjeti prijatelja i uz to izvanredan film bilo je vrlo ugodno. I kritike ti idu u prilog!

- Mogu ti reći da od Pule i strahujem i nadam se. Znaš već kako mi umjetnici to doživljavamo.

I ovdje se razgovor, koji je do maloprije bio tako reći neozbiljan, sasvim uozbiljio. 

Pljuštala su pitanja o trenutnoj situaciji naše kulture, o položaju glumaca, o zajedničkim dojmovima s boravka u Sovjetskom Savezu.

- Mene je, recimo, u Rusiji impresionirala njihova žeđ za znanjem i krajnja brižljivost za kulturnu zaostavštinu, na što su oni nevjerojatno ponosni. Vidjeti Lenjingrad pravi je doživljaj.

- Vesna, molim te, ako možeš da mi otkriješ tajnu, imao sam jednu prijateljicu balerinu...

- Aaaa... takav si ti!

- I ta je balerina imala ambicije, a uz to i još nešto privatno neobjašnjivo: plač. Potoci suza bez razloga! To mi nikad nije objasnila. Zašto je često plakala? Da li je taj plač i tebi blizak?

- Kad balerina plače, to nije ništa neobično. Najčešće je to veliko rasterećenje od napora, nesporazuma, pogrešnog gesta pedagoga ili nešto slično... Možda i ti nisi bio dobar?

- I?

- Slobodane, čitala sam nekoliko pisama od tvojih obožavatelja. Djevojke ti često zaljubljeno pišu! Veoma me zanima šta je za tebe zapravo ljubav.

- Treba voljeti. Znati voljeti i mnogo voljeti!

- Lobi, što se vama sviđa kod Vesne? Ali iskreno - bilo je moje jedino pitanje koje sam uspio postaviti.

- Jedna od najljepših ljudskih osobina je zalaganje. To sam uočio kod Vesne. Ona se kao umjetnica zalaže, spontano i uvijek. To je nesvakidašnje i neobično lijepo.

- Pazi, ti si se počeo i ovdje udvarati... Imaj obzira! - buni se balerina.

Vesna mu pogledom pokaza na svoj zaručni prsten.

Lobi se pomalo iznenadio, ali se brzo snašao. Onako kako on to već zna:

- Ma ništa tragično, čak mislim da smo istomišljenici!

- Možda i jeste, ali ON je ljubomoran!

- I ja sam, na žalost! - zaključi intervju Dimitrijević.

Razgovarao: Suad Sađović, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, jun 1968.)


"Earth Song": Jedna od poslednjih uloga
Slobodana Dimitrijevića


Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)