Ne, ne vozim automobil. Vozim fiću evo već sedam godina. No, ispričat ću vam i jednu anegdotu vezanu uz moje šofiranje. Svojevremeno, pitali su poznati Ličani Jovu: "Kako vozi Finka auto?" "Nema veze", odgovori Jovo. "A kako je onda dobila dozvolu?" "Ima veze", opet će Jovo
Januar 1978: Uvijek dobre volje, vedra i nasmijana, Finka Pavičić-Budak je oličenje one prave, iskrene i jednostavne žene, Ličanke, kakva je uostalom i njezina tetka Cuka, lik koji s velikim uspjehom tumači godinama na "Ličkim prelima". S tim likom obišla je Jugoslaviju i za njega kaže:
- Cuka je jedna zdrava lička seljanka.
Njena snaga je u njoj samoj, a predstavlja cijeli lički narod, njegov
smisao za životom...
I, dakako, poseban način gledanja na
život - s one vedrije strane.
Pa da tako i započnemo naš razgovor,
s pokojom iskricom:
- Rođena sam Budak, bilo nas je
trinaestoro djece.
Moji roditelji rodom su iz Svetog Roka, općina Lovinac, Lika.
Godine 1932. udala sam se za zrakoplovnog kapetana Milu Pavičića, koji je također porijeklom iz Smokrića u općini Lovinac.
Trećeg listopada (oktobra) 1941. godine otišao je u partizane.
U borbi je bio poznat kao vrlo hrabar.
Bio je borac Prve proleterske formirane u Rudom, i to borac od prvog dana.
Kad je pošao u borbu, rekao mi je:
"Vratit ću se kao general!"
I nije me iznevjerio, vratio se kao general.
Odmah poslije oslobođenja bio je vršilac dužnosti komandanta zrakoplovstva FNRJ do 1947. godine kada je zbog bolesti umirovljen, a samo godinu dana kasnije i umro u Beogradu.
Moji roditelji rodom su iz Svetog Roka, općina Lovinac, Lika.
Godine 1932. udala sam se za zrakoplovnog kapetana Milu Pavičića, koji je također porijeklom iz Smokrića u općini Lovinac.
Trećeg listopada (oktobra) 1941. godine otišao je u partizane.
U borbi je bio poznat kao vrlo hrabar.
Bio je borac Prve proleterske formirane u Rudom, i to borac od prvog dana.
Kad je pošao u borbu, rekao mi je:
"Vratit ću se kao general!"
I nije me iznevjerio, vratio se kao general.
Odmah poslije oslobođenja bio je vršilac dužnosti komandanta zrakoplovstva FNRJ do 1947. godine kada je zbog bolesti umirovljen, a samo godinu dana kasnije i umro u Beogradu.
I drug Tito ga uvijek prigodno spomene
u svojim anegdotama iz borbe.
Osnovna škola u Lovincu s ponosom nosi njegovo ime.
Osnovna škola u Lovincu s ponosom nosi njegovo ime.
- Prije nekoliko godina izašla je
zbirka vaših pjesama o Lici?
- Malo ljudi zna da godinama pišem
pjesme. Pišem ih za sebe.
Nama Ličanima o Lici nije teško pisati.
Te su pjesme vrlo jednostavne, ali zato i istinite. Poslušajte:
Nama Ličanima o Lici nije teško pisati.
Te su pjesme vrlo jednostavne, ali zato i istinite. Poslušajte:
"Sve što imam, kuražu i snagu, poštenje i radost i večitu mladost i srce što bije, ništa moje nije. Sve je tvoje, Liko!"
- Pišete poeziju?
- Da, to mi je hobi. I tu je jedna
zbirka s nazivom "Moji nemiri" i sa slijedećim motom:
"Nemiri me moji gone, sav mi mir u nemir tone. Nemiri moji, to su dani izgubljeni i proigrani."
- Priča se da se bavite i
komponiranjem. Otkud sad i to?
- Četiri godine sam pjevala u opernom
zboru Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Godine 1946. i 1947.
pjevala sam i na zagrebačkoj radio-stanici, ali uživo. Bile su to
narodne pjesme.
Onda nije još bilo magnetofona i kojekakvih vrpci. Danas je to lako. Snimaj pa briši sto puta dok ne ispadne dobro.
U HNK-u sam bila četiri godine a zatim sam prešla u dramu.
Najprije sam bila u varaždinskom teatru, a zatim u Šibeniku pa u Splitu.
Nekad po potrebi pjevala sam u "Šišmišu" princa Orlovskog, u "Zemlji Smiješka" Malu Mi, a inače sam najviše igrala u komedijama.
Godine 1963. ponovo sam došla u Zagreb, jer sam u svojoj 45. godini života naslijedila penziju svog supruga.
Radila sam nekoliko godina i na Radio Zagrebu kao voditeljica emisija "Naša Lika, naša dika".
Sada sam evo već nekoliko godina članica zabavnog programa Radio Zagreba u ekipi Ivana Gavrilovića "Vedro veče", a i "Scene revolucije".
Onda nije još bilo magnetofona i kojekakvih vrpci. Danas je to lako. Snimaj pa briši sto puta dok ne ispadne dobro.
U HNK-u sam bila četiri godine a zatim sam prešla u dramu.
Najprije sam bila u varaždinskom teatru, a zatim u Šibeniku pa u Splitu.
Nekad po potrebi pjevala sam u "Šišmišu" princa Orlovskog, u "Zemlji Smiješka" Malu Mi, a inače sam najviše igrala u komedijama.
Godine 1963. ponovo sam došla u Zagreb, jer sam u svojoj 45. godini života naslijedila penziju svog supruga.
Radila sam nekoliko godina i na Radio Zagrebu kao voditeljica emisija "Naša Lika, naša dika".
Sada sam evo već nekoliko godina članica zabavnog programa Radio Zagreba u ekipi Ivana Gavrilovića "Vedro veče", a i "Scene revolucije".
Da ne sramotim ime svog muža generala
- Ovih dana se navršilo trideset
godina vašeg rada. To je vrijedan jubilej.
- Tako nekako kad se uzme sve skupa....
- Svestrani ste, čuo sam da pišete i
kompozicije?
- Dosad je samo jedna izašla na ploči.
To je kompozicija sa "Šalata 65", koja je osvojila treću
nagradu. Zove se "Ti, sunce i dan", a pjevala ju je Višnja
Korbar.
Ostale čekaju u ladici, bolja vremena ili sreću.
Imam i oko 60 pjesama za djecu. Nisu štampane.
Ostale čekaju u ladici, bolja vremena ili sreću.
Imam i oko 60 pjesama za djecu. Nisu štampane.
- Ovih dana ulazite u šesto desetljeće
života, a mnogi tvrde da izvrsno vozite automobil?
- Ne, ne vozim automobil. Vozim fiću
evo već sedam godina.
No, ispričat ću vam i jednu anegdotu vezanu uz moje šofiranje.
Svojevremeno, pitali su poznati Ličani Jovu: "Kako vozi Finka auto?"
"Nema veze", odgovori Jovo.
"A kako je onda dobila dozvolu?"
"Ima veze", opet će Jovo.
No, ispričat ću vam i jednu anegdotu vezanu uz moje šofiranje.
Svojevremeno, pitali su poznati Ličani Jovu: "Kako vozi Finka auto?"
"Nema veze", odgovori Jovo.
"A kako je onda dobila dozvolu?"
"Ima veze", opet će Jovo.
- Kad ste spomenuli Jovu Kričkovića,
od njega sam čuo i anegdotu o tri generala prigodom polaganja vašeg
šoferskog ispita. Možemo li je čuti?
- Kad sam sjela u auto s jednim članom
komisije, on smrknut, šutljiv, ozbiljno zapovijedi:
"Vozite!"
Ja napravih prvu grešku i viknuh:
"Strašno, pa to sam najbolje znala, tako mi groba mog muža generala."
On ču za generala i grešku prešuti.
Nešto kasnije napravih i drugu grešku: krivo sam se bila prestrojila, pa ću opet:
"Kunem se, ubit ću se noćas, da ne sramotim ime svog muža generala".
A kod trećeg generala on reče:
"Hvala, vi ste položili".
Eh, kad bi se tako polagalo, bilo bi divno. Ali mene su zaista pitali u auto-školi kako u ovim godinama stojim s refleksom.
"Vrlo dobro", kažem ja. "Čistim njim pločice u banji i kuhinji i vrlo sam zadovoljna."
Ali pri polaganju ispita ja sam prva od deset kandidata položila test.
Praktični je dio bio dosta težak, ali sam ga ipak položila bez ijednog generala.
"Vozite!"
Ja napravih prvu grešku i viknuh:
"Strašno, pa to sam najbolje znala, tako mi groba mog muža generala."
On ču za generala i grešku prešuti.
Nešto kasnije napravih i drugu grešku: krivo sam se bila prestrojila, pa ću opet:
"Kunem se, ubit ću se noćas, da ne sramotim ime svog muža generala".
A kod trećeg generala on reče:
"Hvala, vi ste položili".
Eh, kad bi se tako polagalo, bilo bi divno. Ali mene su zaista pitali u auto-školi kako u ovim godinama stojim s refleksom.
"Vrlo dobro", kažem ja. "Čistim njim pločice u banji i kuhinji i vrlo sam zadovoljna."
Ali pri polaganju ispita ja sam prva od deset kandidata položila test.
Praktični je dio bio dosta težak, ali sam ga ipak položila bez ijednog generala.
- O vama ne bismo rekli sve ako ne
bismo spomenuli i film. Zar nije tako?
- Tako je. U "Vuku samotnjaku"
sam bila baka, u "Kapelskim kresovima" majka artiljerca, a
u "Kapetanu Mikuli Malom" igrala sam neku ženu, zvala se Staka i bila je mala uloga. Eto, to je sve!
- I na kraju ovog našeg razgovora o
vremenu sadašnjem i vremenu prošlom zamolili bismo vas da nam
predložite jedan izbor tekstova o Mili Pavičiću, borcu revolucije
i čovjeku o kome su njegovi ratni drugovi dosta toga rekli i
svojedobno napisali. Željeli bismo da osvježimo sjećanja na "Brku
kapetana", kako su ga njegovi drugovi u ratu zvali.
- O Mili Pavičiću je dosta toga
svojevremeno napisano, ali mi je najdraže i najdragocjenije sjećanje njegova komandanta, druga Tita.
Razgovarao: D. Živanović, obrada: Yugopapir (Arena, januar 1978.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)