Ivan Gudelj: Jedini igrač YU fudbalske reprezentacije koji je briljirao na Mundijalu (1982)

Bilo je vrlo teško. Činilo mi se da me svi gledaju s visine. Već taj osjećaj, da te stalno netko promatra, odmjerava, vrlo je neugodan. Da bih mogao biti jednak drugima, morao sam biti dvije klase bolji nego oni. A za to je trebalo mnogo raditi. Zanimljivo je to što - koliko je meni poznato - nijedan igrač koji je uspio nije došao iz bogate porodice i imao lagan put

Gudelj je pouzdan, ustrajan, izdržljiv, čak i kad mu okolnosti ne idu na ruku. Njegova su rješenja na terenu jednostavna i efikasna, on je samopouzdan upravo onoliko koliko mu mogućnosti dozvoljavaju, on je vrlo fair, ali sve prije nego mekan igrač - ukratko, Ivan Gudelj je sve ono što jugoslavenski nogomet nije.

Ivan Gudelj ima danas 22 godine.

Prije dvije godine on se grčevito borio da se ustali u prvoj momčadi "Hajduka" i izbori prava koja su imala ostali splitski nogometaši. Danas je on najveća "Hajdukova" nada da će momčad prebroditi razdoblje u kojemu je nekoliko ključnih prvotimaca na odsluženju vojnog roka, on je jedini igrač naše reprezentacije koji je briljirao na Mundijalu (tek za dvoje-troje njegovih kolega može se reći da su zadovoljili).

No Gudelj nam je demonstrirao u te dvije godine čak više od toga: on je sportaš koji apsolutno nadrasta okvire jugoslavenskog sporta.

Razgovarali smo u "Hajdukovim" prostorijama na poljudskom stadionu, u sredini u kojoj se on, ipak, osjeća kao kod kuće.

Bio je u majici kratkih rukava i kratkim hlačama, pa se vidio dobar dio njegova dugačkog tijela; ono nije bildersko, ali nedvosmisleno pokazuje da pohranjuje veliku snagu.

Rupica na bradi čini njegovo lice simpatičnim, a tvrd govor nema ništa od splitske melodioznosti.

Takva akcentuacija i rječnik, koji još i sad sadrži dosta lokalnog, karakterističnog za Imotski i okolicu (Gudelj se rodio u selu Zmijavcima), odgovarali su i njegovim suhim i šturim rečenicama, koje, ipak, ne ostavljaju dojam duhovne skučenosti našeg sugovornika.

One su posljedica njegova ustrajnog nastojanja da se u životu traže jasna, jednostavna i poštena rješenja.

Svrsishodnost svake njegove radnje očituje se čak u sitnim gestama.

Razgovor, kao i cijeli njegov životni put uostalom, pokazuje da je Gudelj u mnogome determiniran svojim podrijetlom.

Sredina iz koje potječe i danas je patrijarhalno obojena a prožeta je i etikom koja po nekim bitnim odrednicama podsjeća na protestantsku, osobito kad je posrijedi želja za napredovanjem i odnos prema radu. (Izrazi rad i raditi, kao i njihovi sinonimi, najčešći su u Gudeljevu rječniku.)

Napredovati radom bila je, dakle, osnovna formula njegova uspjeha. 

Kad se napokon dokazao, bio je zadovoljan što sad i u "Hajduku" znaju koliko vrijedi; čini se, ipak, da se on manje dokazivao "Hajduku", a više samome sebi, a istodobno je "odrađivao" dug ocu, koji mu je omogućio da živi u Splitu.

Gudelj je arhetipski primjer sportaša-radnika, no snaga njegove ličnosti razbija stereotipiju sheme u koju bi ga ta etiketa mogla utrpati. 

Jednostavnije rečeno, Gudelj nije istočnonjemački stroj-igrač, u njemu prije treba tražiti elemente požrtvovnosti, tipične za Britance. 

U krajnjoj liniji, nogomet nije sport koji trpi krajnje pojednostavnjene shematizacije.

Kruti korijeni Gudelja-nogometaša sve se više oplemenjuju: superiorna fizička pripremljenost omogućuje mu da ono što je dosad bilo šturo obavljanje zadataka postaje razigranost koja ne gubi na efikasnosti.

Bude li se taj proces dalje razvijao, Gudelj će se od pouzdane krtice pretvoriti u vrhunskog nogometnog majstora.

Danas prevladavajuće tendencije - poput "urbanizacije" sporta za takve sportaše nisu presudne; one se odražavaju samo tako što su takvi sportaši, na neki način, uvijek usamljenici. 

Nije riječ, naravno, o nedruštvenim tipovima - oni naprosto nemaju vremena za drugo, jer intenzitet njihove fiksacije strši u njihovoj okolini.

Pišući nedavno o Šurbeku, jedan beogradski sportski novinar opisao je njegovu karijeru kao uspješan napor da se pruži sto posto osobnih mogućnosti. 

Za izuzetni, šurbekovski učinak, Gudelj ima mnoge predispozicije. 

Problem je što naš sport u cjelini, pa tako i nogometni klubovi, nisu tempirani na Šurbeke, Petriče i Gudelje. 

Da bi zaista dali osobne maksimume, oni su morali sami tražiti svoje motivacije, nadilaziti okolnosti, živjeti gotovo u svom irealnom svijetu. 

No Šurbekova. Petričeva, Cerarova itd. prednost bila je u tome što su se bavili ili bave individualnim sportovima 

Ako Gudelj na kraju svoje nogometne karijere ne postigne ono što je Šurbek postigao i postiže u stolnom tenisu greška će biti najmanje u Gudelju samome.

Otac me je doveo u grad

Gudelj: Ja sam taj nogomet volio još kao dijete. Igrao sam ga od najmlađih dana, iako se njime nitko u obitelji nije bavio. Za Zmijavce, selo u kojemu sam se rodio, najvažnija gotovo jedina stvar je rad, a nešto poput nogometa zaista je sporedno. Ipak, postojao je lokalni zonski klub "Mračaj". Onda kad sam ja počinjao, bila je to prilično solidna ekipa tako da je najprirodnije bilo da se nađem u njoj. Igrao sam pet-šest godina u toj sredini.

- Kako ste prvi put došli na splitski Plac - "Hajdukov" stari stadion?

Gudelj: Išao sam u peti ili šesti razred osnovne škole kad smo bili u Splitu na ekskurziji. Mogli smo tom prilikom birati između neke muzičke priredbe i nogometa, i svi smo otišli gledati susret "Hajduk" - "Olimpija". Tada sam prvi put vidio pravi stadion i lijepo igralište. Bilo je to lijepo vidjeti.

- Koji vas se igrač dojmio?

Gudelj: Za mene je uvijek Jure (Jerković) bio najbolji. A Oblak je tada igrao još za "Olimpiju".

- Iznenađuje što vam je Jerković bio uzor, s obzirom na njegov drukčiji pristup nogometu, i sportu uopće.

Gudelj: Ja volim takve tipove igrača. Bez obzira na sve, za mene je danas Maradona najbolji na svijetu.

- Spomenuli ste Oblaka - za njega sam pretpostavljao da bi vam mogao biti uzor.

Gudelj: Da, ja sam tako i odgojen da bih trebao više naginjati igračima poput Oblaka, pa ipak su me privlačili drugi tipovi igrača. No, da sam trener, prije bih se odlučivao za nogometaše kakav je Oblak, ili kakav sam ja. Treba tražiti ljude koji u kontinuitetu mogu mnogo pružiti. No bitno je, ipak, da se veći dio ekipe sastoji od radnika.

- Kako ste došli u Split i pristupili "Hajduku"?

Gudelj: Bilo je to 1975. Zapravo, doveo me otac. Došao sam u grad - nikoga nisam poznavao. Prve prethodne kontakte imali smo s pokojnim Andrijom Ankovićem, trenerom.

- Kakav je to osjećaj kad seoski mladić dolazi prvi put u vrhunski jugoslavenski klub?

Gudelj: Bilo je vrlo teško. Činilo mi se da me svi gledaju s visine. Već taj osjećaj, da te stalno netko promatra, odmjerava, vrlo je neugodan. Bio je to za me kompleks koji sam trebao prebroditi. Da bih mogao biti jednak drugima, morao sam biti dvije klase bolji nego oni. A za to je trebalo mnogo raditi. Zanimljivo je to što - koliko je meni poznato - nijedan igrač koji je uspio nije došao iz bogate porodice i imao lagan put.

- Kakvi su bili ti prvi dani u Splitu?

Gudelj: Živio sam kao podstanar.

- Porodica vam je ostala na selu?

Gudelj: Da, oni i danas žive u Zmijavcima Ne bi se mogli saživjeti s ovim načinom života. Oni nisu naučili na nagle promjene koje donosi grad i ne bi im se mogli prilagoditi.

- No otac vas je ipak doveo u grad.

Gudelj: To su za njega bila odricanja, to veća i neizvjesnija što mene nisu zvali kao velikog talenta; ja sam se nudio "Hajduku". Prve godine nisam dobivao nikakav novac kao član kluba iako su se moji treneri već tada zalagali da me se plaća, znajući moju situaciju, a i zato što su vjerovali u mene. No rukovodstvo kluba nije se u toku te godine osvrtalo na moje i njihove molbe.

Mijenjao sam dosta trenera

- Jeste li se u tom razdoblju poljuljali i izgubili vjeru u sebe?

Gudelj: To je bio za me samo još jedan podstrek. Mislim da u tim godinama čovjek, prirodno, ima mnogo samopouzdanja. Ja sam se stalno uvjeravao da sam bolji od drugih. Nakon te teške godine, izabran sam u pionirsku reprezentaciju Hrvatske. Počeli su me zapažati, a dalje je išlo lakše; svi su vidjeli da ne samo što pošteno radim, nego i da volim raditi i da nikad ne pravim ispade.

- Nikad se niste našli ni u kakvim ekscesnim situacijama?

Gudelj: Nikad. U toku prošlogodišnjeg prvenstva dobio sam prvi žuti karton, i to mi je strašno žao. (Kad je prepričavao taj događaj, u Gudelju su proradile emocije vidljive na izrazu lica. Doimao se poput školarca koji se prisjeća nepravedne kazne koju je nedavno ispaštao.) Povrijedio sam se, izašao izvan terena, brzo se oporavio i, u žaru igre, zaboravio se javiti sucu da se vraćam na teren. (Iako se u takvim prilikama u praksi rijetko dodjeljuju žuti kartoni, mnogo češće samo opomene, ili čak ni to, Gudelj je na kraju pričanja o toj epizodi već suspregao emocije i mirno prokomentirao: "Pravilno me kaznio.") Prije, a i poslije toga, nikad me suci nisu ni opomenuli.

- Kakve su bile prve vaše komunikacije s trenerom Tomislavom Ivićem?

Gudelj: Još jedna od teškoća u mojoj karijeri bila je ta što sam mijenjao dosta trenera. Trener prvog tima, kad sam ušao u njega, bio je Duvančić. Kad je stekao dobro mišljenje o meni, otišao je, a došao je Marković. Tek što sam mu se uspio dokazati, i on je napustio "Hajduk", a došao je Ivić. Prvi kontakti nisu bili osobiti. Možda je tu bilo grešaka i s moje strane. On je mislio da neću moći dovoljno trčati na utakmici, no to su više priče koje se uvijek stvaraju u vezi s tim koliko trener voli nekog igrača. Ja sam još bio neafirmiran i veoma mlad, i prirodno je što nije mogao u mene imati veliko povjerenje.

- No vi ste već tada pružali vrlo dobre partije, npr, u susretu protiv "Hamburger SV-a" u Kupu evropskih prvaka.

Gudelj: To što me stavljao u ekipu baš za najteže utakmice bilo je pomalo čudno. I nakon takvih utakmica još nisam postao standardni igrač. Možda je to čak i bolje. Možda je to čak i bolje (ponovio je Gudelj u svojoj karakterističnoj pomirljivoj maniri). Nije to loše za mladog igrača. S druge strane, ja u reprezentaciju nisam ušao zato što sam to zaslužio. Miljan je vjerovao u mene, a ja sam to povjerenje potvrdio tek sada, u Španjolskoj.

- Kako je tekao proces upoznavanja s trenerom Antom Mladinićem?

Gudelj: Prije nego što je došao za prvog trenera "Hajduka", čini se da me pratio u mladim selekcijama, tako da se njemu nisam morao posebno dokazivati. Ja sam mijenjao dosta mjesta u momčadi, ali mislim da je i to dobro za mladog igrača. Najviše su me stavljali na mjesto korektora, jer su svi manje-više smatrali da nemam dovoljno snage. Čudno. Morao sam dosta pretrčati da ih opovrgnem i da se stekne baš suprotno mišljenje o meni. No čini mi se da sam u cjelini najviše i najbrže napredovao kad sam počeo redovito igrati za prvu momčad. 

Nikakvi treninzi ne mogu zamijeniti utakmice. Ta nedoumica - hoće li nastupili ili ne može mlade igrače gotovo uništiti.

- Postali ste, sad se već može slobodno reći, prvi igrač "Hajduka", u rekordnom roku i standardni reprezentativac, u Španjolskoj čak nedvojbeno najbolji, no ipak se ne bi moglo reći da vas sreća prati. Dok ste vi bili kadri da pružate, i pružali ste na Mundialu vrhunske partije, cijela reprezentacija ostavila je tako blijed dojam da vas svjetska nogometna scena nije posebno uočila, što bi se sigurno dogodilo da ste nastupali u kvalitetnijoj momčadi. Je li vas to pogodilo?

Gudelj: Mene je pogodilo to što smo doživjeli sportski debakl. O nekoj osobnoj nesreći nisam razmišljao. No čini mi se da polako skupljam toliko znanja i snage da zaista mogu dobro igrati čak i onda kad su suigrači slabi. Kvalitete jednog Petrovića i sličnih igrača dolaze do izražaja tek kad cijela ekipa odlično funkcionira, jer oni nemaju te borbenosti koja bi nadomjestila nedostatke u igri momčadi.

S druge strane, kad je u momčadi sve idealno, igrači poput Petrovića pružit će više od svih. No na Mundialu, praktično, osam igrača nije dobro igralo...

Takve sam situacije doživljavao i u "Hajduku". Bilo je dana, naravno, kad ni meni nije išlo, ali nikad se nije dogodilo da nisam ni pokušavao pružiti što mogu.

Da se vratim s Vujovićima i Sliškovićem 

- Nakon španjolske epizode, dolazi opet domaće prvenstvo. Značenje nije isto, no bojim se da bi okolnosti koje imaju veze s vama, mogle biti vrlo slične mundijalskim: nekoliko ključnih "Hajdukovih" igrača otišlo je na odsluženje vojnog roka, i pretenzije u "Hajduku" sigurno nisu osobito velike. Plasman u Kup UEFA bio bi velik uspjeh, što su, inače, za "Hajduk" mali apetiti. Ni atmosfera u publici vjerojatno neće biti takva kao u onim prvenstvima kad je za "Hajduk" sve osim prvog mjesta bio neuspjeh.

Gudelj: Odlazak Sliškovića i braće Vujovića čak je i veći hendikep nego što je većina publike pretpostavljala. Za "Hajduk" bi u ovoj sezoni bilo vrlo značajno da stvori nekoliko novih imena, i onda u sezoni nakon ove stvori izrazito jaku momčad.

- Hajduk će vjerojatno biti prisiljen da znatno mijenja koncepciju igre s obzirom na kadrovske promjene.

Gudelj: Tako je to kod nas. Igrači u talijanskim klubovima mogu po osam godina imati istu momčad i neprekidno usavršavati igru. Okolnosti ne dopuštaju ni jednom našem klubu da stvara takvu konstantnu ekipu. Mi smo stalno u nekim pripremnim fazama.

"Dinamo" je uspio očuvati momčad, i to je toliko značajno da oni ne smiju ni razmišljati o bilo čemu drugom osim o prvome mjestu.

- Nije vas, dakle, i dalje pokolebalo što, unatoč svojim kvalitetama i zalaganju, još nemate ni na vidiku neku optimalnu momčad, u kojoj biste svoje mogućnosti mogli pokazati i izvan domaće scene.

Gudelj: Pa ja sam ipak u "Hajduku" stekao afirmaciju, sve sam stekao u ovom klubu. Ja sam potpuno svjestan što je preda mnom, ali ne opterećujem se time i sličnim pitanjima, poput onih kad bi za mene bilo dobro da idem u vojsku. Naravno, ako bude očito nakon prvih kola prvenstva da "Hajduk" ne može doseći ni Kup UEFA, bilo bi i za mene i za klub dobro da odem na odsluženje vojnog roka i da se vratim s Vujovićima i Sliškovićem u momčad.

Prije svega, ja razmišljam o tome kako da što više pridonesem ovoj sadašnjoj ekipi, jer, zaista na mukama se poznaju junaci. Važno je da iskušani igrači "Hajduka" u ovoj sezoni pruže što više, jer oni neiskusni ne mogu uopće pokazati što znaju u slabom timu.

- Je li moguće da vas toliko zaokuplja rad koji je neposredno pred vama da ne razmišljate o tome kako ćete i kad pokazati Evropi koliko vrijedite, kao što ste to prije morali u "Hajduku".

Gudelj: Još dok je trajalo prošlo jugoslavensko prvenstvo, došao je neki novinar iz Slovenije i pitao me hoću li biti najbolji igrač Mundiala. Ja ne samo što tada nisam mislio kakav ću biti u Španjolskoj, nego uopće ni pomišljao na Mundial - predamnom je bilo prvenstvo. Taj mi novinar nije vjerovao.

Razmišljati tako unaprijed, dok pred sobom imaš neposredne zadatke, znači opterećivati se potpuno nepotrebno. Uspjesi koje sam postigao za mene su samoga veliko iznenađenje, jer čovjek nikad ne može znati što mu slijedeći dan može donijeti. 

Svjestan neizvjesnosti, ja sam uglavnom razmišljao kako dati maksimum u sadašnjem trenutku. Previše ima okolnosti koje su izvan moje moći, mada se ja ipak pouzdajem u sebe. To je zaista lijep osjećaj kad igrač napreduje.

Evo, lani smo igrali u Bordeauxu protiv istoimene ekipe. Tada je Tigana bio rezerva, i od nas nitko nije za njega ni čuo. Danas mu cijeli svijet priznaje kvalitete. Imao je sreću što je francuska reprezentacija toliko pružila.

No ja sam mlad, i za mene još ima vremena.

- Vidim da se ne opterećujete budućnošću, ne razmišljate o velikim ciljevima... Gdje, uopće, nalazite neka životna zadovoljstva?

Gudelj: Ja pošteno radim, i volim pošteno zaraditi. Osjećao bih neku prazninu u sebi kad bih na nepošten način zaradio novac. A kad znaš da si zaslužio sve što dobivaš, da si zadovoljio publiku koja te toliko voli, onda te to ispunjava velikim zadovoljstvom. Zato je za mene najvažnije da igram.

Meni je svejedno na kakvoj utakmici nastupam, da li u Makarskoj ili u Hamburgu. Posebno mi je teško dočekati novu utakmicu kad u prethodnoj nisam pružio onoliko koliko sam morao.

Kad smo se pripremali na Kupresu, ja, po dogovoru, s obzirom na Svjetsko prvenstvo, nisam trebao doći na početak priprema, no ipak sam došao pet dana prije od dogovorenog datuma. Tamo su se igrale i pripremne utakmice.

Nisam pružio onoliko koliko znam

- O specifičnosti splitske atmosfere, pa i njenoj zatvorenosti prema došljacima, osobito iz vašeg kraja, često se dosta pisalo. No vi ste danas ljubimac Splićana. Da li se i sami osjećate Splićaninom?

Gudelj: To mi je teško odgovoriti. Ja sam u Splitu od četrnaeste godine. Pravi Splićanin nisam. Ja sam blizu rodnog mjesta i često tamo odem.

- Da li se tek u Zmijavcima osjećate kod kuće?

Gudelj: Pa ne bih ni to mogao reći. Ja u Zmijavcima više ne bih mogao živjeti, unatoč tome što volim tamo otići.

- Kako živite u Splitu.

Gudelj: Programirano. Za vrhunskog sportaša mora postojati savršen red, ili odricanja, ako hoćete. Čovjek može u mladim danima mnogo podnijeti, pa i dodatna opterećenja koja donosi nesređen život. No to osjeti onda u starijim danima. Ponekad se može i popiti, ali provesti jednu neprospavanu noć... to je nenadoknadivo.

San je najbolji odmor, uvijek nam je to Biće govorio, i to je istina. Kad spavaš, kad si opušten... Tu potpunu opuštenost koja je toliko važna, čovjek može postići samo ako nema nekih velikih problema, ako ga ne grizu neke stvari. 

Osim spavanja važna je i dobra ishrana (Gudelj je, uz blag smiješak, pomalo odsutno, još nekoliko puta ponovio svoja razmišljanja o značaju spavanja i dobre ishrane, poput zaljubljenika koji odaje svoje najveće strasti.)

- Vi se očito uklapate u tendenciju podizanja gornje dobne granice aktivnog i uspješnog profesionalnog bavljenja sportom. Očekujete li da ćete i vi pružati dosta toga i znatno poslije tridesete godine?

Gudelj: Ne mogu to reći... Ne znam hoću li moći ispunjavati one zadatke koje sada ispunjavam. Ne vjerujem... Volio bi da karijeru završim na mjestu korektora. Sad bi, naravno, bila šteta da preuzmem tu ulogu koja zahtijeva iskustvo, ali ne i toliku izdržljivost. Na takvim mjestima igrač može biti dobar i kad je u sportskim relacijama već star, ali i sve u njegovoj dotadašnjoj karijeri treba biti u skladu s takvim načinom života koji nije baš primjeran današnjem načinu života. Zato je život dobrog sportaša danas tako različit od života ostalih ljudi.

- Govoreći o sebi kao nogometašu, odnosno još više o svojim uzorima, ostavljate dojam kao da niste zadovoljni vlastitim tehničkim znanjem.

Gudelj: Riječ je, zapravo, o nečemu drugom. Ja za sebe mogu reći da nisam pružio onoliko koliko znam.

- Zašto?

Gudelj: Svaki čovjek ima u sebi i tzv. višak energije. Ja nastojim ne samo da iskoristim svu svoju energiju nego i sto posto zalihe tog viška. A uz toliko trčanja čovjek ipak gubi koncentraciju i ne može ostvariti sve svoje zamisli i prikazati sve što zna. Zbog toga nisam zadovoljan.

Razgovarao: Rene Bakalović, ilustracija: Fadil Vejzović, obrada: Yugopapir (Start, avgust 1982.)

Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)

http://www.facebook.com/yugopapir

https://twitter.com/Yugopapir