U privatnom životu nisam prgav, ali me na igralištu ponese temperament. Kako i neće, kad igram pred gledaocima i za gledaoce kakvi su na Šalati. Oni me vole jer vjerojatno osjećaju da igram sa srcem. I ja volim njih. Mislim da nitko nema tako vjernu i grlatu publiku kao "Medveščak"
Standardni hokejski reprezentativac Ivo Rataj nesumnjivo je najpopularniji oklopnik na
ledu u Zagrebu. Tom malenom ali neobično snažnom momku, kojega nisu
bez razloga prozvali Gvozdenkom ispunile su se tako dvije želje:
postao je poznat sportaš i stanovnik grada u koji je zaljubljen još od djetinjstva, otkako je počeo navijati za "Dinamo" i ne
sluteći da će umjesto nogometaša (o čemu je maštao) postati -
hokejaš.
- U Celju, gdje sam
rođen, bavio sam se gotovo svim sportovima - priča nam Rataj. - Očvrsnuo sam gimnastirajući na spravama, a skijanje mi je poboljšalo
reflekse. No, kad sam jednom prilikom slomio skije, nisam imao novaca
da kupim druge.
Baš u to vrijeme u Celju je otvoreno klizalište. Klizaljke su mnogo jeftinije pa nije bilo teško da ih nabavim.
Ivo je brzo napredovao.
Poznati celjski hokejski stručnjak Albert Kerkoš uvrstio ga je u
juniorsku momčad.
Tako je počela njegova hokejaška karijera.
Prekinuo ju je samo jednom, i to kad je, završivši industrijsku
školu, pošao na odsluženje vojnog roka u Zagreb.
Tada je povremeno
trenirao s igračima "Medveščaka" pa su mu članovi
uprave toga kluba ponudili da pristupi njihovu društvu.
- I tako sam postao jedan
od "medvjeda" - nastavlja Ivo Rataj - i nikad se nisam
pokajao. Ne zbog garsonijere koju sam nedavno dobio, a ni zbog
hranarine (60.000) starih dinara od koje živim.
To što nisam
pristupio nekom drugom klubu (ponuda je bilo više) nisam požalio, zbog toga što je "Medveščak" veliko sportsko društvo, u kojem svi članovi, pa ma kojoj sekciji pripadali, žive kao da
su jedna, krvno vezana porodica.
Moji su najintimniji prijatelji
danas tenisači Franjo Bahovec i Nikica Nadali, rukometaš Josip
Milković i skijaš Josip Madrić.
Svima njima, baš kao i meni, sport
je samo hobi.
Priželjkujem da specijaliziram hokej
- Kako ste postali
ljubimac zagrebačke publike?
- Budući da je hokej
pravi muški sport, gledaoci više simpatiziraju srčane igrače
nego mekane tehničare.
Ja volim borbu prsa o prsa, često prvi
ulijećem u gužve na terenu, riskirajući čak i da budem ozlijeđen.
U privatnom životu nisam prgav, ali me na igralištu ponese
temperament. Kako i neće, kad igram pred gledaocima i za gledaoce
kakvi su na Šalati.
Oni me vole jer vjerojatno osjećaju da igram
sa srcem. I ja volim njih. Mislim da nitko nema tako vjernu i grlatu
publiku kao "Medveščak".
- Jeseničani su već
više od deset godina prvaci Jugoslavije. Dokle će dominirati na
domaćem ledu?
- Iako su oni još i sad
naša najbolja momčad, razlika između njih i drugih, a
pogotovu "Medveščaka", sve je manja.
Oni kao prvaci
države rano počnu igrati jake susrete, natječući se u Alpskom
kupu i u Kupu šampiona, pa do prvenstva Jugoslavije sakupe mnogo
više snage u nogama nego mi drugi.
Posljednjih godina gotovo sve
naše momčadi angažirale su čehoslovačke trenere, a ovi
zahtijevaju da nastupima u inozemstvu počnemo sezonu rano.
To će
dati rezultata pa će, uvjeren sam, za dvije-tri godine iščeznuti
premoć Jeseničana.
Volio bih da ih moj "Medveščak" bar
jednom pretekne na kraju prvenstva prije nego što objesim klizaljke
o klin.
- Kada će to biti?
- Sada mi je dvadeset
sedam godina. Studiram na Višoj pedagoškoj školi i priželjkujem
da specijaliziram hokej, da postanem dobar trener.
- Ipak, nije li još
prerano govoriti o tome?
- Prijatelji me, doduše,
zovu Gvozdenko, ali za staro gvožđe jos nisam. Osjetit će to i Jeseničani. Ljut sam
na njih, jer pošto-poto nastoje da u reprezentaciji igraju samo oni.
- Znači li to da sastav
u Grenoblu nije bio najbolji?
- To nikako! Deveto
mjesto koje smo osvojili na zimskoj Olimpijadi dokaz je da su igrali
baš najbolji. No u tom sastavu nisu igrali samo Jeseničani. To bi
oni morali shvatiti, a ako baš neće, potrudit ćemo se mi drugi da
im svojom igrom to dokažemo.
Razgovarao: Mladen Ivanišević, obrada: Yugopapir (Arena, mart 1968.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
