S napretkom u poslu sam zadovoljna, a o zadovoljstvu ili nezadovoljstvu u svom privatnom životu ne bih govorila. Ali, da se razumijemo: nisam od onih koje bilo kakve neprijatnosti mogu pokolebati u uvjerenju da se u životu svakog čovjeka kad-tad mora dogoditi nešto izuzetno značajno i lijepo što će ga ispuniti potpunim zadovoljstvom
Prosinac 1967: Smiješak na licu
zagrebačke TV-spikerice Jasmine Nikić označio je kraj emisije.
Prema dogovoru, krenuo sam po nju u TV-studio u Šubićevoj ulici.
- Mama nas već čeka kod
kuće, ako nije spriječena nekim iznenadnim poslom - rekla mi je
Jasmina.
Te subotnje večeri bio
sam njen gost. Probijajući se kroz saobraćanju gužvu, jednom sam
snažnije pritisnuo kočnicu.
Jasmina je prigušeno kriknula.
- Oprostite, ali od one
moje nezgode uvijek sam napetih živaca. To je prvi put nakon sudara
da opet sjedim na prednjem sjedištu ... Poslije službe, bilo je već
prilično kasno, odvezli smo se da nešto pojedemo i kući. U
neposrednoj blizini kuće na nas je naletio kombi...
Dva ožiljka na čelu
jedva se zamjećuju.
S ljetnim suncem sasvim će nestati. Jasmina se
zadovoljno smješka.
A o onom što se zbilo i što je proživjela
iščekujući vrijeme skidanja zavoja, o tome ne želi govoriti.
Očito joj je odlanulo kad je manevar okretanja automobila pred
njenom kućom bio izveden.
Dočekala nas je njena
majka Ana.
Jedan ispitivački pogled kroz leće naočala i ljubazan
osmijeh, kako to već znaju gledati i smiješiti se nastavnici.
Jasminina majka je profesorica.
- Mama, vidi! Kako ti se
sviđa krzno?
- Ne suviše. Mislim da bi
trebalo... - realno prosuđuje mama.
I dok nekoliko trenutaka kasnije
već pričamo o Jasmininu pozivu, mama mi objašnjava:
- Znate što, ja
sam ovako ... puštam na volju. Neka radi što hoće. Uvjerena sam da
neće ništa loše napraviti. Tako je odgojena ... Nina, je li dobra
kava?
Jasmina daje pohvalu.
Snimam pa provjeravam
- Ali nemojte po tome
steći krivu predodžbu! Mama me inače kritizira ...
- Uh, strašno! Ja mislim
da sam njen najgori kritičar. Bolje da je i ne gledam na ekranu.
Nisam naučena na te nove akcente, pa se onda uvijek objašnjavamo.
To su strane riječi
koje su se udomaćile: kompozitor, telefon ...
Profesoricu Anu Nikić
sigurno prolaze srsi kad to sluša.
Ali što se jezika tiče, kći
joj je ravnopravan partner. Jasmina izgleda kao da je tek prošle
godine maturirala. A zapravo već posjeduje diplomu Filozofskog
fakulteta i priprema radnju iz jezika u okviru postdiplomskog
studija.
Osim toga, studira engleski jezik.
- Snimam neka čuda, pa
ispitujem ljude. Radnja bi se mogla nazvati: sadašnje stanje u
hrvatskosrpskom jeziku. Snimam pa provjeravam. Mama je najčešće prvi pokusni
kunić, kao što su obično roditelji žrtve.
- Kad li na sve to stigne?
Mnoge njene kolegice zapele su na studiju zbog posla.
- Stignem i u kino,
kazalište, na koncerte i na sastanke s momkom. Nađe se vremena za
sve. Samo ga treba znati rasporediti. Ne mislim onako strogo
vojnički, na minutu precizno.
Volim improvizacije. Što se tiče
poslovnih sastanaka, uvijek sam tačna. A što se tiče drugih dogodi
se zakašnjenje... koje je donekle i svojstveno mom rodu.
Čak sam
nekad davno mislila da moram kasniti.
Sarmica može i sutra ujutro
Jasmina govori tečno,
živo.
Njeno je lice vrlo izražajno. Smatra se da TV-spikerice moraju
biti lijepe žene ...
- Ja ne mislim da za
ekran čovjek mora biti u klasičnom smislu lijep. Ali potrebne su
sve one druge komponente koje ga čine simpatičnim. Od ljepote je
potrebnija prihvatljiva simpatičnost. Toplina je važnija od
ljepote.
Šarm je na prvom mjestu.
Jer žena bez šarma...
Ona je svjesna da ima
mnogo šarma.
Zna kako se treba nasmiješiti u objektiv foto-kamere.
Ali svaki
pokušaj da snimimo majku s Jasminom uzaludan je.
- Ja sam žena, a poznato
vam je da su žene tašte - brani se prof. Ana Nikić. - Nisam se
slikala godinama. Moja posljednja snimka je napravljena kad sam imala
35 godina.
U njihovu dvosobnom stanu
vlada ugodna atmosfera.
U polumraku jedne sobe svjetluca TV-ekran. U
drugoj sobi veliki stol pod teškim kovanim lusterom, vitrina s
kristalom i veliki klavir.
Jasmina prebire po
tipkama i priča:
- Gotovo nikad ne sviram.
Ponekad možda, u nekim posebnim raspoloženjima. Učila sam klavir
devet godina ...
- Smatrala sam da je
neophodan muzički odgoj - objašnjava mama. - Bude čovjeku ponekad
teško i jedino ga muzika može rasteretiti, utješiti...
Na polici
kolor-fotografija Jasminina brata, koji je trenutno na usavršavanju u
Americi.
- Uvijek smo se dobro
slagali. Štaviše, nikad nisam s djecom imala problema, premda sam ostala s njima
sama. Nisu se stidjeli nikakva posla. Takvi su i danas. Toliko nam je
lijepo da se plašim da se djeca neće htjeti odlučiti da napuste
kuću.
Djeca se teško nakanjuju da promijene tu atmosferu.
Jasmina šuti i smješka
se.
Pletenu stoličicu na kojoj je Jasmina sjedila dok je bila mala
djevojčica mama još uvijek čuva.
- Znate kako je. Studij
traje prilično dugo. Ako se i u roku diplomira, čovjek je navršio
dvadeset četiri godine. Zatim je tu postdiplomski studij...
Slobodna subota za
TV-spikera je gotovo kao premija na lutriji. Zato se opraštam.
- Ti ćeš, dušo, pomoći
mamici sarmicu praviti - nagovara mama Jasminu.
- Ne večeras, mama. Sutra
ujutro ćemo to napraviti. Ipak je subota. Već me čeka društvo ...
- Uvijek se plašim. I
ono se dogodilo u subotu ... Dobro, dušo, čuvaj mi se.
Zabeležio: Ivan Kreutz, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, XII 1967.)
*****
Travanj 1968: Ušla je tiho i skromno, zastavši pomalo zbunjena pred bučnim mnoštvom djevojaka i mladića koji su, kao i ona, došli na audiciju za televizijske spikere. Mala krhka djevojka izgledala je izgubljeno u tom svijetu, činilo joj se da je nitko nije zapažao, pomišljala je već i da se vrati kad su je prozvali. Pogriješila bi da je zastala tu, pred samim ulazom. Primili su je.
I tako je počela
TV-karijera spikerice Jasmine Nikić.
Imala je fotogenično, milo
lice, prozračne, svijetle oči, glas ugodan i fin osmijeh.
Primili su je jer nije bilo prigovora njenoj pojavi i nastupu.
Primili su je jer nije bilo prigovora njenoj pojavi i nastupu.
Bila je suviše povučena
i preskromna za sredinu u koju je ušla.
Nije imala prave predodžbe
o televiziji koja je tokom vremena postala sve jača i utjecajnija,
te konačno dovela do toga da je publika počela vjerovati kako su
oni što ih reflektori obasjavaju uvijek drukčiji od običnih
smrtnika.
Oštro odvojivši
privatni život od posla, Jasmina Nikić pošla je svojim, manje
ugodnim, ali zato jedino ispravnim putem do afirmacije.
Uspinjala se
sporo, ali i bez padova što
donose gorko razočaranje ljudima koji su navikli na zvjezdane
trenutke nakon munjevitog životnog uspjeha.
Ambicioznost te nježne
djevojke, njeno nastojanje da se i bez pomoći drugih, nametne
drugima svojom sposobnošću, sve to dostojno je divljenja.
To što
je ona danas, među spikericama, zvijezda malog ekrana, ispunjava je
posebnim zadovoljstvom, onako kako vrijedne i poštene ljude
ispunjava ponosom zasluženo priznanje za rad koji im je bio i
dugotrajan i mukotrpan.
Za svoju popularnost Nina
(tako je zovu znanci) nikome ništa ne duguje.
Uvijek je sama krčila
svoje putove.
Da li je zbog toga hladna i
odbojna? Da li je i danas skromna i povučena? Kakva je ona djevojka?
Brzo se vrati, Nina!
Zagrebački TV-studio.
Prostorija za dotjerivanje tijesna i zapuštena, puna neuredno
razbacanih stvarčica. Tu se još jače ističe ljupkost i urednost
Jasmine Nikić.
- Imam dva sata vremena
do početka informativne emisije "Jučer, danas, sutra". Stojim vam
na raspolaganju - rekla nam je Jasmina.
Izlazeći iz studija,
prošli smo kroz predvorje puno ljudi.
Tehničari, šef rasvjete,
snimatelji, jedan režiser, nekoliko poznatih autora dramskih
emisija, jedna Jasminina kolegica s malog ekrana ...
- Već ideš? Doviđenja,
Nina! Brzo se vrati! - dovikivali su joj.
- Vole vas kolege.
- Nikome nisam ništa
nažao učinila - odgovorila je zbunjeno.
Zacrvenjela se. Bilo joj je
jasno da odgovor nije bio dobar.
- Nego... mora li me foto-reporter
zaista slikati na ulici? Pred tolikim ljudima? Neugodno mi je ...
Nismo joj dali da
predahne.
Ni ona nama. Brzo je reagirala na sva pitanja. Pravi
užitak za reportera.
- Imala sam lijepo
djetinjstvo i jedan crni dan. Dan kad mi je umro otac. Tada sam
ostala sama s majkom i "pokroviteljem", to jest bratom koji je u
odnosu na mene uvijek igrao ulogu pokrovitelja.
Stjecajem okolnosti
poslala sam sliku na konkurs za TV-spikere i položila bezbroj
testova dok nisam primljena.
U školi sam često recitirala, bavila
sam se pomalo glumom i baletom, ali ne znam da li time mogu objasniti kako sam se uopće odvažila da pođem na natječaj.
Logično, u
početku mi je bilo najteže, jer u času kad mi se ispunila želja
da postanem spiker, učestali su ispitni rokovi na fakultetu.
Diplomirala sam jugoslavensku književnost, ruski i
talijanski jezik u redovnom roku. Sad sam pri kraju postdplomskog
studija i fonetike...
- Ne podnosite, čini nam
se, neaktivnost?
- Ni površnost u poslu -
odgovorila je pribrano.
- Moć navike?
- Ne, jednostavno, takva
sam.
- Znak zadovoljstva u
životu?
- Možda - složila se
Nina, ali odmah je dodala:
- Željela bih da steknem potpuno
zadovoljstvo u privatnom životu jer bi me to još više podsticalo u
poslu ...
- Zar niste zadovoljni?
Teško je u to povjerovati. Pogotovo sada nakon što ste dobili
jednodušno priznanje za izvrsno vođenje festivala zabavnih melodija "Zagreb 68" i nakon što ste se afirmirali kao voditelj, za spikere
najdelikatnijih, informativnih emisija...
- S napretkom u poslu sam
zadovoljna, a o zadovoljstvu ili nezadovoljstvu u svom privatnom
životu ne bih govorila.
Ali, da se razumijemo: nisam od onih koje
bilo kakve neprijatnosti mogu pokolebati u uvjerenju da se u životu
svakog čovjeka kad-tad mora dogoditi nešto izuzetno značajno i
lijepo što će ga ispuniti potpunim zadovoljstvom...
Razgovarao: Mladen Ivanišević, obrada: Yugopapir (Arena, IV 1968.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
