Budući da glumac Milosavljević nije dopustio Aleksiću da prema scenariju poljubi njegovu ženu (u filmu gospođicu Nadu), Aleksić je intervenirao tako da je izmlatio Milosavljevića, a budući da poslije toga Ana nije dala da je Aleksić poljubi, on ju je grubo zgrabio, tako da je umjesto nježnog poljupca snimljen upravo grubijanski napad na "nevinu djevojku"
"Udova gđa Jovanović hoće po svaku cenu svoju mladu i lepu pastorku gđicu Nadu da sprijatelji sa g. Petrovićem, bratom svoga nekadašnjeg ljubavnika. Gđica Nada izbegava društvo g. Petrovića jer joj je odvratan. Gđa Jovanović ipak ugrabi priliku i ostavi Nadu i g. Petrovića same u sobi. G. Petrović pokušava da poljubi Nadu, ali ga ona odbija i ujedno mu kaže da voli akrobatu Aleksića. G. Petrović, videći da ga Nada ne voli, skoro izbezumljen pojuri prema njoj.
Međutim, gđica Nada uz pomoć kućnog momka uspeva da se spase g. Petrovića i ode kod akrobate Aleksića, koji se u tom času baš priprema za svoju akrobatsku priredbu. Aleksić, sav srećan što ga je Nada posetila pre predstave, i tako oduševljen, umirivao je Nadu da mu se neće ništa desiti prilikom izvođenja produkcije. Nada takođe srećna poželi Aleksiću uspeh i, umirena, vrati se svojoj kući.
Međutim, kod kuće je sačeka maćeha, koja je odmah išamara, a zatim je predade g. Petroviću u ruke. Ali kućni sluga po nalogu Nade odmah otrča kod Aleksića i ovome reče sve što je sa Nadom bilo. Aleksića je sreo na vratima, jer se isti vraćao kući sa svršene pretstave. Aleksić, videći da mu je voljena devojka u opasnosti, na neobičan način uspeva da dođe u kuću voljene devojke, koju spasava u zadnjem času iz ruku nasrtljivca.
Nasrtljivca je Aleksić tako strahovito premlatio, da mu više nije nikada padalo na pamet da nasrće na tuđu devojku. U tom času dolazi u kuću policija, koja je bila o tome obaveštena, i hoće da uhapsi Aleksića. Aleksić zgrabi devojku ispred iznenađenih policajaca i s njom skoči kroz prozor peterospratne kuće i prelete preko ulice s kuće na kuću. Policija, zaprepašćena celim ovim događajem, čuje neko potmulo jecanje u susednoj sobi.
Kada su tamo otišli, otvorili su orman i u njemu je bila maćeha sva isprebijana, vezana i s maramicom u ustima. Kada je maćeha malo došla k sebi, rekla je da ju je istukao sluga. Policija hapsi slugu. Sluga daje dragoceni iskaz iz koga policija zaključuje da je pravi krivac celog incidenta premlaćeni g. Petrović i maćeha, koje policija odmah hapsi. Aleksić i Nada, ne znajući šta se dešava u kući maćehe, niti da su pravi krivci uhapšeni, vratili su se u stan Aleksića, pošto su srećno izbegli iz stana maćehe. Kraj."
On je u tom svom filmu "Nevinost bez zaštite", bio još i glavni glumac i producent.
Za Dragoljuba Aleksića,
čovjeka u čiju je radnu knjižicu pod rubrikom zanimanje zapisano
da je "vazduhoplovni akrobata", zna ne samo Jugoslavija
nego i Evropa.
Londonski "Times" pisao je 1951. o njemu za vrijeme Aleksićeva nastupa pred maršalom Titom i engleskom kraljicom na škotskom aerodromu Lits - da "u mišićima ima čelične žice a umjesto živaca najlonsku užad".
Već četrdeset nastupa pred "svojom dragom publikom" ledi krv u žilama onih koji promatraju njegove vratolomije na žici, motki ili ispod krila aviona. Padao je nekoliko puta, lomio noge i ruke, ali čim bi prizdravio, opet je počinjao svoj zanat koji se zove - opasnost.
I danas nastupa na "sve ili ništa", iako već ima 57 godina. Dokle? To ni on ne zna. Kaže, dok ga ne izda snaga.
Londonski "Times" pisao je 1951. o njemu za vrijeme Aleksićeva nastupa pred maršalom Titom i engleskom kraljicom na škotskom aerodromu Lits - da "u mišićima ima čelične žice a umjesto živaca najlonsku užad".
Već četrdeset nastupa pred "svojom dragom publikom" ledi krv u žilama onih koji promatraju njegove vratolomije na žici, motki ili ispod krila aviona. Padao je nekoliko puta, lomio noge i ruke, ali čim bi prizdravio, opet je počinjao svoj zanat koji se zove - opasnost.
I danas nastupa na "sve ili ništa", iako već ima 57 godina. Dokle? To ni on ne zna. Kaže, dok ga ne izda snaga.
Takvog Aleksića znamo.
Ali, malo tko zna da je on po njegovim riječima - ušao u "istoriju srpske kinematografije kao autor prvog srpskog stoprocentnog ton filma".
Uskoro će šira publika imati prilike da vidi znatan dio Aleksićeva filma u dugometražnom igranom filmu Dušana Makavejeva, koji ovih dana vodi pregovore s Aleksićem.
Beogradski režiser napravit će novi film po svojoj koncepciji, ali će oko 40 minuta prikazivati originalno Aleksićevo filmsko umijeće iz godine 1942.
Ali, malo tko zna da je on po njegovim riječima - ušao u "istoriju srpske kinematografije kao autor prvog srpskog stoprocentnog ton filma".
Uskoro će šira publika imati prilike da vidi znatan dio Aleksićeva filma u dugometražnom igranom filmu Dušana Makavejeva, koji ovih dana vodi pregovore s Aleksićem.
Beogradski režiser napravit će novi film po svojoj koncepciji, ali će oko 40 minuta prikazivati originalno Aleksićevo filmsko umijeće iz godine 1942.
- Ja sam filmu "Nevinost
bez zaštite" postavio temelje još 1931, kad sam naručio
filmskog snimatelja da radi moje dokumentacije snimi moj nastup na žici između zgrada u Prizrenskoj ulici u Beogradu. Kasnije sam
snimio još neke moje nastupe i 1941, kad je počeo rat, imao sam oko
400 metara snimljene trake ...
Nisam ni slutio da će se odatle roditi moje veliko delo od 2000 metara - priča Aleksić dok sjedimo u njegovoj vili u Beogradu u Vidovdanskoj 6.
Nisam ni slutio da će se odatle roditi moje veliko delo od 2000 metara - priča Aleksić dok sjedimo u njegovoj vili u Beogradu u Vidovdanskoj 6.
- Sav ranije snimljeni
materijal ubacili ste u svoj film?
- Nego!? Nisam, bre, lud
da tolika traka propadne ... - kaže Aleksić, koji sada ima i
reputaciju "službenog glumca", jer je prije dvije godine
nastupao neobično odjeven u Vukotićevu "Sedmom kontinentu",
u spektakularnom letu ispod aviona.
Čovek sa zverskim licem
Čim je kupio traku ukradenu iz njemačkog skladišta, počeo je pisati scenarij. Brisao je i pisao, pa ipak napisao svoj "siže" za samo sedam dana.
A onda, počeo je
obilaziti ljude koji bi mu pomogli u financiranju pothvata.
Obišao je pola Beograda dok se nije namjerio na vlasnika garaže "Vračar", auto-mehaničara Ivana Živkovića (živi i danas u Beogradu) koji je pristao da snosi polovinu troškova.
Njegovu inicijativu pomogao je filmski snimatelj Stevan Mišković, koji je raspolagao s jednom nepokretnom filmskom kamerom (sada je ta kamera u beogradskom muzeju historije našeg filma) i uređajem za snimanje tona.
Obišao je pola Beograda dok se nije namjerio na vlasnika garaže "Vračar", auto-mehaničara Ivana Živkovića (živi i danas u Beogradu) koji je pristao da snosi polovinu troškova.
Njegovu inicijativu pomogao je filmski snimatelj Stevan Mišković, koji je raspolagao s jednom nepokretnom filmskom kamerom (sada je ta kamera u beogradskom muzeju historije našeg filma) i uređajem za snimanje tona.
- Ali nema snimanja ako ne
stvorite atelje i osam
reflektora ... - rekao je Mišković.
Dvije prazne prostorije u
zakupljenoj kući u Jovanovoj ulici broj 27 u Beogradu postale su
atelje, a Aleksić i auto-mehaničar Živković izradili su primitivne
reflektore.
Atelje je skrpan od dasaka, kartona i lima od bačava, a kulise su svojeručno crtali Aleksić i Živković.
Atelje je skrpan od dasaka, kartona i lima od bačava, a kulise su svojeručno crtali Aleksić i Živković.
U "Nevinosti bez
zaštite" sudjeluje ukupno šest glumaca i tri glumice.
Da bi našao glavnu glumicu, "ženu ili djevojku koja će kao glumica da glumi u izistinskom filmu, a koja će za to biti plaćena", Aleksić je lijepio plakate pred ulazima u škole i tvornice, obilazio "frizeraje" i modne salone.
Javilo se dosta kandidatkinja, ali čim bi stale pod reflektore, uplašile bi se; poblijedile, a neke odmah i pobjegle iz "ateljea".
Napokon je nauštrb ljepote izabrana Ana, žena glumca u filmu Pere Milosavljevića.
Da bi se što više uštedjelo, glumac je postao i auto-mehaničar Ivan Živković.
Aleksić je imao teškoća i dok je našao i "čovjeka sa zverskim licem", koji je trebalo da glumi policijskog agenta.
Napokon je izabrao svog znanca, soboslikara Boška Vlajića, koji je objeručke prihvatio ponudu.
Da bi našao glavnu glumicu, "ženu ili djevojku koja će kao glumica da glumi u izistinskom filmu, a koja će za to biti plaćena", Aleksić je lijepio plakate pred ulazima u škole i tvornice, obilazio "frizeraje" i modne salone.
Javilo se dosta kandidatkinja, ali čim bi stale pod reflektore, uplašile bi se; poblijedile, a neke odmah i pobjegle iz "ateljea".
Napokon je nauštrb ljepote izabrana Ana, žena glumca u filmu Pere Milosavljevića.
Da bi se što više uštedjelo, glumac je postao i auto-mehaničar Ivan Živković.
Aleksić je imao teškoća i dok je našao i "čovjeka sa zverskim licem", koji je trebalo da glumi policijskog agenta.
Napokon je izabrao svog znanca, soboslikara Boška Vlajića, koji je objeručke prihvatio ponudu.
Kada je tako skrpljena
družina što se sastojala od glavnih glumaca i dosta epizodista i
statista od kojih su neki kasnije po potrebi neposredno dovođeni s
ulice, Aleksić ih je sve okupio:
- Pazite, mi krećemo u
snimanje. Ja i Pera smo uložili u ovaj film sve što smo imali...
Trake nema puno, pa će se svaka scena snimati samo jedanput, zato treba da sve dobro
isprobamo...
Nemo’ da se neko šali
i sabotira, jer ću od njega, prema ugovoru, da napravim lepinju...
Glumac prevezen u bolnicu
Zbog toga što vlasnik
zgrade nije dopustio da se išta u kući ruši, na pregradnom zidu
između soba otvorena je rupa, tako da je u jednoj sobi bila kamera,
čiji je objektiv bio u drugoj sobi gdje su se nalazili glumci i
kulise.
Značajnu ulogu odigrala je u filmu trupa Cigana svirača, čija muzika i pjesme dominiraju filmom, a neki od njih su po potrebi bili i "glumci".
Značajnu ulogu odigrala je u filmu trupa Cigana svirača, čija muzika i pjesme dominiraju filmom, a neki od njih su po potrebi bili i "glumci".
Bila je to jedinstvena
filmska ekipa u historiji jugoslavenskog filma, a najosebujniji među
njima bio je glavom pisac scenarija, režiser, glavni glumac, glavni
producent i montažer Dragoljub Aleksić.
Vodio je glavnu riječ, iako je o filmu znao samo ono što je gledao na kinematografskom ekranu.
Knjiga snimanja nije bila napisana, nego se radnja odvijala prema režiserovu nahođenju, pa je u mnogo navrata scenarij proširivan u toku snimanja, i to tako da je Aleksić stajao iza objektiva i mimikom dirigirao pojedincima kada treba da ispadnu s ekrana da bi drugi upali.
Bilo je smijeha, ali i suza.
Vodio je glavnu riječ, iako je o filmu znao samo ono što je gledao na kinematografskom ekranu.
Knjiga snimanja nije bila napisana, nego se radnja odvijala prema režiserovu nahođenju, pa je u mnogo navrata scenarij proširivan u toku snimanja, i to tako da je Aleksić stajao iza objektiva i mimikom dirigirao pojedincima kada treba da ispadnu s ekrana da bi drugi upali.
Bilo je smijeha, ali i suza.
U jednoj sceni Aleksić
je, da bi bio vjeran originalu, toliko izudarao glumca Petrovića da
je ovaj morao biti odmah prevezen u bolnicu.
Nevolja je bila u tome što je Petrović (umro) imao šećernu bolest, pa su rane sporije zacjelivale, te se snimanje filma oteglo tri mjeseca.
Ili, ovaj slučaj: Budući da glumac Milosavljević nije dopustio Aleksiću da prema scenariju poljubi njegovu ženu (u filmu gospođicu Nadu), Aleksić je intervenirao tako da je izmlatio Milosavljevića, a budući da poslije toga Ana nije dala da je Aleksić poljubi, on ju je grubo zgrabio, tako da je umjesto nježnog poljupca snimljen upravo grubijanski napad na "nevinu djevojku".
U tom stilu snimljena je većina scena.
Nevolja je bila u tome što je Petrović (umro) imao šećernu bolest, pa su rane sporije zacjelivale, te se snimanje filma oteglo tri mjeseca.
Ili, ovaj slučaj: Budući da glumac Milosavljević nije dopustio Aleksiću da prema scenariju poljubi njegovu ženu (u filmu gospođicu Nadu), Aleksić je intervenirao tako da je izmlatio Milosavljevića, a budući da poslije toga Ana nije dala da je Aleksić poljubi, on ju je grubo zgrabio, tako da je umjesto nježnog poljupca snimljen upravo grubijanski napad na "nevinu djevojku".
U tom stilu snimljena je većina scena.
U beogradskom kinu
"Takovo", koje je tada bilo u vlasništvu folksdojčera
Paula Grunera, održana je 13. februara 1943. premijera "Nevinosti
bez zaštite", i to, kako kaže Aleksić, "prva predstava
bila je besplatna za radni narod".
Glas o neobičnom filmu
brzo se pronio gradom i publika je šest tjedana do posljednjeg
mjesta ispunjavala kino-dvoranu, a zatim se film prikazivao i u nizu
drugih kinematografa u Srbiji. Publika je uživala u filmu koji je
zbog osebujne glume, diletanske režije i slabe montaže, a posebno
zbog "tona" u kojem je prevladao sočni jezik i ciganska
muzika, djelovao neobično.
Posjetioci su se grohotom smijali i sekvencama čija je poruka trebalo da bude ozbiljna ili tužna.
Posjetioci su se grohotom smijali i sekvencama čija je poruka trebalo da bude ozbiljna ili tužna.
Nezaboravne scene
Da bi štedio traku,
Aleksić je ostavio niz scena koje filmu daju prizvuk nezaboravnog.
Tako se, na primjer, u jednoj sceni vidi, kroz rupu
na kulisi, kako Aleksić šamara nekog čovjeka koji bez veze sa
scenarijem viče:
"Pozvonio sam zbog kajmaka ..."
Na drugom mjestu pao je nekom sviraču šešir s glave i čuje se:
"Ne diži šešir, bre, majku ti... "
"Pozvonio sam zbog kajmaka ..."
Na drugom mjestu pao je nekom sviraču šešir s glave i čuje se:
"Ne diži šešir, bre, majku ti... "
Za gledaoce valjda
najuzbudljivija sekvenca snimljena je na Bajlonovoj pijaci u
Beogradu, gdje Aleksićev "brat" Ivan Živković priređuje
u jednom lokalu svečanost povodom "uspešnog završetka leta
svoga brata" (sve ranije snimljene sekvence o Aleksićevim
akrobacijama ubačene su u film da bi se "iskoristila traka").
Da bi scena bila originalna, čitavo se društvo istinski izopijalo do te mjere da su glumci jedva koračali, a dijalog je potpuno izvan scenarija.
Živković, pijan kao zemlja, naručuje od Cigana da sviraju i pjevaju, a zatim dodaje:
"Pazi, Klempo, da ne mrdaš, jer ovo je kobajagi Aleksić doletio ajroplanom."
Da bi scena bila originalna, čitavo se društvo istinski izopijalo do te mjere da su glumci jedva koračali, a dijalog je potpuno izvan scenarija.
Živković, pijan kao zemlja, naručuje od Cigana da sviraju i pjevaju, a zatim dodaje:
"Pazi, Klempo, da ne mrdaš, jer ovo je kobajagi Aleksić doletio ajroplanom."
Odmah poslije oslobođenja
Beograda netko je zatražio da se ispita "kako to da je Aleksić
snimao film za vrijeme okupacije".
Bio je optužen, ali u decembru 1945. javni tužilac ga je rješenjem broj K. br. 2574/45 oslobodio svake odgovornosti, jer je Aleksić pomoću nekih dokumenata dokazao da su protiv prikazivanja filma bili Nijemci.
A, evo, što je prema Aleksiću, u "Nevinosti bez zaštite", smetalo Nijemcima, koji su kasnije zaista, iz vragzna kakvih razloga, zabranili prikazivanje filma. (Citiramo izvorni dokument, koji je svojom rukom pisao Aleksić:)
Bio je optužen, ali u decembru 1945. javni tužilac ga je rješenjem broj K. br. 2574/45 oslobodio svake odgovornosti, jer je Aleksić pomoću nekih dokumenata dokazao da su protiv prikazivanja filma bili Nijemci.
A, evo, što je prema Aleksiću, u "Nevinosti bez zaštite", smetalo Nijemcima, koji su kasnije zaista, iz vragzna kakvih razloga, zabranili prikazivanje filma. (Citiramo izvorni dokument, koji je svojom rukom pisao Aleksić:)
- 1. Isticanje čeličnih mišica i inteligentnosti od strane pokorenoga značilo je u doba okupacije reklamiranje snaga i zdravog duha nepokorenoga naroda.
- 2. Prikazivanje atrakcija s avionom kao jedinstveni slučaj u svijetu, izvedeno od jednog nepokorenog Srbina, značilo je uzdizanje iznad nacija okupatora.
- 3. Izjava glumaca u jednoj sceni da je valcer lepa igra, ali da od srpskog kola nema na svetu ništa lepše.
- 4. Što je namerno i sa određenim ciljem u špici filma ubačena pesma "Zašto ćutiš, tužni Srbine?"
- 5. Što je u filmu bogat čovjek prikazivan kao zver, blentav i beskrupulozan čovjek i izrugivana Nedićeva policija ...
Aleksić je do danas
sačuvao jednu kopiju tog filma, koji je zaista snimljen pod
neuobičajenim okolnostima. Dakako, to filmu sada daje specifičan
šarm.
Napisao: Salih Zvizdić, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, mart 1968.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
