Doista mi je drago kad u Pulu dođu ljudi iz raznih naših krajeva, pa kažu da su navijali za mene, voljeli me. Odnose se prema meni kao da sam i danas njihov. Dolaze mi Hrvati, Srbi, Slovenci, Bosanci ... iz cijele Jugoslavije. Kako se onda moja duša ne bi ispunila radošću? Vole me vidjeti i danas, a nisam im, kako se to kaže, ni rod ni pomoz bog. Njihov sam, a onda su i oni moji
Najpoznatiji ugostiteljski lokal u Puli svakako je kafe-bar "Mate". Vlasnik je Parlov, bivši šampion i diplomirani ekonomista. Zasad mu je to jedini izvor prihoda. Novac ne dolazi šakom i kapom, ali za pristojan život dovoljno.
U lokalu najviše radi Matin otac.
U Matinu kafiću malo tko
remeti mir i pristojnost.
Ako se netko od mladih Puljana malo uzjoguni, a na vratima se pojavi Mate, sve utihne.
Zbog respekta.
Nitko nije lud da se uhvati ukoštac s njim. Uostalom, veliki boksač vješto bi izbjegao svaku kavgu.
Svjestan je toga što može, a uz to vrlo je miroljubiv. Nikad nije volio silu, osim sportske u ringu.
Magično ime pulskog kafe-bara privlači mnoge koji dođu u Pulu, pa i strane turiste. Posjetitelji požele popričati s Matom, slikati se s njim, što on bez kompleksa nedodirljive veličine prihvaća.
Osjeća se ugodno u društvu običnog svijeta.
Ako se netko od mladih Puljana malo uzjoguni, a na vratima se pojavi Mate, sve utihne.
Zbog respekta.
Nitko nije lud da se uhvati ukoštac s njim. Uostalom, veliki boksač vješto bi izbjegao svaku kavgu.
Svjestan je toga što može, a uz to vrlo je miroljubiv. Nikad nije volio silu, osim sportske u ringu.
Magično ime pulskog kafe-bara privlači mnoge koji dođu u Pulu, pa i strane turiste. Posjetitelji požele popričati s Matom, slikati se s njim, što on bez kompleksa nedodirljive veličine prihvaća.
Osjeća se ugodno u društvu običnog svijeta.
- Doista mi je drago kad u
Pulu dođu ljudi iz raznih naših krajeva, pa kažu da su navijali za
mene, voljeli me. Odnose se prema meni kao da sam i danas njihov.
Dolaze mi Hrvati, Srbi, Slovenci, Bosanci ... iz cijele Jugoslavije.
Nema veze tko je i što je tko. Ljudi priznaju veličine. Kako se onda moja duša ne bi ispunila radošću?
Vole me vidjeti i danas, a nisam im, kako se to kaže, ni rod ni pomoz bog. Njihov sam, a onda su i oni moji.
Nema veze tko je i što je tko. Ljudi priznaju veličine. Kako se onda moja duša ne bi ispunila radošću?
Vole me vidjeti i danas, a nisam im, kako se to kaže, ni rod ni pomoz bog. Njihov sam, a onda su i oni moji.
- Volite razgovarati s
običnim ljudima, ali ne i s novinarima. Zašto?
- Dosadno mi je. Uvijek
pitaju isto. Nekom sam novinaru rekao da pročita novine od prije
deset-petnaest godina i sve će saznati o meni.
Što me ima pitati sada, kad sam o svemu tome govorio stotinu puta.
Dobro, malo tko ima uspomena kao ja, ali život teče dalje. Dosta je priča o boksu.
Treba živjeti kao običan čovjek, jer svi smo mi od krvi i mesa. Osim toga, ne volim publicitet, niti se volim nametati ljudima.
Što me ima pitati sada, kad sam o svemu tome govorio stotinu puta.
Dobro, malo tko ima uspomena kao ja, ali život teče dalje. Dosta je priča o boksu.
Treba živjeti kao običan čovjek, jer svi smo mi od krvi i mesa. Osim toga, ne volim publicitet, niti se volim nametati ljudima.
Kontrolirano agresivna narav
Pored tisuća novinskih
članaka, o Parlovu je napisano nekoliko knjiga.
Njegov neponovljiv način boksa inspirirao je ljude da skladaju pjesme, snimaju igrane filmove o "plemenitoj vještini", slikaju motive iz života boksača itd.
Malo je koji naš sportaš proslavio Jugoslaviju u svijetu kao Parlov, a svega toga ne bi bilo da jedan crnomanjasti dječak nije prije 26 godina došao u Boksački klub "Pulu" i prvi put navukao rukavice, koje će mu promijeniti život.
Po roditeljima je Imoćanin.
Kao dvanaestogodišnjak doselio je u Vespazijanov grad. Parlov je jednom pripovijedao o tome:
Njegov neponovljiv način boksa inspirirao je ljude da skladaju pjesme, snimaju igrane filmove o "plemenitoj vještini", slikaju motive iz života boksača itd.
Malo je koji naš sportaš proslavio Jugoslaviju u svijetu kao Parlov, a svega toga ne bi bilo da jedan crnomanjasti dječak nije prije 26 godina došao u Boksački klub "Pulu" i prvi put navukao rukavice, koje će mu promijeniti život.
Po roditeljima je Imoćanin.
Kao dvanaestogodišnjak doselio je u Vespazijanov grad. Parlov je jednom pripovijedao o tome:
- Stariji prijatelj
nagovorio me je da počnem boksati, pa sam s 15 godina došao u
boksačku dvoranu. Prihvatio me trener Aldo Burišić.
U to sam vrijeme bio mangupčić, pravi huligan. Tukao sam_se do besvijesti, družio se s uličarima.
Čak sam neko vrijeme radio kao "gorila" u plesnjacima, kao snagator. Održavao sam red i mir u dvorani za ples.
Školu nisam volio, a ulica me privlačila. Pobjegao sam iz zanata za preciznog mehaničara.
U to sam vrijeme bio mangupčić, pravi huligan. Tukao sam_se do besvijesti, družio se s uličarima.
Čak sam neko vrijeme radio kao "gorila" u plesnjacima, kao snagator. Održavao sam red i mir u dvorani za ples.
Školu nisam volio, a ulica me privlačila. Pobjegao sam iz zanata za preciznog mehaničara.
To mi je sve bilo
dosadno.
Međutim, jedno je točno: sa stranputice, na koju sam nezadrživo skrenuo, izvukao me je boks. Postojala je mogućnost da sasvim propadnem.
Trener Burišić me je zavolio, ali na treninzima bio sam neozbiljan i neodgovoran. Malo je trebalo da me udalji iz kluba.
Međutim, jedno je točno: sa stranputice, na koju sam nezadrživo skrenuo, izvukao me je boks. Postojala je mogućnost da sasvim propadnem.
Trener Burišić me je zavolio, ali na treninzima bio sam neozbiljan i neodgovoran. Malo je trebalo da me udalji iz kluba.
Kad su ga testirali
boksački stručnjaci, ovako su opisali njegove karakterne osobine:
"Kontrolirano agresivna narav. Ispitanik je osoba sklona samovolji, samoisticanju, individualizmu."
"Kontrolirano agresivna narav. Ispitanik je osoba sklona samovolji, samoisticanju, individualizmu."
Ali, Mati je tada bilo
samo 16 godina.
Nakon prvih poraza u ringu shvatio je da bez ozbiljnog rada nema što tražiti u boksu.
Počeo je stjecati samopouzdanje, izbjegavati loše društvo i napokon pristao da ga upišu u srednju školu. Uskoro je svojom darovitošću, marljivošću, upornošću i neobično velikom energijom Mate Parlov bio prava napast za sve protivnike u ringu.
Iza njega ostajali su samo poraženi.
Nakon prvih poraza u ringu shvatio je da bez ozbiljnog rada nema što tražiti u boksu.
Počeo je stjecati samopouzdanje, izbjegavati loše društvo i napokon pristao da ga upišu u srednju školu. Uskoro je svojom darovitošću, marljivošću, upornošću i neobično velikom energijom Mate Parlov bio prava napast za sve protivnike u ringu.
Iza njega ostajali su samo poraženi.
Došle su i prve borbe u
inozemstvu. Međutim, boksački svijet prvi put je čuo za Parlova
1967. godine kad je kao sedamnaestogodišnjak osvojio prvo mjesto na
turniru olimpijskih nada u Budimpešti.
U glavnom gradu Mađarske boksao je nešto prije i pobijedio njihova reprezentativca Balogha.
Taj susret gledao je i glasoviti mađarski i evropski kralj ringa Laszlo Papp, koji je rekao:
"Ovaj mali bit će veliki šampion."
Mate je to predviđanje potvrdio na spomenutom turniru olimpijskih nada. Vratio se u Pulu s prvom zlatnom medaljom. Opet je tu bio Laszlo Papp, čiju su izjavu objavili gotovo svi evropski sportski listovi.
U glavnom gradu Mađarske boksao je nešto prije i pobijedio njihova reprezentativca Balogha.
Taj susret gledao je i glasoviti mađarski i evropski kralj ringa Laszlo Papp, koji je rekao:
"Ovaj mali bit će veliki šampion."
Mate je to predviđanje potvrdio na spomenutom turniru olimpijskih nada. Vratio se u Pulu s prvom zlatnom medaljom. Opet je tu bio Laszlo Papp, čiju su izjavu objavili gotovo svi evropski sportski listovi.
Rekao je:
"Parlov je neobično napredovao. Ako nastavi tako, uskoro će postati prvak Evrope. Izraziti je tehničar s munjevitim i strahovitim udarcima."
A nasamo veliki mađarski boksač rekao je Parlovu:
"Ako u Jugoslaviji budeš izostavljen za Olimpijadu u Meksiku, dođi k meni, nastupat ćeš za Mađarsku."
Mate je tad boksao u srednjoj kategoriji, postao prvak Jugoslavije i član reprezentacije s kojom je 1968. krenuo na Olimpijadu u Meksiko.
Međutim, još dosta mlad i bez međunarodnog iskustva, u četvrtfinalu izgubio je od Engleza Chrisa Finnegana, koji je poslije postao profesionalni prvak Evrope.
Mate se sjeća tog poraza, ali ima opravdanje.
Priča:
"Parlov je neobično napredovao. Ako nastavi tako, uskoro će postati prvak Evrope. Izraziti je tehničar s munjevitim i strahovitim udarcima."
Prvo treba pobijediti sebe
A nasamo veliki mađarski boksač rekao je Parlovu:
"Ako u Jugoslaviji budeš izostavljen za Olimpijadu u Meksiku, dođi k meni, nastupat ćeš za Mađarsku."
Mate je tad boksao u srednjoj kategoriji, postao prvak Jugoslavije i član reprezentacije s kojom je 1968. krenuo na Olimpijadu u Meksiko.
Međutim, još dosta mlad i bez međunarodnog iskustva, u četvrtfinalu izgubio je od Engleza Chrisa Finnegana, koji je poslije postao profesionalni prvak Evrope.
Mate se sjeća tog poraza, ali ima opravdanje.
Priča:
- Malo se zna da me tada u
Meksiku na Olimpijskim igrama gotovo ubila tamošnja klima. Više sam
ležao u postelji nego što sam hodao. Tako sam iz kreveta kretao
pravo u ring.
Samo zbog publike i svijeta, koji je gledao te borbe na televiziji, izašao sam se boriti, kako ne bi pričali poslije da sam se uplašio Engleza.
Bio sam vrlo iscrpljen, imao sam povišenu temperaturu i oslabio nekoliko kilograma.
Samo zbog publike i svijeta, koji je gledao te borbe na televiziji, izašao sam se boriti, kako ne bi pričali poslije da sam se uplašio Engleza.
Bio sam vrlo iscrpljen, imao sam povišenu temperaturu i oslabio nekoliko kilograma.
Što se moglo očekivati
nego - poraz.
Poslije toga u Matinu
poimanju uspjeha u boksu, promijenilo se mnogo toga.
U nas pojavio se "fenomen Parlov", kojeg je najbolje opisao sportski novinar Dragan Nikitović.
Prije mladog Puljanina Jugoslaveni su imali idole u nogometašima Mitiću, Vukasu, košarkašu Koraću, gimnastičaru Ceraru itd, "ali nikog od njih nismo pratili s takvom općom i grozničavom ljubavlju, kao Matu Parlova."
Nikitović je dalje napisao:
U nas pojavio se "fenomen Parlov", kojeg je najbolje opisao sportski novinar Dragan Nikitović.
Prije mladog Puljanina Jugoslaveni su imali idole u nogometašima Mitiću, Vukasu, košarkašu Koraću, gimnastičaru Ceraru itd, "ali nikog od njih nismo pratili s takvom općom i grozničavom ljubavlju, kao Matu Parlova."
Nikitović je dalje napisao:
"On je od početka karijere dokazivao upravo ono što smo svi osjećali - da je rođeni borac... Njegovi treninzi nalikovali su na samokažnjavanje. Znao je da prvo mora pobijediti sebe, pa onda druge... Na ringu nikad nije odstupio ni za korak, ni pred drugima, ni pred sobom... Nije se zaustavljao. Kao da nije imao vremena uživati u pobjedama i slavi. Uvijek je grabio dalje."
- Zašto ste trenirali
tako ubitačno - pitam Parlova. Govorilo se da ste maltene mazohista,
sami ste sebe mučili i razdirali?
- Boksački ring bio je za
mene sveto mjesto - uzvratio je - koje nisam smio ukaljati nikakvom
neozbiljnošću. Mogao sam na njemu samo izgarati.
- Zar ste morali?
- Bilo je to u meni. Kad
se prihvatim nekog posla, idem do kraja. Ako sam odlučio da moram
biti među najboljima, nije bilo odstupanja. Uvijek sam bio takav. Moja je deviza bila:
"Ili sve ili ništa."
Sad živim normalnim životom, a kao sportaš želio sam biti na vrhu.
To su zapravo željeli i ostali boksači, ali ja sam imao snažnu volju i predispozicije koje drugi nisu imali.
Postati velikim šampionom, za to nije dovoljna samo velika volja.
Sad živim normalnim životom, a kao sportaš želio sam biti na vrhu.
To su zapravo željeli i ostali boksači, ali ja sam imao snažnu volju i predispozicije koje drugi nisu imali.
Postati velikim šampionom, za to nije dovoljna samo velika volja.
Posljednji Matin poraz u amaterskom boksu
- Uz talent, svakako je
potrebna i velika hrabrost na ringu?
- Hrabrost ne znači
mnogo, jer možeš brzo i lako "poginuti". Pokosi te
udarac, kojeg nisi očekivao. Važnije je obuzdati sebe i sputati
hrabrost, ali je i ona potrebna.
Uvijek sam govorio da prvo treba pobijediti sebe, a poslije ćeš lako druge.
Emocijama ne možeš otići daleko.
Treba uključiti razum.
Istina, ima trenutaka kad se hrabrošću može postići mnogo.
U mojem slučaju bilo je to tada kad me je kubanski boksač Carrillo dva puta rušio na pod, a ja njega napadao pred njegovom publikom u Havani, pred njihovim liderom Castrom.
Svi su gromoglasno navijali za Carrilla, tad je trebalo pokazati hrabrost.
Tada daješ sve od sebe i nema nikakvih kalkulacija. Da sam se uvijek uzdao u svoj mozak, razum, jer samo snagom ne može se dogurati daleko.
Uvijek sam govorio da prvo treba pobijediti sebe, a poslije ćeš lako druge.
Emocijama ne možeš otići daleko.
Treba uključiti razum.
Istina, ima trenutaka kad se hrabrošću može postići mnogo.
U mojem slučaju bilo je to tada kad me je kubanski boksač Carrillo dva puta rušio na pod, a ja njega napadao pred njegovom publikom u Havani, pred njihovim liderom Castrom.
Svi su gromoglasno navijali za Carrilla, tad je trebalo pokazati hrabrost.
Tada daješ sve od sebe i nema nikakvih kalkulacija. Da sam se uvijek uzdao u svoj mozak, razum, jer samo snagom ne može se dogurati daleko.
Sve to Mate Parlov nije
znao 25. ožujka 1970. godine kad se jugoslavenska boksačka
reprezentacija sastala s najboljim boksačima DR Njemačke.
Protivnik Parlovu u srednjoj kategoriji bio je okretni i snažni Hans Brauske.
Mladi Puljanin već je bio nesavladiva prepreka gotovo svakom tko mu je izašao na megdan.
Pratio ga je glas opasnog nokautera.
Zvali su ga "Zlatna munja iz Pule", "šutljivi bombarder", "Clay iz Pule" itd.
Protivnik Parlovu u srednjoj kategoriji bio je okretni i snažni Hans Brauske.
Mladi Puljanin već je bio nesavladiva prepreka gotovo svakom tko mu je izašao na megdan.
Pratio ga je glas opasnog nokautera.
Zvali su ga "Zlatna munja iz Pule", "šutljivi bombarder", "Clay iz Pule" itd.
Već u drugoj rundi
Parlov je Nijamca Brauskea snažno uzdrmao ljevicom, omamio ga.
Izgledalo je da mu klecaju koljena, a gledaoci su tražili da ga mladi Puljanin što prije dotuče, napada, juriša i pobijedi nokautom.
Gledaoci su "ponijeli" Matu, ali umjesto radosti - u dvorani je nastao šok. Nijemac je nokautirao Parlova, koji se pokušao dići s poda ringa, ali noge nisu slušale.
Bio je to klasičan nokaut.
Prvi i jedini u njegovoj karijeri.
Bio je to ujedno i posljednji Matin poraz u amaterskom boksu.
Poslije se prebacio u polutešku kategoriju u kojoj je dosegao svjetsku slavu.
Izgledalo je da mu klecaju koljena, a gledaoci su tražili da ga mladi Puljanin što prije dotuče, napada, juriša i pobijedi nokautom.
Gledaoci su "ponijeli" Matu, ali umjesto radosti - u dvorani je nastao šok. Nijemac je nokautirao Parlova, koji se pokušao dići s poda ringa, ali noge nisu slušale.
Bio je to klasičan nokaut.
Prvi i jedini u njegovoj karijeri.
Bio je to ujedno i posljednji Matin poraz u amaterskom boksu.
Poslije se prebacio u polutešku kategoriju u kojoj je dosegao svjetsku slavu.
- Taj nokaut mi je mnogo
pomogao - priča Parlov. - Dotad
sam mislio da sam najjači, da mi nitko ne može ništa i da sam
nedodirljiv. Shvatio sam da nisam zapravo veličina.
Taj poraz promijenio me je uvelike.
Počeo sam misliti i biti oprezniji, tek tada počeo sam postizati prave rezultate.
Taj nokaut značio mi je mnogo. Bio je jedna od prekretnica u mojoj boksačkoj karijeri.
Napisao: Stipe Jolić, obrada: Yugopapir (Studio, VIII 1990.)
Taj poraz promijenio me je uvelike.
Počeo sam misliti i biti oprezniji, tek tada počeo sam postizati prave rezultate.
Taj nokaut značio mi je mnogo. Bio je jedna od prekretnica u mojoj boksačkoj karijeri.
Napisao: Stipe Jolić, obrada: Yugopapir (Studio, VIII 1990.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
