A u Puli u rujnu 1972. godine ponavlja se slika kad se Mate vratio sa zlatom iz Madrida. Ovaj put čak 15.000 Puljana dočekalo je "Gromovitog Matu", koji se s olimpijskom medaljom upisao u listu sportskih besmrtnika. Kad se u finalu tukao s Carrillom, na ulicama nije bilo žive duše. Svi su sustegnuta daha bili uz TV-ekrane, a kad se Mate vinuo na Olimp, u gradu je nastala ludnica. Slavilo se do jutra
Njegova kuća u Fažani pokraj Pule samo je stotinjak metara udaljena od morske obale, ali Mate se u moru okupa tek jednom u deset godina! Kaže da je kao aktivni boksač morao izbjegavati sunce, pa i sad bježi od plivanja i topline, od izvora života. Kao mladić sanjao je da ima kuću pokraj mora, a ta mu se želja ostvarila zahvaljujući boksu.
Kad je u Madridu 1971. postao amaterski prvak Evrope, općina Pula nagradila ga je besplatnim građevinskim zemljištem u Fažani, gdje je poslije svoj san pretvorio u zbilju.
Euforija je zahvatila i one koji nisu imali ni pojma o tom sportu.
Identifikacija s Parlovom bila je potpuna, kao možda ni s jednim sportašem.
Pojavio se mladić koji je pokazao svijetu kakvi su Jugoslaveni: hrabri i neustrašivi.
Parlov je bez kompleksa rušio u ringu Nijemce, Sovjete, Engleze...
Njegov uspjeh u Madridu štampa je nazvala povijesnim, jer dotad se nijedan naš boksač nije okitio zlatnom medaljom najboljeg u Evropi.
Poslije na primanju za naše najbolje sportaše, predsjednik Tito rekao je Parlovu:
"Tvoj uspjeh je i prestiž za našu zemlju".
Kad se boksačka
reprezentacija Jugoslavije vratila u Beograd, nekoliko tisuća
građana, uglavnom zbog Mate, stvorilo je dotad neviđenu gužvu na
aerodromu u Surčinu.
Dolazak u Pulu bio je trijumfalan.
Već od Delnica, u Gorskom kotaru, ljudi su zaustavljali njegov automobil, obasipali ga cvijećem i čestitkama, sretni što iz blizine mogu vidjeti svog heroja Matu.
Morao se zaustaviti u gotovo svakom manjem mjestu, a potom mu je ususret iz Pule prema Rijeci krenula kolona od 150 automobila s transparentima.
Kad su ga napokon uhvatili, strpali su ga u "mercedes" i pojurili.
A u Puli narodno slavlje.
U središtu grada postavljen je ring na kojem su svirali VIS "Anelidi" i vojna glazba.
Pojava prvaka Evrope izazvala je neviđeno oduševljene oko 10.000 građana, pljesak, suze, ovacije i skandiranje. Vijorile su se zastave i stotine transparenata.
Mate nije donio samo zlatnu medalju, nego i darove i suvenire svojim roditeljima i prijateljima, a sebi je u Madridu kupio pozlaćenu toledsku sablju.
I dok su se svi radovali i ludovali, veliki boksač opet je iznenadio svojom mirnoćom, hladnokrvnošću i jednostavnošću.
Dolazak u Pulu bio je trijumfalan.
Već od Delnica, u Gorskom kotaru, ljudi su zaustavljali njegov automobil, obasipali ga cvijećem i čestitkama, sretni što iz blizine mogu vidjeti svog heroja Matu.
Morao se zaustaviti u gotovo svakom manjem mjestu, a potom mu je ususret iz Pule prema Rijeci krenula kolona od 150 automobila s transparentima.
Kad su ga napokon uhvatili, strpali su ga u "mercedes" i pojurili.
A u Puli narodno slavlje.
U središtu grada postavljen je ring na kojem su svirali VIS "Anelidi" i vojna glazba.
Pojava prvaka Evrope izazvala je neviđeno oduševljene oko 10.000 građana, pljesak, suze, ovacije i skandiranje. Vijorile su se zastave i stotine transparenata.
Mate nije donio samo zlatnu medalju, nego i darove i suvenire svojim roditeljima i prijateljima, a sebi je u Madridu kupio pozlaćenu toledsku sablju.
Cijena osvojene zlatne pločice
I dok su se svi radovali i ludovali, veliki boksač opet je iznenadio svojom mirnoćom, hladnokrvnošću i jednostavnošću.
- Bilo je to fantastično - sjeća se Mate. - Slavlje i doček, kakav je u nas od sportaša
doživjela još samo plivačica Đurđa Bjedov, kad je 1968. u
Meksiku osvojila zlatnu medalju.
Sve je bilo veličanstveno. Vidio sam kako su ljudima blistale oči od radosti, neprestano su klicali moje ime.
Tad sam rekao sam sebi:
"E, Mate, ovo ti je najljepša nagrada i najveća plaća za sve treninge, odricanja, borbe i naporna putovanja. Taj osjećaj da si njihov i da nagrada pripada i njima, bila je cijena za koju se isplatilo tući."
Sve je bilo veličanstveno. Vidio sam kako su ljudima blistale oči od radosti, neprestano su klicali moje ime.
Tad sam rekao sam sebi:
"E, Mate, ovo ti je najljepša nagrada i najveća plaća za sve treninge, odricanja, borbe i naporna putovanja. Taj osjećaj da si njihov i da nagrada pripada i njima, bila je cijena za koju se isplatilo tući."
U stranim novinama
pojavile su se prve vijesti da Mate Parlov prelaze u profesionalce,
što je on odlučno pobijao, ali je dao naslutiti da će jednom
okušati i taj kruh.
Neki misle da je profesionalni boks za Parlova značio više i da mu je materijalno donio više nego amaterski boks.
Mate o tome kaže:
Neki misle da je profesionalni boks za Parlova značio više i da mu je materijalno donio više nego amaterski boks.
Mate o tome kaže:
- Materijalno sam prošao
bolje, ali profesionalni boks u mojoj mi je karijeri značio mnogo
manje od amaterskog. Nikad nisam ni mislio prijeći u profesionalce.
Cilj mi je bio u amaterskom boksu osvojiti što više titula.
Poslije je došao profesionalizam, onako usput. I dobro je došao.
Uspjesi, titule najboljeg u nas i na svijetu, silne zlatne medalje i neponovljiva slava, sve je to Matu skupo stajalo.
Odrekao se, zapravo, ovozemaljskih užitaka, normalnog života svojih vršnjaka i svog privatnog.
Najljepše godine dao je boksu.
Biti najbolji, bilo je sve teže.
Jugoslaveni su od njega tražili sve više, a na ringu je bilo sve boljih boksača, koji su dobro poznavali tajne plemenite vještine.
Mate je jedini put do najboljega vidio samo u radu. Koliko je samo puta odgađao ispite na Ekonomskom fakultetu u Rijeci. Zbog neprestanih nastupa nije imao slobodnog dana.
Tolika je bila cijena svake osvojene zlatne pločice.
Mate ja maštao da barem dva mjeseca u godini može živjeti kao normalan čovjek, ali nije išlo.
Bio je svjestan kolike žrtve traži vrhunski sport, pa nije mogao pobjeći iz vlastite kože.
- Pitam ga je li dolazak na postolje pobjednika bila valjana satisfakcija? Na trenutak se nasmijao, pa zamislio i rekao:
Poslije je došao profesionalizam, onako usput. I dobro je došao.
Uspjesi, titule najboljeg u nas i na svijetu, silne zlatne medalje i neponovljiva slava, sve je to Matu skupo stajalo.
Odrekao se, zapravo, ovozemaljskih užitaka, normalnog života svojih vršnjaka i svog privatnog.
Najljepše godine dao je boksu.
Biti najbolji, bilo je sve teže.
Jugoslaveni su od njega tražili sve više, a na ringu je bilo sve boljih boksača, koji su dobro poznavali tajne plemenite vještine.
Mate je jedini put do najboljega vidio samo u radu. Koliko je samo puta odgađao ispite na Ekonomskom fakultetu u Rijeci. Zbog neprestanih nastupa nije imao slobodnog dana.
Tolika je bila cijena svake osvojene zlatne pločice.
Mate ja maštao da barem dva mjeseca u godini može živjeti kao normalan čovjek, ali nije išlo.
Bio je svjestan kolike žrtve traži vrhunski sport, pa nije mogao pobjeći iz vlastite kože.
- Pitam ga je li dolazak na postolje pobjednika bila valjana satisfakcija? Na trenutak se nasmijao, pa zamislio i rekao:
- Kad stojiš na postolju
pobjednika, na vrhu, i slušaš svoju himnu, osjećaš se pomalo
praznim. Bitke su prošle, medalja je oko vrata, drugi piju šampanjac
i slave, a ja mislim:
"Da mi se dobro naspavati i ne misliti ni na što."
Međutim, san neće na oči. Umor te trga, steže, a živci još "plešu".
Eto, to je taj sjaj i slava vrhunskog sporta. To je taj užasni i iscrpljujući i totalni rat sa samim sobom, ali i drugima.
Često sam se pitao, što mi to uopće treba!
"Da mi se dobro naspavati i ne misliti ni na što."
Međutim, san neće na oči. Umor te trga, steže, a živci još "plešu".
Eto, to je taj sjaj i slava vrhunskog sporta. To je taj užasni i iscrpljujući i totalni rat sa samim sobom, ali i drugima.
Često sam se pitao, što mi to uopće treba!
Protiv masakra u ringu
- Znači li to da vam
boks nije dao ono što ste očekivali?
- Naprotiv, dao mi je
mnogo - odgovara Parlov. - Ja njemu cijelu mladost, a on meni, osim
financija, i neku životnu sigurnost, pa i materijalnu, ali ne
basnoslovnu, kako možda misle neki. Dovoljno za start u novi život,
da nastavim sam.
Imam svoj posao u kafiću i zadovoljan sam.
Bolje sam materijalno prolazio u profesionalnom boksu, ali da sam ostao amater, bio bih također zadovoljan.
Možda na mjestu nekog direktorčića ili kakvog referenta, i ne bih se žalio.
Imam svoj posao u kafiću i zadovoljan sam.
Bolje sam materijalno prolazio u profesionalnom boksu, ali da sam ostao amater, bio bih također zadovoljan.
Možda na mjestu nekog direktorčića ili kakvog referenta, i ne bih se žalio.
U jesen 1972. Mate Parlov
još je jednom digao na noge gotovo cijelu Jugoslaviju.
Osvojio je prvu olimpijsku zlatnu medalju u Münchenu za svoju zemlju, ali to nije bilo lako.
Najprije je bio svjedok krvave drame, nezabilježene u povijesti olimpijskih igara.
Grupa članova ekstremne palestinske organizacije "Crni rujan" upala je u Olimpijsko selo, ubila dvojicu izraelskih sportaša, a desetoricu otela i zadržala kao taoce.
Ubrzo se s njima obračunala njemačka služba sigurnosti.
Posljedice: 17 mrtvih sportaša, policajaca i terorista.
U Olimpijskom selu zavladala je panika. Amerikanac Mark Spitz, plivač i najbolji sportaš u povijesti modernih Olimpijada, pod jakom policijskom pratnjom odveden je u nepoznatom smjeru.
Zbog sigurnosti, jer Spitz, osvajač sedam zlatnih medalja u plivanju, bio je američki Židov.
Osvojio je prvu olimpijsku zlatnu medalju u Münchenu za svoju zemlju, ali to nije bilo lako.
Najprije je bio svjedok krvave drame, nezabilježene u povijesti olimpijskih igara.
Grupa članova ekstremne palestinske organizacije "Crni rujan" upala je u Olimpijsko selo, ubila dvojicu izraelskih sportaša, a desetoricu otela i zadržala kao taoce.
Ubrzo se s njima obračunala njemačka služba sigurnosti.
Posljedice: 17 mrtvih sportaša, policajaca i terorista.
U Olimpijskom selu zavladala je panika. Amerikanac Mark Spitz, plivač i najbolji sportaš u povijesti modernih Olimpijada, pod jakom policijskom pratnjom odveden je u nepoznatom smjeru.
Zbog sigurnosti, jer Spitz, osvajač sedam zlatnih medalja u plivanju, bio je američki Židov.
- U to vrijeme bili smo u
paviljonima i čuli smo neku pucnjavu, ali nismo se uzbuđivali - priča Parlov. - Vi koji ste gledali televiziju, i publika na igrama,
više ste znali što se događa, nego mi sportaši, jer smo bili
izolirani.
Nitko nam nije ni rekao što se zapravo dogodilo. Možda su se bojali da nas to psihički ne poljulja, da se ne uplašimo, pa smo o svemu malo znali.
Nitko nam nije ni rekao što se zapravo dogodilo. Možda su se bojali da nas to psihički ne poljulja, da se ne uplašimo, pa smo o svemu malo znali.
Na olimpijskom turniru
Mate se u finalu sastao s Kubancem Gilbertom Carrillom, koji je
dotad pobjeđivao sve takmace redom, ali Mate je bio prevelika
zapreka.
Već u prvoj rundi dva
puta je omamio i srušio tog strašnog momka s Kariba.
Jugoslaveni u publici tražili su u drugoj rundi da ga Mate opet pošalje na tlo.
Ali, naš boksač ne voli nokaute. Uvijek je bio protiv masakra u ringu.
Pustio bi Carrilla da se pribere, pa opet sasuo snažne udarce u njegovo lice.
Parlov nije udarao punom snagom.
Taj crnoputi Carrillo, inteligentni boksač najviše svjetske klase, nije kraj treće runde dočekao na nogama.
Istočnonjemački sudac Wolf prekinuo je meč i Matu proglasio olimpijskim pobjednikom.
Jugoslaveni u publici tražili su u drugoj rundi da ga Mate opet pošalje na tlo.
Ali, naš boksač ne voli nokaute. Uvijek je bio protiv masakra u ringu.
Pustio bi Carrilla da se pribere, pa opet sasuo snažne udarce u njegovo lice.
Parlov nije udarao punom snagom.
Taj crnoputi Carrillo, inteligentni boksač najviše svjetske klase, nije kraj treće runde dočekao na nogama.
Istočnonjemački sudac Wolf prekinuo je meč i Matu proglasio olimpijskim pobjednikom.
- Vi u Jugoslaviji niste
imali dostojne suparnike, nego u inozemstvu. S kojima ste najteže
izlazili na kraj?
- Uvijek mi je bilo teško
sa sovjetskim boksačem Olegom Karatajevim, ali najteže s poljskim
Januszem Gortatom - kaže Mate. - S njim sam
imao četiri okršaja i uvijek sam ga pobijedio, ali bio je vrlo
neugodan protivnik.
Imao je stil sličan mojem.
Bio je visok, boksao je pametno, tako da sam teško dolazio do njega.
Tukao se stilom koji meni nije odgovarao.
Istodobno, volio sam vidjeti u ringu robusne napadače, poput Karatajeva. S njima sam izlazio lako na kraj, iako su bili opasni, ali nisam dao da mi se približe.
Oni su samo naizgled bili opasniji od onih koji su "boksali s mozgom".
Imao je stil sličan mojem.
Bio je visok, boksao je pametno, tako da sam teško dolazio do njega.
Tukao se stilom koji meni nije odgovarao.
Istodobno, volio sam vidjeti u ringu robusne napadače, poput Karatajeva. S njima sam izlazio lako na kraj, iako su bili opasni, ali nisam dao da mi se približe.
Oni su samo naizgled bili opasniji od onih koji su "boksali s mozgom".
Došao je gotovo cijeli grad
- Taj mi je sudac donosio
veliku sreću, a sudio je nekoliko mojih značajnih mečeva.
Kad sam vidio njega, osjećao sam da sam jači u ringu.
Čini mi se da je u Münchenu čak navijao za mene. Osjećao sam da sam mu simpatičan i draži od suparnika.
Inače, bio je vrlo strog sudac, a prema meni, čini mi se, mnogo tolerantniji.
Nije me "zakidao", a sudac ako hoće, može te i te kako "sjeckati".
Ne vjerujem ni u sudbinu, ni u Boga, ali Wolfa kao da je neka viša sila poslala da sudi moje ključne mečeve - s Carrillom, zatim Karatajevim u Havani, u Beogradu s Poljakom Gortatom itd.
Kad sam vidio njega, osjećao sam da sam jači u ringu.
Čini mi se da je u Münchenu čak navijao za mene. Osjećao sam da sam mu simpatičan i draži od suparnika.
Inače, bio je vrlo strog sudac, a prema meni, čini mi se, mnogo tolerantniji.
Nije me "zakidao", a sudac ako hoće, može te i te kako "sjeckati".
Ne vjerujem ni u sudbinu, ni u Boga, ali Wolfa kao da je neka viša sila poslala da sudi moje ključne mečeve - s Carrillom, zatim Karatajevim u Havani, u Beogradu s Poljakom Gortatom itd.
- Jeste li ikad
razgovarali s njim?
- Nisam, a želio sam mu
se odužiti za sigurnost koju mi je ulijevao u amaterskoj karijeri.
Kad sam poslije u Milanu boksao protiv Miguela Cuella, za profesionalnog prvaka svijeta, pozvao sam ga da bude moj gost, ali nije mogao doći.
Bio je spriječen.
Kako da zaboravim čovjeka, koji je sudio u svim mečevima u kojima sam pobjeđivao i osvajao zlatne medalje.
Zato je Wolf za mene bio najbolji sudac.
Kad sam poslije u Milanu boksao protiv Miguela Cuella, za profesionalnog prvaka svijeta, pozvao sam ga da bude moj gost, ali nije mogao doći.
Bio je spriječen.
Kako da zaboravim čovjeka, koji je sudio u svim mečevima u kojima sam pobjeđivao i osvajao zlatne medalje.
Zato je Wolf za mene bio najbolji sudac.
A u Puli u rujnu 1972.
godine ponavlja se slika kad se Mate vratio sa zlatom iz Madrida.
Ovaj put čak 15.000 Puljana dočekalo je "Gromovitog Matu", koji se s olimpijskom medaljom upisao u listu sportskih besmrtnika.
Kad se u finalu tukao s Carrillom, na ulicama nije bilo žive duše.
Svi su sustegnuta daha bili uz TV-ekrane, a kad se Mate vinuo na Olimp, u gradu je nastala ludnica.
Slavilo se do jutra.
Doček je pripremljen u pulskoj Areni. Došao je gotovo cijeli grad.
Svi nisu mogli stati u prepunu Arenu u kojoj su pjevali istarske narodne pjesme, djevojke plesale u narodnim nošnjama, a pjevali su Mirko Cetinski i Lidija Percan.
Ovaj put čak 15.000 Puljana dočekalo je "Gromovitog Matu", koji se s olimpijskom medaljom upisao u listu sportskih besmrtnika.
Kad se u finalu tukao s Carrillom, na ulicama nije bilo žive duše.
Svi su sustegnuta daha bili uz TV-ekrane, a kad se Mate vinuo na Olimp, u gradu je nastala ludnica.
Slavilo se do jutra.
Doček je pripremljen u pulskoj Areni. Došao je gotovo cijeli grad.
Svi nisu mogli stati u prepunu Arenu u kojoj su pjevali istarske narodne pjesme, djevojke plesale u narodnim nošnjama, a pjevali su Mirko Cetinski i Lidija Percan.
Kad je ušao u Arenu,
koja ga je dočekala gromoglasno, Mate je djelovao umorno i izmučeno.
Ipak, ceremoniju je strpljivo podnosio, ljubio se, grlio.
Nije očekivao tako veličanstven doček.
Kad je krenuo s pozornice, ljudi su se oko njega toliko natiskali da su ga umalo ugušili. Uz pomoć prijatelja i milicije jedva se živ izvukao na ulicu do automobila. Bio je to, kako kaže, njegov najduži dan.
Napisao: Stipe Jolić, obrada: Yugopapir (Studio, VIII 1990.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)