Pages

Alaga Gagić: Tako dobra godina, tri pjesme su na radiju - ali nema me na festivalima (1971)




Mario Kinel i Đorđe Novković, koji odlaze u SR Njemačku i "Polydor", pokušat će tamo da zagriju ljude i za Alagu Gagića. Jedan je menedžer bio ovdje, čuo ploču i pitao: "Kako taj pjevač izgleda?" Kad je čuo da je crn i visok, rekao je: "Dođite, donesite snimke, vjerojatno će ići, glas i pojava odgovaraju"

Razgovor koji novine duguju Alagi Gagiću: godinama strpljivo šuti na javno iznošenje poiuistinitih anegdota u kojima uvijek ispada neinteligentan...

Na prilično spretan način, inicijativu za ovaj (nakon mnogo vremena prvi) podulji razgovor - dao je sam Alaga Gagić: podsjetio me da mu je rođendan.

Bilo bi mu drago, nije rekao, ali se moglo zaključiti, da se taj rođendan zabilježi, ali ne da se kaže da su mu trideset i dvije godine.

- Zašto da se ne kaže? - pitam ga. - Pa to su godine svih sadašnjih pjevača od imena, a neki su podosta stariji...

- Da, ali ja sam po stažu mlad pjevač, barem kao donekle poznat, pa bi bilo bolje da mi nije ni trideset...

Dakle, Alagi je 17. rujna bio rođendan, proslavio ga je usput, negdje u Fužinama u Gorskom kotaru uz jedan nastup.

Rođendan jednog pjevača nije nešto senzacionalno, zar ne, i ne bi ga ni trebalo bilježiti, da to nije zapravo samo stanovit povod da se Alagi Gagiću vrati dug.

Naime, godinama, bit će sada pola desetljeća, stoički podnosi javno iznošenje izmišljenih viceva o sebi, mirno šuti na "lakše tjelesne uvrede", i na po koju težu, šuti i čeka vrijeme da dokaže da nije - glup!

- Čudite se - tumači - meni je upravo to potrebno. U svim izmišljenim ili okićenim anegdotama o meni ja ispadam glup, pa sam se već mnogo puta uhvatio kako se provjeravam: Alaga, jesi li ti uistinu takav?

Što mi to nedostaje, što to na meni neke novinare smeta?

Odem do ogledala, pa se ispitujem, nasamu.

Da, imam neke komplekse, a i razloge za njih: događa mi se da publika provjerava jesam li ja takav kako se ponekad piše, ili - normalan.

A viceva na račun mog bivšeg zanimanja još je više.

"Alaga, možete li mi malo skratiti kosu?" - znaju hrabro pitati "vitezovi" malih mjesta u kojima pjevam...


Oženio bih frizerku



- Svatko ima neku slabu točku za koju se raspoložena publika hvata. U Arsena Dedića to su nekad bile uši, je li? U Miše Kovača njegov zanat i bivše bračno nevjerstvo, kod Ivice Šerfezija njegova nezavršena vila, kod Tereze Kesovije jedna slavna (bolje reći - neslavna) ljubav... Jeste li vi osjetljiviji nego što je to normalno? Je li vas sram što ste školovani za brijača i što ste radili u tom zanatu, koji je, uostalom, dobar kao i svaki drugi.

- Ne, ne, sram me nije, ali dosta je toga: pa ja sad, već dugo godina, pjevam. Tko pita druge ikakve škole imaju? 

I - je li neka završena ili nezavršena gimnazija toliko vrednija od zanata?

Tu Alaga Gagić ima donekle pravo. 

Od tisuća obožavatelja Vice Vukova ili Đorđa Marjanovića, polovica ne bi znala reći kakve su im škole i obrazovanje, a znaju što doručkuju!

S Alagom Gagićem je drukčije: ne zna se kako živi, ali se zna da je nekad u Derventi bio brijač...

- A to sam bio samo mjesec ili dva, pa onda krenuo glasom po barovima i lokalima. Vi to najbolje znate, zar ne, slušali ste me još 1966. godine u kavani "Neboder" u Karlovcu, sjećate se, naravno? 

Sjećate li se kako je kavana oživjela, a danas je i nema i danas ugostitelji općenito gledaju da uštede dinar i angažiraju bilo koga, pa je ovo ljeto već za neke od nas bilo prilično siromašno.

To govorim samo usput, jer nemam baš čime da se pohvalim ovog ljeta: pjevao sam trideset dana, a u "Excelsioru" u Dubrovniku neki dan, vidim, na primjer, sviraju anonimni muzičari...

Neki ugostitelji misle da im se isplati uzeti ljude za 200.000 starih dinara na mjesec, a s nekim tko bi privukao publiku, mogli bi i ulaznice prodavati, što zaboravljaju...

Da, ovaj, bilo je riječi o mojem zanatu: kažem, radio sam samo mjesec dana, ali opet bih radio ako bi trebalo.

I inače, to još nisam nikome rekao: kad riješim problem automobila koji mi je potreban u poslu, kanim otvoriti salon u Zagrebu, frizerski salon. 

I dalje bih pjevao, a ovo bi mi bila investicija, budućnost. 

Oženio bih se frizerkom, zašto ne? 

To mi je najbliže, tako svi misle, a možda i jest tako? Zgodnom, sposobnom mladom frizerkom, pa bismo otvorili salon... 

Ah, nemojte to baš napisati, sad će biti kandidatkinja i novih viceva, naravno... 

Novine su me podigle, nema sumnje, nekim sam novinarima uistinu zahvalan, ali zar ne mislite da bi sada bilo dosta s malim uvredama? I zahvalnost ima granica...

Skače tako Gagić s teme na temu, ali neka nit je prisutna i može se vidjeti što ga tišti i zašto tako govori. 

A inače, nema razloga za loše raspoloženje: ova mu je godina, sve zajedno uzevši, vrlo dobra, plodna, recimo, a još od nje podosta i očekuje.


Novković nosi srebro



Alaga Gagić je opet u tamnom odijelu, i ovog dana, na razgovoru. Ima i kravatu, kao i uvijek.

- I moje su kravate bile povod za kojekakve priče, ali ja sam dosljedan, nikad ne znam koga ću sresti i gdje ću se naći, pa sam uvijek ovako odjeven i pri tome ostajem.

To mi je jedan princip, a drugi mi je da popijem nešto samo kad baš moram radi okoline, situacije, društva, treći da ne pušim, ali kad netko navaljuje, zapalim i cigaretu...

Pišem i tekstove, niste li to znali?

Za neke kažu da su zaista dobri, evo jedna je stvar upravo na ploči koje se u prvih petnaest dana prodalo 20.000 primjeraka.

To je plod suradnje s Đorđem Novkovićem, to i buduća ploča koju upravo snimam u "Jugotonu" i izaći će negdje u prosincu.

Tamo su dvije dobre stvari, ono što doista ide na tržištu, zajamčeno.

Na A-strani: "Ja nikoga nemam", nešto između "Mame Juanite" i "U ranu zoru", pjevno, plačljivo, lagano, na B strani je "Pedro i Rosita", malo brži ritam, duhovito...

Novković mi, siguran sam, nosi srebro, a i prošla moja ploča se još prodaje, mislim na "Daj mi ruku, daj...", tu je već otišlo 50.000 i više.

Ova bi godina za Alagu Gagića mogla biti posebno dobra.

Mario Kinel i Đorđe Novković, koji odlaze u SR Njemačku i "Polydor", pokušat će tamo da zagriju ljude i za Alagu Gagića.

Jedan je menedžer bio ovdje, čuo ploču i pitao:

"Kako taj pjevač izgleda?" 

Kad je čuo da je crn i visok, rekao je:

"Dođite, donesite snimke, vjerojatno će ići, glas i pojava odgovaraju".

Onda tu je i turneja po SSSR, najmanje dva mjeseca, sa 46 koncerata i najmanje tri milijuna uštede (starih dinara), a obično se ostaje i dulje i više se zaradi.

- No do Nove godine ću se svakako vratiti, to nikad ne propuštam. Vidite, tako dobra godina, tri dobre pjesme koje su stalno na radiju, a nisam bio pozvan ni na jedan festival! 

Zašto?

Valjda će mi ovogodišnji uspjesi donijeti pozive na festivale iduće godine.


Kantautor - i on



Možda će iduće godite Alaga imati hrabrosti da ponudi pjesmu koju je napisao i uglazbio. Jedna priča iz sela pored Dervente, oduvjek mu se čini zgodnom za pjesmu.

Jedan čovjek jednom davno poklanjao je lijevo i desno i onda otputovao u svijet, potrošio ostatak i vratio se bolestan, a nisu mu dali da spava u bivšoj njegovoj konjušnici:

Hej stari što radiš tu, valjda nećeš spavati?

Moji su konji gazde, a ti, pronađi negdje da sanjaš...

Tako su rekli bolesnom čovjeku i to je Alaga uglazbio sentimentalno, ali se nekim producentima prije nije svidjelo, a sad kad se takve stvari masovno prodaju, možda će im se svidjeti.

Alaga Gagić postaje poeta, naručuje drugu votku i tonik pa se prisjeća još jedne svoje pjesme, također koju želi kad-tad staviti na ploču.

- Nije loše, je li? - kaže i traži papiriće, a ima na njima u džepu mnogo i mnogo započetih ili završenih tekstova za uglazbljenje.

Mogao bi postati kantautor, možda, uskoro.

I on. Tada bi bio zadovoljan i Josip Čurik, menedžer.

- Tom čovjeku mnogo dugujem. Sve zapravo. Prije nekih šest godina čuo me u Banjoj Luci i kaže:

"Zašto da i dalje pjevate po lokalima. Mnogo je tenora u zabavnoj glazbi, a vaš bi se bariton tražio".

Pozvao ga je u Zagreb.

Alaga Gagić je došao i ostao do dan-danas i nije mu krivo.

Menedžer ga je upoznao s nekim producentima i urednicima, pa je jednog dana na ulici Alagi Gagiću prišao Pero Gotovac i rekao:

"Gagiću, ide vam ploča..."

Rečenica koju Alaga pamti kao malo što.

A pamti i neke izmišljene viceve.

Recimo ovaj mu se donekle sviđa i misli, "nek se piše, pa makar i dobro", kako je jednom rekao Pero Zlatar:

"Kad grmi i sijeva, Alaga namješta smiješak, jer misli da foto-reporteri snimaju" - pisao je Kemal Mujičić i to Alagu ne vrijeđa.

- Ali krivo mi je kad se piše tako da ispada da ne razlikujem stol od stolice, ne mislim doslovno, ali te su priče tog nivoa. Zbog njih publika na priredbi najprije proučava kakav sam, a ne sluša pjesmu, pa mi treba ponekad vremena da pokažem da znam pjevati... A mislim da to znam.

Napisao: Nenad Figenwald, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, IX 1971.)




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)