Isto kao što su nekada, dok je bio opsjednut manastirima i freskama, s njegova gramofona odzvanjali zvuci crkvenih pjesama, u to su se vrijeme gomilale ploče s milozvučnim melodijama punim ljubavnih riječi. Rađao se stil mode koji će u ovo maksi i midi vrijeme mnoge žene poželjeti. I možda će se obistiniti riječi jednog pariškog kritičara koji je napisao da će nova moda iz Jugoslavije oduševljavati svojom ljepotom, koja podsjeća na jučer, sve one koji je budu vidjeli
Listopad 1970: Ne pokušavajte tražiti Aleksandra Joksimovića u njegovom privatnom stanu i ateljeu ... Pođite u Sremsku ulicu 4, u Inkotextov "Centrotekstil". Zapravo, ovtih dana ni tamo ga nećete lako naći, mada inače ne izbiva iz tog službenog ateljea. - Zar je tako neuhvatljiv? - pitala sam. - Nije - odgovorili su mi, ali otkada je počeo XI međunarodni sajam odijevanja "Moda u svijetu" Aca je "nastanjen" na Kolarčevom univerzitetu.
Svakog su dana priređivači revija odlazili manje ili više umorni.
Samo je jedan sve stoički podnosio.
Upravo tog, najzaposlenijeg od svih, željela sam pobliže upoznati.
Aca Joksimović nije znao
zbog čega sam se smjestila u jedan kut svlačionice.
Ako je imao vremena da me primijeti, možda me je svrstao među predstavnike tvrtke kojoj je upravo kucnuo trenutak da s pomoću manekena obavijesti javnost o svojim modnim novostima.
Ako je imao vremena da me primijeti, možda me je svrstao među predstavnike tvrtke kojoj je upravo kucnuo trenutak da s pomoću manekena obavijesti javnost o svojim modnim novostima.
Ne znam što je mislio o
modelima svih tih izlagača, ali,
kad se već prihvatio da bdije nad svim modnim revijama te
manifestacije, Joksimović je sve činio kao da priprema manekene za
reviju svojih modela.
Korigirao bi nešto u posljednji čas i ponašao se kao pravi kolega - bez rezerve, s osmijehom ohrabrenja, prijateljski.
Korigirao bi nešto u posljednji čas i ponašao se kao pravi kolega - bez rezerve, s osmijehom ohrabrenja, prijateljski.
Odličan iz vladanja -
ocjenila sam ga sama za sebe i pošla u dvoranu.
- Ovih dana ne dospijevam
niti spavati, što ćete! Ne zamjerite, molim vas, što vas neću
moći sam odvesti u atelje - rekao je kad smo se službeno upoznali.
Prvi, i svi slijedeći
dojmovi u ateljeu: lijepo, osebujno, čisto. Sve podređeno stilu za
koji je u posljednje vrijeme moderno reći - rustik!
Goran, student ekonomije, Zuja, student vanjske trgovine i maturant Đorđe, a svi
zajedno manekeni, poštovali su moju želju da provedem nekoliko
nijemih trenutaka u tom ateljeu.
U komisiji - supruga Ive Andrića
Gledam starinski sat koji je svoju vječno tamnu smeđu boju zamijenio kardinalcrvenom i čini
mi se da mu baš takva najbolje pristaje.
Na drugom zidu bijeli se
sat iz istog razdoblja. I petrolejke su u istim bojama.
- Zašto ne - rekao je kasnije Joksimović. - Čemu ih umjetno patinirati? Kad već starost uništi boje, zašto umjetno dočaravati orginal?
- Zašto ne - rekao je kasnije Joksimović. - Čemu ih umjetno patinirati? Kad već starost uništi boje, zašto umjetno dočaravati orginal?
Jedan od mladića pošao
je u malu čajnu kuhinju i zatvorio vrata. Na njima sam odjednom
ugledala veliku fotografiju iz serije modela "Prokleta Jerina".
I druga su vrata tako prekrivena.
Je li bila olujna noć
kad je Joksimoviću u ovom milom
i tako toplom ambijentu došla u posjetu prokleta Jerina?
Gospodstvenoj, nesretnoj carici Simonidi moglo bi biti ugodno u tom
tijesnom prostoru, a Vela Nigrinova, slavna beogradska glumica,
sigurno bi se dobro osjećala jer bi žmirećki mogla osjetiti
kao "šušti, šušti bagrem bijeli..."
Aleksandar Joksimović,
ili kako ga svi zovu Aca, diplomirao je tekstilni smjer na školi za
primijenjenu umjetnost. Zapravo, njegova je prvotna želja bila da
pođe na odsjek scenografije. Prije njega, diplome je primilo već
sedam generacija.
No samo je na njegovoj pisalo da je završio odličnim uspjehom.
Roditelje, rodom s Kosova a kasnije nastanjene u Kragujevcu, nije to posebno usrećilo jer je njihova želja bila da im sin bude ljekarnik.
No samo je na njegovoj pisalo da je završio odličnim uspjehom.
Roditelje, rodom s Kosova a kasnije nastanjene u Kragujevcu, nije to posebno usrećilo jer je njihova želja bila da im sin bude ljekarnik.
Kao i svi počeci, i
njegov je bio samo pusto uhljebljenje. Godine 1959. raspisao je
Zavod za unapređenje domaćinstva natječaj za stručnjaka u sektoru odijevanja. Joksimović je pod šifrom "313" poslao
svoje crteže.
U komisiji je bila i pokojna Milica Babić-Andrić, renomirani kostimograf i supruga našeg nobelovca Ive Andrića.
Njezinom iskusnom oku nije promaklo da autor te zaporke zadovoljava stilom i idejom.
U komisiji je bila i pokojna Milica Babić-Andrić, renomirani kostimograf i supruga našeg nobelovca Ive Andrića.
Njezinom iskusnom oku nije promaklo da autor te zaporke zadovoljava stilom i idejom.
Petnaestog radnog dana
Joksimovićevi su modeli već bili izloženi na izložbi "Porodica
i domaćinstvo", koja se godine 1960. održavala u okviru
Zagrebačkog velesajma. Izradili su ih u "Jugoplastici" u
Splitu.
- Pa jeste li bili
zadovoljni izradbom tih odijela?
- Morao sam biti
zadovoljan jer sam bio novajlija. Bio sam čak veoma sretan zbog
triju dobivenih nagrada: zlatne, srebrne i brončane - sve koje su uopće
postojale. Dugo sam zatim radio radna odijela za različite službe i za domaćinstva.
Acinih pet sestara i
majka stalno su nešto kačkale, vezle, plele.
On ih je gledao, divio se njihovim radovima i zavolio folklorne motive ...
On ih je gledao, divio se njihovim radovima i zavolio folklorne motive ...
Jednoga dana u Beogradu
se otvorio "Nacionalni salon" kao dio Zavoda u kojem je već
radio. Ali istodobno mu je stigao i poziv iz "Centrotekstila". Što mu je drugo preostalo nego da s puno entuzijazma i uz pomoć
svojih suradnika prihvati ta dva paralelna posla.
Prva kolekcija modela
nije imala posebnog imena. Ali ako se sve mora krstiti nekim imenom,
tada bi se za tu prvu moglo reći da se zvala "Šest republika".
Svi sa bili ukrašeni narodnim vezovima koje su kopirali s
originalnih kostima izloženih u etnografskom muzeju i - svi su odmah bili
otkupljeni.
Nije to bio samo novčano
pun pogodak, nego start prema
ovom današnjem Joksimoviću. Uz pomoć tog novca osnovao je tečaj
za pletilje i vezilje u kojem mu je veliku pomoć pružala kustos
Zorka Marković, sretna što će ponovno oživjeti stari obrti.
Ornament, kolorit i
stilizacija bizantskog slikarstva 12. i 13. stoljeća magnetski su
privlačili Joksimovića.
- Imao sam neki svoj intimni dug prema Simonidi, pa sam najprije želio da joj posvetim jednu tapiseriju. Pročitao sam gotovo sve što je o njoj napisano i mogu reći da je ona bila povod da započnem obilaženjem manastira, da tragam za jednom davnom epohom ...
- Imao sam neki svoj intimni dug prema Simonidi, pa sam najprije želio da joj posvetim jednu tapiseriju. Pročitao sam gotovo sve što je o njoj napisano i mogu reći da je ona bila povod da započnem obilaženjem manastira, da tragam za jednom davnom epohom ...
Dvije-tri godine trajala
je ta Joksimovićeva groznica. Istraživao je sve, do sitnica. Na
koncu je počeo ostvarivati svoj san oživljavanja povijesnih tema.
- Ipak sam doživio sudar
između trenutačne koncepcije i
mode koja je upravo bila došla. Mini-moda imala je svoje
zakonitosti. Pokušao sam svoje ideje približiti toj novotariji i -
rezultat toga znate.
Slavna Simonida
Svi se dobro sjećamo
modne groznice koja je obuzela mnoge žene prije tri godine.
Skoro na svakom mjestu vidjeli smo haljine u stilu "Simonida" i upravo to, i mnoge loše imitacije, učinile su da ju je autor na kraju počeo mrziti.
Skoro na svakom mjestu vidjeli smo haljine u stilu "Simonida" i upravo to, i mnoge loše imitacije, učinile su da ju je autor na kraju počeo mrziti.
"Simonida" je u
konkurenciji od 600 najistaknutijih svjetskih kreatora dobila jedinu
nagradu na Međunarodnom sajmu mode u Moskvi godine 1967.
Vidjeli su je i na mnogim modnim pistama u inozemstvu, a Beograđani u Galeriji fresaka uz koncert Beogradskih madrigalista.
Kolorit i ornamenti s fresaka iz manastira Gračanica bili su tako prilagođeni odjeći žena dvadesetog stoljeća.
Vidjeli su je i na mnogim modnim pistama u inozemstvu, a Beograđani u Galeriji fresaka uz koncert Beogradskih madrigalista.
Kolorit i ornamenti s fresaka iz manastira Gračanica bili su tako prilagođeni odjeći žena dvadesetog stoljeća.
- Kad počinjem
razmišljati o nekoj novoj temi, obično slušam muziku, ali samo onu
koja je iz tog vremena. Radeći "Simonidu" i slijedeću,
poznatu pod imenom "Vitraž", slušao sam stare crkvene
pjesme.
"Vitraž" se nametnuo kao ideja jednoga dana u manastirskoj tišini. Igra ornamenta kroz osunčano staklo bila je tako bogata da sam pokušao te impresije prenijeti na tkanine.
"Zlatni paun", prva nagrada žirija novinara, bila mi je potvrda da nisam loše uradio.
"Vitraž" se nametnuo kao ideja jednoga dana u manastirskoj tišini. Igra ornamenta kroz osunčano staklo bila je tako bogata da sam pokušao te impresije prenijeti na tkanine.
"Zlatni paun", prva nagrada žirija novinara, bila mi je potvrda da nisam loše uradio.
Slijedeće, 1969. godine,
došla je "Prokleta Jerina" noseći mu u ruci još jednog
"Zlatnog pauna".
Kao i sve Joksimovićeve serije, i ova je svoje pravo prikazivanje doživjela u inozemstvu. Dok je "Vitraž" bio smješten u jednoi lenjingradskoj dvorani, "Jerina" je pošla u Pariz.
Ratnici s fresaka koje dosad nije smatrao atraktivnim za modne ideje, odjednom su mu se učinili zanimljivima.
Velik uspjeh, međutim, i mnogo pisanja u francuskoj štampi, emisije na radiju i televiziji, upravo su zbunjivali autora. Laskave pozive, koje je tom zgodom dobio da ostane u toj metropoli, Joksimović je sa smiješkom odbijao.
Kao i sve Joksimovićeve serije, i ova je svoje pravo prikazivanje doživjela u inozemstvu. Dok je "Vitraž" bio smješten u jednoi lenjingradskoj dvorani, "Jerina" je pošla u Pariz.
Ratnici s fresaka koje dosad nije smatrao atraktivnim za modne ideje, odjednom su mu se učinili zanimljivima.
Velik uspjeh, međutim, i mnogo pisanja u francuskoj štampi, emisije na radiju i televiziji, upravo su zbunjivali autora. Laskave pozive, koje je tom zgodom dobio da ostane u toj metropoli, Joksimović je sa smiješkom odbijao.
Da završim kronologiju
serija. Da spomenem još jednog "Zlatnog pauna" najnovijeg
datuma - ove godine za ciklus modela inspiriranih velikom beogradskom
glumicom Velom Nigrinovom i njezinom epohom. Iako je službeno ime ove kolekcije ime poznate glumice, ona je poznata i pod imenom
"Stare gradske pjesme".
Velika dramska umjetnica
bila je pravo dijete bohemske Skadarlije. Smatrali su je jednom od
najelegantnijih i odijevala se u vlastitom stilu koji se mirne duše
može nazvati stilom "Vela Nigrinova".
Iako su glumice tog vremena bile one koje su diktirale modu, Vela je imala još jedno svojstvo. Znala je nositi svoje, po stilu osebujne, haljine.
Iako su glumice tog vremena bile one koje su diktirale modu, Vela je imala još jedno svojstvo. Znala je nositi svoje, po stilu osebujne, haljine.
Jedne večeri u
obnovljenoj Skadarliji vladalo je posebno raspoloženje. Pjevale su
se stare gradske pjesme, kao i obično, pa ipak su zvučale nekako
toplije.
"Htio bih te vidjet još jedared mila, gdje kroz bokor ruža šećeš kao vila, htio bih da dođeš u muslinu lakom, uličicom tesnom kad se purpur sunca bori sa sumrakom ..."
- U jednoj jedincatoj
sekundi u mojim je mislima iskrsla slika žene u laganom muslinu i
zajedno s njom pohitao sam u atelje da tu svoiu viziju odmah prenesem
na papir. Otada sam bio pravi rob tih starih gradskih pjesama i mislim da ih skoro sve znam napamet. A, začudit ćete se, ima ih
jako mnogo...
Kao pritajen u busiji, Joksimović je čekao odlazak minija. Isto kao što su nekada, dok je
bio opsjednut manastirima i freskama, s njegova gramofona odzvanjali
zvuci crkvenih pjesama, u to su se vrijeme gomilale ploče s
milozvučnim melodijama punim ljubavnih riječi.
Rađao se stil mode koji će u ovo maksi i midi vrijeme mnoge žene poželjeti.
I možda će se obistiniti riječi jednog pariškog kritičara koji je napisao da će nova moda iz Jugoslavije oduševljavati svojom ljepotom, koja podsjeća na jučer, sve one koji je budu vidjeli.
Nerado radim pojedinačne modele
Rađao se stil mode koji će u ovo maksi i midi vrijeme mnoge žene poželjeti.
I možda će se obistiniti riječi jednog pariškog kritičara koji je napisao da će nova moda iz Jugoslavije oduševljavati svojom ljepotom, koja podsjeća na jučer, sve one koji je budu vidjeli.
A vidjet će je mnogi,
jer Aleksandar Joksimović radi u državnom poduzeću "Inkotex" u kojem je združeno mnogo različitih poduzeća, pa tako i
"Centrotekstil" iz Beograda i "Visoko"
iz Visokog sa svojim kožnim proizvodima.
Prodajna zona tog poduzeća obuhvaća skoro čitav svijet - sve kontinente.
I ako kažem da je Joksimović jugoslavenski kreator broj jedan, neka mi svi drugi koji dobro i solidno rade oproste, jer brojke se ne mogu ignorirati.
Prodajna zona tog poduzeća obuhvaća skoro čitav svijet - sve kontinente.
I ako kažem da je Joksimović jugoslavenski kreator broj jedan, neka mi svi drugi koji dobro i solidno rade oproste, jer brojke se ne mogu ignorirati.
- Vi rijetko radite za
pojedince. Kažu, skupi ste!
- Tačno je da nerado
radim pojedinačne modele. Razlog je u tome što smatram da je malo
ljudi koje tako dobro poznajem da za njih mogu raditi. Prema tome,
malen je broj i onih za koje posebno šivam.
Ali, jedan model nikada ne ide u više od tisuću primjeraka. Kad se to razdijeli na našu prodajnu mrežu, svaki je kupac posjednik, da tako kažem, unikata.
Ali, jedan model nikada ne ide u više od tisuću primjeraka. Kad se to razdijeli na našu prodajnu mrežu, svaki je kupac posjednik, da tako kažem, unikata.
- Vidjela sam Milenu
Dravić u vašim kreacijama ...
- Milena mi je dobar
prijatelj. Rado za nju kreiram modele jer sam uvijek siguran da neće
ništa dodati mojoj definitivnoj zamisli. Čak ni suvišan uvojak,
naoko tako beznačajan, za mene to nije.
Inače, pokušavao sam s pojedincima i pokušavam. Ali, ako unatoč mojoj izričitoj želji vlasnik ipak stavi nakit koji mi bode oči, meni se to učini kao pravi zločin prema jednom skladu linije, boja i materijala.
Kad me ne bi smetale te "sitnice", lakše bih mogao živjeti i ne bih morao misliti na čitav kolektiv kao u ovom slučaju.
Međutim, povjerenje koje ovdje uživam i renome mojeg poduzeća za mene su nenaplativi. Nema tog Pariza i nema privatno zarađenih milijuna za koje bih napustio svoje suradnike.
Isto tako mislim i o našim tekstilnim tvornicama. Istina je da one za nas rade po mojim idejama, ali one su ipak unutar naših granica ...
Inače, pokušavao sam s pojedincima i pokušavam. Ali, ako unatoč mojoj izričitoj želji vlasnik ipak stavi nakit koji mi bode oči, meni se to učini kao pravi zločin prema jednom skladu linije, boja i materijala.
Kad me ne bi smetale te "sitnice", lakše bih mogao živjeti i ne bih morao misliti na čitav kolektiv kao u ovom slučaju.
Međutim, povjerenje koje ovdje uživam i renome mojeg poduzeća za mene su nenaplativi. Nema tog Pariza i nema privatno zarađenih milijuna za koje bih napustio svoje suradnike.
Isto tako mislim i o našim tekstilnim tvornicama. Istina je da one za nas rade po mojim idejama, ali one su ipak unutar naših granica ...
- Hoćemo li vas vidjeti
u Zagrebu?
- Bilo bi mi veoma drago,
pozovite me!
Vrijeme je odmicalo.
Naš razgovor u Sremskoj ulici, gdje smo bili najmanje smetani, morali smo prekinuti da bismo krenuli na Kolarčev univerzitet, pred kojim se tog dana prodavala "karta više".
Za razliku od privatnog
ateljea, ovaj koji smo tek napustili bio je krcat skicama, uzorcima,
vrpcama, gotovim modelima i još stotinama raznoraznih stvarčica
koje moraju uvijek biti pri ruci kad se realizira jedna zamisao.
Naš razgovor u Sremskoj ulici, gdje smo bili najmanje smetani, morali smo prekinuti da bismo krenuli na Kolarčev univerzitet, pred kojim se tog dana prodavala "karta više".
"U ranu zoru, kad
svane dan ..."
Na pistu dolaze mladići
nakon bdjenja u Skadarliji. Na njima su odijela iz najnovije faze
"Vela Nigrinova", a žirardi šeširi na njihovim glavama
bećarski su nakrivljeni.
Evo i žena. Traže svoje muževe i dragane. Hladno je u jutarnjim satima pa su i haljine s ogrtačima i malim mufovima primjerene toj temperaturi.
Njihove ruke jedva mogu gestom pokazati bijes kad zapjevaju "Kupi mi, majko, top!"
Odlaze, a nova grupa dolazi! Lijepo uređeni za izlaske pjevaju mladi zavodnici svojim ženama koje su u laganim haljinama "Ja tebe ljubim, ti dobro znaš..."
I tako se smjenjuju pjesme, smjenjuje se doba dana, materijali, prigode ... Zaori se pjesma "Višnjica je rod rodila ..." a reviju nastavljaju manekeni u odijelima za ladanje.
Gledalac se ne može oteti dojmu da su svi pošli nekamo u Banat ili u Slavoniju gdje se kruh peče "na dva kata", jer odjeća podsjeća baš na te krajeve.
Evo i žena. Traže svoje muževe i dragane. Hladno je u jutarnjim satima pa su i haljine s ogrtačima i malim mufovima primjerene toj temperaturi.
Njihove ruke jedva mogu gestom pokazati bijes kad zapjevaju "Kupi mi, majko, top!"
Odlaze, a nova grupa dolazi! Lijepo uređeni za izlaske pjevaju mladi zavodnici svojim ženama koje su u laganim haljinama "Ja tebe ljubim, ti dobro znaš..."
I tako se smjenjuju pjesme, smjenjuje se doba dana, materijali, prigode ... Zaori se pjesma "Višnjica je rod rodila ..." a reviju nastavljaju manekeni u odijelima za ladanje.
Gledalac se ne može oteti dojmu da su svi pošli nekamo u Banat ili u Slavoniju gdje se kruh peče "na dva kata", jer odjeća podsjeća baš na te krajeve.
Sve je dobro prošlo.
Ašikovanje je urodilo plodom. Dolaze svatovi. Muškarci u crnim
odijelima, žene u laganim "od muslina lakog..."
I mladenci - bijeli kao snijeg na koji je popadalo malo cvijeća i neke vrpce ...
I mladenci - bijeli kao snijeg na koji je popadalo malo cvijeća i neke vrpce ...
Revija traje već oko dva
sata. Muzika, pjesma i pljesak čine atmosferu koja se doživljava
bez daha. Gledaoci su opsjednuti svježinom boja, stila i ideja. A to
su ideje koje su stare, ali pomlađene umjetničkim doživljajem Ace
Joksimovića.
Napisala: Maja Benović, obrada: Yugopapir (Studio, X 1970.)
Napisala: Maja Benović, obrada: Yugopapir (Studio, X 1970.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)